FRAMA Karlovac

nedjelja, 14.11.2010.

O izrezivanju

Rijetko šećem trgom. Poput Sokrata kojeg neki nemirni unutarnji glas nikad nije ostavljao na miru, zamišljam niz velikih povijesnih figura koje se na tom kvadratnom prostoru sastaju. Arhetipsko mjesto za koje mi je žao da danas polako gubi svoju dimenziju susreta. (...)

Razmišljam o Europi. I susretima. (...) Europska kultura ukazala mi se kao tapiserija satkana od različitih boja koje susretnete na prolasku od katedrale do Tkalčićeve ulice. Blijedi li?

Ponekad me plaši ideja nekih nasilnih oblika sekularizma koji želi igrati ulogu nervozne krojačice i mjesto koje pripada religiji preciznim linijama izrezati iz tog prostora. I dati ga onima koji se s njime žele grijati da to rade isključivo u svojoj privatnosti, ispod javne odjeće koja bi navodno svima trebala biti ista. No, može li? U našem osobnom životu, kao i životu naše kulture, niti duhovnosti isprepliću se zajedno s još nizom onih končića od kojih smo istkali svoj identitet. Hoćemo li istrgnuvši sve boje iz naše povijesti doista dobiti čvršću tkaninu? Je li na kraju krajeva humano to činiti? Ukoliko imamo samo jednu nijansu, možda ćemo i doći do većeg slaganja oko nje, ali ostaje pitanje jesmo li samim time u stanju bolje razumjeti boje?

Čineći posljednji korak negdje pred tramvajskom tračnicom ponovno se sjećam Sokrata. Simpatičnog starca koji svoje sugrađane nikada nije ostavljao na miru, stalno upozoravajući na neke dublje nijanse u čovjeku. Možda ga je lakše bilo ukloniti nego razumjeti, ali zato još uvijek ostaje onaj neostvareni zadatak upoznavanja – samih sebe. I drugih. Potvrđen prisilnom smrtonosnom zdravicom.

Još jednog junaka se stalno sjećam. I jednako nesretnog završetka lokalno-političkih pregovora započetih negdje oko Pashe, 33. godine naše ere, sjeverno od ekvatora. Smetao je. Uhodani mehanizam uklanjanja nepodobnih još jedan put je pokazao svoju efikasnost. Srećom, taj prekid nije bio kraj već početak jednog novog tkanja. Oprostio je. Nisu znali što čine.

Zanimljivo – i on je imao svoju čašu.

don Damir Stojić, studentski kapelan Zagreba
http://studentski-pastoral.com