Nisam pametna što da napišem, već sam par puta napisala i obrisala ...prije sam bučno regirala na takvo ponašanje(nažalost ima toga i na radnom mjestu, a radim u bolnici)jer mi savjest ne dopušta da to prešutim, samo rijetki su me čuli a ja sam se razboljela (zbog nakupljenog bijesa i ljutnje)tako da danas to promatram sa drugačije perspektive ...još uvijek me može zapanjiti tuđa hladnoća, još uvijek se mogu rasplakati nad takvim ponašanjem, ali i zahvalna sam na mogućnosti da nekome pružim pomoć ... ipak, kada promislim, izgleda da je rat iz ljudi izvukao ono najlošije i ono najbolje,na samom čovjeku je da izabere hoće li pružiti ruku ili okrenuti glavu ...eh, baš si mi probudila neka sjećanja ... još jednom ti hvala na mailu i grlim te jer uvijek me pokreneš iznutra :-*)
17.10.2007. (10:18)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
U zadnje vrijeme i sama često razmišljam o tome... Nedavno smo ja i prijateljica šetale i jedan čovjek je došao i vikao kako je jednoj gospođi pozlilo, nas dvije smo potrčale, a moram naglasiti gospođa je starija... zatim smo zvali hitnu koja nije htjela doći jer nije prvi put da je toj gospođi pozlilo i kao ona je starija, zatim smo nekako nabavili brojeve od članova njene obitelji i tamo naišli na nekakvu ravnodušnost...i nas dvije smo stajale sa gospođom dok se nije netko smilovao doći, to je bilo prestrašno, tako sam bila razočarana u svih, u hitnu, u ljude... nemam riječi...
ali ostavljam ti veeeliki osmijeh ;)))))))
17.10.2007. (10:33)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Jako, jako ti je dobar post. Šta reći? Ne razumijem ljude koji mogu samo proći pored ma životinje u nevolji, a gdje ne ljudskog bića. Od onih sam koji pomažu istog trena, niti ne razmišljajući. Niti ono : "pa to ej pijanac" nije opravdanje. Pa i pijan čovjek je čovjek i ako pomoć treba, treba. Jednom sam naišla na starijeg čovjeka kako spava iza rampe, tik uz željezničku prugu. Sasvim je svejedno jel on zaspao od pinastva, nemoći ili bolesti, trebalo ga je maknuti od tamo. Ispostavilo se da je čovjek ipak samo pijan, a dok sam ga premještala ljudi su samo prolazili. Stao je i ponudio pomoć, koju sam ja objeručke prihvatila, jedan mladi dečko. Panker. Sav obućen u crno, sa zakovicama i pirsinzima, tetovažama i obrijane glave.
17.10.2007. (12:29)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Trill, sada si me svojim komentarom podsjetila na slučaj kada je mojoj mami pozlilo u tramvaju. Jedina osoba koja joj je ustupila mjesto i pomogla, bio je upravo jedan mladi panker, crveno obojene kose, od kojeg su svi odvraćali pogled...:) Hvala ti što si navratila. :)
17.10.2007. (12:32)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dobar post. Čitala sam a i učila iz psihologije u srednjoj da se smanjuje osjećaj odgovornosti prema nekom unesrećenom čovjeku što god je veća grupa ljudi u blizini. Ukratko, bolje ćemo proći napadne li nas netko a u blizini je samo jedan čovjek, nego da smo na trgu punom ljudi. Tako je to... šta ćeš...
17.10.2007. (18:21)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
"Danas je na ulici imao saobraćajnu nesreću ili je pao u nesvijest nečiji otac, nečiji muž, nečija majka ili nečija žena ili kćer. Sutra to možemo biti mi sami, ili što je još gore, oni koje volimo, naši najbliži za koje bismo skinuli i zvijezde s neba, kada bismo to mogli!" sve si time rekla samo ljudi na to ne misle u trenutku kada vide nekoga tko lezi. ja isto uglavnom polazim od ovoga gore i ako mogu priskacem u pomoc. pocelo je davno kad je netko u tramvaju povukao kocnicu iz zafrkancije a neki djed koji se nije dobro drzao pao ravno na ledja. bio je u nesvjesti ali su mu oci ostale otvorene i izgledao je poput mrtvaca. tramvaj je bio prepun ali cim su se vrata otvorila, sve se ispraznilo. ostalo nas je troje. ja sam zeljela pomoci ali sam bila u shoku i totalno odrvenjena. slicno je bilo s jos jednom zenom a situaciju je dovela pod kontrolu neka dalmatinka, mlada cura koja je pocela vikati: dajte da ga okrenemo (u bocni polozaj) i njega dozivala: nono probudite se. tako smo se snasle i druga zena i ja, okrenule covjeka, otisle po vozaca i zahtjevale da pozove hitnu. djed se u medjuvremenu osvijestio ali mu nismo dali da ode vec smo cekale da ga hitna pokupi i pregleda. otada sam odlucila da moram i sama uvijek zadrzati prisebnost i pomoci ili pozvati pomoc. nikad ne mozemo znati koliko je kome lose i zasto. tako da sam jednom podigla i pijanca, nakon sto sam ga pitala da li je u redu a on odgovorio da nije :D. nisam znala da li je pijan ili sto :))) ali da, svaki put sam dozivjela da su svi mrtvi hladni setali okolo, bez da vide da nekome mozda treba pomoc.
i da, tek sam sad procitala o ova dva pankera koji su bili jedini koji su priskocili u pomoc. ja sam nedavno dozivjela da je nekakva stara babetina izbacila trudnicu sa stolca za invalide, trudnice i majke s djecom. ja sam bila par dana pred porod, do mene mali sin. bas sam htjela njega staviti na krilo i nju pozvati da sjedne kadli je sa svojeg sjedala ustao neki tip obucen u crnu kozu, s gusarskom maramom na glavi. ne treba suditi po odjeci :)
17.10.2007. (21:24)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
draga moja npz, vrlo lijepo mogu zamisliti sebe kako pišem ovaj isti tekst koji si ti napisala. ali, ne sada, već prije dosta godina. i ja sam nekada vjerovala da je čovjek kako si ti rekla "biser univerzuma"...sada to isto mislim, ali sa malo drugačijim prizvukom. baš u svemu se slažem s tobom. ali, ipak u jednom nisi u pravu. tvoje očekivanje i želja da ljudski život bude svima najdragocjenija stvar nikoga ne obvezuje da se s tobom složi. jer, ljudi kad to kažu, a većina će to isto reći, misle u stvari da je NJIHOV OSOBNI život dragocjen, a za ostale im se živo fućka. tko god se ne slaže s tom tvrdnjom, neka otvori oči i pogleda malo stvarnost koja nas okružuje. ona je žalosna i tragična. mi smo se očajno srozali kao vrsta, ljudi smo, ali nemamo ljudskosti. i svi odreda se žale na druge da su takvi, a nitko ne želi krenuti od sebe i biti drugačiji. načela si gadnu temu, mi smo zaista biser univerzuma! osobno mislim da smo samo korak od toga da nas se taj isti univerzum riješi jednom zauvijek i pokuša ponovo s nekom drugom vrstom...a kakvi smo ne bi bila neka velika šteta da nas nema. ja znam da ima i zaista dobrih ljudi. ali, pogledaj kako su postali rijetka pojava! divimo im se kao da su nešto izuzetno...a svi bismo trebali biti takvi i zgražati se onima iznimkama koje nisu takve. sve je naopako. vjerujem da ne može biti bolje dok svi skupa ne uvidimo koliko smo loši....i to ne tamo neki drugi ljudi, nego mi ovdje... to smo sve mi.....takvi smo i ne valjamo! i tek kad si to priznamo...možda možemo poraditi na tome da se popravimo, ali ja bih rekla da nam vrijeme ubrzano istječe! to što ti nazivaš biserom svemira, ja bih trenutačno nazvala svemirskim smećem. i nikakva katastrofa, tragedija, epidemija koja se desi, ne desi se slučajno niti bez veze. sve je to način na koji dobijamo milo za drago. oprosti, ispade post od komentara. pozdravčić!:)))))
17.10.2007. (21:29)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Neki dan sam u Jutarnjem (na webu, tehnologija i znanost, članak o statinima) pročitala ovu rečenicu i frapirala se: U Velikoj Britaniji svaki treći umrli umire od kardiovaskularnih bolesti, i to uzrokuje štetu od oko 26 bilijuna funti godišnje.. Eto, toliko o tome koliko vrijedi ljudski život - toliko koliko novaca njegova smrt košta državu. Ipak što se ljudi tiče mislim da nije sve tako crno. U psihologiji postoji fenomen koji se zove Difuzija odgovornosti, a odnosi se upravo na pojave o kojima ti pišeš. Naime, što je više ljudi na jednom mjestu (u ovom slučaju oko unesrećenog) to je manja vjerojatnost da će netko priskočitiu pomoć jer "dijeli" svoju odgovornost s drugima koji su prisutni (to je razmišljanje: pa vidi koliko puno ljudi ima - ne moram ja). Druga pojava je: ako čovjek leži na cesti i nitko ne reagira, slučajni prolaznik promatra ostatak mase i zaključuje "oni znaju bolje od mene, ako nitko ne reagira zacijelo nije ozbiljno". Ovi fenomeni su eksperimentalno dokazani. To ti tehnički znači da je veća vjerojatnost da će ti netko priskočiti u pomoć na pustoj cesti (jer će to biti prva osoba koja naiđe - nema podijele odgovornosti) nego na trgu prepunom ljudi. Paradoksalno, ali istinito. Ipak, postoji način da se ovi fenomeni spriječe: edukacijom ljudi o njima. No, čini se da nikome nije previše stalo da ljude educira o tome :(.
17.10.2007. (22:25)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Strašno... Ja se sjećam događaja od prije 3 godine kada je mom mužu stao auto nasred Vukovarske. Svi su mu trubili, a pomogao mu je mladić koji je istrčao iz obližnjeg ureda obučen u odijelo. Eto... Ne znam što da ti kažem, malo nas je koji bi pomogli...
17.10.2007. (22:42)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ma napisala si nešto što zaista vrijedi pročitati od prve do posljednje riječi i zamisliti se nad svakom od njih i nad samim sobom. Iako s vremena na vrijeme čujem ( i čitam) da se mnogi ljudi doista ponašaju kako si opisala - okrenu glavu, prekorače čovjeka koji je pao i slično, nekako uvijek želim vjerovati da ipak ima više onih koji žele pomoći. I koji bi to doista učinili. Iako se bojim da je to više moja iluzija nego stvarno stanje... Da budem iskrena, ne mogu reći da se dovoljno dobro snalazim u situacijama u kojima se događaju tako ozbiljne stvari. Ne mogu reći da sam posve uspaničena, ali zbunim se i ne snalazim se najbolje čak i onda kad znam da trebam nešto učiniti. No to ne znači da ne činim ništa ili da ne bih pomogla, samo dok se snađem. A čitajući komentare - mislim da je @Neazess napisala prilično zanimljive i važne činjenice! I to treba imati na umu.
17.10.2007. (22:42)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Hvala vam svima na komentarima, svaki je na svoj način na mjestu i o svakom sam razmislila; neki od vas su mi čak podastrli problematiku u jednom novom svjetlu koja mi malo približava odgovor na pitanje - Zašto ne reagiramo?, iako i dalje nekako smatram, da to ne bi smio biti izgovor. Činjenica je da općenito, ljudi malo znamo o pružanju prve pomoći (a i ono što smo učili smo zaboravili), vjerovatno misleći kako nam nikada neće trebati. Isto tako je činjenica da se premalo radi na širenju osvješćivanja populacije o značenju istog. Kao što Neazess reče - kao da nikom nije stalo da ljude educira o tome. Znam da je često panika otažavajuća okolnost i "razlog" zašto netko ne djeluje, ali i panika bi bila manja, kada bi svi znali što nam je raditi.
Ono što mene zabrinjava jest činjenica, da unatoč svemu tome, neki ljudi i ne pokušavaju pomoći u bilo kom obliku. Npr. oni što su prekoračili onog čovjeka i nastavili put su me šokirali. Možda nisu znali što im je raditi, ali ni jedan od onih četvero koji su ga prekoračili dok su bili u mom vidokrugu, nije ni pokušao stati i pitati nekoga da li je već netko pozvao hitnu pomoć. Jednostavno, to ih se nije ticalo. Ja sam povikala šoferu da se zaustavi, ali me u onoj gužvi nije čuo.
Kada se moja trudna kuma srušila i povraćala na ulici na rubu nesvijesti, zadnje što je čula bile su riječi: "Ma pusti pijanku nek leži, drugo nije ni zaslužila!"
Nije sporno što mnogi ne znaju što moraju raditi, već to što mnogima nije ni stalo da pokušaju pomoći. Jednostavno je komotnije čekati da to učini netko drugi. Onaj isti susjed penzioner, koji se napravio "bedast" i izašao van tek kad je vidio da je stigla hitna pomoć, je isti susjed (živi sam) za kojeg sam se zabrinula kada ga nisam neko vrijeme vidjela izlaziti iz stana, jer sam mislila da mu je možda pozlilo. To je isti onaj susjed kojem je netko razbijao po vratima dok je on uplašen čučao unutra, jer nije imao telefona i nije znao što da radi. I bilo mu je drago kad smo se umiješali i kada su odveli agresivca koji mu je htio razbiti vrata i ući u stan.
Naposlijetku, kada sam otrčala k susjedi, ni ja nisam onako prestrašena bila na čisto u prvom trenu što moram napraviti, ali sam se nakon par sekundi panike sjetila, da je dobro okrenuti nesvjesnu osobu na bok da se ne uguši, i pošto je disala, bilo je dovoljno pozvati hitnu pomoć. Kada sam ih dobila, pitala sam da li postoji još nešto što mogu napraviti do njihova dolaska, a što sam u panici propustila napraviti.
I ja sam od onih koji vole u svakome naći nešto dobroga, ali sam ponekad doista razočarana, kad vidim komociju nekih ljudi. :(
Naime, svi vole vjerovati da će im netko priskočiti u pomoć ako to bude trebalo, ali je malo onih koji su spremni bez razmišljanja priskočiti u pomoć nekom drugom.
18.10.2007. (07:34)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dobro jutro! Mlijeko od žitarica je npr. zobeno, rižino, ali se često koristi i sojino (mada je soja mahunarka). Ne možeš pogriješiti! I ne zaboravi da se nitko nije rodio sveznajuć i treba pitat. Naravno da zato ne ispadaš smotana. :-))) Pozdrav
18.10.2007. (08:22)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Draga blog prijateljice, mogu misliti kako se osjećaš, jer i sam povremeno razmišljam o takvim stvarima gledajući ovu Dolinu suza, i što ljudi rade jedni drugima,ili ne rade kad bi trebali. Nije lako živjeti u takvom društvu i pomiriti se s tim. Ali jedino ti preostaje da izabereš.Bit ću kao većina, sebično smeće koje se brine samo za sebe i grabi ili unatoč tome što je većina takva,odlučiš da nećeš baš biti takva,ali svjesna realne situacije,i ne živjeti u oblacima kao da je sve savršeno.Jer nije.Na žalost,ovaj svijet ide prema sve goroj situaciji u društvu,i toga bi svi trebali biti svjesni.A ne zanositi kao da će biti bolje.Jer neće. Bolje može biti samo ako se mi svi potrudimo da bude bolje. Ali riba smrdi od glave.
Ne,nije ovo pesimizam.Ovo je realizam.Jedino što Ti možeš, okružiti se ljudima koje voliš,potruditi se da ne postaneš kao ostali svijet,svjesna da svi ljudi neće reagirati na određene situacije jednako.Oprosti na malo dužem razmišljanju i hvala ti na lijepom komentaru
Snagu ćeš naći u sebi i ljudima koje voliš i koji vole tebe
18.10.2007. (10:49)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Odavno su ljudi postali stranci jedni drugima, odavno okreću glavu od svega, umjesto da pomognu rađe ignoriraju..... Kad sam pročitala ovaj tvoj post sjetila sam se događaja iz Pariza od prije nekoliko godina kada je lik silovao žensku u sred bijela dana u sred centralnog parka a da nitko od prolaznika nije reagirao na njeno vrištanje. Ljudi su postali bezosjećajni. Rijetko tko od onih koji žive u velikim zgradama znaju svoje susjede. Ja živim u malom gradiću i više-manje znam sve svoje sugrađane, vratila sam se u svoje mjesto jer sam željela svoju djecu podizati u mirnoj okolici gdje sam sigurna da će me susjeda dozvati čim vidi da se nešto događa oko mojih vrata, čim vidi da je netko nepoznat krenuo kroz ulicu... Ponekad bi voljela da nikoga neznam i da me ostave na miru, ali znam cijeniti prednosti dobrosusjedskih odnosa. Uh, sad sam otišla predalko, ali poanta priče je da smo se svi udaljili jedni od drugih, svatko gleda svoja posla (uvjetno rečeno!) a da su dobra djela postala rijetkost! Kao što si rekla: Netko to od gore gleda i piše, a on ne plaća svake subote..............
18.10.2007. (13:59)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
nisam dugo ovdje bila...ne mogu ti opisati kako je lijepo čitati tvoje riječi iz kojih se razaznaje da si osoba puna topline i suosjećanja,i nadam se da postoji još takvih iskrenih ljudi. mnogo puta kažemo naravno,pomogao/la bih u svakom trenutku a kad se to dogodi svoje riječi pokapamo kao da nikada nisu ni izrečene,neki put nesjvesno smatrajući da u tom trenutku pomoć nije potrebna(osobito naša,i mislimo pa netko će drugi već zastati možda baš ovaj čovjek iza mene,ja, evo žurim....) molim se da u takvim trenucima ne podlegnem sebičnosti.i molim za druge,a tebi ostavljam osmijeh i nemoj biti tužna, moramo udružiti snage!
20.10.2007. (13:54)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Hm, o ovome bi se moglo raspravljati i rspravljati. Već je odavno poznato da ako se netko npr.sruši veća je vjerojatnost da će mu pomoći osoba ukoliko oko njih nema mnogo ljudi nego u slučaju gdje je gužva jer ćemo uvijek pomisliti da ima dosta drugih koji će mu pomoći. Jednom sam bila u situaciji kad se neki čovjek srušio ispred mene, ali ja mu nisam pomogla i to iz nekoliko razloga: bila je večer, a na cesti nije bilo nikakve rasvjete, a i frajer je bio pijan, a ja inače prezirem pijance jer imam loših iskustava s takvim ljudima. Na njegovu sreću, u tom trenutku je prošao neki auto, pa mu je gospodin iz auta pomogao....valjda... A u slučaju da vidim da je nekome zlo i da su mu već priskočili u pomoć, ne znam zašto bi se trebala zaustavljati i stvarati gužvu (osim ako i oni ne zatraže pomoć). Nadam se da ovim nisam ispala hladna... Pozdrav!
20.10.2007. (20:10)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Možda nisam baš jasno napisala, kada se novinar "srušio" u nesvijest, nisu svi ljudi istovremeno stajali na hrpi, već je "ulica puna ljudi" mišljeno na prometnu ulicu uslijed špice, gdje su ljudi non-stop prolazili. I to doslovno PROLAZILI kraj njega. Nije bilo nikakve zabune da mu već netko pruža pomoć, jer se naprosto nitko nije htio zaustaviti.
Što se tiče (ne)pružanja pomoći pijancima, mogu razumjeti da je u pitanju strah recimo, usamljene žene na ulici u sitnim noćnim satima, ali, ako se već bojimo prići čovjeku, možemo barem pozvati pomoć. Gore u komentaru navela sam primjer moje trudne kume koja se srušila i za koju su mislili da je pijanka. Ne znam, nekako me pogađa opće prevladavajući stav prema pijancima. Naime, često im se ne pomogne pod izlikom da su si sami krivi, jer zašto piju. Istina, sami su si krivi. Ali, bojim se, da bi se jednog dana moglo dogoditi da se oboljelom od raka na plućima ne pruži pomoć, jer sam je kriv - zašto je pušio. Onda može uslijediti da se uskrati pomoć debljim ljudima kojima stane srce na ulici, jer, sami su krivi - zašto su toliko jeli. Pa, onda, narkomane ćemo pustiti da umru kad se predoziraju, jer sami su si krivi, zašto su se drogirali. Pa, onda, možda ćemo pustiti penzionera sa slomljenom nogom da leži pored hidranta na ulici, jer tko ga je tjerao da izlazi na ulicu, kad zna da je bolestan i da ne može hodati...itd...itd...
Ne znam...nije na meni da prosuđujem zašto je nekome pozlilo...ako mogu pomoći, pomoći ću, ako ne mogu ili ne znam, zvat ću nekog tko zna i može. Uostalom, tko bilo kome od nas garantira, da ako nam se nekada nešto desi, nećemo ostati bez pomoći, zato što je netko pored nas prošao zbog toga što ima neku svoju ljestvicu prema kojoj odlučuje o tome pružiti pomoć ili ne? Što ako ne potpadnemo pod njegovu kategoriju onih kojima bi on pomogao?
20.10.2007. (20:43)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ovo je interesantno, ostavio sam ti gornji komentar,ne znajući da si si bila na hagakure blogu i ostavila komentar vezan za post o japanskom pisanju; čini se komplicirano,ali kako se kaže,vježba čini majstora;dok se svaki dan baviš time,postane ti normalno i niš posebno,ali s druge strane i sami japanci ako ne čitaju i ne pišu zaborave znakove, nisu oni ništa genetski predodređeni i talentirani za to;kada sam boravio u japanu,upoznao sam mlade ljude (21 godina) koji nisu očito znali dosta znakova,jer nisu mogli pročitati cijele novine; a mnogi od 35-40 godina ne znaju baš 2000 znakova;neki znaju oko 1000 a neki 1500...drago mi je da ti se svidio post i da si pokazala zanimane
srdačan pozdrav
20.10.2007. (21:23)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
safiris
Nisam pametna što da napišem, već sam par puta napisala i obrisala ...prije sam bučno regirala na takvo ponašanje(nažalost ima toga i na radnom mjestu, a radim u bolnici)jer mi savjest ne dopušta da to prešutim, samo rijetki su me čuli a ja sam se razboljela (zbog nakupljenog bijesa i ljutnje)tako da danas to promatram sa drugačije perspektive ...još uvijek me može zapanjiti tuđa hladnoća, još uvijek se mogu rasplakati nad takvim ponašanjem, ali i zahvalna sam na mogućnosti da nekome pružim pomoć ... ipak, kada promislim, izgleda da je rat iz ljudi izvukao ono najlošije i ono najbolje,na samom čovjeku je da izabere hoće li pružiti ruku ili okrenuti glavu ...eh, baš si mi probudila neka sjećanja ... još jednom ti hvala na mailu i grlim te jer uvijek me pokreneš iznutra :-*)
17.10.2007. (10:18) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NeViNaScE
U zadnje vrijeme i sama često razmišljam o tome...
Nedavno smo ja i prijateljica šetale i jedan čovjek je došao i vikao kako je jednoj gospođi pozlilo, nas dvije smo potrčale, a moram naglasiti gospođa je starija... zatim smo zvali hitnu koja nije htjela doći jer nije prvi put da je toj gospođi pozlilo i kao ona je starija, zatim smo nekako nabavili brojeve od članova njene obitelji i tamo naišli na nekakvu ravnodušnost...i nas dvije smo stajale sa gospođom dok se nije netko smilovao doći, to je bilo prestrašno, tako sam bila razočarana u svih, u hitnu, u ljude... nemam riječi...
ali ostavljam ti veeeliki osmijeh ;)))))))
17.10.2007. (10:33) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sanja ...
Treba puno hrabrosti za biti čovjek!
drago mi je što smo se srele!
17.10.2007. (10:44) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
trill
Jako, jako ti je dobar post.
Šta reći? Ne razumijem ljude koji mogu samo proći pored ma životinje u nevolji, a gdje ne ljudskog bića. Od onih sam koji pomažu istog trena, niti ne razmišljajući. Niti ono : "pa to ej pijanac" nije opravdanje. Pa i pijan čovjek je čovjek i ako pomoć treba, treba.
Jednom sam naišla na starijeg čovjeka kako spava iza rampe, tik uz željezničku prugu. Sasvim je svejedno jel on zaspao od pinastva, nemoći ili bolesti, trebalo ga je maknuti od tamo. Ispostavilo se da je čovjek ipak samo pijan, a dok sam ga premještala ljudi su samo prolazili. Stao je i ponudio pomoć, koju sam ja objeručke prihvatila, jedan mladi dečko. Panker. Sav obućen u crno, sa zakovicama i pirsinzima, tetovažama i obrijane glave.
17.10.2007. (12:29) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Irnan - NPZ
Trill, sada si me svojim komentarom podsjetila na slučaj kada je mojoj mami pozlilo u tramvaju. Jedina osoba koja joj je ustupila mjesto i pomogla, bio je upravo jedan mladi panker, crveno obojene kose, od kojeg su svi odvraćali pogled...:)
Hvala ti što si navratila. :)
17.10.2007. (12:32) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Clear Flame
Dobar post. Čitala sam a i učila iz psihologije u srednjoj da se smanjuje osjećaj odgovornosti prema nekom unesrećenom čovjeku što god je veća grupa ljudi u blizini. Ukratko, bolje ćemo proći napadne li nas netko a u blizini je samo jedan čovjek, nego da smo na trgu punom ljudi. Tako je to... šta ćeš...
17.10.2007. (18:21) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
fotkam, kuham, putujem...
"Danas je na ulici imao saobraćajnu nesreću ili je pao u nesvijest nečiji otac, nečiji muž, nečija majka ili nečija žena ili kćer. Sutra to možemo biti mi sami, ili što je još gore, oni koje volimo, naši najbliži za koje bismo skinuli i zvijezde s neba, kada bismo to mogli!" sve si time rekla samo ljudi na to ne misle u trenutku kada vide nekoga tko lezi. ja isto uglavnom polazim od ovoga gore i ako mogu priskacem u pomoc. pocelo je davno kad je netko u tramvaju povukao kocnicu iz zafrkancije a neki djed koji se nije dobro drzao pao ravno na ledja. bio je u nesvjesti ali su mu oci ostale otvorene i izgledao je poput mrtvaca. tramvaj je bio prepun ali cim su se vrata otvorila, sve se ispraznilo. ostalo nas je troje. ja sam zeljela pomoci ali sam bila u shoku i totalno odrvenjena. slicno je bilo s jos jednom zenom a situaciju je dovela pod kontrolu neka dalmatinka, mlada cura koja je pocela vikati: dajte da ga okrenemo (u bocni polozaj) i njega dozivala: nono probudite se. tako smo se snasle i druga zena i ja, okrenule covjeka, otisle po vozaca i zahtjevale da pozove hitnu. djed se u medjuvremenu osvijestio ali mu nismo dali da ode vec smo cekale da ga hitna pokupi i pregleda.
otada sam odlucila da moram i sama uvijek zadrzati prisebnost i pomoci ili pozvati pomoc. nikad ne mozemo znati koliko je kome lose i zasto. tako da sam jednom podigla i pijanca, nakon sto sam ga pitala da li je u redu a on odgovorio da nije :D. nisam znala da li je pijan ili sto :))) ali da, svaki put sam dozivjela da su svi mrtvi hladni setali okolo, bez da vide da nekome mozda treba pomoc.
i da, tek sam sad procitala o ova dva pankera koji su bili jedini koji su priskocili u pomoc. ja sam nedavno dozivjela da je nekakva stara babetina izbacila trudnicu sa stolca za invalide, trudnice i majke s djecom. ja sam bila par dana pred porod, do mene mali sin. bas sam htjela njega staviti na krilo i nju pozvati da sjedne kadli je sa svojeg sjedala ustao neki tip obucen u crnu kozu, s gusarskom maramom na glavi. ne treba suditi po odjeci :)
17.10.2007. (21:24) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
greentea
draga moja npz, vrlo lijepo mogu zamisliti sebe kako pišem ovaj isti tekst koji si ti napisala.
ali, ne sada, već prije dosta godina. i ja sam nekada vjerovala da je čovjek kako si ti rekla
"biser univerzuma"...sada to isto mislim, ali sa malo drugačijim prizvukom. baš u svemu se
slažem s tobom. ali, ipak u jednom nisi u pravu. tvoje očekivanje i želja da ljudski život
bude svima najdragocjenija stvar nikoga ne obvezuje da se s tobom složi. jer, ljudi kad
to kažu, a većina će to isto reći, misle u stvari da je NJIHOV OSOBNI život dragocjen, a za
ostale im se živo fućka. tko god se ne slaže s tom tvrdnjom, neka otvori oči i pogleda malo
stvarnost koja nas okružuje. ona je žalosna i tragična. mi smo se očajno srozali kao vrsta,
ljudi smo, ali nemamo ljudskosti. i svi odreda se žale na druge da su takvi, a nitko ne želi
krenuti od sebe i biti drugačiji. načela si gadnu temu, mi smo zaista biser univerzuma!
osobno mislim da smo samo korak od toga da nas se taj isti univerzum riješi jednom
zauvijek i pokuša ponovo s nekom drugom vrstom...a kakvi smo ne bi bila neka velika šteta
da nas nema. ja znam da ima i zaista dobrih ljudi. ali, pogledaj kako su postali rijetka pojava!
divimo im se kao da su nešto izuzetno...a svi bismo trebali biti takvi i zgražati se
onima iznimkama koje nisu takve. sve je naopako. vjerujem da ne može biti bolje dok
svi skupa ne uvidimo koliko smo loši....i to ne tamo neki drugi ljudi, nego mi ovdje...
to smo sve mi.....takvi smo i ne valjamo! i tek kad si to priznamo...možda možemo
poraditi na tome da se popravimo, ali ja bih rekla da nam vrijeme ubrzano istječe!
to što ti nazivaš biserom svemira, ja bih trenutačno nazvala svemirskim smećem.
i nikakva katastrofa, tragedija, epidemija koja se desi, ne desi se slučajno niti bez veze.
sve je to način na koji dobijamo milo za drago. oprosti, ispade post od komentara.
pozdravčić!:)))))
17.10.2007. (21:29) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
neazess
Neki dan sam u Jutarnjem (na webu, tehnologija i znanost, članak o statinima) pročitala ovu rečenicu i frapirala se: U Velikoj Britaniji svaki treći umrli umire od kardiovaskularnih bolesti, i to uzrokuje štetu od oko 26 bilijuna funti godišnje.. Eto, toliko o tome koliko vrijedi ljudski život - toliko koliko novaca njegova smrt košta državu.
Ipak što se ljudi tiče mislim da nije sve tako crno. U psihologiji postoji fenomen koji se zove Difuzija odgovornosti, a odnosi se upravo na pojave o kojima ti pišeš. Naime, što je više ljudi na jednom mjestu (u ovom slučaju oko unesrećenog) to je manja vjerojatnost da će netko priskočitiu pomoć jer "dijeli" svoju odgovornost s drugima koji su prisutni (to je razmišljanje: pa vidi koliko puno ljudi ima - ne moram ja). Druga pojava je: ako čovjek leži na cesti i nitko ne reagira, slučajni prolaznik promatra ostatak mase i zaključuje "oni znaju bolje od mene, ako nitko ne reagira zacijelo nije ozbiljno". Ovi fenomeni su eksperimentalno dokazani. To ti tehnički znači da je veća vjerojatnost da će ti netko priskočiti u pomoć na pustoj cesti (jer će to biti prva osoba koja naiđe - nema podijele odgovornosti) nego na trgu prepunom ljudi. Paradoksalno, ali istinito. Ipak, postoji način da se ovi fenomeni spriječe: edukacijom ljudi o njima. No, čini se da nikome nije previše stalo da ljude educira o tome :(.
17.10.2007. (22:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Svijet Makrobiotike
Strašno... Ja se sjećam događaja od prije 3 godine kada je mom mužu stao auto nasred Vukovarske. Svi su mu trubili, a pomogao mu je mladić koji je istrčao iz obližnjeg ureda obučen u odijelo. Eto... Ne znam što da ti kažem, malo nas je koji bi pomogli...
17.10.2007. (22:42) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Big Blue
Ma napisala si nešto što zaista vrijedi pročitati od prve do posljednje riječi i zamisliti se nad svakom od njih i nad samim sobom. Iako s vremena na vrijeme čujem ( i čitam) da se mnogi ljudi doista ponašaju kako si opisala - okrenu glavu, prekorače čovjeka koji je pao i slično, nekako uvijek želim vjerovati da ipak ima više onih koji žele pomoći. I koji bi to doista učinili. Iako se bojim da je to više moja iluzija nego stvarno stanje... Da budem iskrena, ne mogu reći da se dovoljno dobro snalazim u situacijama u kojima se događaju tako ozbiljne stvari. Ne mogu reći da sam posve uspaničena, ali zbunim se i ne snalazim se najbolje čak i onda kad znam da trebam nešto učiniti. No to ne znači da ne činim ništa ili da ne bih pomogla, samo dok se snađem. A čitajući komentare - mislim da je @Neazess napisala prilično zanimljive i važne činjenice! I to treba imati na umu.
17.10.2007. (22:42) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Irnan - NPZ
Hvala vam svima na komentarima, svaki je na svoj način na mjestu i o svakom sam razmislila; neki od vas su mi čak podastrli problematiku u jednom novom svjetlu koja mi malo približava odgovor na pitanje - Zašto ne reagiramo?, iako i dalje nekako smatram, da to ne bi smio biti izgovor. Činjenica je da općenito, ljudi malo znamo o pružanju prve pomoći (a i ono što smo učili smo zaboravili), vjerovatno misleći kako nam nikada neće trebati. Isto tako je činjenica da se premalo radi na širenju osvješćivanja populacije o značenju istog. Kao što Neazess reče - kao da nikom nije stalo da ljude educira o tome.
Znam da je često panika otažavajuća okolnost i "razlog" zašto netko ne djeluje, ali i panika bi bila manja, kada bi svi znali što nam je raditi.
Ono što mene zabrinjava jest činjenica, da unatoč svemu tome, neki ljudi i ne pokušavaju pomoći u bilo kom obliku. Npr. oni što su prekoračili onog čovjeka i nastavili put su me šokirali. Možda nisu znali što im je raditi, ali ni jedan od onih četvero koji su ga prekoračili dok su bili u mom vidokrugu, nije ni pokušao stati i pitati nekoga da li je već netko pozvao hitnu pomoć. Jednostavno, to ih se nije ticalo. Ja sam povikala šoferu da se zaustavi, ali me u onoj gužvi nije čuo.
Kada se moja trudna kuma srušila i povraćala na ulici na rubu nesvijesti, zadnje što je čula bile su riječi: "Ma pusti pijanku nek leži, drugo nije ni zaslužila!"
Nije sporno što mnogi ne znaju što moraju raditi, već to što mnogima nije ni stalo da pokušaju pomoći. Jednostavno je komotnije čekati da to učini netko drugi. Onaj isti susjed penzioner, koji se napravio "bedast" i izašao van tek kad je vidio da je stigla hitna pomoć, je isti susjed (živi sam) za kojeg sam se zabrinula kada ga nisam neko vrijeme vidjela izlaziti iz stana, jer sam mislila da mu je možda pozlilo. To je isti onaj susjed kojem je netko razbijao po vratima dok je on uplašen čučao unutra, jer nije imao telefona i nije znao što da radi. I bilo mu je drago kad smo se umiješali i kada su odveli agresivca koji mu je htio razbiti vrata i ući u stan.
Naposlijetku, kada sam otrčala k susjedi, ni ja nisam onako prestrašena bila na čisto u prvom trenu što moram napraviti, ali sam se nakon par sekundi panike sjetila, da je dobro okrenuti nesvjesnu osobu na bok da se ne uguši, i pošto je disala, bilo je dovoljno pozvati hitnu pomoć. Kada sam ih dobila, pitala sam da li postoji još nešto što mogu napraviti do njihova dolaska, a što sam u panici propustila napraviti.
I ja sam od onih koji vole u svakome naći nešto dobroga, ali sam ponekad doista razočarana, kad vidim komociju nekih ljudi. :(
Naime, svi vole vjerovati da će im netko priskočiti u pomoć ako to bude trebalo, ali je malo onih koji su spremni bez razmišljanja priskočiti u pomoć nekom drugom.
18.10.2007. (07:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sanja ...
Dobro jutro!
18.10.2007. (08:18) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Svijet Makrobiotike
Dobro jutro!
Mlijeko od žitarica je npr. zobeno, rižino, ali se često koristi i sojino (mada je soja mahunarka). Ne možeš pogriješiti! I ne zaboravi da se nitko nije rodio sveznajuć i treba pitat. Naravno da zato ne ispadaš smotana. :-))) Pozdrav
18.10.2007. (08:22) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Irnan - NPZ
Hvala ti! :)
18.10.2007. (08:28) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
safiris
I ja tebi želim dobro jutro i dan ispunjen svjetlom!
18.10.2007. (09:00) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mushin munen
Draga blog prijateljice,
mogu misliti kako se osjećaš, jer i sam povremeno
razmišljam o takvim stvarima gledajući ovu Dolinu suza,
i što ljudi rade jedni drugima,ili ne rade kad bi trebali.
Nije lako živjeti u takvom društvu i pomiriti se s tim.
Ali jedino ti preostaje da izabereš.Bit ću kao većina,
sebično smeće koje se brine samo za sebe i grabi
ili unatoč tome što je većina takva,odlučiš da nećeš baš
biti takva,ali svjesna realne situacije,i ne živjeti u oblacima
kao da je sve savršeno.Jer nije.Na žalost,ovaj svijet ide
prema sve goroj situaciji u društvu,i toga bi svi trebali biti
svjesni.A ne zanositi kao da će biti bolje.Jer neće.
Bolje može biti samo ako se mi svi potrudimo da bude bolje.
Ali riba smrdi od glave.
Ne,nije ovo pesimizam.Ovo je realizam.Jedino što Ti možeš,
okružiti se ljudima koje voliš,potruditi se da ne postaneš kao
ostali svijet,svjesna da svi ljudi neće reagirati na određene
situacije jednako.Oprosti na malo dužem razmišljanju i
hvala ti na lijepom komentaru
Snagu ćeš naći u sebi i ljudima koje voliš i koji vole tebe
18.10.2007. (10:49) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Šima
Odavno su ljudi postali stranci jedni drugima, odavno okreću glavu od svega, umjesto da pomognu rađe ignoriraju..... Kad sam pročitala ovaj tvoj post sjetila sam se događaja iz Pariza od prije nekoliko godina kada je lik silovao žensku u sred bijela dana u sred centralnog parka a da nitko od prolaznika nije reagirao na njeno vrištanje. Ljudi su postali bezosjećajni. Rijetko tko od onih koji žive u velikim zgradama znaju svoje susjede. Ja živim u malom gradiću i više-manje znam sve svoje sugrađane, vratila sam se u svoje mjesto jer sam željela svoju djecu podizati u mirnoj okolici gdje sam sigurna da će me susjeda dozvati čim vidi da se nešto događa oko mojih vrata, čim vidi da je netko nepoznat krenuo kroz ulicu... Ponekad bi voljela da nikoga neznam i da me ostave na miru, ali znam cijeniti prednosti dobrosusjedskih odnosa. Uh, sad sam otišla predalko, ali poanta priče je da smo se svi udaljili jedni od drugih, svatko gleda svoja posla (uvjetno rečeno!) a da su dobra djela postala rijetkost! Kao što si rekla: Netko to od gore gleda i piše, a on ne plaća svake subote..............
18.10.2007. (13:59) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mushin munen
sigurno nisi pogriješila odgajajući dijete na taj način;
moja mama zna reći kako smo mi kao posljednji
mohikanci...Hvala ti na prekrsnom komentaru
srdačan pozdrav
18.10.2007. (14:11) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
dijete u meni
..ljudskost je u nama..dobivamo je u djetinjstvu ili ne..
18.10.2007. (17:33) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Poezija na crno
nisam dugo ovdje bila...ne mogu ti opisati kako je lijepo čitati tvoje riječi iz kojih se razaznaje da si osoba puna topline i suosjećanja,i nadam se da postoji još takvih iskrenih ljudi.
mnogo puta kažemo naravno,pomogao/la bih u svakom trenutku a kad se to dogodi svoje riječi pokapamo kao da nikada nisu ni izrečene,neki put nesjvesno smatrajući da u tom trenutku pomoć nije potrebna(osobito naša,i mislimo pa netko će drugi već zastati možda baš ovaj čovjek iza mene,ja, evo žurim....)
molim se da u takvim trenucima ne podlegnem sebičnosti.i molim za druge,a tebi ostavljam osmijeh i nemoj biti tužna, moramo udružiti snage!
20.10.2007. (13:54) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
hannah 2
Hm, o ovome bi se moglo raspravljati i rspravljati. Već je odavno poznato da ako se netko npr.sruši veća je vjerojatnost da će mu pomoći osoba ukoliko oko njih nema mnogo ljudi nego u slučaju gdje je gužva jer ćemo uvijek pomisliti da ima dosta drugih koji će mu pomoći.
Jednom sam bila u situaciji kad se neki čovjek srušio ispred mene, ali ja mu nisam pomogla i to iz nekoliko razloga: bila je večer, a na cesti nije bilo nikakve rasvjete, a i frajer je bio pijan, a ja inače prezirem pijance jer imam loših iskustava s takvim ljudima. Na njegovu sreću, u tom trenutku je prošao neki auto, pa mu je gospodin iz auta pomogao....valjda...
A u slučaju da vidim da je nekome zlo i da su mu već priskočili u pomoć, ne znam zašto bi se trebala zaustavljati i stvarati gužvu (osim ako i oni ne zatraže pomoć).
Nadam se da ovim nisam ispala hladna...
Pozdrav!
20.10.2007. (20:10) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Irnan - NPZ
Možda nisam baš jasno napisala, kada se novinar "srušio" u nesvijest, nisu svi ljudi istovremeno stajali na hrpi, već je "ulica puna ljudi" mišljeno na prometnu ulicu uslijed špice, gdje su ljudi non-stop prolazili. I to doslovno PROLAZILI kraj njega. Nije bilo nikakve zabune da mu već netko pruža pomoć, jer se naprosto nitko nije htio zaustaviti.
Što se tiče (ne)pružanja pomoći pijancima, mogu razumjeti da je u pitanju strah recimo, usamljene žene na ulici u sitnim noćnim satima, ali, ako se već bojimo prići čovjeku, možemo barem pozvati pomoć. Gore u komentaru navela sam primjer moje trudne kume koja se srušila i za koju su mislili da je pijanka. Ne znam, nekako me pogađa opće prevladavajući stav prema pijancima. Naime, često im se ne pomogne pod izlikom da su si sami krivi, jer zašto piju. Istina, sami su si krivi. Ali, bojim se, da bi se jednog dana moglo dogoditi da se oboljelom od raka na plućima ne pruži pomoć, jer sam je kriv - zašto je pušio. Onda može uslijediti da se uskrati pomoć debljim ljudima kojima stane srce na ulici, jer, sami su krivi - zašto su toliko jeli. Pa, onda, narkomane ćemo pustiti da umru kad se predoziraju, jer sami su si krivi, zašto su se drogirali. Pa, onda, možda ćemo pustiti penzionera sa slomljenom nogom da leži pored hidranta na ulici, jer tko ga je tjerao da izlazi na ulicu, kad zna da je bolestan i da ne može hodati...itd...itd...
Ne znam...nije na meni da prosuđujem zašto je nekome pozlilo...ako mogu pomoći, pomoći ću, ako ne mogu ili ne znam, zvat ću nekog tko zna i može. Uostalom, tko bilo kome od nas garantira, da ako nam se nekada nešto desi, nećemo ostati bez pomoći, zato što je netko pored nas prošao zbog toga što ima neku svoju ljestvicu prema kojoj odlučuje o tome pružiti pomoć ili ne? Što ako ne potpadnemo pod njegovu kategoriju onih kojima bi on pomogao?
20.10.2007. (20:43) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mushin munen
tko razmišlja,ali ne uči - u opasnosti je;
tko uči,ali ne rauzmišlja - izgubljen je !
ugodna večer
20.10.2007. (21:15) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mushin munen
ovo je interesantno,
ostavio sam ti gornji komentar,ne znajući da si si bila na hagakure
blogu i ostavila komentar vezan za post o japanskom pisanju;
čini se komplicirano,ali kako se kaže,vježba čini majstora;dok se
svaki dan baviš time,postane ti normalno i niš posebno,ali s druge
strane i sami japanci ako ne čitaju i ne pišu zaborave znakove,
nisu oni ništa genetski predodređeni i talentirani za to;kada
sam boravio u japanu,upoznao sam mlade ljude (21 godina) koji
nisu očito znali dosta znakova,jer nisu mogli pročitati cijele novine;
a mnogi od 35-40 godina ne znaju baš 2000 znakova;neki znaju oko
1000 a neki 1500...drago mi je da ti se svidio post i da si pokazala
zanimane
srdačan pozdrav
20.10.2007. (21:23) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...