Jučer sam kuhala 'ćufte'. Jedan veći lonac. Dosta je bilo prženja, ja sam ipak više od kuhanja.
Zdravije je.
A dok sam ih pripremala razmišljala sam o tome koliko i takve razne kuhane okruglice volim gledati kada, nakon što potonu na dno, ponovno isplivaju na vrh... kao oslobođene tereta koji ih je vukao ispod površine.
Da, a moglo bi se reći da sam i ja opterećena hranom.
Ja zapravo i ne volim gubiti previše vremena na ovo svakodnevno kuhanje. Za jedan kvalitetan kuhani obrok potrebna su oko dva sata... dva sata koja se mogu potrošiti i na razne druge načine - igranjem igrica na mobitelu, recimo :O
Ali jesti se... mora.
Pa onda smišljam razne načine kako doskočiti ovom problemu, te tako radije povremeno izgubim cijeli dan, ili dva i skuham nekakvu 'klasiku', koja je nutritivno dobro izbalansirana, a dobro podnosi podgrijavanje... dapače - tako bude čak i bolja, i onda se neko vrijeme ne opterećujem, nego se samo lagano održavam na površini.
Naravno, postoji i alternativa u vidu industrijskih polugotovih i gotovih proizvoda i dvominutnih sendviča, ali takav način prehrane rezultira štetom koja za svoj popravak zahtjeva još više vremena nego svakodnevno kuhanje. Pa to nastojim izbjegavati koliko mogu.
I postoji još opcija s potpunom apstinencijom.
Koja je meni još i najlakša. Kada odlučim ne jesti, meni hrana više uopće ne pada na pamet, ništa lakše ... i to vam je ravno onom osjećaju kad prestanete pušiti pa više ne morate razmišljati: imate li u džepu dovoljno novca za novu kutiju cigareta, hoćete li ih imati dovoljno do jutra, radi li benzinska u blizini...
Jednostavno ste oslobođeni.
Jedino što, u ovom slučaju kad-tad dolazite do one prijelomne točke kada morate odlučiti što dalje, jer nakon nje, za razliku od one s cigaretama, odlučni ste da dalje više ne postoji.
U najudaljenijem, a ujedno i najbližem trenutku ikada, takva točka se kod mene pojavila nakon dvadeset i prvog dana. Naime, točno toliko je bila duga moja najduža odluka o prestanku hranjenja.
Umor, i velika želja za odlaskom.
I ništa lakše, kao prestanak pušenja - preko noći, s osjećajem oslobađanja.
E... i bilo bi to jednostavno da te nisu odgajali usađivanjem osjećaja grižnje savjesti... prema nečemu već. Uvijek bi se nešto našlo, taman toliko da moraš stalno preispitivati svoje odluke i sagledavati njihove posljedice.
Svo ono vrijeme dok sam ja odbijala hranu, odbijala komunicirati, odbijala izlaziti iz sobe, moja majka je uporno pred mene iznosila pune tanjure hrane, koje bih ja onda vraćala ili prosljeđivala mačkama. Nijemi očaj koji je izbijao iz njenih očiju, nakon dvadeset i jednog dana, dok me gledala kako se pretvaram u kostur koji se jedva drži na nogama, bio je toliki da to moja savjest nije više nikako mogla otrpjeti. Drugo jutro sam sjela na mjesto koje me čekalo za božićnim stolom.
I dok sam stisnutog grla gutala svoj prvi zalogaj, mir koji je izbijao iz moje majke govorio je o tome da je ona dočekala svoje božićno čudo.
Jer kad je želja baš jako snažna... ponekad je i grižnja savjesti omogući.
Danas sam skuhala i lonac graha.
Da ne bude jednolično.
Post je objavljen 05.12.2024. u 16:32 sati.