Marketing
Please remember that I never lied and please remember how I felt inside now honey...
Ma crknite! Nemrem podnjet ovo više. Svi mi se prave pametni. Svi mi idu na živce do boli. Nakon dugo vremena se osjećam fakat glupo i razjebano. Nemrem to ni opisat. 
Oču van iz ove škole! Oču da me starci ostave na miru! I oču da moji frendovi i svi koji misle da to jesu shvate da nisu tak pametni. Svi odreda mi govore da trenbam zaboravit kaj je bilo i završit sa svim. E pa jebite se. To uopće nije lako! Lako je u teoriji, al u praksi baš i ne i zato me poštedite svojih komentara. Molim vas. Jer kad ti nekaj puno znači nije sam tak lako zaboravit... Bar ja mislim.
I ako vrijeme liječi rane, ja sam onda ipak propali slučaj. Bojim se da je previše vremena prošlo. Nekad se pitam ko sam ja? Čem ja služim? Kaj ja oču od života? Postoji li neko kom ja neš značim? Ima li netko ko bi žalio za mnom ak bi umrla? Brijem da su svi odgovori negativni... Ma pukla sam. I to mislim doslovno. Na pola. Previše se toga nakupilo u meni i sad je moralo izać.
Osjećam se skroz usamljeno. Slušam System... Lonely day... ( kak dobro opisuje moje stanje ) Nasta je nabavila cd koji mi je falio..
....Such a lonely day and it's mine,
The most loneliest day of my life...
...And if you go I wanna go with you,
And if you die I wanna die with you...
Take your hand and walk away....
The most loneliest day of my life.....
I razmišljam o prestanku pisanja ovog bloga. Uopće neznam ko to čita, a tak i tak tu su samo moja baljezganja. Neznam.. Previše je stvari i postova u ovom blogu koje ja trebam zaboravit i svaka riječ svake pjesme me podsjeti na nešto.. I pošto se ja nemrem suočit sa sobom, trebam pobjeć. A zatvaranje bloga je najbolji način za to...
Volim vas i žao mi je ako sam nekog ovim postom povrijedila.. Nisam željela.. vaša Anchy
Post je objavljen 30.03.2006. u 10:58 sati.