Ovo je jedna tužna priča o gubitku frenda. Negdje krajem šestog razreda, zbližila sam se s jednim frendom iz razreda. Ništa posebno, al bili smo si dobri. Za razliku od mnogih, ponašao se jako lijepo prema meni. Inače je radio svakakva sranja po školi.. dobivao ukore i živcirao profesore, al prema meni je bio super. Sjedio je ispred mene. Jednog dana, na početku sedmog razreda, mi se okrenuo očima punih suza (dečko suznih očiju, da..) i rekao «Ana, mama će me preselit iz ove škole radi onog neki dan..» Što je napravio? Našli su mu švicarski nožić. Ja mu nisam vjerovala. Kasnije sam shvatila što mi je pričao. Rasplakala sam se pred njim. Nisam mogla zamislit svoj razred bez njega... I za tjedan dana ga više nije bilo. Otišao je. Obećala sam si da ću se čut s njim i ostat u kontaktu. Za nekih mjesec dana, više niko nije ni spomenuo njegovo ime. Nisam mogla vjerovat koja je to stoka od ljudi.. A svi su mu kao bili super frendovi i svi su ga voljeli. Nisam shvaćala kak možeš nekog tak brzo zaboravit. Ne shvaćam ni danas. I mi smo se čuli ponekad. Otprilike svaka 2 mjeseca. Bilo mi je drago da sam uspjela ostat u kontaktu s njim. I par puta je čak došo u posjet nama. Ali od ovog ljeta se više nisam čula s njim. Izvješća na poslane poruke ne dobivam. Jel promjenio broj pa mi nije javio, ili su mu ukrali mobitel? Neznam... Ono šta definitivno znam je da je taj dečko otišao iz mog života i da mi je iskreno žao. Nikad nisam prema njemu osjećala nešto više, al bio mi je frend. A da stvar bude gora, ne živi u mom kvartu. I polako on nestaje iz mog života (ili je već davno nestao) a sjećanja blijede... I znam da ga se više neću sjećat za par godina. Žao mi je i ovaj post djelomično posvećujem njemu. Ivanu. A kako će bit s ljudima koje volim a od kojih ću isto otić... Najbolje je ne razmišljat o tome..
Imam još jedan lijep stih s kojim se mogu poistovjetiti... I koji nije vezan za frendove nego za nešto više... (?!)
We are the blood in yor veins
We are the scars that don't heal
We are the tear in your eyes
We are the reason to cry
We are the lies that you said
We are the promise that you made
We are the best thing you had
But you pushed us away......
Post je objavljen 23.03.2006. u 21:55 sati.