Ovaj tekst je malo duži, ali bih voljela da smognete toliko strpljenja i da ga pročitate.
Zato što mi se čini iznimno važan, zato što na svijetu ne postoji veća dragocjenost od ljudskog života!
***
Prije par dana mi je netko zvonio na vrata i dok sam tražila ključeve da otključam, počeo i lupati na vrata. Pitala sam tko je i začula paničan glasić susjedine kćerkice koja je u suzama vikala i molila pomoć, jer je njena mama pala u nesvijest i ne zna što da radi, a žive same. Nekako sam i sama uznemirena uspjela otključati vrata i ugledala uplakanu djevojčicu. Zajedno s mužem smo krenuli pomoći susjedi i pozvali kola hitne pomoći, pokušavajući pritom umiriti na smrt prestrašenu djevojčicu. Cijela drama do dolaska hitne pomoći se odvijala preko 20 minuta i cijelo je stubište odzvanjalo od plača djevojčice i zapomaganja njene mame, koja je u međuvremenu došla k svijesti i sama vjerovatno prestrašena počela zapomagati. Živimo u zgradi gdje je na jednom katu 9 stanova. Buka je bila poprilična. NITKO od susjeda nije izašao da vidi o čemu se radi, tek je jedan umirovljeni susjed izašao van iz stana kada je čuo da je stigla hitna pomoć, kako bi zadovoljio svoju radoznalost i saznao što se događa. Interesantno je da je čuo viku, plač i zapomaganje tek nakon dolaska hitne pomoći.
Ovo nije jedini slučaj kojem sam bila svjedok, ali je svakako najsvježiji i ostavio je poprilično gorak okus u mojim ustima. Sjećam se događaja od prije 15 godina, dok smo se vozeći autobusom vidjeli na pločniku čovjeka kako leži u lokvi krvi i ljude koji su ga jednostavno PREKORAČILI i nastavili dalje svojim putem.
Moj se otac nedavno srušio ispred velikog trgovačkog centra u Zagrebu i jedina osoba koja mu je priskočila na pomoć je bio mladić, zaposlenik u tom trgovačkom centru, koji je ostao uz njega i nazvao kola hitne pomoći. Ostali su ljudi, uključivši i našeg susjeda, prošli pored njega kao pored turskog groblja, a susjed se na povratku kući se usput zaustavio da kažu mojoj mami kako je vidio mog oca ležati na asfaltu. Napominjem da nismo posvađani s susjedima, a i da jesmo, to ne bi bilo opravdanje za takav postupak. Dok sam živa bit ću zahvalna anonimnom mladiću iz trgovačkog centra, koji je smogao toliko ljudske topline i zaustavio se da pomogne nepoznatom čovjeku, čiji se život bez njegove pomoći mogao nepovratno ugasiti.
I kao odgovor na moja duševna previranja zbog događaja od prije nekoliko dana, gledam na televiziji dokumentarnu emisiju naših graničnih susjeda u kojoj su željeli provjeriti koliko je ljudi, zapravo, spremno pomoći čovjeku u nevolji. I gorak okus u mojim ustima postao je jači, gotovo neizbrisiv.
Pokazali su primjer jednog poštara koji je raznosio poštu i vidio ženu kako se srušila na ogradu i nabola se na vrhove te ograde i tamo ostala ležati. Vratio se unazad, i skinuo ženu sa ograde, pozvao pomoć i pokušao joj pomoći koliko je znao i umio. U međuvremenu su ljudi mirno prolazili pored njih, kao da su u običnoj, popodnevnoj šetnji!
Žena koja je preživjela zahvaljujući poštaru kaže, kako su posljednje što je čula, prije nego li je postala nesvjesna svega što se događa oko nje, bile tople riječi poštara:
»Gospođo, ne spavati…ostanite samnom, hitna pomoć je već na putu….nemojte spavati!«
I sad se ježim dok pišem ove retke i zahvalna sam ovom poštaru, što je smogao toliko ljudskosti i pomogao ovoj ženi, koju čak i ne poznajem i nikada je neću sresti, ali mi njegov postupak ipak vraća poljuljanu vjeru u ljude.
U nastavku dokumentarca su novinari napravili eksperiment na ulici punoj ljudi, gdje je njihov novinar odglumio padanje u nesvijest. Novinar je tamo ostao ležati punih sedam minuta, prije nego li mu je pristupio prvi čovjek kojem NIJE BILO SVEJEDNO. Kako liječnici kažu, tih sedam minuta ovaj čovjek ne bi preživio bez pomoći, da je situacija bila stvarna i da je recimo doživo zastoj srca!
Često masaža srca i umjetno disanje čovjeku mogu spasiti život do dolaska kola hitne pomoći. No, koliko nas je, u stvari, spremno pružiti prvu pomoć unesrećenom čovjeku ili čovjeku kojem je pozlilo? Znamo li uopće što nam je raditi?
Ono što me je dodatno zaprepastilo je bilo čitanje reakcija na jedan post na navedenu temu. Jedna je gospođa pokrenula temu s pitanjem »Koliko vas bi pružilo pomoć čovjeku u nevolji?« i uslijedili su nimalo ohrabrujući odgovori!
Većina je odgovorila kako bi pružila pomoć čovjeku u svemu, OSIM U DAVANJU UMJETNOG DISANJA! Iz, kako kažu, straha od raznih boleština.
Tek jedan ili dvoje su odgovorili kako bi učinili SVE da spase jedan ljudski život!
Pa, je li ljudski život zbilja tako malo vrijedan? Da li je moguće da je strah za vlastito zdravlje jači od želje da se nekog održi na životu? Da sam o tome razmišljala prije nekoliko dana, ni ja ne bih pružila pomoć svojoj susjedi, jer, naposlijetku, i ona je mogla imati neku zaraznu bolest!!!!!
Da živim još tisuću godina, ne bih mogla shvatiti ovakovo razmišljanje! Da li se je netko od ovih koji se ne zaustavljaju pomislio na mogućnost da se sutra posve ista stvar može dogoditi njima ili njihovoj djeci? I kako bi se osjećali sa spoznajom, da je njihovo dijete ili oni sami umrli radi nečije komocije? A moglo je živjeti…
I u trenutku dok me muče ova pitanja, padaju mi na pamet riječi koje sam jednom pročitala:
»Najprije su došli po komuniste
I nisam se miješao,
Jer nisam bio komunista.
Zatim su došli po Židove
I nisam se miješao,
Jer nisam bio Židov.
Tada su došli po sindikaliste
I nisam se umiješao,
Jer nisam bio sindikalist.
Tada su došli po katolike,
I nisam se miješao,
Jer nisam bio katolik.
Tada su došli po mene.
Ali više nije bilo nikoga
Tko bi se umiješao!«
(mislim da je autor Martin Noemer)
Danas je na ulici imao saobraćajnu nesreću ili je pao u nesvijest nečiji otac, nečiji muž, nečija majka ili nečija žena ili kćer. Sutra to možemo biti mi sami, ili što je još gore, oni koje volimo, naši najbliži za koje bismo skinuli i zvijezde s neba, kada bismo to mogli!
Često čujem komentare ljudi koji kažu kako su na ulici vidjeli ležati nekog pijanca razbijene glave. I nastavili svojim putem kao da se ništa nije desilo. Naravno, u njihovom malom, privatnom Svemiru i bez tog pijanca život će se nastaviti kao da se ništa nije desilo. No, hoće li doista? Kako je spavati sa spoznajom da smo mogli pomoći a nismo? Možda naša savjest spava, ali budimo uvjereni, da naša podsvijest jako dobro bilježi sve ono što (ne)činimo i u skladu s tim usmjerava naš daljnji životni put. Kako Balašević reče: »Netko to od gore vidi sve…«
Jesmo li uistinu učinili sve što smo mogli? Poznajem ljude koji su učinili i više od toga. I dok živim, moje će molitve biti na njihovoj strani. Jer nisu zaboravili jednostavnu činjenicu da smo svi samo ljudi, ali kao takvi, smo biser Univerzuma, nekome iznimno dragocjen i rijedak dragi kamen!
Možemo pobjeći od gotovo svega na ovom svijetu, ali od vlastitog odraza u ogledalu ne možemo.
A što mi vrijedi sve na ovom svijetu, ako se ne mogu ujutro pogledati u ogledalu bez grižnje savjesti?
Ako se netko nekada nađe u dilemi pomoći ili ne, neka se samo sjeti da će sutra netko drugi možda razmišljati (ili neće), pomoći ili ne njegovu djetetu ili njemu samome…
Ljudski život nema cijene.
Oprostite mi na ovom dugom pisanju, ali tako sam razočarana ovih dana, da si jednostavno ne mogu pomoći.
Volim vas sve i šaljem vam svjetlost i ljubav!
Post je objavljen 17.10.2007. u 09:12 sati.