Marketing
Nothing in life stays forever
59... Da, još 59 dana do završetka svega. Sve će bit gotovo. 8 godina je prošlo...pa rekla bi brzo... Neki trenuci bili su grozni, neki nešto manje grozni, a bilo je i prekrasnih... Za 59 dana izaći ću iz te škole i neću se vratiti. 31.05. Još tako malo. Pretpostavljam da ću plakati. Neću to htjeti, ali dogodit će se... Još uvijek se sjećam prvog dana škole kad su nas u dvorani prozivali i sjećam se da sam sjela u prvu klupu s Marijom i sjećam se da me bilo ful strah. Bojala sam se.... Puno nepoznatih ljudi. Svi se gledamo a niko nezna šta bi i di bi. Nekim čudom sjećam se svega. Svih jebenih trenutaka u toj školi. Svi ćemo ubrzo otić na svoju stranu. Imat ćemo novi život. Kad se sretnemo nećemo se prepoznat. Zašto?! Ne želim da sve nestane u trenu.... Ne želim da sve nestane zauvijek... A hoće. Nestat će kao i sve. Sjećanja će postat zaborav.
Ok, ziher sam da želim zaboravit neke stvari, ali većinu ne želim. Ljudi... Želim ih se sjećat. Želim ostat frendica s nekima. Želim ih imat i dalje u svom životu. Al neću. Jednostavno znam da neću. Boli njih kurac za jednu blijedu curu kovrčave tamne kose koja svaki odmor crkava od smijeha. Ima ljudi koje stvarno volim. Ima ljudi koji su tak dobri prema meni.... I zajebavamo se... Žao mi je što smo to shvatili tek sad u osmom razredu na kraju svega. Sad znam da nisam iskoristila vrijeme. Ja tek sad znam kakva je ko osoba ( a i to je upitno kod nekih )... I žao mi je. Željet ću sjećat ih se svih... Al s vremenom će doć drugi ljudi ( bolji?! sumnjam ) , slike će ostariti, uspomena neće biti, a zaborav će doći... I sve će nestat sam onak... Ko da nikad ništa nije bilo...
Post je objavljen 15.03.2006. u 10:35 sati.