FRAMA Karlovac

nedjelja, 19.03.2006.

Jedan filozof

Dok je On bio među nama, promatrao je i nas i naš svijet pogledom zadivljenim, jer Mu oči ne bijahu zastrte koprenom godina, i sve što vidje bijaše jasno u svjetlosti Njegove mladosti.

Iako je poznavao dubinu ljepote, neprestano se čudio spokojstvu i veličajnosti njenoj; i stajao je pred zemljom kao što prvi čovjek stajaše pred prvim danom.
Mi, kojima su osjetila otupjela, mi gledamo usred bijela dana i ipak ne vidimo. Mi čulimo uši, ali ne čujemo; i pružamo ruke, ali ne dodirujemo. Pa makar gorio i sav tamjan arabijski, mi idemo svojim putem i ne ćutimo miomirisa.

Mi ne vidimo orača sto se uvečer vraća s njive; i ne čujemo frulu pastira koji vodi svoje stado u tor; i ne pružamo ruke da dotaknemo sunčev smiraj; a naše nosnice ne čeznu više za ružama šaronskim.

Ne, mi ne štujemo kralja bez kraljevstva; ni zvuk harfe ne čujemo ako prsti ne prebiru žice; a u djetetu što se igra u našem masliniku ne gledamo mlado maslinovo drvo. I sve riječi svakako moraju izvirati s usana od puti, inače držimo jedni druge nijemima i gluhima.

Mi, zapravo, gledamo, ali ne vidimo, i slušamo, ali ne čujemo; mi jedemo i pijemo, ali ne osjećamo okusa. I time se lsus iz Nazareta razlikuje od nas.

Njegova su se osjetila neprestance obnavljala, i svijet Njemu bijaše uvijek nov svijet. Njemu mucanje dječje ne bijaše manje važno od krika cijeloga čovječanstva, dok je nama ono samo mucanje.

Njemu korijen zlatice bijaše čeznja k Bogu, dok je nama samo korijen.

(Halil Džubran)