26.10.2007., petak
|
Navratih samo da vas pozdravim i zaželim lijep i ugodan vikend, jer me kraće vrijeme neće biti na blogu. Nisam još stigla pročitati sve vaše nove postove jer sam u gužvi, ali obećajem da ću vas posjetiti čim se vratim. Ostajte mi zdravi i veseli. Čitamo se! |
17.10.2007., srijeda
Ima li ljudski život cijenu?
|
Ovaj tekst je malo duži, ali bih voljela da smognete toliko strpljenja i da ga pročitate. Zato što mi se čini iznimno važan, zato što na svijetu ne postoji veća dragocjenost od ljudskog života! *** Prije par dana mi je netko zvonio na vrata i dok sam tražila ključeve da otključam, počeo i lupati na vrata. Pitala sam tko je i začula paničan glasić susjedine kćerkice koja je u suzama vikala i molila pomoć, jer je njena mama pala u nesvijest i ne zna što da radi, a žive same. Nekako sam i sama uznemirena uspjela otključati vrata i ugledala uplakanu djevojčicu. Zajedno s mužem smo krenuli pomoći susjedi i pozvali kola hitne pomoći, pokušavajući pritom umiriti na smrt prestrašenu djevojčicu. Cijela drama do dolaska hitne pomoći se odvijala preko 20 minuta i cijelo je stubište odzvanjalo od plača djevojčice i zapomaganja njene mame, koja je u međuvremenu došla k svijesti i sama vjerovatno prestrašena počela zapomagati. Živimo u zgradi gdje je na jednom katu 9 stanova. Buka je bila poprilična. NITKO od susjeda nije izašao da vidi o čemu se radi, tek je jedan umirovljeni susjed izašao van iz stana kada je čuo da je stigla hitna pomoć, kako bi zadovoljio svoju radoznalost i saznao što se događa. Interesantno je da je čuo viku, plač i zapomaganje tek nakon dolaska hitne pomoći. Ovo nije jedini slučaj kojem sam bila svjedok, ali je svakako najsvježiji i ostavio je poprilično gorak okus u mojim ustima. Sjećam se događaja od prije 15 godina, dok smo se vozeći autobusom vidjeli na pločniku čovjeka kako leži u lokvi krvi i ljude koji su ga jednostavno PREKORAČILI i nastavili dalje svojim putem. Moj se otac nedavno srušio ispred velikog trgovačkog centra u Zagrebu i jedina osoba koja mu je priskočila na pomoć je bio mladić, zaposlenik u tom trgovačkom centru, koji je ostao uz njega i nazvao kola hitne pomoći. Ostali su ljudi, uključivši i našeg susjeda, prošli pored njega kao pored turskog groblja, a susjed se na povratku kući se usput zaustavio da kažu mojoj mami kako je vidio mog oca ležati na asfaltu. Napominjem da nismo posvađani s susjedima, a i da jesmo, to ne bi bilo opravdanje za takav postupak. Dok sam živa bit ću zahvalna anonimnom mladiću iz trgovačkog centra, koji je smogao toliko ljudske topline i zaustavio se da pomogne nepoznatom čovjeku, čiji se život bez njegove pomoći mogao nepovratno ugasiti. I kao odgovor na moja duševna previranja zbog događaja od prije nekoliko dana, gledam na televiziji dokumentarnu emisiju naših graničnih susjeda u kojoj su željeli provjeriti koliko je ljudi, zapravo, spremno pomoći čovjeku u nevolji. I gorak okus u mojim ustima postao je jači, gotovo neizbrisiv. Pokazali su primjer jednog poštara koji je raznosio poštu i vidio ženu kako se srušila na ogradu i nabola se na vrhove te ograde i tamo ostala ležati. Vratio se unazad, i skinuo ženu sa ograde, pozvao pomoć i pokušao joj pomoći koliko je znao i umio. U međuvremenu su ljudi mirno prolazili pored njih, kao da su u običnoj, popodnevnoj šetnji! Žena koja je preživjela zahvaljujući poštaru kaže, kako su posljednje što je čula, prije nego li je postala nesvjesna svega što se događa oko nje, bile tople riječi poštara: »Gospođo, ne spavati…ostanite samnom, hitna pomoć je već na putu….nemojte spavati!« I sad se ježim dok pišem ove retke i zahvalna sam ovom poštaru, što je smogao toliko ljudskosti i pomogao ovoj ženi, koju čak i ne poznajem i nikada je neću sresti, ali mi njegov postupak ipak vraća poljuljanu vjeru u ljude. U nastavku dokumentarca su novinari napravili eksperiment na ulici punoj ljudi, gdje je njihov novinar odglumio padanje u nesvijest. Novinar je tamo ostao ležati punih sedam minuta, prije nego li mu je pristupio prvi čovjek kojem NIJE BILO SVEJEDNO. Kako liječnici kažu, tih sedam minuta ovaj čovjek ne bi preživio bez pomoći, da je situacija bila stvarna i da je recimo doživo zastoj srca! Često masaža srca i umjetno disanje čovjeku mogu spasiti život do dolaska kola hitne pomoći. No, koliko nas je, u stvari, spremno pružiti prvu pomoć unesrećenom čovjeku ili čovjeku kojem je pozlilo? Znamo li uopće što nam je raditi? Ono što me je dodatno zaprepastilo je bilo čitanje reakcija na jedan post na navedenu temu. Jedna je gospođa pokrenula temu s pitanjem »Koliko vas bi pružilo pomoć čovjeku u nevolji?« i uslijedili su nimalo ohrabrujući odgovori! Većina je odgovorila kako bi pružila pomoć čovjeku u svemu, OSIM U DAVANJU UMJETNOG DISANJA! Iz, kako kažu, straha od raznih boleština. Tek jedan ili dvoje su odgovorili kako bi učinili SVE da spase jedan ljudski život! Pa, je li ljudski život zbilja tako malo vrijedan? Da li je moguće da je strah za vlastito zdravlje jači od želje da se nekog održi na životu? Da sam o tome razmišljala prije nekoliko dana, ni ja ne bih pružila pomoć svojoj susjedi, jer, naposlijetku, i ona je mogla imati neku zaraznu bolest!!!!! Da živim još tisuću godina, ne bih mogla shvatiti ovakovo razmišljanje! Da li se je netko od ovih koji se ne zaustavljaju pomislio na mogućnost da se sutra posve ista stvar može dogoditi njima ili njihovoj djeci? I kako bi se osjećali sa spoznajom, da je njihovo dijete ili oni sami umrli radi nečije komocije? A moglo je živjeti… I u trenutku dok me muče ova pitanja, padaju mi na pamet riječi koje sam jednom pročitala: »Najprije su došli po komuniste I nisam se miješao, Jer nisam bio komunista. Zatim su došli po Židove I nisam se miješao, Jer nisam bio Židov. Tada su došli po sindikaliste I nisam se umiješao, Jer nisam bio sindikalist. Tada su došli po katolike, I nisam se miješao, Jer nisam bio katolik. Tada su došli po mene. Ali više nije bilo nikoga Tko bi se umiješao!« (mislim da je autor Martin Noemer) Danas je na ulici imao saobraćajnu nesreću ili je pao u nesvijest nečiji otac, nečiji muž, nečija majka ili nečija žena ili kćer. Sutra to možemo biti mi sami, ili što je još gore, oni koje volimo, naši najbliži za koje bismo skinuli i zvijezde s neba, kada bismo to mogli! Često čujem komentare ljudi koji kažu kako su na ulici vidjeli ležati nekog pijanca razbijene glave. I nastavili svojim putem kao da se ništa nije desilo. Naravno, u njihovom malom, privatnom Svemiru i bez tog pijanca život će se nastaviti kao da se ništa nije desilo. No, hoće li doista? Kako je spavati sa spoznajom da smo mogli pomoći a nismo? Možda naša savjest spava, ali budimo uvjereni, da naša podsvijest jako dobro bilježi sve ono što (ne)činimo i u skladu s tim usmjerava naš daljnji životni put. Kako Balašević reče: »Netko to od gore vidi sve…« Jesmo li uistinu učinili sve što smo mogli? Poznajem ljude koji su učinili i više od toga. I dok živim, moje će molitve biti na njihovoj strani. Jer nisu zaboravili jednostavnu činjenicu da smo svi samo ljudi, ali kao takvi, smo biser Univerzuma, nekome iznimno dragocjen i rijedak dragi kamen! Možemo pobjeći od gotovo svega na ovom svijetu, ali od vlastitog odraza u ogledalu ne možemo. A što mi vrijedi sve na ovom svijetu, ako se ne mogu ujutro pogledati u ogledalu bez grižnje savjesti? Ako se netko nekada nađe u dilemi pomoći ili ne, neka se samo sjeti da će sutra netko drugi možda razmišljati (ili neće), pomoći ili ne njegovu djetetu ili njemu samome… Ljudski život nema cijene. Oprostite mi na ovom dugom pisanju, ali tako sam razočarana ovih dana, da si jednostavno ne mogu pomoći. Volim vas sve i šaljem vam svjetlost i ljubav! |
11.10.2007., četvrtak
»Tehnika filmskog platna«
|
»…i iako ti se divim, čini mi se da krvariš za svakoga na tom svijetu i za sve velike svjetske probleme, no, ne primjećuješ bol, nadu i snove na vlastitom pragu.« (Maeve Binchy, knjiga »Škrlatno pero«) Još i sada mi odzvanjaju u ušima riječi mog oca, riječi koje je izrekao samo jedan jedini put negdje tijekom čarobnih godina mog odrastanja: »Prije nego li nešto kažeš i prije nego li nešto učiniš nekome, stani i razmisli o tome, kako bi se ti osjećala da si na mjestu te osobe. Pokušaj zamijeniti uloge i shvatit ćeš što moraš reći i kako moraš postupiti. Ili jednostavno promatraj situaciju »sa strane«, kao slučajni promatrač u prolazu i dobit ćeš odgovor na pitanje što ti je činiti.« Kao djetetu mi nije bilo posve jasno čemu služi ta »tehnika« koju mi je preporučio otac, ali sam mu vjerovala kao »neospornom« autoritetu. Mnogo godina kasnije sam shvatila pravi smisao onog što mi je tada rekao. Nazvala sam je »tehnikom filmskog platna« Evo primjera kojeg sam nedavno čula, i znam da će zvučati nevjerovatno, jer sam do sada po nekim pravilima već trebala «odrasti«; događaj me je uistinu »fascinirao«. Dakle, zamislite si slijedeću situaciju: Muž i žena sjede pred televizorom i gledaju neki film tipa »Život piše priče« kojem je okosnica radnje neskladan brak i psihološko maltretiranje supruge od strane glavnog aktera filma. Žena gleda film šutke, ali zato njena »bolja polovica« neprestano ubacuje neke komentare u stilu: - Gle majmuna, pa kako joj to može raditi! - Baš je smotana, zašto ga ne ostavi? - Ma, gdje ga je samo našla?, itd…itd… Za to vrijeme ga njegova supruga pogledava šutke ispod oka i ne vjeruje onom što čuje. Naime, njen je suprug gorljivo napadao muški lik na filmu, osuđujući ga zbog istih stvari koje i sam običavao raditi. I to nisu bili obični komentari, već pravi ispadi bijesa, nabijeni emocijama za ne povjerovati. Kako sama kaže, bila je tako duboko šokirana, da jednostavno nije bila u stanju progovoriti i pitati ga, kako to da mu odjednom smetaju te iste stvari, koje kod sebe ili ne primjećuje ili ih naprosto ignorira. Kako to da tako emotivno reagira na neku tuđu i udaljenu sudbinu, dok je u vlastitom domu slijep na sve što se događa? Poznajem čovjeka koji je bio izrazito suosjećajan prema napaćenoj i gladnoj te zamusanoj dječici iz daleke Afrike (što bi inače bilo posve u redu) i bio se spreman angažirati na sakupljanju pomoći za tu djecu, dok je istovremeno mrtav – hladan prolazio pored prvih susjeda, koji su imali puno djece, koja su bila više gladna nego sita. Čak si je s vremena na vrijeme dozvoljavao komentar »A tko mu je kriv, zašto ih je toliko napravio kad ih ne može hraniti.« Ili ženu, koja je svakodnevno trošila velik dio svoje energije na to da utješi kolegicu s posla zbog problema u radnoj okolini, dok je istovremeno prečula riječi svojeg muža koji je, došavši umoran s posla kući, govorio o nepravdi koju je tog dana doživio od svog nadređenog. Sve su to lijepe geste i svakako trebamo pomoći ljudima ukoliko nam je to moguće. Međutim, grubo rečeno, nije li suludo dijeliti hranu uokolo dok vlastita obitelj gladuje? Ne bismo li trebali početi od vlastitog doma, prije nego što se uputimo u svijet? Da li je opravdano da su svi drugi na prioritetnoj ljestvici iznad onih koji su nam najbliži? Vjerovatno poznajete nekog za kojeg kažu »On/ona je tako dobar/dobra svima, da ne stigne biti dobar/dobra svojoj obitelji.« Je li doista neophodno imati dva para naočala, kroz koja ćemo promatrati svijet? Jedne za nas same, jedne za ostatak svijeta? Radi li se ovdje o selektivnoj »sljepoći« ili nečem drugom? Zašto nam je tako teško u određenim situacijama u koje smo osobno upleteni, staviti se u ulogu nepristranog promatrača i sagledati ono što se zbiva realno i bez ishitrenih reakcija? Možda bismo tada vidjeli svoju vlastitu (ne)sreću kao na filmskom platnu – jasno i objektivno. Možda bismo tada shvatili da nam se zidovi vlastitog doma urušavaju, dok popravljamo tuđe domove? A možda tek želimo vjerovati da naš dom počiva na čvrstim temeljima pa u tome leži razlog zašto stavljamo pogrešne naočale? |
01.10.2007., ponedjeljak
Koliko smo "nježni" prema sebi?
|
Nedavno mi je došla pod ruke jedna knjiga koju već dugo imam i skoro sam posve zaboravila na nju. A kako vjerujem da se ništa ne događa slučajno, radoznalost je učinila svoje i listovi su ponovno zašuštali po mojim prstima. Jedan dio mi je posebno dao misliti. Naime, autor je, ako tako mogu reći, psihijatar »nove škole« i pokušava sve što se zbiva u ljudskoj duši promatrati iz jednog posebnog ugla. I tako prepričava slučaj jedne njegove pacijentice koja je došla k njemu, zato što sebi nikako nije mogla oprostiti pa i najmanju pogrešku koja bi joj se desila, već bi okrivljavala samu sebe i zbog toga bila nesretna, te polako zapadala u pravu, pravcatu depresiju. Mislila je o sebi da je loš čovjek, nevrijedan tuđe ljubavi i pažnje. Navedeni psihijatar ju je zapitao kako bi reagirala, odnosno, kakvi bi bili njeni osjećaji kada bi se to isto dogodilo nekoj osobi koju istinski voli. Npr., da se njenoj prijateljici desi »greška« i kojim slučajem zbog vlastite nepažnje zatrudni, da li bi je isto tako okrivljavala i mrzila, kao što to čini sebi. I odgovor je bio, naravno da ne bi, zato što je voli i jer se nešto takvo može desiti bilo kome i kako bi je podržala bez obzira na to kako se prijateljica odluči. Moram priznati, da sam očekivala posve drugačiju reakciju od one koja je uslijedila. Dotični gospodin joj je tada rekao da je umišljena i da ima previsoko mišljenje o sebi. ??????????? Naravno da se žena šokirala i u nevjerici ga pitala kako to misli? Kako može biti umišljena, kada tako »srčano« vidi sve svoje greške. Mislim da vam ne moram govoriti, da sam na trenutak i ja pomislila isto. I tada je uslijedio odgovor zapanjenoj djevojci u kojoj joj je liječnik objasnio, kako očito ima jako visoko mišljenje o sebi, kada misli da se to njoj (gospođi savršenoj) ne bi smjelo dogoditi i kako svi drugi imaju pravo na pogreške, samo ona ne…. Htjela ne htjela, morala sam priznati kako nikada nisam tako razmišljala o svojoj, ponekad zaista pretjeranoj »strogoći« spram svojih postupaka. Činjenica je da većina nas mnogo lakše oprašta tuđe »pogreške«, no svoje vlastite. Zanima me kakvo je vaše mišljenje o tome? Da li zaista pretjerana strogost prema sebi proizlazi uvijek iz tih razloga, ili razlog može biti skriven negdje drugdje? Koliko ste strogi prema sebi, osobito u odnosu prema drugima? Da li ste sebi najstroži sudac? Koliko vas opterećuju vaše vlastite pogreške? Da li samo priznate »O.K., pogriješila sam, izvukla pouku i idemo dalje.« ili ste od onih kojima njihova »pogreška« danima ne dozvoljava miran san? Hvala vam što dijelite samnom svoja razmišljanja na ovu temu. Želim vam lijep i sunčan dan! |
| < | listopad, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Copyright © Irnan - NPZ, 2006/07/08
STARIJI POSTOVI
Linkovi
Tutor.BlogBlog.hr
Uvod u html
Forum.hr
TIHOVANJE DUŠE
Misli i aforizmi
Kako vidim prirodu
Što radim kad ništa ne radim :)
TU RADO SVRATIM:
Reiki forum
Reiki blog
Reiki hara blog
Magicus.info
Vilinski simboli
M. Jeršek site
Amar nat
Angelspring site
Angelspring
APK
Atlantik
Budan blog
Clear flame
Čekam proljeće
Dijete u meni
Duboko modro more
Em
freestyler
Galadriel
Gradska pahuljica
Greentea
Guest01
Hannah2
H.A.N.N.A.H.
Inočka
Irida
Ishatai
Ishatai na blogeru
lipa mare
Lostinfantasy
Ljubav u malom
Marsi
Mriža zivota
nebulozemoje
Nevinasce
New life
obicnaklinka.blog.hr/
Odgoj s osmjehom
One love one life
Poezija na crno
Prijateljica svjetlosti
Prorok
Putnik promatrač
Reina
Rea
Safiris
Safiris 2
Sanja
Skywalker
Slonic
Srce na pauzi
Spirit
Suncokretić
Svijetmakrobiotike
Tai
Tinuviel
Too much&too little
Tražeći sebe
Trillian
U potrazi za istinom
Viktor
Začarana dolina
Zelenixsvijet
Zvonjava.blog
Žubor vode
Nihonkichigai I
Nihonkichigai II
Nihonkichiga III
Nihonkichigai IV
Nihonkichigai V
Životna načela reikia
Dr. Mikao Usui
1.Don't worry - just for today
2.Don't get angry- just for today
3.Be thankful for the many blessings
4.Earn your daily bread honestly
5.Try to be kind to allliving beings around you
1.Upravo danas, nemoj brinuti.
2.Upravo danas, nemoj se ljutiti
3.Budi zahvalan za mnoge blagoslove
4.Zarađuj pošteno svoj kruh
5.Budi ljubazan prema svim bićima
Danas su bili vrijedni: :)
Svratili su do mene:
TEKSTOVI KOJI SU ME SE DOTAKLI
DESIDERATA
Max Ehrmann
Kročite smireno kroz buku i strku
i ne poželite mir koji donosi vječna tišina.
Trudite se, ali bez potčinjavanja
da budete u dobrim odnosima sa svim ljudima.
Govorite svoju istinu tiho i jasno
i slušajte što vam drugi govore.
Jer čak i dosadni i neuki imaju svoju priču.
Izbjegavajte glasne i agresivne osobe -
one uznemiruju dušu.
Uspoređujući sebe sa drugima, možete postati sujetni i ogorčeni,
jer uvijek će biti gorih i boljih od vas.
Uživajte u svojim dostignućima, kao i u svojim planovima.
Vodite računa o svom zvanju, ma kako skromno bilo,
jer to je nešto što stvarno posjedujete u ovom nemirnom
i promjenjivom vremenu.
Budite svoji!
Posebno ne iziskujte lažnu naklonost, niti budite
cinični u ljubavi.
Unatoč svim prijevarama i razočaranjima,
ljubav uvijek ispočetka niče poput trave.
Brižljivo postupajte s iskustvom koje vam donose godine
i dostojanstveno im predajte mladost.
Razvijajte snagu duha da vas zaštiti od iznenadnih nedaća.
Ne budite sebe sumnjama i negativnim razmišljanjima,
previše je strahova rođeno u samoći i premorenosti životom.
Ispod zdrave discipline, budite nježni prema sebi.
Vi ste dijete Svemira, kao i stabla i zvijezde i vi imate
pravo biti ovdje.
I bez obzira da li je to vama jasno ili ne,
Svemir se razvija točno onako kako treba.
Zato budite u miru božjem, ma što on za vas bio
i ma kakvi bili vaši zadaci u ovoj ludnici,
sačuvajte mir u svojoj duši.
Sa svim svojim prijevarama, svojom iskrenošću i
promašenim snovima,
ovo je još uvijek predivan svijet.
Čuvajte sebe.
Uložite sve što imate i što jeste -
I BUDITE SRETNI!
@
NAUČIO SAM
Andy Rooney
Naučio sam...
da trebamo biti zahvalni
što nam Bog ne daje uvijek
ono što tražimo
Naučio sam...
da uvijek možeš za nekoga moliti,
kad nema snage da si može pomoći
na drugi način.
Naučio sam...
da ti je, bez obzira koliko ozbiljnosti
život zahtijeva od tebe,
uvijek potreban prijatelj
s kojim se možeš glupirati.
Naučio sam...
da je biti ljubazan važnije nego biti u pravu.
Naučio sam...
da ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane.
Naučio sam...
da svatko koga sretneš,
zaslužuje da ga pozdraviš s osmjehom.
Naučio sam...
da dobre prilike nikada nisu izgubljene;
netko će se uvijek poslužiti onima koje ti propustiš.
Naučio sam...
kada se naučiš živjeti u luci gorčine,
sreća će se uvijek sidriti negdje drugdje.
Naučio sam...
da treba dijeliti riječi koje su
nježne i mekane,
jer češ ih sutra možda morati pojesti.
Naučio sam...
da je osmjeh jedan jeftin način
da popraviš svoj izgled.
Naučio sam...
da ne mogu odabrati kako se osjećam,
ali da mogu odabrati
što ću napraviti u vezi toga.
Naučio sam...
da svi žele živjeti na planini,
ali da se sva sreća i rast
događaju dok se uspinješ.
Naučio sam...
da je dobro davati savjet
samo u dva slučaja:
kada ga netko traži
ili kada je pitanje života i smrti.
Naučio sam...
kada planiraš osvetiti se nekome,
time samo dozvoljavaš sebi
da te ta osoba nastavi vrijeđati.
Naučio sam...
što imam manje vremena,
više stvari mogu napraviti.
@
LAGANO UMIRANJE
Pablo Neruda
Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša glazbu,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvaća pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navike,
postavljajući si svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
i ne priča s onima koje ne poznaje.
Lagano umire onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija
od onih koje daju sjaj očima
i napuštenim srcima.
Lagano umire onaj koji ne mijenja život
kad nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti
radi nesigurnosti i koji ne ide
za svojim snovima.
Onaj koji si neće dozvoliti
niti jednom u svom životu
da pobjegne os smislenih savjeta…
Živi danas! Riskiraj danas! Učini danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan!
@
Khalil Gibran
Tvoja djeca nisu tvoja djeca.
Ona su sinovi i kćeri Života koji teži samome sebi.
Dođu kroz tebe, no ne iz tebe,
i iako su s tobom, ona ti ne pripadaju.
Možeš im dati svoju ljubav,
ali ne i svoje misli,
jer ona imaju svoje vlastite misli.
Možeš biti dom njihovim tijelima,
no ne i njihovim dušama,
zato što njihove duše prebivaju
u kući od sutra, koju ti
ne možeš posjetiti, čak ni
u svojim snovima.
Možeš se truditi da im budeš slična,
ali ne traži, da bi oni postali poput tebe.
@
AKO
Rudyard Kipling
Ako možeš ostati miran kad na tvom putu
Svi izgube glavu i prstom pokazuju na tebe...
Ako sačuvaš povjerenje kad svi ostali sumnjaju,
Ali ako im ne zamjeriš što nemaju povjerenja...
Ako ne lažeš kad čuješ laži,
Ili ako ne mrziš kad tebe mrze,
Ako se ne praviš suviše dobar,
Niti govoriš mudro...
Ako snivaš, ali ti snovi nisu sve;
Ako misliš; ali ti misli uvijek ostanu čiste...
Ako znaš primati pobjedu i poraz,
Primati jednako jedno i drugo...
Ako možeš podnijeti da tvoju istinu
Varalice iskrivljuju kako bi lakše prevarili budale...
Ako vidiš kako u komadiće razbijaju tvoj cilj
I ako se sagneš podignuti i pokupiti ostatke...
Ako možeš skupiti sva svoja dobra
I staviti ih na kocku, sve odjednom,
I ako si spreman ponovno krenuti kao na početku,
Ne izustivši ni riječi, izgubivši sve uz osmijeh...
Ako prisiliš svoje srce, svoje živce, svoje mišiće
Da služe tvojim ciljevima i kad su smalaksali,
I ako ustraješ kada sve zastane,
Izuzev volje koja naređuje: "Drži se dobro... "
Ako se usred gomile ne ponosiš
I ne smatraš se herojem ako se družiš s velikima,
Ako te prijatelj niti neprijatelj ne mogu pokvariti,
Ako svaki čovjek za tebe nešto znači, ali nijedan suviše...
Ako umiješ dobro ispuniti svaku minutu svog života,
I svakog trenutka ideš pravim putem -
Tvoja bit će zemlja i svo njezino blago,
Jer bit ćeš čovjek, sine moj!
@