Klanovi (sreće)

Sreća je poprilično apstraktan pojam. I zato je glupo drugima nametati svoje viđenje sreće. Nešto što mene silno uveseljava ne mora nužno i nekog drugog... a veselje tog nekog drugog ne mora nužno biti i moja sreća. Iako, to nikako ne znači da se ja tuđoj sreći ne mogu veseliti.
Dapače...

A kažu da je za našu sreću zaslužna kemija, tj. hormoni u našem organizmu. Nazivamo ih 'hormonima sreće', neurotransmiteri koji su odgovorni za regulaciju naših raspoloženja i emocija, odnosno načina na kojeg doživljavamo sve čime smo okruženi.

Nedavno je nećak pojašnjavao nešto o vezi majki i novorođenčadi, odnosno utjecaju mirisa beba na majčin mozak, kao posrednika u njihovom zbližavanju.
Kao reakcija na bebin miris u majčinom mozgu aktivira se dopamin, jedan od hormona sreće kojeg, pored drugih uloga, o čemu ću poslije, povezuju i s ovisnostima, tj našim nezasitnim ponašanjem.
Znala sam ja oduvijek da su te male beštije strašno lukave...

Razgovor o hormonima i njegovoj velikoj ulozi u našim životima, kao zaljubljenici u promatranju svijeta iz prikrajka, dao mi je ideju za ovaj post. Inače bih ga očekivala od @kupusa, nešto drugačijim stilom pisanja, jasno, ali kako njega, nažalost, više nema onda evo...
Nu... evidentno je da baš jako nedostaje. :(

Dakle, postoje četiri vrste hormona sreće, i to su:

- dopamin
- serotonin
- endorfin
- oksitocin

i ja se, kao već spomenuta zaljubljenica promatranja iz prikrajka, povremeno zabavljam svrstavanjem ljudi, na temelju njihovih interesa/sklonosti, u grupe s istim nazivima.
Na blogu bi to bili klanovi... kad se već tako često o njima ovdje priča, je li.

Dopamin, poznat i kao 'hormon zadovoljstva', koji se oslobađa u trenucima kada postižemo ciljeve ili doživljavamo zadovoljstvo, koristi se i u medicini, i to kao srčani stimulator, puno prikladniji od adrenalina, smatra se. Sudjeluje i u funkciji bubrega, gušterače, imunološkog sustava te krvnih žila... ali ono što je bitno, za ovaj post o sreći je li, je da se naziva i 'hormon nagrade' jer igra ključnu ulogu u mozgovnom sustavu nagrađivanja, a posljedično i u našem ovisničkom ponašanju.

1954. godine, psiholozi James Olds i Peter Milner proveli su eksperiment na štakorima ugrađujući im elektrode u pojedina područja mozga. Stiskanjem papučice štakori bi sami sebi izazvali električni podražaj koji je stimulirao dijelove mozga s elektrodama. Podraživanje regija mozga, koje su kasnije identificirane kao sustav nagrade, rezultiraju otpuštanjem dopamina i osjećajem užitka. Djelovanje je bilo toliko jako da su u periodu od 12 sati neki štakori papučicu pritiskali i do 7 500 puta, a prednjačilo je stiskanje papučice nad hranom. Kasnijim istraživanjima utvrđeno je kako upravo ovaj sustav i njegova prekomjerna aktivacija imaju ulogu u razvoju ovisnosti.

Dopamin potiče nagrađivanje i ponašanje usmjereno ka cilju, te može smanjiti inhibiciju. Utječe i na kontrolu pokreta - premalo dopamina uzrokuje ukočene pokrete koji su obilježje Parkinsonove bolesti. Pored Parkinsonove bolesti poremećaj dopamina povezan je i s razvojem shizofrenije, ADHD-a...
Regulira pažnju i pamćenje, regulira san i raspoloženje, odnosno niske razine dopamina mogu doprinijeti apatiji, smanjenju motivacije i gubitku interesa te se povezuju sa simptomima depresije i anksioznosti.
I još, a vezano uz onaj početak s bebama i majkama - dopamin utječe i na proizvodnju prolaktina.
Prolaktin je ključan u dojenju i lučenju mlijeka te seksualnom zadovoljstvu... rekoh ja da su te bebe lukave.
Odmah se vidi tko u pozadini vuče sve konce...

Povećavanje razine (one zdrave, normalne) dopamina u organizmu postiže se: izbjegavanjem nezdrave hrane, konzumacijom probiotika, slušanjem glazbe, tjelovježbom, meditiranjem, boravkom na suncu... i s puno zdravog sna.

U novije vrijeme često se spominje dopaminski detox za ponovnu uspostavu ravnoteže poremećenog sustava nagrađivanja; više o tome možete pročitati OVDJE,

Sljedeći naš hormon sreće je serotonin, koji se inače (za sve one koji pate od...) povezuje i s migrenskim napadajima, hormon je koji se stvara u mozgu ali i u probavnom traktu
Više od 90% serotonina stvara se u enterokromafinim crijevnim stanicama te potiče peristaltiku tankoga crijeva.
No... eto što ti je sreća.

Dakle, pored toga što regulira probavu i pomaže u doživljaju osjećaja sreće, serotonin zacjeljuje rane i utječe na naše mentalno zdravlje i smislu da regulira osjećaj anksioznosti, depresije i sličnih stanja.
Ključan je i u kontroli seksualnih funkcija, i kao pomoć tijelu da odgovori povraćanjem u nekim slučajevima bolesti.

Serotonin kao prirodni pojačivač raspoloženja, te kao pomoć pri pamćenju i učenju možemo povećati prirodnim putem - prehranom koja obiluje triptofanom, zdravom dijetom koja uključuje jaja, ribu, sireve, orašaste plodove... te boravakom na suncu, vježbanjem i meditacijom. Može se povećati i lijekovima, no visoke razine serotonina mogu dovesti do stanja koje se zove serotoninski sindrom, koji može ugroziti i život, a u većini slučajeva izazvan je previsikim dozama lijeka.
Simptomi uključuju dijareju, glavobolju, zbunjenost, drhtanje, proširene zjenice, sve do ukočenosti mišića, povišene tjelesne temperature i nepravilnih otkucaji srca.

Endorfin je hormon koji se otpušta kada se ljudi zaljubljuju, vode ljubav, smiju se ili uživaju u finoj hrani. Nastaje u hipofizi i hipotalamusu i sličan je nekim opijatima. Djeluje kao prirodni lijek protiv bolova (vjerojatno zato ima onih koji tvrde da su seks ili smijeh lijek za sve probleme :O), no kako se endorfini, koji imaju analgetičko i anksiolitičko djelovanje, oslobađaju uslijed fizičkog napora, tako onda ima i onih koji opsjednuti osjećajem koje donose visoke razine endorfina isti stalno pokušavaju održavati opsesivnim vježbanjem i treninzima.
Pa se onda tako sve vrti u krug...

Endorfin ublažava depresiju, podiže samopoštovanje, regulira apetiti i pomoć je kognitivnim funkcijama i imunološkom sustavu.
Razinu endorfina u organizmu povećavaju: smijeh, vježbanje, seks, ultraljubičasto svjetlo, glazba...

I posljednji od naših sretnih klanova je oksitocin. Njega nazivaju još i 'hormon ljubavi' jer je povezan s požudom i romantičnim raspoloženjem.
Ovaj hormon sreće se proizvodi u hipotalamusu, a u krvotok ga ispušta žlijezda hipofiza. Kod žena pokreće trudove i oslobađa majčino mlijeko, dok kod muškaraca pomaže u kretanju spermija.

Oksitocin igra važnu ulogu u društvenim interakcijama uključujući romantičnu privrženost, seksualno uzbuđenje, opuštanje, priznanje, povjerenje, povezanost roditelja i djeteta.
Ljudi koji se puno dodiruju... odlaze na masaže, grle, ljube, vode ljubav i sl. i sve ih to jako usrećuje, svoj osjećaj sreće duguju upravo oksitocinu.
Isto tako i lijepe riječi, komplimenti i laskanja kojima smo skloni oslobađaju ovaj hormon ljubavi, pa tako ljudi... ako želite biti voljeni znate što vam je raditi, ovaj... govoriti.
Doduše, više razine oksitocina mogu biti prisutne i kod nekih nesretnih odnosa i socijalne izolacije, ali to nam se sad ne uklapa u ovaj post o sreći pa nećemo o tome.
#samoljubav

Oksitocin sudjeluje i u odgovoru na opasnost i moguću prijetnju pa postoji teorija 'tend and befriend' (njeguj i sprijatelji se) koja je alternativa onoj poznatoj 'fight or flight' (bori se ili bježi) reakciji. To bi bilo, mislim, nešto kao ona - zajedno smo jači, je li.


***

Alzo... kako ja trenutačno nisam baš u nešto posebno dobrom raspoloženju, onda se vjerojatno nećemo čitati neko vrijeme, no zato vam ostavljam ovaj post o sreći (a vidite koliki je... trebalo mi je nekoliko dana da ga napišem :O) pa ako hoćete možete se i vi pokušati zabaviti traženjem u nekoj od ovih grupa, tj. 'klanova', nešto malo drugačijih no što ste naučili... pa možda i osjeti povezanost s nekima s kojima vam do sad to nije ni na pamet palo :)

I sretan Uskrs vam , naravno, želim :)

Ideja

Josip Manolić danas slavi 104. rođendan. Pričam sestri za Kupusa i računam kolika je to razlika u godinama.... planovima, snovima, nadanjima... svemu onome što život čini...
Moj brat u terminalnoj fazi bolesti završava svoju borbu.
On je mlađi i od Kupusa.
Ponovno računam...
Govorim sestri da to nije pravedno. Pitam ju... zapravo, pitam sebe kako može biti, a ona odgovara onako kako bih inače ja - Tko zna što je pravda...
Da stvarno... tko zna.

Kako god, Kupus, čuvaj ga kad ti ga uskoro pošaljem gore.
A to da ćete se vas dvojica jako, baš jako dobro slagati, u to ni najmanje ne sumnjam.

Ajoj

Ćaća se vraća

Kad nema Zlaje No2, onda dolazi 'Ćaća' i prati što radi sin jedinac... e da se ne bi reklo da je 'vaki-'naki ćaća, je li.
Ležerno, i sa sigurne udaljenosti. Jasno, ako se previše približim poduzimaju se sve mjere opreza, ali ovo je snimano teleobjektivom, tako da opasnosti uglavnom nije bilo.
I sin jedinac je svjestan nadzora pa je neuobičajeno miran... ah, ta djeca...




***

Pinca je flopnila.
Trebao je prije nekoliko dana ići post s tim naslovom, ali kako je prethodno već i muffin bio flopnuo, tj. krema (B(l)ože... stvarno ne znam što mi je bilo :I), onda je bilo bezveze da se pojavljujem samo s takvim 'vijestima' pa sam planirala uključiti i politiku koje smo se sestra i ja bile dotaknule tog jutra. Nje se inače rijetko dotičemo, toliko rijetko da se slobodno može reći - nikada, ali ako treba razraditi priču, onda je i to nikada dobro :O
Hnje... imala sam drugog posla pa post nije išao, a kad mu je prošao voz onda mi se više nije ni dalo.

Zato sam se jutros vratila s dvorišta zalijepiti ovo, iako sam krenula nešto ozbiljno raditi.
B(l)ooože... nije ni meni baš dobro :I



Flopasta pinca je zapravo bila jako dobro, samo sam ju previše zarezala pa se raširila kao pogača što je mene onda jako iznerviralo.
Prethodnu koju sam radila zarezala sam premalo pa je ostala previsoka, što me isto bilo iznerviralo... ali sada idem raditi nove pa vidjeti hoću li uspjeti naći pravu mjeru... ili ću se ponovno nervirati :O


I još malo malih, sitnih i lijepih radosti :O... samo stalno treba paziti da ih se beštije ne dohvate :I







Santa Esmeralda "Don't Let Me Be Misunderstood"

Nekakve zvijeri devastirale su Erdutsko groblje. Svaka zvijer zna da je skrnavljenje tuđih svetinja jedna od onih najbolnijih točaka u koju treba taknuti želi li se iste vidjeti na koljenima.
Još uvijek se iznova začudim ljudskoj gluposti, iako odavno već ne bih trebala.
Zapravo, nisam sigurna da se ta tako često viđena, stalna, svjesna i namjerna potreba kopanja po tuđim najvećim ranama može nazvati glupost... ali upotrebljavam taj blagi izraz jer me strah od pomisli kamo bih to mogla otići u potrazi za onim najprikladnijim.

Zato ja na svojim koljenima i po svom dvorištu kopam i sadim biljke... uz jednu od svojih mantri po kojoj je bolje ukapati ruže nego ljude.
Doduše, riješena da iskontroliram neke jako invazivne vrste, utukla sam malo jednu tekomu pa i nju zamijenila ružom. Ta mi je skoro već i do vrata bila došla.
Jedna druga još uvijek fino prelazi kod susjeda.

Grkinjo, znaaj...

Sad si nešto mislim da možda i nisam pogodila pravo vrijeme za muffine. Jutros otvorim prozore, a vani sunce k'o usred ljeta.
Aj super, pomislim, jer za snimanje najviše volim iskoristiti prirodno svjetlo, pa požurim odmah sve pripremiti.
Trči ovamo, trči onamo, umorim se k'o pašče... i onda sunce nestane :I
Mrmlj.
Kakav gubitak vremena :I






_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Update maleni:


Evo, ipak sam nešto iskoristila... i baš mi je ispalo skroz barbikičikičikičasto

Uzalud su dunje žute...

A kome trebaju dunje žute i flopasti muffini kad imamo svježe, ružičaste i pufaste!
Pitanje je jedino tko će to sad pojesti. Ja neću, ne jedem... računala sam na @staru tetu, al' ona se baš jučer nešto preobratila pa je i sama na dijeti :I

I svaki put kad odlaziš...

Ah, nitko nije savršen... :I

Trebala je ovo biti nekakva serija rođendanskih fotografija; prekjučer sam cijeli dan pekla mufffine... al' sve zeznula krema na kraju. Ona je, bez sumnje, bila prefina, i više nego - stavila sam svega u nju, baš puuuno karamele... al' baš zato je bila malo preteška pa je flopnula nekako (izgleda k'o pokisli puž ). Taak' da onda, osim nekoliko ovakvih probnih, nisam ništa radila... ni palila svjećice, ni puhala balone, ni posipala konfete, prskalice... niš', niš'...
Tja, dogodi mi se ponekad da zaboravim kako stvar za pokazivanje trebaju izgledati malo drugačije nego... :I

Al' niš' zato... sutra je novi dan, i kuha se nova, lagana i pufasta krema. Ima da bidne sve šareno k'o nikad.
Muffina se, falablogu, ima :O

Moj prvi

Kad tako nekad pogledam što sve čuvam, pitam se ima li meni pomoći... i mam zaključim da nema
Evo, ni sada ga ne mogu baciti. A i što bi... sam' da se sjetim gdje sam spremila punjač, on bi i sad radio bez problema :)))
I s čak 20 sec tonskog zapisa :D

Ljudi u crnom

Vrtna zabava

Jučer smo ponovno imali gosta. Ista galama, isti scenarij s mojim istrčavanjem i pljeskanjem rukama, utrčavanjem male crne, mačorom na krovu... i generalom na kraju. Sad znam da će doći ponovno i malo se već zabavljam idejom da ga zadržim. Kakav bi to cirkus bio. Mačak za sada naganja prvo onog najvećeg... ovom mom razmaženom 'vakom-'nakom sam rekla da bi mu on garant bio cura. Mam mu je njuškica problijedila, a poslije sam ga vidjela da izbacuje nešto iz želudčića.
Danas ga hranim Whiskasom. No svejedno sam mu ponovno rekla da će ga ovaj uzeti za curu, ako nikako, onda kad ih zatvorim zajedno.
Ne bi on birao.

Nego, znate li vi da 1,4 kg suhe Whiskas hrane košta oko 13 eura?
Barem ovdje kod mene je toliko... računam da u Italiji nije tolika cijena

Nego, nego, nego... znate li vi da Lara Fabian idući mjesec dolazi u Zagreb? Ja već dulje vrijeme čekam da se novine raspišu o tome , al' ništa. Doduše, nije da njoj treba takva reklama... al' eto...:I
Koncert će biti u Lisinskom 29. 04. 2024. g... što mislite, hoće li moći parirati svim onim (još uvijek) aktualnim arenama?

New cats on the block

Prije nekoliko dana, veljača je još bila, čujem dreku iz dvorišta. Pođem van potjerati goste, jer nije kod mene kupleraj, je li... pa doživim samo takav flashback ugledavši velikog žutog mačka kako bježi prema vrtu. Na sličan takav način je nekad davno Zlajo ušao u moj život.
Bježanjem.
Prvo sam od mame čula da druge mačke dolaze jesti hranu koju ostavljam svojima, a onda sam ga i vidjela. Oduvijek je imao dobar sluh, vid, njuh i reflekse pa je taj prvi put u trenu bio u prednosti većoj od deset metara, a meni se ovakvoj smotanoj i ćoravoj učinilo da je možda lisica ili nekakvim čudom nikad prežaljeni žuti maine coon koji je baš tih dana nestao mojoj sestri.
Pa sam ga zazvala... on se na kratko okrenuo, taman dovoljno da bih primijetila kako se radi o velikom mačku kakvih u okolici baš i ne susrećem, a onda ipak otkaskao prema vrtu sa suncem na čupavom repu. No, drugi dan je ponovno došao... a sve ostalo je priča koju sam bezbroj puta ispričala. To, kako se ponovno vratio i odlučio ne bježati nego se mirno smjestio u moje krilo, kao da samo tu pripada, i s njega na ostale mačke pored mojih nogu gledao kao faraon s prijestolja :))
Iako sam ga zvala svojim, znala sam da je n(i)(e)čiji i zato je od početka imao potpunu slobodu, a on je sam odlučio stalno mi se vraćati sa svojih lutanja. Kako je stario, posljednje dvije godine jedva da je i izlazio iz dvorišta, a zadnjih par mjeseci, svjestan kraja, nije se ni odvajao od mene.
Zaliven suzama, mojim rukama je dao i svoj posljednji dah.

Moja sestra ima naviku, uvijek kad me čuje da sam zacvilila jer sam ugledala nekakvog lijepog mačka, ili ako se nekakvo zalutalo mače uplašeno glasa ispod prozora, prekinuti riječima - Idi, i ne okreći se! - čvrsto i odlučno, svjesna kakvih poslije problema s njima imam. Isto to, iako je ona sama udomila već dva psa s ulice, a nedavno za dlaku i trećeg ( srećom pa se vlasnik ipak pojavio), sestra svaki put govori i svojoj kćerki, kad god ova zacvili na na nekakvu mačku, bilo da je zalutala, ili je samo lijepa i drskom umiljatošču joj se baca pod noge. Jer ona bi ih sve najradije k sebi dovela. Srećom, to sestrino - Idi i ne okreći se! - je toliko čvrsto tako da se sve obično brzo završi, eventualno kao poziv udruzi za zaštitu životinju gdje nećakinja i sama ponekad volontira.
Tko zna što bi inače bilo s nama da sestra nije tako odlučna i da ne zna što govori :O

Elem... novi mačak, flashback... toliko jak da sam zazvala i ovoga zanemarujući ono pozadinsko - Idi... idi... idi...
I okrenuo se on, jednako kao i Zlajo onomad, pa krenuo nekoliko koraka prema meni, a onda, kao da je sam sebi rekao - Budalo, što to radiš - ponovno se okrenuo i, kao i Zlajo onaj prvi put, preskočio ogradu sa suncem na čupavom repu...

Jučer ujutro čujem užasno arlaukanje u dvorištu... i istog trenutka, dok mi se krv ledila u žilama, potrčim van spašavati što se spasiti može. Otvorim vrata, a mala crna mačkica mahnito protrčava kroz moje noge u sobu. Jedan mladi mačak stoji kao zaleđen - uvijek tako odreagira u šoku, ma čime da je ovaj izazvan, a drugi, stariji mačak bježi po krovu dvorišne zgrade. Drugu mačku ne vidim, ona uvijek prva nestaje kad je frka... no primjećujem na travnjaku mog gosta od prije nekoliko dana kako mirno 'obilježava teren'. Prošla je veljača, i njemu zapravo nisu trenutno mačke zanimljive, on je samo došao 'napraviti malo reda u dvorištu'.
Gledam ga zadivljeno. Pravi alfa mačak... i nije žuti nego žuto-bijeli , ali da nema te velike bijele mrlje bio bi isti kao Zlajo. Zaključujem kako je sigurno njegov potomak, rođak... jer ovakvi se ne sreću svaki dan...
Jednako dugačke dlake, jednako širokog repa, glave, pogleda... držanja. Mladi je mačak, još će rasti, ali već sada je veći no što će ijedna moja mačka ikada biti.
Prilazim mu, spuštam ruku a on odmah gurne svoju glavu u nju. Podižem ga, ruka mi nestaje u njegovom gustom krznu, a on sada trlja svoju glavu o moju.
Idi, i ne okreći se...
Znam da bi istog trenutka ostao zauvijek, ali znam i da je nečiji pa ga odnosim prema vrtnim vratima. U njima je otvor za mačke i guram ga kroz njega.
Idi, i ne okreći se...
Napravim dva koraka a mačak se već ponovno stvorio ispred mene. Opet radim grešku, podižem ga, on trlja svoju glavu o moju i samo jednom kandžicom se lagano drži za moju majicu kad ga hoću spustiti, i istovremeno pokušava drugom šapom udariti mladog crno-bijelog mačka koji se konačno pojavio pa 'generališe', prvo s pola glave iza jednih vrata a onda i cijeli.
Ostavila bih ga rado, ali znam da bi, jednako kao što je to i Zlajo svojevremeno napravio, brzo rastjerao sve mačore iz dvorišta i ostavio samo mačke... a meni je žao mog 'vakog-'nakog. Razmazila sam ga, i onakav blentav kakav je, teže bi se snašao sam.
Idi, i ne okreći se...
Još triput sam ga gurala kroz vrata, a on se svaki put vratio do mojih nogu.
Posljednji put sam zatvorila prolaz.
- Idi, i ne okreći se...- govorim mu - ne možeš sve spasiti.






***

Rajska ptica

Ja sam bila maleni djevojčurak, tada jedna od najmlađih u društvu u ulici koje je slobodno vrijeme provodilo u igri i otkrivanju svijeta kad god je to bilo moguće. Konkretno, za mene je to značilo kad god bi mi se mama smilovala pa me pustila, i to obično samo ako je i brat bio prisutan.
U to vrijeme je svaka obitelj imala po dvoje, troje pa i više djece, tako da nas se u igri znalo brojiti i više od desetero, pogotovo ako bi nam se pridružili i oni nešto malo stariji s drugim interesima osim trčanja za loptom i preskakanja gume.
I meni su baš takvi trenutci bili čarobni... oni su mi otkrivali jedan potpuno novi svijet. Recimo, stariji brat jedne takve starije djevojčice posjedovao je zavidnu kolekciju gramofonskih ploča, i jedno ljetno poslijepodne kad nas je odvela k njemu, a on pristao malo nam odglumiti DJ-a, usjeklo mi se u sjećanje za cijeli život.
Zauvijek mi je ostala slika sobe pune zvukova i ispremiješanih šarenih omota, od kojih sam nekoliko zapamtila i koje su me poslije silno razveseljavale kako bih odrastanjem nailazila na njih.

I uglavnom sam ih sve pronašla osim jedne. Od nje mi je u sjećanju ostao zvuk i ritam, ali mi jednostavno nikako nije uspijevalo pronaći je...
Što me čudi, jer ispada da su i pjesma i pjevačica jako poznate, a meni je glazba jako drago i poznato područje, no svejedno se ne mogu sjetiti da sam je poslije ikada ponovno čula. Mogla bih se opravdati time da sam dosta rano formirala svoj glazbeni ukus koji se poprilično razlikuje od ovakve vrste glazbe, no razlog je nedovoljan obzirom da sam pjesmu često tražila, a pogotovo s pojavom interneta i YouTubea. I sve s nula rezultata :I

Ovih dana me stalno nekakve sitnice razveseljavaju. Jedna lijepa vijest, pa pronalazak nekoliko stvari koje sam smatrala izgubljenima... i toliko sam se već navikla na te svoje usklike iznenađenja i ushićenja da se stalno osvrćem i očekujem nove :))
A neke sam onda i sama pogurala... :)

Tako mi jučer nešto nije dalo mira pa sam ponovno odlučila potražiti pjesmu, ali s potpuno novim pristupom potrage... i taj je odmah dao rezultate!
Pronalazak pjesme me toliko razveselio da sam čak i zaplesala, a i 'vaki-'naki mačak zajedno sa mnom.
Doduše, on je samo tražio nešto za jelo pa mi se motao pod nogama, a ja sam ga onda podigla u naručje kako se sama ne bih razbila :)))

Ahh... sad mi je tek jasno zašto sam ju tako dugo (za)pamtila.
Prekrasan, moćan glas.
P r e k r a s a n.

'Vaki-'naki

Et'... što znači imati mačke koje bi i kamen pojele... i među njima jednog mačka kojeg zanima samo meso s tvog tanjura :D
Onda tvoj obrok ovako izgleda :D

Ehhh... takav je bio i moj Zlajo, i mam se sjetim koliko smo mi tako obroka ravnopravno dijelili...

Ručak, skroz vege i bezglutenski čak

Popečci od crvene leće za koje sa sigurnošću mogu tvrditi da su odlični... jer sam ih probala (i) prije ajvara.
Srećom, jer nakon ovog ekstra ljutog ajvara moj jezik više ništa nije bio u stanju tvrditi :)))



Popečci se rade slično kao falafel, tj. osnova im je ista jer se leća jednako kao i slanutak u falafelu namoči (leća dosta kraće od slanutka - samo sat vremena), zatim ocijedi i takva sirova samelje.
U falafel ide nešto više sastojaka, ovi popečci su puno jednostavniji... ali kako je moj jezik, rekoh, ranije ustvrdio - jako su fini :)

Pa ako vas zanima...
Za ove popečke vam je potrebno:

- 300 g crvene leće
- 1 veća mrkva
- 1 crveni luk
- 2- 3 režnja češnjaka
- vezica vlasca
- 1 žlica pirea od rajčice
- sol i papar

Leću preliti hladnom vodom i ostaviti da se namače jedan sat. Nakon isteka tog vremena procijediti leću i zajedno s ostalim sastojcima staviti u sjeckalicu i samljeti (smjesa ne mora/ ne treba biti pretjerano glatka), a zatim smjesu spremiti u hladnjak na najmanje pola sata.
U tavu (ja koristim non - stick tavu, i nisam sigurna da se popečci ne bi lijepili u nekoj drugoj) dodati jednu žlicu ulja (po želji može i više, moguće da će se tako popečci i bolje ispeći a i biti rahliji) pa zatim od pripremljene smjese oblikovati popečke oko 1, 5 cm debljine i peći ih u tavi, na laganoj vatri, sa svake strane po nekoliko minuta dok ne porumene.
Poslužiti uz ajvar (moja preporuka je - ne onaj ljuti :))), kiselo vrhnje... ili jogurt, što bi bila još i najbolja opcija (na fotografijama je ponovno onaj ljuti ajvar samo zato što je najfotogeničniji :O)

Dakle, ovo bi bio jedan skroz jednostavni recept, no ako želite nešto složeniji, s više okusa, onda možete u ovu smjesu dodati... recimo 150 g naribanog sira... pa popečke panirati u razmućenim jajima, i mješavinom krušnih mrvica i sezama.
Meni je ovako zgodno bilo jer sam smjesu mogla držati tri dan u hladnjaku, i kad god poželim imati svježe pečene popečke.




A i ne morate raditi leću...možete raditi i falafel :O

Popeye quiche

- I yam what I yam and that's all what I yam - pjevao je Popaj u tamo nekom crtiću, gluho (ne)bilo.
(joj, ovo s gluhoćom vam ja već dugo hoću iskoristit - znam da je to nešto s reći/čuti ili ne, nisam baš sigurna što točno pa sam i zagradicu upotrijebila)
O.K., Popaj možda jede stalno špinat, al' ne jedem ja stalno grisine, tj. nije uvijek sve kruh sa sedam kora :D, nego se također nekad (i) špinata dohvatim.
A quiche/tart sa špinatom je jako dobra opcija. Lako i brzo se spravlja, a kako ja imam naviku povremeno zamijesiti nešto više tijesta za quicheve pa ga spremiti u zamrzivač, onda to obično stvarno bude jako, jako brzo.

I još sam si ovakva pametna i vrijedna i špinat spremila u zamrzivač, tak' da sve, sve, sve imam...!
Aj, nemam baš uvijek sve, a i špinat imam zaato što ga je moja vrijedna susjeda uzgojila, nabrala (e, meni je to branje stvarno naporno i dosadno, pa ne znam kako se njoj da... i to još za nekog drugog, a ne za sebe?!?!?) i meni donijela, al' dobro, valjda se meni nešto računa (za ljepotu barem? :P) to što sam ga spremila. I to sam ga tako fino blanširala i onda ušokirala ledenom vodom tako da je ostao zelen k'o da je sad ubran.

Et', pa recimo ak' trebaju doći nekakvi gosti...
O, B(l)ože, kak' sam ja jedna praktična žena.