...too late to find the way....

Ma crknite! Nemrem podnjet ovo više. Svi mi se prave pametni. Svi mi idu na živce do boli. Nakon dugo vremena se osjećam fakat glupo i razjebano. Nemrem to ni opisat. Oču van iz ove škole! Oču da me starci ostave na miru! I oču da moji frendovi i svi koji misle da to jesu shvate da nisu tak pametni. Svi odreda mi govore da trenbam zaboravit kaj je bilo i završit sa svim. E pa jebite se. To uopće nije lako! Lako je u teoriji, al u praksi baš i ne i zato me poštedite svojih komentara. Molim vas. Jer kad ti nekaj puno znači nije sam tak lako zaboravit... Bar ja mislim.

I ako vrijeme liječi rane, ja sam onda ipak propali slučaj. Bojim se da je previše vremena prošlo. Nekad se pitam ko sam ja? Čem ja služim? Kaj ja oču od života? Postoji li neko kom ja neš značim? Ima li netko ko bi žalio za mnom ak bi umrla? Brijem da su svi odgovori negativni... Ma pukla sam. I to mislim doslovno. Na pola. Previše se toga nakupilo u meni i sad je moralo izać.

Osjećam se skroz usamljeno. Slušam System... Lonely day... ( kak dobro opisuje moje stanje ) Nasta je nabavila cd koji mi je falio..

....Such a lonely day and it's mine,
The most loneliest day of my life...
...And if you go I wanna go with you,
And if you die I wanna die with you...
Take your hand and walk away....
The most loneliest day of my life.....



I razmišljam o prestanku pisanja ovog bloga. Uopće neznam ko to čita, a tak i tak tu su samo moja baljezganja. Neznam.. Previše je stvari i postova u ovom blogu koje ja trebam zaboravit i svaka riječ svake pjesme me podsjeti na nešto.. I pošto se ja nemrem suočit sa sobom, trebam pobjeć. A zatvaranje bloga je najbolji način za to...

Volim vas i žao mi je ako sam nekog ovim postom povrijedila.. Nisam željela.. vaša Anchy

Joj... Trebam li pisat nešto? Trebam li govorit nešto? Što da radim a da opišem svoju sreću?? Jednostavno ću napisat FUL SAM SRETNA! Da...jesam.. JA! Dobro čitaš! I da stvar bude još bolja, nemam pojma zakaj... (?!) Jednostavno mi je bil dobar weekend i današnji dan i sve...

Jučer sam kao trebala učit i čitat lektiru... Al onda me nazvala my best friend Ema i pozvala u kino... I mama mi je dozvolila jer nije znala da ja imam puno posla... I otišle ja i Ema gledat Pink pantera.... Odma na početku par zgodnih likova s duljim kosicama.. uvau... i cura ima išarane starke, pa sam se i ja htjela potpisat al nisam imala kemisku.. pa se sjetih da bi mogla pitat one slatke dečke.. no kd smo im se približile shvatila sam da bi bilo glupo da imaju kemiske u džepovima jer jednostavno ko normalan nosi kemiske u kino?! I odustala sam... Onda poslje smo se tako smijale i zezale da mi je vrijeme prošlo prebrzo... Nismo se vidjele dosta dugo.. Onda smo se u Mc Donald'su još i zbrukale pred likom koji nam je davao sladoled.. Mc Flurry... Bilo mi je super...

Danas sam se pomirila sa drugom best frendicom Nastasiom (a kaj ću kad ih obje volim i obje su nezamjenjive).. nešto se malo naljutila prije par dana pa tak... al sad je sve ok...i sretna sam...

I ovo sun danas...joj...bit će da mi je ovo naj šareniji i naj dulji post u povijesti... Ponosna sam...

Evo, malo prije sam kroz my window vidla nekoga.... joj joj...

E da, a u petak me jako naljutilo to kaj mi je raska išla pričat o Njemu.. Mislim daj ajde... Nismo više zajedno kaj me jebeš? I namjerno to radi.. Priča mi o njemu! I onda mi još dođe ravnatelj (pazi ravnatelj) i pita me kako smo mi!!!! Ja i on... Kak smo?? Ono mislim si, lik felšaš tri mjeseca! I onda me pita kak je on... Reko kaj ja znam, pa pitajte njega!!!! Da bi na kraju raska išla reć da je pukla ljubav! E pa daj molim te crkni! Koji ti kurac znaš kaj je bilo?! Niš neznaš i zato marš.... I fakat mi je bio bed jer mi ravnatelj to priča... čovječe nisam ni znala da on zna! I bila sam ljuta... Al dobro... Sad bar zna... I sam još neš... Kaj njega briga za mene?!? MARŠ...

Ok.... sad sam vas lijepo izmučila... Pusa

Hello... Ne ovaj fakat nemam neku inspiraciju za pisat nekaj pametnog... Hm...jučer sam bila na Leave no trace o čem više možete nać na Ladinom blogu, bilo je baš fora.... a kolko slatkičkih dečki... uf... imam par sličica al mi se neda stavljat ih... ljenčina..kaj ćeš.... I tak..al pošto nemam kaj pisat, imam lijepu pjesmicu.... pa eto....

Remember yesterday

Can you tell me why It seems so hard to carry on
When you hear a voice
From long ago, so bittersweet

Even though i try, i can not
Read between the lines
You know i tried,
Oh, yes, i tried, what´s wrong

Too late to turn back time
To look over my shoulder
Maybe one day i´ll return again

Remember yesterday
And think about tomorrow
But you have to live today
Oh, lonely yesterday

Don´t leave me with the sorrow
Cause i have to live today

Every morning i awake
To see the newborn day
To carry on the flame
Until the end of time

Too late to turn back time
To look over my shoulder
Maybe one day i´ll return again

Remember yesterday
And think about tomorrow
But you have to live today
Oh, lonely yesterday
Don´t leave me with the sorrow
Cause i have to live today

Oh, oh, oh, don´t you step aside
And pretend about the future
Oh, oh, oh, never live a lie
Don´t you know tomorrow never comes

P.S. nadam se da vam se sviđa... baš je onak...neznam..dobra valjda... PUSA

Ovo je jedna tužna priča o gubitku frenda. Negdje krajem šestog razreda, zbližila sam se s jednim frendom iz razreda. Ništa posebno, al bili smo si dobri. Za razliku od mnogih, ponašao se jako lijepo prema meni. Inače je radio svakakva sranja po školi.. dobivao ukore i živcirao profesore, al prema meni je bio super. Sjedio je ispred mene. Jednog dana, na početku sedmog razreda, mi se okrenuo očima punih suza (dečko suznih očiju, da..) i rekao «Ana, mama će me preselit iz ove škole radi onog neki dan..» Što je napravio? Našli su mu švicarski nožić. Ja mu nisam vjerovala. Kasnije sam shvatila što mi je pričao. Rasplakala sam se pred njim. Nisam mogla zamislit svoj razred bez njega... I za tjedan dana ga više nije bilo. Otišao je. Obećala sam si da ću se čut s njim i ostat u kontaktu. Za nekih mjesec dana, više niko nije ni spomenuo njegovo ime. Nisam mogla vjerovat koja je to stoka od ljudi.. A svi su mu kao bili super frendovi i svi su ga voljeli. Nisam shvaćala kak možeš nekog tak brzo zaboravit. Ne shvaćam ni danas. I mi smo se čuli ponekad. Otprilike svaka 2 mjeseca. Bilo mi je drago da sam uspjela ostat u kontaktu s njim. I par puta je čak došo u posjet nama. Ali od ovog ljeta se više nisam čula s njim. Izvješća na poslane poruke ne dobivam. Jel promjenio broj pa mi nije javio, ili su mu ukrali mobitel? Neznam... Ono šta definitivno znam je da je taj dečko otišao iz mog života i da mi je iskreno žao. Nikad nisam prema njemu osjećala nešto više, al bio mi je frend. A da stvar bude gora, ne živi u mom kvartu. I polako on nestaje iz mog života (ili je već davno nestao) a sjećanja blijede... I znam da ga se više neću sjećat za par godina. Žao mi je i ovaj post djelomično posvećujem njemu. Ivanu. A kako će bit s ljudima koje volim a od kojih ću isto otić... Najbolje je ne razmišljat o tome..

Imam još jedan lijep stih s kojim se mogu poistovjetiti... I koji nije vezan za frendove nego za nešto više... (?!)
We are the blood in yor veins
We are the scars that don't heal
We are the tear in your eyes
We are the reason to cry
We are the lies that you said
We are the promise that you made
We are the best thing you had
But you pushed us away......

Ok, znam! Znam da je naslov malo predugačak... Al tak mi se htjelo... Baš je onak kak spada. Evo, sad ću iskoristit frendovu rečenicu.. Sretno vam proljeće ljudi! He he...meni je baš zakon... Jučer sam se tak razveselila.. Jej... i sad sam super... Slušala sam lijepe pjesmice koje nisu bile depresivne... Dobro, možda malo, al Nasta se brinula da ne slušam neke tužne stvari... :) I tako, skužila sam neke stvari i sretna sam... I baš mi se sviđaju ovi dani... Osim šta imam puno za učit! :( bu...
Znate ono kad skužite da nema neke pretjerane filozofije kod nekih stvari. Sve je onak, crno na bijelom, kristalno jasno. E, ja sam jučer to shvatila i baš mi je super. Ne opterećujem se stvarima koje tog nisu vrijedne... E neće mene više niko jebat... I tak... Imam još malo vremena za zajebanciju s nekim ljudima i to mislim iskoristit... Idem sad...učit.... Pusek

VAŽNO:
Nemojte mi please ostavljat u komentarima one poruke ogromne tipa za 5 dana ćeš..bla bla... to mrzim...makar niš ne mrzim, al za priču nije bitno... uglavnom NEMOJTE... I frendica je spomenula ono supač ti je blog bla bla... Nemojte ni to pisat! Hvala...

Tužna sam. Dođe mi ponekad da sve izbrišem.... Htjela bi da neke stvari iz mog života nestanu... Ne stvari, nego neki djelovi života... Kao da bi mi bilo lakše da nečeg nikad nije bilo.. Silna razočaranja, bol, tuga... Posljedice su nekih događaja... I onda se ja pitam zašto? Čemu to sve... Kaj mi je to trebalo... Kaj mi to sad treba? Kolko bi lakše bilo bez svega toga... A onda se opet pitam, a šta bez toga. Mislim sve je to dio života, na pogreškama se uči i neka loša iskustva mogu bit čak i dobra pouka.... Pitanje je opet, želim li ja izvlačit pouke iz svoje boli?! Ne znam baš... Što više razmišljam o nekim stvarima to više shvaćam neke svoje pogreške... Što više vremena prođe, mene neke stvari više bole. I svaki put kad oću počet ispočetka desi se neš kaj me vrati nazad i baci u depru... I svi misle da se nisam pomaknula od početka. I onda se ljute na mene... Al jesam... Nekad prije sam se grizla radi stvari koje nisam učinila. Više ne, sad se grizem radi stvari koje sam učinila.. I onda čovjek napravi pogrešku... Zezne. Prenaglo reagira, što ispadne glupo i nepromišljeno. Zajebe svoju sreću. I shvati to, možda malo prekasno, ali shvati... I žao mu je. I ne dobi drugu priliku. Još samo jednu. Ne dobi ju. I nikad više nije sretan ko što je bio. Nikad više... I hoće se pojest radi toga... Možda da je bilo ovak, a ne onak... Razmišljaš... Analiziraš.... Jebiga, uzalud je.. Nemaš drugu priliku. Napraviš sve kaj možeš i red je na drugome, ali ne... Gotovo je, ti si pogriješila i to je to. Nema razgovora više o tome... Željela bi opet bit sretna ko prije... Jedino šta sam htjela je bilo DOBIT JOŠ JEDNU, SAMO JEDNU JEDINU JEBENU PRILIKU!!!!

59... Da, još 59 dana do završetka svega. Sve će bit gotovo. 8 godina je prošlo...pa rekla bi brzo... Neki trenuci bili su grozni, neki nešto manje grozni, a bilo je i prekrasnih... Za 59 dana izaći ću iz te škole i neću se vratiti. 31.05. Još tako malo. Pretpostavljam da ću plakati. Neću to htjeti, ali dogodit će se... Još uvijek se sjećam prvog dana škole kad su nas u dvorani prozivali i sjećam se da sam sjela u prvu klupu s Marijom i sjećam se da me bilo ful strah. Bojala sam se.... Puno nepoznatih ljudi. Svi se gledamo a niko nezna šta bi i di bi. Nekim čudom sjećam se svega. Svih jebenih trenutaka u toj školi. Svi ćemo ubrzo otić na svoju stranu. Imat ćemo novi život. Kad se sretnemo nećemo se prepoznat. Zašto?! Ne želim da sve nestane u trenu.... Ne želim da sve nestane zauvijek... A hoće. Nestat će kao i sve. Sjećanja će postat zaborav.

Ok, ziher sam da želim zaboravit neke stvari, ali većinu ne želim. Ljudi... Želim ih se sjećat. Želim ostat frendica s nekima. Želim ih imat i dalje u svom životu. Al neću. Jednostavno znam da neću. Boli njih kurac za jednu blijedu curu kovrčave tamne kose koja svaki odmor crkava od smijeha. Ima ljudi koje stvarno volim. Ima ljudi koji su tak dobri prema meni.... I zajebavamo se... Žao mi je što smo to shvatili tek sad u osmom razredu na kraju svega. Sad znam da nisam iskoristila vrijeme. Ja tek sad znam kakva je ko osoba ( a i to je upitno kod nekih )... I žao mi je. Željet ću sjećat ih se svih... Al s vremenom će doć drugi ljudi ( bolji?! sumnjam ) , slike će ostariti, uspomena neće biti, a zaborav će doći... I sve će nestat sam onak... Ko da nikad ništa nije bilo...

Baš mi se nekaj piše.... a nemam kaj.... htjela bi nekaj pametnog, a nemam insipraciju... :( Ste ikad htjeli nestat? Al ne zauvijek.... Samo onak, na sekundu ili minutu ili par sati... Al ne zauvijek... Ili onak bar se isključit iz sistema... Ak kužite...Neznam...
Tolko sam puta htjela pobjeć od stvarnosti, nestat i izgubit se u daljinama.. Daleko od svih i svega... Prva pomisao SMRT... Ali ne, ja želim živjet... Neću za stalno nestat... Dobro, nekad hoću i umrijet, ali nije to rješenje.. Ljudi koji se ubiju nemaju hrabrosti stat i suočit se sa svojim problemima... Ne žele ili ne mogu... Neam pojma... Samo znam da ne vide bolji izlaz...
Starci me muče da čitam novine jer kao tam piše o nesrećama i svemu kaj se dešava. Crnu kroniku. Ja NE ŽELIM! Ne želim znat kaj se dešava... Ne želim znat da se svaki dan neko ubije... Ne želim znat da je svaki dan neko ubijen... Ne želim znat da je neko imo prometnu nesreću... Ne želim znat šta se dešava u ovom jebenom svijetu. Želim živjet normalno. Ne u strahu da će me sutra neko ubit il ću se sama ubit il će me auto pregazit...
Ne prihvaćam stvarnost, ali nije ni to tak loše. Imam neki jebeni život koji je samo moj i živim onak kak znam i kak oću. I dobro mi je. Niš mi više ne treba. Najbolji dio mog života čine osobe koje me okružuju. Osobe koje volim i zato zadnjih par riječi posvećujem njima. To su moji prijatelji. Moji pravi prijatelji... E da, oni su me zadnjih mjeseci razumjeli... Mučila sam ih do boli i žao mi je radi toga.. Vrijeme je da se iskupim. Počinjem danas. LJUDI VOLIM VAS... Oprostite za sve moje gluposti. Prestat ću. HVALA!!

Hm da...eto promjenih i ja izgled bloga... valjda treći put...neznam... a baš mi se sviđa ovak... neki dan odoh na Helenin blog i svidio mi se njezin novi izgled pa mi ona rekla kak da ja promjenim svoj.. Hvala :) I tak... danas sam eto skakutala po dućanima u gradu s Ines.. jebemu mater kako me bole noge :( buu.... Al dobro... I tak, bilo je još nekih stvari koje nisu vrijedne spomena nit prevelikog razmišljanja niti obraćanja pozornosti.... nema veze... brbljam bez veze... Joj sam kad se sjetim sutra glupog župnog vjerića dođe mi zlo.... :( Ok.. idem sad mučit discman... Laku noć pipls...

Zašto mi je pola postova zbrisano???? Zakaj?!?! Grrrr... :( ak kojim slučajem budete htjeli vidjet šta je pisalo kliknite ovo..... Vani je neakva mećava il kaj ja znam... neko sranje u glavnom.... i da, ja opet eam o čem pisat... pa ću priložit jednu baš lijepu pjesmicu.... super mi je... od Gunsa...

Don't cry

Talk to me softly
There is something in your eyes
Don't hang your head in sorrow
And please don't cry
I know how you feel inside I've
I've been there before
Somethin is changin' inside you
And don't you know

Don't you cry tonight
I still love you baby
Don't you cry tonight
Don't you cry tonight
There's a heaven above you baby
And don't you cry tonight

Give me a whisper
And give me a sign
Give me a kiss before you
tell me goodbye
Don't you take it so hard now
And please don't take it so bad
I'll still be thinkin' of you
And the times we had...baby

And don't you cry tonight
Don't you cry tonight
Don't you cry tonight
There's a heaven above you baby
And don't you cry tonight

And please remember that I never lied
And please remember
how I felt inside now honey
You gotta make it your own way
But you'll be alright now sugar
You'll feel better tomorrow
Come the morning light now baby

And don't you cry tonight
And don't you cry tonight
And don't you cry tonight
There's a heaven above you baby
And don't you cry
Don't you ever cry
Don't you cry tonight
Baby maybe someday
Don't you cry
Don't you ever cry
Don't you cry
Tonight.....

A sad još za Ines jedna lijepa rečenica: POGREBI ME!!! ( kako sam pametna... :)
I to je to... Pozdrav...