FRAMA Karlovac

ponedjeljak, 26.02.2007.

Nije baš na Perpelnicu, ali neka...

Skrovitost
[ 21.2.2007 ]

Autor: don Ante Mateljan

Danas je cista srijeda! Pepelnica! Pocetak puta ociscenja, pokore,
korizme, tegobnog i kriznog putovanja do uskrsnuca! Na pocetku toga
puta, valja se, upucuje nas liturgija, naci sa svojim Bogom! Jer, jedino
tako s Bogom mozemo poci, i s njim na cilj doci!

Ali, gdje se naci sa svojim Bogom? Cudno je to, cudno i istinito, da se
s Bogom koji je posvuda, stvoritelj i gospodar, mozemo susresti samo u
skrovitosti. Isus veli: Nemoj sebe varati, nemoj sebe lagati! Ako zaista
zelis moliti, a to ce reci razgovarati, odnosno prijateljevati s Bogom,
nemoj Bogom manipulirati, stavljati ga u sluzbu svoje oholosti, nego se
povuci u osamu i tisinu, u skrovitost. Otac tvoj - sad Isus ide korak
dalje, jer vise ne govori opcenito o Bogu, nego o Ocu nebeskom koji
gleda ocinskim okom - Otac tvoj vidi u skrovitosti, zna sto ti je
potrebno i udijelit ce ti!

Svi imamo iskustvo susreta. Toliko smo se puta dogovarali da cemo se
naci s nekim! Stalo nam je da vidimo prijatelja, da popricamo, jer
osjecamo koliko je vazno da se drzimo zajedno, da ostanemo bliski. Da se
ne izgubi povjerenje! Uz to, jako pazimo gdje cemo se s kim susresti!
Ako se radi o necemu sto nije narocito vazno, nego povrsno i bez vece
dubine, onda se obicno dogovorimo za susret u kaficu. Tada nam ni ulicna
buka previse ne smeta. Jedno drugo slusamo na pola uha, popijemo pice i
zadovoljni odemo ne noseci od toga susreta sa sobom nista, osim mozda
malo nepotrebnog ogovaranja. Ako se radi o poslu, onda zakazemo sastanak
u poduzecu, i to u ozbiljnom uredu. Cak i poslovni psiholozi vele da je
prostor jako vazan na ishod takvog susreta, na obim i kvalitetu
ugovorenog posla. Međutim, ako se radi o pravom prijateljstvu, ili jos
vise ako se radi o ljubavi, onda zelimo susret u domu, tamo gdje sam
svoj na svome, gdje zaista pripadam i gdje mogu do kraja biti iskren!

Bog nas zeli susresti i poziva na susret. Ali prije nego se to dogodi u
zajednici Crkve i u bogosluznom prostoru (usput, mnogi arhitekti
projektiraju takve liturgijske prostore da se odmah vidi da se nazalost
nisu zapravo s Bogom susreli), nuzno je da se dogodi prvi i najvazniji
susret - u domu vlastite duse! A dom moje duse je tisina, skrovitost,
unutrasnjost. Kljuc toga doma je u mojim rukama, u mojoj volji, zelji,
pravom raspolozenju. Samo ja, i nitko drugi, mogu pustiti Boga u dom
svoje duse.

Molitva nije trcanje koje vise slici bijegu od nevolje i hvatanju
Kairosova cuperka, prosjacenju i prividu, nego istinskom duhovnom
iskustvu. Ne, moliti znaci najprije doci doma, na svoje mjesto, moliti
znaci zaustaviti se, stati i otvoriti vrata. Moliti znaci uzradovati se
svome prijatelju, Bogu! A da bi se to dogodilo, treba truda i hrabrosti,
bas onoliko koliko je potrebno za duboko upoznavanje i prijateljevanje s
osobom. Molitva je prijateljevanje koje vodi do predanosti u ljubavi.
Ona se kroz povjerenje i nadu pretace u ljubav koja ima svoju logiku i
racunice.

Kad u skrovitosti Bogu otvoris dom duse, događa se neobicna preobrazba.
Ljudi primjecuju da si drugaciji, sretniji, veseliji. To je bas ono sto
se dogodi s trudnom zenom. Događaj ljubavi - zbio se skrovito, a
majcinsku srecu svi vide.

Isusov poziv pocetka korizme upravo je to: Dopustiti Gospodinu da nas
posjeti u skrovitom domu duse, kako bismo kroz iskustvo molitve postali
trudni ljubavlju! Na vlastitu radost i spasenje, na blagoslov bliznjih i
na slavu Bozju. Amen.