Dan iza petka zove se subota

subota, 17.02.2024.

Cijelu noć nisam spavala. To je obično tako kad se kasno pije kava. Al' dobro, imalo se vremena nešto ranije napisati planirani post; a budna noć mu je samo dodala još neke dijelove.

Ja zapravo nisam nikakvo zlopamtilo. Nije to nešto čime se hranim, i dosta brzo mogu naći nekakvo opravdanje za puno toga što mi (za)smeta kod drugih ljudi. U krajnjem slučaju kažem sebi da nije to nešto što bi me se trebalo ticati, da svatko za sebe zna što mu je dobro, i slično...
Ja sama, em rijetko komuniciram s ljudima, em svi oni koje poznajem uglavnom nemaju potrebu nanijeti mi zlo, kao ni ja njima, uostalom. Tako da bih skoro i umrla od gladi da mi je zlopamćenje hrana.
No, na blogu, s ljudima koje uživo ne poznajem, situacija je nešto drugačija. Tu sam od 2006. godine i trebalo mi je puno vremena da prihvatim način komunikacije kakva je ovdje normalna. Zapravo, nisam ga nikada baš u potpunosti prihvatila, ali sam se naučila manje mu se čuditi.
Ja sam u početku bila ona koja se svima obraćala sa 'Vi' ( s velikim V, naravno) i ona koja nikada nije rečenicu započinjala s osobnom zamjenicom 'ja'... jer je prvo pristojno, i jer ovo drugo nije pristojno. A onda su me svi stalno ispravljali, tražili da ih 'tikam', a neki čak uvjeravali kako se na internetu piše samo malim slovima. Da su čak i interpunkcijski znakovi nepotrebni... i to sve dok su me obilato zasipali svojim 'jajakanjem'.
I dobro... nešto sam prihvatila, nešto nisam... a sad i sama dosta često 'jajačem', i to namjerno... onako kako bi se iz dosade putem kamenčići šutali.
Ja sam prije bila nešto drugačija osoba, i moglo bi se reći da je blog dosta utjecao na moju promjenu. Jer blogopravila su takva, da možete biti oni koji ih neće prihvatiti i otići će na neko drugo mjesto s drugim pravilima, možete biti oni koji će stalno stajati po strani i otrpjeti svaki put kad vas se nazove 'beskičmenjakom' i možete biti oni koji će zagaziti u tu močvaru i pokušati loviti u mutnom kad god netko vodu zamuti.
Ja sam pokušala sve. I mogu sve... ali otkrila sam da mi je sve osim lova puno dosadnije. I tako su onda svi drugi otkrili da sam 'povodljiva' pa to dosta često koristili. Ono - je l' kome malo zatreba više pozornosti, odmah se velika V uzme u usta. Hnjaa... who cares - evo me.
I sve se može, i sve je za pet kad si V i voliš blogonogomet... no i Sve ima svoje granice.

I tako mene blog nije promijenio u tolikoj mjeri da bih prihvatila: vulgarnost, zlostavljanje, izrugivanje, sebičnost, podmuklost... pa bih to povremeno dala i do znanja, a blogopravila su opet takva, da ako si se zamjerio članu neke veće grupe (ili samo nešto većem broju od tebe samog), onda će ti vjerojatno dobar dio njih odmah okrenuti leđa.
Tja... na to se i računa.
Takav je to 'sport', ne?
A moram vam priznati da sam onda ja otkrila kako je meni zapravo tako i puno lakše. Jer mene je blog u početku mijenjao onako kako mi se najmanje sviđalo. Nenaučena da bilo koga (namjerno) povređujem, počela sam sve češće osjećati nesigurnost kad bi mi se učinilo da se neki ljudi udaljuju od mene. Ali nekako čudno, naglo. Da nije tako ne bih ni primijetila, a ovako sam počela i svoju paranoju preispitivati. No, nisam si dopustila da to dugo potraje, i od tada sam svakome tko nije znao je l' bi bježao od mene ili mi trčao u zagrljaj, ja uvijek pokazivala na koju stranu trebaju ići... tak' da ne bi morali HAK pozivati, je li.
A onda još, nisam zlopamtilo, stvarno nisam... ali sam otkrila da mi ne pada tako teško kad netko povuče nekakav potez kojim me oslobađa od mog obzira i razmišljanja o njemu.
Pa tako ako mi netko kaže da ga baš nimalo ne zanima nešto do čega je meni stalo, ja to onda objeručke prihvatim i punim plućima dišem dok u nekoj drugoj situaciji sa zamijenjenim ulogama procjenjujem je li mi stalo ili nije. Tj. vjerojatno da mi je stalo, ali ništa toj osobi ne dugujem, i nemam grižnju savjesti ako ću se okrenuti i reći da me ne zanima.
Jer ta me je osoba svojim postupkom ranije oslobodila.

Nisam zlopamtilo. Stvarno nisam... ali da sam i najbolja dušica na ovom svijetu, neke si stvari ne mogu dopustiti.
Nitko ne bi trebao.
Kada je moj tata umro, samo jedna osoba na blogu mi je izrazila sućut. Jedna jedina. Nije da sam drugima zamjerila, jer nisam zlopamtilo... a prema toj jednoj sam osjetila veliku zahvalnost. I nije ni da mi je i taj jedan izraz sućuti bio prijeko potreban, ali nekako je lakše kad te barem netko uvjeri da se ne može u takvoj situaciji proći kao pored turskog groblja. Jer... to je ljudski. I dok je samo jednog Čovjeka - ljudi smo.
No, ono preko čega ne mogu prijeći, tj., i takva osoba te oslobađa tvoje zahvalnosti i obzira onog trenutka kad te iz čista mira nazove jako ružnim imenom, dok istovremeno potvrđuje da je to zato što imaš dobre namjere. Nazvati nekoga 'pizdom', i to ne direktno nego umotano u post koji odmah iza toga zahtijeva podršku i sažaljenje, tako da se ne bi ni smjelo odreagirati, zove se nizak udarac.
Udarac ispod struka.
Da sam ja ikada dala do znanja da takvi izrazi postoje u mom rječniku, onda bi sve drugačije bilo. Ovako - bez isprike, iako je bilo više prilika za nju, ja sliježem ramenima i više me ništa ne zanima.

Pa je onda tu još i druga osoba, koja nit' miriši, nit' smrdi, sad je ovamo, sad onamo... bitno samo da je po njenom, što meni baš i nije nešto ali je podnošljivo ... stalno docira i nepozvana ulijeće u tuđe rasprave/ razgovore kao pristrani arbitar (je l' to postoji nekakav kompleks tete u vrtiću od kojeg tako neki ljudi pate?), ta ti se onda isto, nep(r)ozvana, obrati sa - Ne seri.
Uz to još ide i isplaženi jezik, tako da bi zahtijevanje opstipacije izgledalo simpatično. I da, čak iako ni taj izraz ne postoji u mom rječniku (iznimno kad, kao i još neke druge izraze koje inače ne koristim, pokažem da znam uzvratiti, jer samo budala pusti da mu stalno skaču po glavi), na nekakav poremećeni način čak može i djelovati simpatično... ali cijeli kontekst ipak nije simpatičan.
Dakle, sa mnom ne možete, ali vi slobodno tako razgovarajte u svojoj obitelji i s onima koji su vas tako odgojili.
Hvala, mene moji nisu.

Na mom blogu sa strane stoji link na Udrugu Krijesnica - udrugu za pomoć djeci i obiteljima suočenim s malignim bolestima. Link nije nametljiv i ja ga sama skoro nikada ne spominjem - tko ga vidi, vidi ga. Postoji razlog zašto sam ga stavila, a ja sam nikada nisam poznavala niti jedno dijete koje je bolovalo i umrlo od raka. Zapravo, znam jednog (sada odraslog) dečka koji je kao jako malo dijete uspio pobijediti tu tešku bolest, ali on nije taj razlog. I sad ja ne znam, koliko poremećen moraš biti pa da (najvjerojatnije) pod pretpostavkom (pa čak i bez pretpostavke) da ja imam jako osobni razlog za postavljeni link isti ideš upotrijebiti u svom glupavom nametanju.
S kojom namjerom? Povređivanje mi jedino pada na pamet... a i da bilo koji drugi razlog postoji - krajnje je poremećeno.

Ypsilonka, jesi li svjesna da ti je ovo bilo dno dna?

I tako, cure, znam da je i vama svejedno što ću reći, ali ipak nek' se zna - oslobodile ste me, i uopće me više ne zanimate. To se kod mene tako radi.
A vi samo ožežite.