Opsjed... opsesija

A valjda svakoga tako ponekad strefi...
Evo, ja kad počnem peći grisine, onda ne znam prestati. Danima tako to hrskanje zna potrajati... obično prestanem tek kad zubno meso kaže da je dosta :))












Evo se baš nikako nisam mogla odlučiti koju pjesmu zalijepiti za raspoloženje... pa sam dvije.
Dobro... pa ne događa mi se to baš tako često.

Unforgiven

Ima tako glupih vozača koji ti se zalijepe za guzicu ma koliko brzo da voziš, i ma koliko da upozoravaš i trubiš oni ti i dalje jašu na guzici. A ako si i ti sam osoba sklona samoubilačkim radnjama pa tek tik pred samim zidom skreneš u stranu, ona budala iza tebe vjerojatno neće biti sposobna brzo odreagirati i svom snagom će se zakucati u zid.

Razmišljam ovih dana kako nema mjeseca u kojemu nešto ne obilježavam... rođendane, kao i smrti. Samo se izmjenjuju.
Sad slijede dva rođendana, nekoliko sjećanja je već iza mene, ima ih i sada... pa onda početkom svibnja jedan dragi rođendan, istovremeno četvrta godišnjica mojom mami i samo par dana poslije sjećanje na...

Ima tako tuga o kojima se ne može pričati, ima tuga koje su kao provalije i svjestan si da se moraš odmaknuti od njih jer približiš li se previše past ćeš i nikada se više nećeš izvući. Kao noćni skok s mosta u ledenu vodu gdje nikoga neće biti da ti pomogne.
Pa se tako odmičeš i odmičeš, i zahvalan si ako imaš u blizini nekoga tko će ti pružiti ruku i pomoći ti da napraviš prvi korak.

Od mojih prijašnjih nekoliko 'Y' blogova koji su bili otvarani iz raznoraznih razloga, većinom, jer su svi bili istog naziva, kao zezancija na račun onih koji su stalno uskrsavali s 'novim' blogovima, bio je i jedan posvećen jednom mladom izgubljenom životu.
Netko je možda primijetio da ja imam naviku lijepiti pjesme u box sa strane i povremeno ih mijenjati... na tom blog su stajale tri pjesme koje se nikada nisu mijenjale. Sjećam se kada je jedna blogerica prvi put ostavila komentar kod mene, bilo je to na tom blogu. Komentar je bio, ne sjećam se kakav točno, nešto u njenom uobičajenom stilu koji je takav da se ponekad pitaš na čemu je... i ja nisam imala ništa za reći joj pa sam joj samo uzvratila linkom.


Jer ima tako tuga koje su kao provalije i svjestan si da se moraš odmaknuti od njih... svjestan si da će se strmoglavit svatko tko im se previše približi.

Poučak o beli

Negdje tamo... pred dva tjedna, trebao je ići post s ovim naslovom. Zaključak posta je bio kako igrači s lošijim rejtingom i manje znanja puno više 'pametuju', prigovaraju, žale se, kukaju... pa i vrijeđaju ako gube. Što manje znanja - nezgodniji suigrač. S druge strane, s onima koji 'znaju znanje', bez imalo riječi dobiješ četiri partije u nizu.
Post nije išao, ne sjećam se sad više zašto... vjerojatno je zaključak bio i da se ima vremena.

Kad trebam mira, tj. kad želim ne misliti puno o teškim stvarima, skuham kavu i, računajući na svoje znanje i iskustvo, zaigram belu. Tako sam ubrzo ponovno s jednim dobrim suigračem okušala sreću protiv dvoje slabijih. Ovi su u dva kruga imali 600 bodova 'zvanja' i tu je, ne i nemoguće, ali uglavnom teško nešto napraviti pa smo izgubili. Bez suvišnih riječi... no kokoš iz protivničkog para nije izdržala da svom suigraču uz smijeh ne kaže kako bi rado ponovila još koju partiju protiv 'ovako jakih igrača'. Mam sam ju blokirala :))) Ne trpim baš ni ovakav bahatluk :I

A onda je uslijedilo još nekoliko partija s dobrim suigračima i protivnicima, fer i pošteno - rezultati kako kada.
Onda sam malo pomnije pratila, pa sam ponovno sa slabijim suigračem i podosta zvanja zabilježila pobjede. Ovaj se onda zalijepio za mene, a sljedeći i bahatio.
Nakon njih ponovno 'jaki' igrači s kojima su se izmjenjivale pobjede i porazi, pa onda ponovno niz besmislenih zvanja.
Sve u svemu... nakon svih odigranih partija zaključak je da možeš biti ne znam koliko dobar igrač, ili ne, na kraju se ipak najviše možeš pouzdati tek u dodijeljene ti karte.
Pomalo poražavajuća činjenica.

Naravno, uvijek se može igrati i s opcijom 'bez zvanja', ali to otprilike izgleda kad da u svom životu nemate pravo računati ni na kakve sretne zgoditke i događaje.
Na dulje staze ne bi imalo nikakvog smisla jednako kao i ona besmislena zvanja u nizu.

Negdje tamo... skoro u isto vrijeme, nešto malo ranije zapravo, jedan dan nisam bila doma... vratila sam se tek kasno popodne, a pri ulasku u dvorište na tlu sam ugledala nešto crveno. Crvene dječje rukavce, učinilo mi se.
Ograda je poprilično visoka, pa klincima dok idu u školu/iz škole povremeno padne na pamet nešto prebaciti preko. Ponekad jer se zabavljaju, a moguće da ima i nekakvog oblika zlostavljanja. Nalazila sam već tako i kape, šalove, rukavicu, olovke...
Ja bih to poslije stavila na ogradu s vanjske strane, s uvjerenjem kako će svatko svoje pokupiti...
Ovaj put mi se nije dalo odmah to rješavati, sjetila sam se tek drugi dan i onda sam vidjela da se stvarno radi o rukavicama, ali zaštitnim radnim rukavicama. Nisu crvene, nego crveno-crne. i nisu dječje. Uz to su još i nove. Svejedno sam ih bila stavila na ogradu... no, kako ih nitko nije tražio ni uzeo, poslije sam ih onda spremila.
Nisam to shvatila kao da su bačene u lice :O

Ovih dana mi rukavice trebaju, pa sam uzela ove i oprala ih. Čini mi se da su malo jače/čvršće od mojih... a možda i nisu, ali od svojih tri, četiri para ja, ovakva uredna :O, trenutno ne mogu pronaći ni jedan tako da se i nisam previše krzmala .)))
I još sam od susjeda posudila vrtne škare (svoje sam jesenas 'posijala' u vrtu pa su malo zahrđale... ) i sad idem van bahatiti se malo lijepim vremenom :O

U SUSRET DORI!

... koju ja najvjerojatnije neću gledati, al' iskočila m sinoć ova pjesma, pa rek'o, aj kad je već tu...
I tako mi ništa pametno i dobro ne pada na pamet.

BU!

Nisam jučer radila fritule, al' zato je danas bio burek. To ipak nekako bolje podnosim, a i trbuhu mi draže :O
Zapravo, i nije to baš burek, nego burek-k(o)rumpiruša.
Takvu najviše volim.
I ovo je bila instant burek-k(o)rumpiruša, od gotovih kora kakvu moja mama teško da bi priznala A istina - ovo je po zahtjevnosti više u rangu mazanja kruha paštetom nego nekakvog ozbiljnog kuhanja, pa i ja više volim sama razvući onu plahtu od tijesta (O.K., na stranu što to jaako rijetko radim :O) nego samo zarolati ovih nekoliko suhih listova, ali kad je u hladnjaku vječito nekakva gužva pa moram paziti da mi namirnice ne propadaju (znate da to baš nikako ne volim :I)... a sestra ima naviku donositi te gotove kore.
No, ispadne neloše ako se dobro pripremi. Jako je bitno da se listovi dobro navlaže - vodom i uljem u omjeru 2:1 (pripremite odmah 2 dl vode i jedan ulja, pa koliko iskoristite (premažete i s gornje strane kad sve listove posložite u lim)), i da se brzo nadjenu i zarolaju kako se ne bi raspali.
Krumpir koji je u nadjevu pomiješan s mesom, osim što je jako dobrog okusa također pridonosi vlažnosti potrebnoj ovim korama.
Njihov omjer je negdje 50:50 (500 i 500 grama je u redu)... i još samo malo nasjeckanog luka (ili malo/puno više ako volite), soli i papra... puuuno papra, jer ako se ne zapapri onda to nije to, i ... voila - burek-k(o)rumpiruša je gotova!
Za manje od pola sata.
Aj... kad bolje razmislim, i nije da mi toliko smeta kad za nešto potrošim pet puta manje vremena nego inače, s nevelikom razlikom u rezultatu :O

Trebali ste samo vidjeti mladog macana kako je, s okicama k'o fildžanima, sa strahom pratio hoću li slučajno njega izostaviti u dijeljenju plijena... u trenu je slistio svoj dio







UNDERWORLD (2003)

De da vam pričam...

Kažu da postoje četiri vrste temperamenta ( https://hr.wikipedia.org/wiki/Temperament)
To su:
- sangvinik
- kolerik
- melankolik
- flegmatik

Ja sam sklona melankoličnom raspoloženju. Oduvijek. Svojevremeno mi je to predstavljalo i nešto veći problem, jer melankolija vas zavodi i ne pušta tako lako iz zagrljaja osjećajem nedodirljivosti, uzvišenosti čak. Takva je tuga - uvjerava vas da na svijetu ne postoji niti jedna druga osoba koja vas je u stanju razumjeti. I kao u svakoj lošoj vezi, u kojoj jedna osoba ima stalnu potrebu kontrolirati, posesivna je i pretjerano ljubomorna, i sve pod izgovorom kako se radi o neizmjernoj ljubavi uspijeva zadržati ovu drugu, tako i vi, iako vas guši, ostajete u ovom mekanom, melankoličnom zagrljaju jer vam se sviđa osjećaj biti voljen, biti (nekome) poseban.

Dakako da nije nimalo lako ni pobjeći nekome/ nečemu što vas stalno proganja, pa još ako nemate kamo...
I tako sam onda ja, nakon jednog takvog proganjanja, na samom rubu očaja postala prava koketa. Sponzoruša.
Jer od očaja se još nitko nije okoristio.
Od tog trenutka od naše veze nastojim biti ona koja je uvijek na dobitku. Tugu, sjetu i slična stanja puštam k sebi sve dok me mogu oplemeniti... onog trenutka kada se iza njihovih leđa pojavi očaj ja se podsjetim da je to ona granica preko koje ne idem. Tu više nemam što raditi, ustajem i odlazim.

Dvorište izgleda kao ratna zona. Izađem van pa se vratim jer ga ne mogu gledati takvog. Zapravo, namjera mi je dati mu malo života, pa sam u to ime porezala skoro sve što se porezati dalo. Jer nekada ranije sađeno je nasumce i bez reda, i da bi se isti uveo potrebno je krenuti skoro od samog početka.
Naravno, svaki zalogaj u kojeg zagrizem preveliki je za mene, ma što god da ja u tom trenutku mislila, pa tako i ovaj. Iako sam jučer zapravo odradila jako veliki posao, trenutno je ovo ona najgora faza. Veliki dio sasječenih loza i drugih biljki sam pokupila, ali i dalje je sve podjednako i golo i razbacano... tužno.
Danas se izgovaram tmurnim vremenom (iako ja takvo vrijeme zapravo volim...) s mogućnošću kiše, pa se držim unutrašnjosti i sve ostavljam ovako kako je.
Još malo ću...

***

Dvorište vam neću slikati, ali ovako izgleda bosiljak kojeg sam posijala pa ga na dulje vrijeme zaboravila u mrzlom prostoru...
Onda sam mu se smilovala pa ga unijela u toplo, na osunčani prozor s kojeg sam ga nehotice pet puta srušila, pa skupljala, pa srušila, pa...



I kak' vam se čini, ima li nade za njega? :O
(ja mislim da ima, osim ako ga još nekoliko puta ne srušim...)


***

No da... al' zapravo sam htjela reći kako mi se strašno rade fritule...
A, ako ih ispržim jest ću ih, a onda ću se loše osjećati jer mi takva hrana smeta... i onda sam vas htjela zamoliti da mi držite fige da ne pokleknem

Najstariji zanat na svijetu

Najstariji zanat na svijetu... jasno da to nije onaj koji vam je prvi pao na pamet :O. Svi vi vrlo dobro znate da je to politika. Svi drugi zanati su njen proizvod i u njenoj službi.
Ja se s njom baš nešto i ne volim zaje****ti, ipak, povuklo malo i mene posljednje pjevanje bećarca. Mam mi srce zaigralo i duša poskočila pa se i ja zaneseno počnem baviti starom damom. I tako... pričam sestri kako su ovi u Saboru gori i od nas na Blogu, a ja mislila da je to nemoguće :O
Nije ni sestra baš nešto za takvo zaje****nje, al' ajd, slavonska duša, prihvatila i ona... pa nekako u razgovoru počela braniti predsjednika. Tj. govoriti kako joj je on na nekakav bizaran način čak i simpatičan jer da barem kaže što misli, na što sam je ja odmah poklopila rekavši da si on može doma biti simpatičan, ali da na položaju na kojem se nalazi treba djelovati samo u interesu svih građana lijepe nam naše, pa ako ako za to treba biti i ku**a, onda neka bude. Hoću reći - od diplomacije unjeg' ni slovo 'e', s tim slovom mu jedino ego mahnita.
Hebeš i to kad znaš da netko ima mišljenje o svemu i svakome, ali ga (ne)iznosi samo kad njegovom egu i interesu to odgovara.

I onda tako nastavim ja pa govorim kako ima onih koji su iznenađeni premijerom, jer da su ga podcijenili (čuj, političara podcijeniti?)... i odmah dodam kako meni zapravo strašno smeta to njihovo stalno prepucavanje, jer da si oni to kao predstavnici naroda nikako ne bi smjeli dopustiti, tj. mi im to ne bi smjeli dopustiti. Jer dok se oni tako svađaju, mi trpimo. Naravno, s druge strane, ponovno dodam, ne bi valjalo ni da se jako dobro slažu... poznato je da kad se oni na vrhu slažu, narod je onaj koji će naj***ti... A opet, s treće strane (jer moraš valjda neku izabrati :O), tko nama garantira da oni iza naših leđa i nisu svi lijepo slizani. Koja to budala još ulazi u politiku a da nema osjećaj za diplomaciju... Mislim, naravno da su 'osjećajni', samo je pitanje na koju stranu će usmjeriti te osjećaje, s koje strane upotrijebiti .
A tko će naje**ti, to nikad nije bilo upitno.

Je, kaže sestra, pogledaj samo kako se svi odmah počnu debljati... garant po cijele noći lumpaju i zajedno orgijaju.

Pogled s druge strane

Snimanje uz pomoć macro reverse ringa - adaptera za preokretanje objektiva kojim ovaj tako postaje makro objektiv (za siromahe), možda neće dati neke posebno dobre rezultate, ali to ne znači da se i ovako ne može jako dobro zabaviti. Dapače, čak jako, jako dobro... jer je ovo i dosta veliki izazov (dobro, barem meni... ali ajd da vidim vas :P)

Na ovakav način snimanje 'iz ruke' nije nimalo jednostavno, još manje nego inače - i najmanji drhtaj će rezultirati neupotrebljivom i zamućenom fotografijom... no ja sam ipak od više desetaka :O jutros snimljenih, uspjela izdvojiti nekoliko fotografija koje su koliko-toliko prihvatljive oštrine.

Gornja fotografija je snimljena s drugim objektivom.

Konzumerizam

Proteklih nekoliko tjedana u par navrata pokušala sam pronaći ovu reklamu... i jedva mi uspjelo.
Nema na hrvatskom, al' ima zato sin Bugarin.
(dobro, sad vidim da je druga reklama na bugarskom, a ova na rumunjskom, al' kad sam već smislila ovako kraasan tekst, nek' tako ostane... k'o da je lako smišljati ovako krasne rečenice... i nećemo sad jedva pronađenim reklamama gledati u jezik, je li? :O )

A ja se na ovu reklamu uvijek zarolam od smijeha... toliko puno govori o nama



E, a onda sam pola dana potrošila u potrazi za neki stvarima... nisam ih našla, al' sam zato naručila ove dvije šalice :D
Klackala sam se neko vrijeme oko izbora... ijaaoooo... B(l)ože, da znate kako je to teško... al' ono, na kraju - znate mene :)

A koja je vama draža?
(nu... al' dobro znate da ne morate odgovarati, tj. trebali bi znati da su moja pitanja uglavnom retorička :O)














Fotografije - https://www.temu.com/hr

Vrijeme je ... od repriza :O
Istinaiblog, one su obično rezervirane za ljeto... ali, evo, kod mene danas 15°C
Tu je to :O

Jedan stari post

Dan iza petka zove se subota

Cijelu noć nisam spavala. To je obično tako kad se kasno pije kava. Al' dobro, imalo se vremena nešto ranije napisati planirani post; a budna noć mu je samo dodala još neke dijelove.

Ja zapravo nisam nikakvo zlopamtilo. Nije to nešto čime se hranim, i dosta brzo mogu naći nekakvo opravdanje za puno toga što mi (za)smeta kod drugih ljudi. U krajnjem slučaju kažem sebi da nije to nešto što bi me se trebalo ticati, da svatko za sebe zna što mu je dobro, i slično...
Ja sama, em rijetko komuniciram s ljudima, em svi oni koje poznajem uglavnom nemaju potrebu nanijeti mi zlo, kao ni ja njima, uostalom. Tako da bih skoro i umrla od gladi da mi je zlopamćenje hrana.
No, na blogu, s ljudima koje uživo ne poznajem, situacija je nešto drugačija. Tu sam od 2006. godine i trebalo mi je puno vremena da prihvatim način komunikacije kakva je ovdje normalna. Zapravo, nisam ga nikada baš u potpunosti prihvatila, ali sam se naučila manje mu se čuditi.
Ja sam u početku bila ona koja se svima obraćala sa 'Vi' ( s velikim V, naravno) i ona koja nikada nije rečenicu započinjala s osobnom zamjenicom 'ja'... jer je prvo pristojno, i jer ovo drugo nije pristojno. A onda su me svi stalno ispravljali, tražili da ih 'tikam', a neki čak uvjeravali kako se na internetu piše samo malim slovima. Da su čak i interpunkcijski znakovi nepotrebni... i to sve dok su me obilato zasipali svojim 'jajakanjem'.
I dobro... nešto sam prihvatila, nešto nisam... a sad i sama dosta često 'jajačem', i to namjerno... onako kako bi se iz dosade putem kamenčići šutali.
Ja sam prije bila nešto drugačija osoba, i moglo bi se reći da je blog dosta utjecao na moju promjenu. Jer blogopravila su takva, da možete biti oni koji ih neće prihvatiti i otići će na neko drugo mjesto s drugim pravilima, možete biti oni koji će stalno stajati po strani i otrpjeti svaki put kad vas se nazove 'beskičmenjakom' i možete biti oni koji će zagaziti u tu močvaru i pokušati loviti u mutnom kad god netko vodu zamuti.
Ja sam pokušala sve. I mogu sve... ali otkrila sam da mi je sve osim lova puno dosadnije. I tako su onda svi drugi otkrili da sam 'povodljiva' pa to dosta često koristili. Ono - je l' kome malo zatreba više pozornosti, odmah se velika V uzme u usta. Hnjaa... who cares - evo me.
I sve se može, i sve je za pet kad si V i voliš blogonogomet... no i Sve ima svoje granice.

I tako mene blog nije promijenio u tolikoj mjeri da bih prihvatila: vulgarnost, zlostavljanje, izrugivanje, sebičnost, podmuklost... pa bih to povremeno dala i do znanja, a blogopravila su opet takva, da ako si se zamjerio članu neke veće grupe (ili samo nešto većem broju od tebe samog), onda će ti vjerojatno dobar dio njih odmah okrenuti leđa.
Tja... na to se i računa.
Takav je to 'sport', ne?
A moram vam priznati da sam onda ja otkrila kako je meni zapravo tako i puno lakše. Jer mene je blog u početku mijenjao onako kako mi se najmanje sviđalo. Nenaučena da bilo koga (namjerno) povređujem, počela sam sve češće osjećati nesigurnost kad bi mi se učinilo da se neki ljudi udaljuju od mene. Ali nekako čudno, naglo. Da nije tako ne bih ni primijetila, a ovako sam počela i svoju paranoju preispitivati. No, nisam si dopustila da to dugo potraje, i od tada sam svakome tko nije znao je l' bi bježao od mene ili mi trčao u zagrljaj, ja uvijek pokazivala na koju stranu trebaju ići... tak' da ne bi morali HAK pozivati, je li.
A onda još, nisam zlopamtilo, stvarno nisam... ali sam otkrila da mi ne pada tako teško kad netko povuče nekakav potez kojim me oslobađa od mog obzira i razmišljanja o njemu.
Pa tako ako mi netko kaže da ga baš nimalo ne zanima nešto do čega je meni stalo, ja to onda objeručke prihvatim i punim plućima dišem dok u nekoj drugoj situaciji sa zamijenjenim ulogama procjenjujem je li mi stalo ili nije. Tj. vjerojatno da mi je stalo, ali ništa toj osobi ne dugujem, i nemam grižnju savjesti ako ću se okrenuti i reći da me ne zanima.
Jer ta me je osoba svojim postupkom ranije oslobodila.

Nisam zlopamtilo. Stvarno nisam... ali da sam i najbolja dušica na ovom svijetu, neke si stvari ne mogu dopustiti.
Nitko ne bi trebao.
Kada je moj tata umro, samo jedna osoba na blogu mi je izrazila sućut. Jedna jedina. Nije da sam drugima zamjerila, jer nisam zlopamtilo... a prema toj jednoj sam osjetila veliku zahvalnost. I nije ni da mi je i taj jedan izraz sućuti bio prijeko potreban, ali nekako je lakše kad te barem netko uvjeri da se ne može u takvoj situaciji proći kao pored turskog groblja. Jer... to je ljudski. I dok je samo jednog Čovjeka - ljudi smo.
No, ono preko čega ne mogu prijeći, tj., i takva osoba te oslobađa tvoje zahvalnosti i obzira onog trenutka kad te iz čista mira nazove jako ružnim imenom, dok istovremeno potvrđuje da je to zato što imaš dobre namjere. Nazvati nekoga 'pizdom', i to ne direktno nego umotano u post koji odmah iza toga zahtijeva podršku i sažaljenje, tako da se ne bi ni smjelo odreagirati, zove se nizak udarac.
Udarac ispod struka.
Da sam ja ikada dala do znanja da takvi izrazi postoje u mom rječniku, onda bi sve drugačije bilo. Ovako - bez isprike, iako je bilo više prilika za nju, ja sliježem ramenima i više me ništa ne zanima.

Pa je onda tu još i druga osoba, koja nit' miriši, nit' smrdi, sad je ovamo, sad onamo... bitno samo da je po njenom, što meni baš i nije nešto ali je podnošljivo ... stalno docira i nepozvana ulijeće u tuđe rasprave/ razgovore kao pristrani arbitar (je l' to postoji nekakav kompleks tete u vrtiću od kojeg tako neki ljudi pate?), ta ti se onda isto, nep(r)ozvana, obrati sa - Ne seri.
Uz to još ide i isplaženi jezik, tako da bi zahtijevanje opstipacije izgledalo simpatično. I da, čak iako ni taj izraz ne postoji u mom rječniku (iznimno kad, kao i još neke druge izraze koje inače ne koristim, pokažem da znam uzvratiti, jer samo budala pusti da mu stalno skaču po glavi), na nekakav poremećeni način čak može i djelovati simpatično... ali cijeli kontekst ipak nije simpatičan.
Dakle, sa mnom ne možete, ali vi slobodno tako razgovarajte u svojoj obitelji i s onima koji su vas tako odgojili.
Hvala, mene moji nisu.

Na mom blogu sa strane stoji link na Udrugu Krijesnica - udrugu za pomoć djeci i obiteljima suočenim s malignim bolestima. Link nije nametljiv i ja ga sama skoro nikada ne spominjem - tko ga vidi, vidi ga. Postoji razlog zašto sam ga stavila, a ja sam nikada nisam poznavala niti jedno dijete koje je bolovalo i umrlo od raka. Zapravo, znam jednog (sada odraslog) dečka koji je kao jako malo dijete uspio pobijediti tu tešku bolest, ali on nije taj razlog. I sad ja ne znam, koliko poremećen moraš biti pa da (najvjerojatnije) pod pretpostavkom (pa čak i bez pretpostavke) da ja imam jako osobni razlog za postavljeni link isti ideš upotrijebiti u svom glupavom nametanju.
S kojom namjerom? Povređivanje mi jedino pada na pamet... a i da bilo koji drugi razlog postoji - krajnje je poremećeno.

Walk Between Worlds

Dijelovi jednog starog posta. Vidi se datum u komentarima.
Bile su tu još dvije, tri rečenice o muškom mirisu... sjećam se svega, samo ne točnog poretka riječi.
Pamtite li vi kao slonovi, ili pak kao zlatne ribice?
Čitate li druge s razumijevanjem?
Trudite li se barem?

S rupom ili bez?

Ovaj put ipak bez.
I ispale su savršene, a ja ih čak i ne volim...
A da sam radila nešto što volim, pitanje je koliko bi bilo uspjeha :I
No dobro, na stranu to što nisam ljubitelj krafni... ipak su poklade... mesopust, fašnik, karneval... a znate kako se kaže - kud svi Turci... :O
(i sad je još samo ostao problem ovih 13 velikih komada... tj. tko će ih 'uništiti' :O)










Tracklist:
1. Gubitnik prve klase 00:00
2. Pitanje je ljubavi 04:48
3. Mene moje uši lažu 08:11
4. Podjela 12:31
5. Molim te, izbriši 16:07
6. Nikada ovako 19:29
7. Idi 23:13
8. Navečer se srca lome 27:19
9. Milijun malih laži 30:48
10. Poljubi me za kraj 34:47

Ekspres lonac

Prošla je (još jedna) godina otkako vas nema.
Oboje ste otišli... i sada se još samo i sama nadam da na samome kraju neću biti nikomu 'na teret', onako kako ste to i vi uvijek nastojali.

Bila sam kod 'svojih'. Razgovarali smo i smijali se ... svjesni koliko nam je takva 'injekcija' opuštenosti bila potrebna.
Sa mnom je bila i moja naj, naj bolja/ starija prijateljica. I primjećujem, prije no što je to i sama izrekla, koliko je to i njoj bilo potrebno.
Iako ima veliku, lijepu i skladnu obitelj, vraćanje na 'tvorničke postavke', sebe 'izvornu', onakvu kakvo joj je oduvijek bilo prirodno biti, a bez posebnih očekivanja, procjena i osuda.
Ne znam, možda bi život stvarno i trebao biti (samo) takav - lagan.

Oznake: Slow Food

padala je kiša
i padale su riječi

i zasjalo je sunce...
ali riječi više bilo nije