De da vam pričam...

Kažu da postoje četiri vrste temperamenta ( https://hr.wikipedia.org/wiki/Temperament)
To su:
- sangvinik
- kolerik
- melankolik
- flegmatik

Ja sam sklona melankoličnom raspoloženju. Oduvijek. Svojevremeno mi je to predstavljalo i nešto veći problem, jer melankolija vas zavodi i ne pušta tako lako iz zagrljaja osjećajem nedodirljivosti, uzvišenosti čak. Takva je tuga - uvjerava vas da na svijetu ne postoji niti jedna druga osoba koja vas je u stanju razumjeti. I kao u svakoj lošoj vezi, u kojoj jedna osoba ima stalnu potrebu kontrolirati, posesivna je i pretjerano ljubomorna, i sve pod izgovorom kako se radi o neizmjernoj ljubavi uspijeva zadržati ovu drugu, tako i vi, iako vas guši, ostajete u ovom mekanom, melankoličnom zagrljaju jer vam se sviđa osjećaj biti voljen, biti (nekome) poseban.

Dakako da nije nimalo lako ni pobjeći nekome/ nečemu što vas stalno proganja, pa još ako nemate kamo...
I tako sam onda ja, nakon jednog takvog proganjanja, na samom rubu očaja postala prava koketa. Sponzoruša.
Jer od očaja se još nitko nije okoristio.
Od tog trenutka od naše veze nastojim biti ona koja je uvijek na dobitku. Tugu, sjetu i slična stanja puštam k sebi sve dok me mogu oplemeniti... onog trenutka kada se iza njihovih leđa pojavi očaj ja se podsjetim da je to ona granica preko koje ne idem. Tu više nemam što raditi, ustajem i odlazim.

Dvorište izgleda kao ratna zona. Izađem van pa se vratim jer ga ne mogu gledati takvog. Zapravo, namjera mi je dati mu malo života, pa sam u to ime porezala skoro sve što se porezati dalo. Jer nekada ranije sađeno je nasumce i bez reda, i da bi se isti uveo potrebno je krenuti skoro od samog početka.
Naravno, svaki zalogaj u kojeg zagrizem preveliki je za mene, ma što god da ja u tom trenutku mislila, pa tako i ovaj. Iako sam jučer zapravo odradila jako veliki posao, trenutno je ovo ona najgora faza. Veliki dio sasječenih loza i drugih biljki sam pokupila, ali i dalje je sve podjednako i golo i razbacano... tužno.
Danas se izgovaram tmurnim vremenom (iako ja takvo vrijeme zapravo volim...) s mogućnošću kiše, pa se držim unutrašnjosti i sve ostavljam ovako kako je.
Još malo ću...

***

Dvorište vam neću slikati, ali ovako izgleda bosiljak kojeg sam posijala pa ga na dulje vrijeme zaboravila u mrzlom prostoru...
Onda sam mu se smilovala pa ga unijela u toplo, na osunčani prozor s kojeg sam ga nehotice pet puta srušila, pa skupljala, pa srušila, pa...



I kak' vam se čini, ima li nade za njega? :O
(ja mislim da ima, osim ako ga još nekoliko puta ne srušim...)


***

No da... al' zapravo sam htjela reći kako mi se strašno rade fritule...
A, ako ih ispržim jest ću ih, a onda ću se loše osjećati jer mi takva hrana smeta... i onda sam vas htjela zamoliti da mi držite fige da ne pokleknem