FRAMA Karlovac

utorak, 25.05.2010.

Priča o prijateljstvu

...
...

"Ne hodaj ispred mene, možda neću slijediti.
Ne hodaj iza mene, možda neću voditi.
Hodaj pokraj mene i samo budi moj prijatelj."
Albert Camus

...
...
-----------------------------------------------------------------------------------------------

Ovo je priča o dvojici prijatelja koji su išli pustinjom.
Putem su se posvađali i jedan je udario drugog.

Udareni se osjetio povrijeđenim, ali je šutke napisao u pijesku:
DANAS SAM DOBIO UDARAC OD SVOG NAJBOLJEG PRIJATELJA.

Produžili su tako sve dok nisu naišli na jednu oazu gdje su se odlučili okupati.
Onaj što je dobio udarac zamalo se nije udavio kupajući se, ali mu je život spasio onaj drugi.

Kad je došao k sebi, urezao je u jednom kamenu:
DANAS MI JE MOJ NAJBOLJI PRIJATELJ SPASIO ŽIVOT!

Onaj koji je udario svog najboljeg prijatelja upita:

Kad sam te udario, poruku si napisao u pijesku, a sada je urezuješ u kamen. Zašto?
Prijatelj mu odgovori:
Kad nam netko napravi nešto loše to trebamo zapisati u pijesku da bi to vjetrovi izbrisali, ali kad netko napravi nešto dobro, to trebamo ugravirati u kamen da ga ništa ne može izbrisati!


Mir i dobro!

ponedjeljak, 17.05.2010.

Susret hrvatske katločke mladeži - Zadar (u pozadini cijeloga događaja)

Onog dana kad su framaši FRAME Karlovac odlučili ići na izlet u Zadar (povod: susret hrvatske katoličke mladeži) nisu ni slutili da će to biti jedno od najzanimljivijih (najopasnijih) putovanja u njihovim životima. Nije da bježe od Franjina uzora, ali nadali su se naši framaši da neće morati trpjeti sve one nelagode koje se mogu dogoditi u putovanju ovakvoga tipa. Nadali su se lijepu vremenu, dobrome smještaju, nezaboranome iskustvu, ali ne ispadnu stvaru uvijek onako kako mi želimo. E pa nije ni njima bilo bajno, ali na kraju su morali priznati: ispalo je sjajno! No, počujte:
Autobus je morao krenuti rano, a ''revna'' katolička mladež morala je ustati još ranije. Svi su bili spremni, svi su stigli na vrijeme. Framaša je bilo dvanaest – poput dvanaest apostola (samo što smo mi imali sedam djevojaka – ali što je tu je, druga su to vremena). Jutro nije bilo obećavajuće, oblaci su opkolili grad, ali radost sa lica se ne može obrisati lošom vremenskom prognozom. Bio je to osmi dan mjeseca svibnja, dan na koji se, prije 112 godina, rodio blaženi Alojzije Stepinac, ali nije na pameti našim framašima bio on. Zagonetni framaš X slavio je rođendan i oni su se pravili da su zaboravili (loše su to odglumili – bez uvrede). Đakon Marko (pop Marko – zvali smo ga) i njegovi mladi iz Novog Centra bili su s framašima u autobusu (framaši su Stari centar).

Slike naši junaka:


Bus je krenuo. Pa nabrojimo posadu – samo dio – one naše: To su Šegi, Stepan, Iva, Lucija, Alen, Tena, Vedrana, Vedran, Ema, Ivan, Paulina i Marija. Među njima je, naravno, i zagonetni framaš X. Kad smo već kod njega, on je (pak) dobio neobičnu rođendansku tortu. Paket napolitanki s dvanaest svijećica (koje nisu gorjele, ali su imale svoje značenje). Svaki je framaš predstavljao jednu svjećicu. Nažalost, napolitanke nisu pojedene (možda se još voze u tom autobusu), ali važna je bila namjera. Ko' je, uostaom, ikad dobio takvu rođendansku tortu!



Lijevo: đakon (pop) Marko; Desno: Slavljenik (ne, nije ga nitko opalio po glavi - ali možda je i trebao netko)

Na stajalištu (uvijek su najzanimljivije stavri na stajalištima) red za WC je bio takav da ni sat vremena nije bilo dosta. Djevojke su okupirale i muške WC-e, a momci su se snalazili.
Kad su napokon stigli u Zadar, nije im bilo do napuštanja busa. Za potrebe priče – reći ću da se vani oluja svim silama spustila na Zadar. Srećom, dobro su se naši framaši pripremili (tj. neki do njih). Stepan je pod svojom kabanicom nosio sve nezaštićene torbe – izgledao je khm...neobično. I tako – vjetar, kiša, blato, a oni pravac riva – doduše pratili su rulju koja je (valjda) znala kuda ide. Svi su nešto mahali, pozdravljali, izgovarali lijepe riječi popraćene osmijehom – bili su to Narančasti. Šegi je znao što im je činiti – preko mosta, morali su na poluotok.



Stanica broj jedan bio je muzej u sklopu samostana crkve Sv. Marije gdje su pogledali izložbu „Zlato i srebro Zadra“. Pomiješali su se s nekim stranim turistima koji su im (samo u početku) bili veoma simpatični. Otpjevali su Kraljice neba i nagledali se zlatnih križeva, kovčežića i drugih predmeta zatim slika, kipova i natpisa. Drugo stajalište bili su ekološki WC-i – tu su sreli Anu - našu presjednicu. Ona ih je dalje uputila. Na red su došle dvije crkve. Prva je bila Crkva svetog Donata, lijepa predromanička crkva, simbol grada Zadra. Bili su čak pomalo razočarani kad su ušli. Debeli zidovi, ništa veliko, samo vrlo visoko, ali ukusno, jednostavno. Popeli su se na kat pa su se malo dovikivali. Tada su posjetili Stošiju – e, tamo su se molili (da ne bi ispalo kako su se samo glupirali cijeli dan).
Kiša je stala i Zadar je napokon ugledao sunce. Odlučili su tada malo razgledati obalu, posjetiti Morske orgulje i Pozdrav suncu - dva remek-djela Nikole Bašića. Nije da su nešto previše uživali – većina se framaša odmaralo (jelo, pilo i tako). Uf, tu su krenuli problemi. Trebala krenuti procesija, a oni još htjeli razgledavati grad. Oni veseli Narančasti momci i cure opkolili su cijeli poluotok tjerajući ih u procesiju. Šegi je brzo organizirao svoje ''trupe'' pa su zbrisali na vrijeme. Bile su to opasne minute. Skrivali su se iza stabala, koristili sporednim ulicama, ali na svakom koraku Narančasti. Šegijeva navigacija je (ipak) bila odlična. Ubrzo su se našli izvan zidina – slobodni.



Tako su barem mislili. Uskoro su nebom počeli ''nalijetati'' helikopteri (njih stotine:) pa su naši junaci trkom otišli na zidine, malo se skrivali, malo se slikali i odmorili se na starim gradskim zidinama. Jedan ih je stranac upitao kakve su ovo demonstracije u Zadru. A oni spremno: „Ovo vam je susret katoličke mladeži (katolik juth, katolik juth, jes, jes).“ A on: „Ou ic džast fan, ou! Vel, gud bay!“ Nakon ovog ugodnog razgovora spustili su se sa zidina u kafić. A do kafića jedan telefon – za TAXI. Zvoni li ga zvoni. Nešto kasnije dojurio je i jedan taksist. Upoznali su se sa čovjekom, fin neki gospodin - čak ih je htio odvesti na Višnjik – reče: „Usput mi je!“ Ali oni nadobudno: „Neeee, hvala vam, prošetat ćemo!“



I tako oni u šetnju. Šetali, gledali brodove, more, ljuljali se na ljuljačkama, pričali o ozbiljnim stvarima (ne stvarno jesu) i tako – korak po korak pođoše oni na Višnjik.
Na mjestu radnje naišli su na ostatke nekadašnje borbe, ali stvari su se, čini se, smirile dok su oni izbivali.



Ali ljudi moji – LJUDI! (rastegnite der ovo uuuuu i iiiiii) Ne možeš se okrenuti da ne naletiš na čovjeka. No dobro, oni nađu mjesto, sjednu kadli – na ulazu se okupila rulja (raja) svi sa nekim tablama, natpisima... Šegi se uplašio: „Ajde vi HercegOvci (naglasak na O) pregovarati to su vaši!“ I bili su – ali nisu bili potrebni pregovori. Pjevala se ''Hercegovina u srcu'' pa se ekipa smirila. No čekajući početak mise svašta su naši framaši radili da prikrate vrijeme: hodali se do oltara i nazad, tražili su tetu, kartali, vježbali pjevanje, spavali, smetali drugima u spavanju (na više načina – čak su se i međusobno ometali).

Misa napokon poče – jes da nisu ništa čuli, ali KAJ ćeš – nije uvijek sve idealno. I joj – ovo vam moram reć – nakon mise – u potragu za autobusom, a njega nigdje. Sad tamo sad vamo. I na kraju je preuzeo netko tko zna (Šegi) i doveo ih do busa. A bus pravo za Pakoštane.
Večer. Atmosfera u busu je bila odlična. Svi su napustili bus sa smješkom na licu, otišli k ljudima kod kojih će spavati. Osim jedne skupine momaka. Njihova gazdarica nije dolazila, a oni – udri u plač. Župnik ih je tješio (župnik je čovjek i po – ne po stasu, ali je faca – ne možeš ti tu – kad je netko faca, faca je), ali nisu se smirili dok gazdarica nije došla.
U životu nije sve idelano. To su oni naučili na teži način. Gazdarica nije imala pojma da treba pripremiti večeru. A oni se nadali kraljevskoj gozbi. Ali sve dok ima dobre volje može se. To su naučili od svojih gazda (to, ali i hrpetinu viceva iz doba šiptara i socijalizma). Gazda (Pero, valjda) u pol noći skoknuo do pekarne i nabavio friško pečen kruh (nisu pitali kako), bilo je rakije i kobasa – snašli se ljudi, a oni se najeli. Cure su očito posjetile neku bajku baš na zavšteku (a završetak je uvijek sretan) jer im je bilo savršeno (bar su se tako hvalile). Tad na spavanje, ujutro doručak, šetnja Pakoštanima, pozdrav Anti Gotovini i misa.



Pričali viceve.



Došle one. Malo se slikali.



I to bi bilo otprilike to. Ali za kraj još par slika naše superzvijezde.


Ovo je Stepan. On se voli slikati.


Stepan čita Teen. Stepan je pronašao nešto.


Stepan ruča.


Stepan se uvijek snađe. Stepana svi vole!!!JEEEjj!

A sad, glas junaka: „Šta još reć, ma dalo bi se pričati – o ''župnim oglasima'' koji su trajali duže od mise same, o tome kako smo se skoro pobili s Novim centrom (njih je bilo više), o ''dogodovštinama'' na povratku, ali dosta je i ovo (i previše) – na kraju krajeva nećemo vam sve otkriti. Neke stvari ćemo pospremiti u naša sjećanja, a ako vas zanima više – čekajte malo – da dođemo u vječnost pa ćemo se napričati. NE brinite – brzo će to, a do tad:
Mir i dobro!“

nedjelja, 16.05.2010.

Društvo za let

Daj mi, Gospodine, i rezervno krilo

...negdje sam pročitao da ljudi imaju samo jedno krilo: mogu letjeti samo ostanu li zagrljeni.
Ponekad, Gospodine, u trenutcima ispunjenim povjerenjem, usuđujem se razmišljati kako i Ti imaš samo jedno krilo, drugo držiš skrivenim,
možda zato kako bi me naučio da ne želiš letjeti bez mene;
zato si mi dao život.
Budući da sam Tvoj sudrug u letu, nauči me, dakle, letjeti u skladu s Tobom.
Jer živjeti ne znači vući se kroz život,
ne znači čupati život, niti ga glodati...
Živjeti znači – poput galeba se pustiti zanosu vjetra.
Živjeti znači – okusiti avanturu slobode.
Živjeti znači - raširiti krilo, jedino krilo, s povjerenjem onoga koji zna da u letu ima partnera velikog poput Tebe.
Ali, Gospodine, nije dovoljno znati letjeti s Tobom, Ti si mi dao zadatak da zagrlim i brata i pomognem mu letjeti.
Oprosti mi za sva krila kojima nisam pomogao da se rašire,
ne dopusti mi da ikad više prolazim ravnodušan kraj brata koji je ostao s krilom,
jedinim krilom,
neumoljivo zapleten u mrežu bijede i osamljenosti,
već uvjeren da nije dostojan letjeti s Tobom.
Posebno za takvog brata,
daj mi, Gospodine,
i jedno rezervno krilo.

Don Tonino Bello

subota, 15.05.2010.

Zar nije smiješno?

- Zar nije smiješno kako nam 10 kn izgleda puno kada ih ponesemo i dajemo u crkvu,
a tako malo kada pođemo u trgovinu?


- Zar nije smiješno kako nam izgleda dug jedan sat u molitvi pred BOGOM,
a kako je kratko 60 minuta kada se igramo, gledamo TV, kartamo ili sjedimo u kafiću?


- Zar nije smiješno kako nam se čini teško uzeti Bibliju i pročitati jedno poglavlje, a tako lako čitamo novine, romane ili filmove?


- Zar nije smiješno kako vjerujemo novinama, a toliko pitanja postavljamo na ono što kaže Sveto pismo?


- Zar nije smiješno kako za molitvu ne pronalazimo riječi, a kada razgovaramo sa svojim prijateljima tada nemamo nikakvih poteškoća?


- Zar nije smiješno kada za aktivnosti u crkvi teško nalazimo slobodnoga vremena, a za razna druga druženja lako nađemo slobodi termin?


Smiješno, zar ne?

utorak, 11.05.2010.

Ti znaš da te volim

Video isječak iz intervjua s bratom Rogerom iz Taizea

Petra, ljubiš li me? from Taizé on Vimeo.

Izvor