K(j)utak i Lepi

Kada sam izbacila veliki trpezarijski stol i unijela jedan puno manji, sestra je rekla da sam (si) napravila separe.
Rekoh joj da mi je to i bila namjera. Uredila sam maleni, mirni kutić (ili kjutić kako mu znam tepati) 'gdje je sve po mom'; gdje sunce i jutrom i u sumrak svojim zrakama mekano probija kroz guste prozorske zavjese tako da mi ne smeta očima, a ni jutarnjoj kavi, kao ni vinskoj čaši ili čaju u predvečerje. Posebno je lijepo u ovo adventsko vrijeme kada je i ulično osvjetljenje čarobno, pa onda ponekad znam i satima tu sjediti u polumraku...

Svi moji susjedi si svake godine toliko daju oduška u broju lampica da ja svake te iste godine mislim kako dalje nema... a oni me uvijek uspiju iznenaditi.
Prošle godine sam rekla najuočljivijima kako ja i nemam potrebu ništa ukrašavati kad mi je dovoljno samo sjesti pored prozora... pa su ove godine udvostručili žaruljice :)))
A stvarno sam mislila da više nema mjesta :O
Ovih dana nam je još i snijeg pridonijeo božićnom ugođaju (nadam se samo da neće pretjerati :O)... i sve je onako kako treba biti.
Zamalo.
Bilo bi... da u moj život nije ušao Lepi.
A Lepi je božićno drvc... pardon, stablo koje sam, sasvim slučajno, kupila prije nekoliko dana. Visoko, gusto... niti ima grančice viška, niti mu ikoja nedostaje. Savršen je. I da mu sudbina nije bila završiti kod mene točno bi ga bilo šteta porezati :)))
I kako onda da ga zovem nego Lepi.

A znala sam odmah da sam se zahebala čim su ga dovezli u dvorište.
Još sam ja kao gledala da drvce ne bude preveliko (a bilo ih je i većih), i ne preteško (a bilo ih je)... ali ni to nije bilo dovoljno, pa sam se danas ipak natezala sa stablom samo petnaestak centimetara nižim od stropa (kad stavim onaj stakleni vrh taman će bit...) i težine 15-20 kilograma.
I ostavla bih ja njega možda vani, ali mu tamo nisam našla niti jedno prikladno mjesto, i onda nije bilo druge nego ga uvući u svoj k(j)utić. To je bila cjelodnevna akcija, ako se ne računa ona od prije nekoliko dana kada sam ga 'zašiljila' tako da odgovara stalku. Prvo sam ga jutros nekako uvukla, još malo mokrog od snijega, pa ga takvog ostavila da leži na podu dok nisam smislila taktiku za podizanje. Obzirom da u ovakvim i sličnim situacijama nikako ne mogu igrati na kartu snage (ma da se ne lažemo - na nju nikada i ne mogu :))), preostala je jedino još ona domišljata.
A s njom sam 'igrala' nakon višesatnog odmora, na način da sam stablu dok je još uvijek ležalo na podu uglavila postolje i tek onda ga polako uspravljala, i još mu se malo divila nakon toga :O
Maloprije sam ga, uz pomoć ljestvica, ukrasila žaruljicama... i to bi za sada bilo dovoljno. A Lepi je toliko lijep da mu čak nikakav ukras i ne bi bio ni potreban :))
Ali zablistat će na njemu i staklene kuglice, malo poslije... samo da ja dođem k sebi.

Ne znam kako... ali iako sam rekla da se ovog Božića neću nepotrebno umarati, meni je to svejedno ovaj put uspjelo :))
A Lepi je većim dijelom zaslužan za to.
No, što sad... valjda tako i mora biti, mislim se dok sjedim u svom k(j)utiću i zadovoljno gledam ljepotana pored sebe. I kad još malo bolje razmislim... koliko god pokušavala, ne uspijevam se sjetiti Badnjaka pri kraju kojega nisam lijegala (pre)umorna u krevet i božićnog jutra nakon njega koji je baš (i) zato bio tako lijep.
Jer tek kad damo sve od sebe, možemo se i nadati nečemu zauzvrat. Ako ničemu drugome, onda barem prelijepom i mirnom jutru u kojeg smo ugradili i dio sebe.

Sretan vam Božić svima. .

Čvarki

Pisala sam jednom o tome kako je kod nas u vrijeme svinjokolja bio običaj susjedima i rodbini dijeliti svježe čvarke, meso , kobasice...
Dolazili su uz krafne i salenjake, i sve je imalo nekakvog smisla jer je to zapravo bila svojevrsna posudba obiteljima koje još nisu spremile svoje zalihe za zimu. Jer bi ovi poslije, naravno, jednako tako sve dijelili, odnosno vraćali.
Mi smo davno prestali sa svinjokoljama (i to je nešto s čime se moja mama jako teško pomirila, ako i je ikada...), a i u selu ih je sve manje... no, al' ja imam susjede koji još uvijek drže do običaja, pa i do ovih u novom ruhu, i tako sam ja lijepo dobila svježe čvarke!
A oraspoložilo me, iako to baš nikada nije bila moja hrana... ali zato čvarkuše jesu.
Pa čvarkuše bijahu...

Istina, mogle su se se i nešto više razlistati...
Malo sam previše rastanjila tijesto, al' nema veze - i ovako su bile odlične.



























A od svih poklona koji pristižu ovih dana, mogu reći da me ova misrisna i ljekovita staklenka možda i najviše razveselila :)

Medenjaci na čekanju

Ovaj Božić je definitivno od onih ambicioznijih. Vidjelo se to još i ranije; već nekoliko puta sam se ulovila kako mu hvatam ritam, ritam koj nije moj, pa se onda prisilno zaustavljala...
Još uvijek ne znam s koje strane ću mu točno prići... ali sve dok sam svjesna da ja ništa ne moram, ako to ne želim, sve je onako kako i treba biti.
A sada prvo kava.

Poučak o ljudima kroz fotografiju

Osoba sam koja je sklona uljepšavanju... svega. Zato mi nije problem zamijeniti dotrajali laminat, jednako kao što mi nije problem i prazne zidove ukrasiti štukaturom i prigušenim svjetlom. I to potpuno sama kada nigdje na vidiku nema zainteresiranih za takav (neplaćeni) poduhvat.

Kada je ooo... fotografiji riječ, kroz nju občno nastojim prikazati ono što drugi (možda) ne vide, odnosno ono što nije u prvom planu, odnosno - nastojim istaknuti najbolje/najzanimljivije iz prizora koji mi je pred očima.
Lijepi prizor je uvijek lijepi prizor... l to je ono što će ljudi obično odmah i primijetiti (nekima je samo to i dovoljno... jasno - to je i njihovo pravo), pogotovo ako im fotografija i nije profesija, no... čak i s takvim prizorom fotografija se ne mora uvijek nazvati dobrom fotografijom. Ako se dogodi da fotograf jednostavno - nije dobar fotograf.
Dobar fotograf može, podrazumijeva se, lijepi prizor predstaviti i spektakularnijim no što on je, no, iz lošeg, ili... čak ne toliko lošeg koliko skromnog prizora, također mora biti sposoban izvući dobru fotografiju.
Zato sam ja sklonija takvim skromnijim prizorima iz kojih se onda trudim izvući ljepotu koja je u njima. Zanimljivost, ako je ljepota ipak preambiciozan izraz.
To je onaj izazov na kojeg često pristajem.

Fotografi se, kao uostalom i svi drugi majstori, pri tome služe i raznim alatima. Nekada davno za razvijanje i izradu snimljenih fotografija koristile su se tkz. tamne komore, danas se za takve stvari upotrebljavaju razni programi tipa Photoshop.
Takvi programi pomoći će dobrim fotografijama da postanu još bolje, kao i onima koje nisu snimljene u baš najboljim uvjetima, ali ipak imaju nekakvog potencijala... no, jedno je sigurno - lošoj, baš lošoj fotografiji ni dragi B(l)og, ni Photoshop... a kamoli nekakav ubogi fotograf ne mogu pomoći da postane dobra, niti ju prikazati u bilo kakvom obliku boljeg svjetla.







*****


Bonus :
Da vizualno parafraziram malo onu izreku po kojoj ženina glava služi samo za frizuru... pa onda još malo nadodam :)

Rođendani

Znate li vi je l' Giboni ovo pjeva - Jednu svijeću, ljubavi, zapali za mene...,ili pjeva - Jednu svijeću ljubavi zapali za mene...?

Aj, kakogod, nije ni bitno. K'o i godine, i zlato, pa i rođendani. Dosade i oni više; znam to - točno dođe čovjeku nekad da si prosvira glavu... sam' da ima pištolj.
A nema ga... jer - il' ga uopće nije ni imao, il' ga je u akciji 'Vratite oružje' predao u PU (nekoj već)... pa ga onda zahebalo.
A ja svome (rođendanu, je li) nikada i nisam pridavala baš neku veliku pažnju. Uglavnom sam samo čekala da prođe. Lako moguće da je to zbog traume koju vučem još iz školskih dana.
Znate ono kad na svoj rođendan morate u školu ponijeti slatkiše za počastiti djecu, a i učitelje.
Takav je red bio
Pa dok vas klinci skoro pregaze i pootimaju vam sve iz ruku, nastavnici vas, pak, nerijetko i odbiju jer oni ne jedu slatko... a vi jako tiho pričate
Pa dok netko pojasni to o rođendanu... ma, u zemlju propasti!
Taj dan se onda obično gledalo ne ići u školu :I
Jedino što nikad nije prolazilo :))

I sad ne znam kakvo je to prokletstvo da ja toliko tuđih rođendana pamtim.
Ozbiljno.
I ne samo to. Slabo pamtim ljude, al' sjetim se u pola noći što je rekao netko prije nego je uskočio sam sebi u usta... Pamtim povijesna zbivanja, al' ne pamtim datume istih.. a datume rođenja ljudi koji mi ništa ne znače nikako preskočiti. Dok bih svoj mogla bez problema.
Doduše, ne pamtim toliko one koji se stalno oglašavaju na sva zvona, nego više neka usput uhom ulovljena... al' poslije ih više nikako zaboraviti.
Pa tako, pored Njegovog, kojeg pamtim već godinama, iako se isto toliko godina nismo ni čuli ni vidjeli, pamtim još neke rođendane ljudi koji su jako, jako brzo prošli kroz moj život, a znam i mnoge s bloga. Pa tako znam da bi u iduću nedjelju Kupus slavio da je s nama, a sada jedino s jednim mladim čovjekom kojeg također nema već nekoliko godina...
Mayday, koja nas je nažalost također napustila, sjetila sam se prošle nedjelje. Jednom prilikom je Neverinu rekla da rođendan mogu zajedno proslaviti... i eto onda...
Naporno, brate, to kad te tuđi rođendani salijeću... al' okej... najmanje što mogu napraviti je svaki put poželjeti im puno sreće, pa to i napravim.
Pa 'primilo' se ili ne... ipak je uvijek puno bolje sjetiti se nekoga dok je još uvijek živ.

Božićna čuda

Jučer sam kuhala 'ćufte'. Jedan veći lonac. Dosta je bilo prženja, ja sam ipak više od kuhanja.
Zdravije je.
A dok sam ih pripremala razmišljala sam o tome koliko i takve razne kuhane okruglice volim gledati kada, nakon što potonu na dno, ponovno isplivaju na vrh... kao oslobođene tereta koji ih je vukao ispod površine.

Da, a moglo bi se reći da sam i ja opterećena hranom.
Ja zapravo i ne volim gubiti previše vremena na ovo svakodnevno kuhanje. Za jedan kvalitetan kuhani obrok potrebna su oko dva sata... dva sata koja se mogu potrošiti i na razne druge načine - igranjem igrica na mobitelu, recimo :O
Ali jesti se... mora.
Pa onda smišljam razne načine kako doskočiti ovom problemu, te tako radije povremeno izgubim cijeli dan, ili dva i skuham nekakvu 'klasiku', koja je nutritivno dobro izbalansirana, a dobro podnosi podgrijavanje... dapače - tako bude čak i bolja, i onda se neko vrijeme ne opterećujem, nego se samo lagano održavam na površini.

Naravno, postoji i alternativa u vidu industrijskih polugotovih i gotovih proizvoda i dvominutnih sendviča, ali takav način prehrane rezultira štetom koja za svoj popravak zahtjeva još više vremena nego svakodnevno kuhanje. Pa to nastojim izbjegavati koliko mogu.
I postoji još opcija s potpunom apstinencijom.
Koja je meni još i najlakša. Kada odlučim ne jesti, meni hrana više uopće ne pada na pamet, ništa lakše ... i to vam je ravno onom osjećaju kad prestanete pušiti pa više ne morate razmišljati: imate li u džepu dovoljno novca za novu kutiju cigareta, hoćete li ih imati dovoljno do jutra, radi li benzinska u blizini...
Jednostavno ste oslobođeni.
Jedino što, u ovom slučaju kad-tad dolazite do one prijelomne točke kada morate odlučiti što dalje, jer nakon nje, za razliku od one s cigaretama, odlučni ste da dalje više ne postoji.
U najudaljenijem, a ujedno i najbližem trenutku ikada, takva točka se kod mene pojavila nakon dvadeset i prvog dana. Naime, točno toliko je bila duga moja najduža odluka o prestanku hranjenja.
Umor, i velika želja za odlaskom.
I ništa lakše, kao prestanak pušenja - preko noći, s osjećajem oslobađanja.

E... i bilo bi to jednostavno da te nisu odgajali usađivanjem osjećaja grižnje savjesti... prema nečemu već. Uvijek bi se nešto našlo, taman toliko da moraš stalno preispitivati svoje odluke i sagledavati njihove posljedice.
Svo ono vrijeme dok sam ja odbijala hranu, odbijala komunicirati, odbijala izlaziti iz sobe, moja majka je uporno pred mene iznosila pune tanjure hrane, koje bih ja onda vraćala ili prosljeđivala mačkama. Nijemi očaj koji je izbijao iz njenih očiju, nakon dvadeset i jednog dana, dok me gledala kako se pretvaram u kostur koji se jedva drži na nogama, bio je toliki da to moja savjest nije više nikako mogla otrpjeti. Drugo jutro sam sjela na mjesto koje me čekalo za božićnim stolom.
I dok sam stisnutog grla gutala svoj prvi zalogaj, mir koji je izbijao iz moje majke govorio je o tome da je ona dočekala svoje božićno čudo.
Jer kad je želja baš jako snažna... ponekad je i grižnja savjesti omogući.

Danas sam skuhala i lonac graha.
Da ne bude jednolično.

The crow

Oduševila me ova ptičica koju sam neko večer pronašla na bespućima Interneta.
Pametna životinjica.
Znala sam odmah da ću je zalijepiti na blog, i potrudila sam se spremiti link da je poslije mogu pronaći. A da bih bila sigurna - poslala sam ga samoj sebi na mejl.
I toliko sam se smotala da mi nije palo na pamet da ga mogu odmah i na blogu spremiti :)))
Kakva kokoš

Kažem pametna životinjica, ali ona je zapravo izdresirana, i to onako kako se to najčešće radi - nagrađivanjem.
Pa se onda zapitam što je to pamet... sposobnost da uvijek reagiramo tako da bi bili nagrađeni (ili u nekim slučajevima - izbjegli kaznu, ako smo pametni)?
Moguće.
A može li se reći da smo onda svi (samo)izdresirani?
Moguće.
I štošta smo spremni učiniti za nagradu... pa i ono što nam se ne mili.

Filozofiram malo... ali to mi pada na pamet dok gledam macana, koji i dalje ne voli suhu hranu ali se jednako nastavlja zaletavati u gomilu mačaka samo kako bi ju njima oteo.
Takvo alfa dokazivanje je njegova nagrada.
Ja, pak, ne volim baš prženu hranu, ali obožavam gledati fritule kad se same, samcate preokreću u vrelom ulju, onako napuhane i lagane, pa sam ih i danas radila, a i još ću ... ovo je sad pravo vrijeme za njih.
I onda ih moram pojesti nekoliko, a kolikogod pazila da ne pretjeram, vjerojatno će mi poslije biti mučno :I
Ali to je cijena koju plaćam za nagradu.

Neki stariji macani naučili su da se nije pametno zaletavati na vruće fritule, pa ih samo gledaju... zapravo čekaju da ohlade.
Što ti je iskustvo. Tj. (samo)dresura.
Mislim da sam danas i mladog macana naučila da ih voli ohlađene.
Ma, zapravo ne vjerujem, ali uklapa mi se ovakvo pisanje u današnju filozofiju.

Samo da maknem ovaj zadnji post... bložem'prosti, onih devet osobina k'o devet Danteovih krugova.


Sutra, 3. prosinca je Međunarodni dan osoba s invaliditetom, pa samo da se malo prisjetimo svih onih koji nemaju sreću živjeti život punim plućima, a u svemu tome moraju naći nekakav smisao...

Ja ja ja ja ja ja jaaa....

Meni je jako brzo rođendan... ali obzirom na neke obveze preda mnom, lako moguće je da se neću javljati (nije još sigurno, ali moguće je) neko vrijeme, pa onda možete želje (najljepše) pozdrave i saamo lijeeeepeee iskrene riječi već sada ostaviti ispod ovog posta ;)

I obzirom da je vrijeme 'strijelica', evo malo i njihovih divnih odlika (na internetu ih je više, ali jasno da sam ja odabrala one koji mi najviše odgovaraju i prikazuju me u najboljem svijetlu... no, pa ne radi li se to tako? :O)

I znate kak' se kaže - ne možete li podnijeti strijel(č)icu, onda nemojte ni istrčavati pred nju.
Ovaj savjet vam može puno u životu pomoći.