20.11.2007., utorak
Prica jedne Nike
 Joj, koliko sam ja vremena potrošila u životu 'kupujući' ljubav i odobravanje, počevši od roditelja, pa nadalje…. *** Ovaj komentar me potaknuo da se nadovežem na prethodni post jednom pričom (iako nema veze s autoricom komentara), koja bi mogla biti moja, vaša, bilo čija; pričom o tome kako se »kupuje« ljubav i kako nas je svakom kupnjom sve manje i manje, dok se posve ne istopimo i nestanemo u moru tuđih očekivanja. Ova istinita pripovjest govori o djetetu koje to već odavno više nije, kako u doslovnom, tako i u prenesenom smislu. Naime, osim što je akterka ove priče fizički odrasla, prerano je odraslo i malo dijete u njoj. Dijete kojeg nisu nauči voljeti sebe, dijete koje se prerano prestalo igrati i koje se posve neprimjetno zaboravilo smijati. I kako netko ne bi, čitajući ove redove pomislio, kako je to priča iz vremena naših baka, da odmah razbijem sve eventualne zablude i kažem da je to priča ne tako davna, priča jedne relativno mlade žene koja tek sada pronalazi svoje mjesto pod suncem. &&& Nika se rodila kao veselo i razigrano dijete poput sve ostale djece kojima je rođenjem dana jednaka šansa da rastu i sazrijevaju u sretne i cjelovite osobe. To urođeno veselje moglo se uočiti ako ste se pažljivo zagledali u njene velike, bademaste oči koje su iskrile radosnim smijehom. Početak je bio obećavajući i život male Nike mogao je krenuti u posve drugom pravcu, da nije onog ali… Ali, Nika je imala bolesnu i nezadovoljnu majku koja je imala previše posla sama sa sobom, da bi se srcem i dušom mogla posvetiti maloj Niki, i oca koji je zbog prirode posla tek povremeno navraćao u njihov dom. Mama je bila osoba s veoma izraženim stavom »Ja sam uvijek u pravu«, osoba koja je često u njihovu domu nosila hlače i donosila važne odluke. Usto je bila i gotovo bolesno pedantna osoba koja je imala život organiziran i složen po ladicama po nekom samo njoj poznatom principu. Sve što je odudaralo i iskakalo iz tih postavljenih okvira, bilo je pogrešno i kao takvo – neprihvatljivo. Prvo pravilo od kojeg Nikina mama ne odustaje ni danas, iako je već žena u poznim godinama, izražavala je učestalim ponavljanjem svojoj djeci, zatirući već u sjemenu i najmanji dašak dječje kreativnosti i slobodne volje. To legendarno pravilo glasi: »Pile ne može biti pametnije od kokoši.« Drugo pravilo je bilo: »Dok si pod našim krovom radit ćeš onako kako ti mi kažemo.« Dakle, njeno mišljenje moralo je biti i mišljenje njene djece, s čime se je Nika tijekom svog djetinjstva teško mirila. Međutim, ubrzo je naučila da misliti svojom glavom i izreći svoje mišljenje, znači biti osuđena na majčinu mrzovolju, cjelodnevno prigovaranje i glasno komentiranje »dječje nezahvalnosti«. Pošto je Nika, poput svakog drugog djeteta jako voljela svoju majku, podsvjesno je, negdje u nekom kutku svog dječjeg srca odlučila kako će misliti jednako kao mama, kako će raditi onako kako mama kaže i da će živjeti onako kako se to mami dopada – jer tada će je mama konačno zagrliti, poljubiti i reći joj kako je voli. Najviše od svega su joj nedostajali majčini zagrljaji i poljubac na čelo prije spavanja. Nika je obično zaspala sama, prethodno uredno složivši odjeću koju je nosila preko dana na stolicu pored kreveta, namjestvši budilicu kako bi se pravovremeno probudila za odlazak u školu. Ništa nije prepuštala slučaju. Jer, dok je tako radila, mogla se nadati majčinom zagrljaju. Jednom kad mama bude imala više vremena, kada je neće boljeti glava i kada će biti zadovoljna onim što Nika napravi, mama će je posjesti na koljena, čvrsto je zagrliti i reći je kako je voli najviše na svijetu; kako je voli takvu kakva jest. Nika i njena sestra su već s jedanaest godina morale same prati svoj donji veš, spremati doručak prije odlaska u školu, skuhati ručak ako su iz škole došle ranije, oprati suđe i urediti kuću. Jer, znale su da je mama bolesna, da će se vratiti umorna s posla kući i silno su je željele razveseliti. Možda ih, ako budu imale sreće, mama pohvali i kaže »Ovo ste krasno napravile!« I Niki to nije bilo teško. Vrativši se iz škole, pristavila je ručak da se kuha, obrisala prah s namještaja i sjela pisati zadaću. Zadaća i učenje su bili na vrhu Nikinih prioriteta jer od nje se manje od petice nikada nije očekivalo. Za Nikine roditelje je bilo važno da imaju djecu na koju se ponose, za koje bi u telefonskom razgovoru s prijateljima mogli reći kako imaju djecu koja su najbolja u razredu. I uopće, naglasak je bio na tome da su uvijek i u svemu morale biti najbolje, kao što se to priliči »djeci iz dobre kuće«. S iščekivanjem i strahom u srcu je pogledavala kroz prozor, kako bi vidjela mamu kada se bude vraćala kući, zamišljajući pritom mamin sretan lik kada uđe u kuhinju kojom se širio ugodan miris netom pripravljenog jela i njen pogled kada vidi lijepo postavljen stol i u vrtu ubrano cvijeće u vazi. Možda je mama zagrli i kaže »Hvala ti što si se tako potrudila.« No, mama bi ušla u kuhinju i umjesto da primjeti sve što je Nika u svom djetinjem zanosu s ponosom pripremala, rekla: »Vidim da niste pomele lišće u dvorištu. A i školska torba nije tamo gdje joj je mjesto. Pa zar se vi doista nikada nećete naučiti reda?« U Nikinim očima bi zasjale suze, a u grlu bi osjetila kako je guši osjećaj nepravde i bijesa, a iznad svega ona grozna spoznaja da je još jedna šansa za zagrljaj i poljubac, netragom nestala… Nika je bila bolešljivo dijete i često je morala primati injekcije ili posjećivati zubara. Tata i mama su joj obavezno prije odlaska liječniku rekli: »Mi znamo da ti nećeš plakati.« I doista, Nika bi stisnula zube i nikada nije zaplakala. Stoički bi podnijela injekcije ili brušenje zuba. Zato što su to od nje očekivali ljudi koje je voljela najviše na svijetu (očito i više od sebe) i zato što će uz malo sreće čuti one dvije tako daleke riječi »Volim te.« Ali, sve što bi čula bilo je: »Vidiš, mi smo znali da nećeš zaplakati!« Kada bi kući nosila petice, nije bilo nikakvog odaziva; ali kada bi donijela ocjenu manju od pet, uslijedile bi kritike i očitavanja. Kada je jednom ipak skupila dovoljno hrabrosti da ih zapita: »Kad dobijem slabiju ocjenu, ljutite se i vičete na mene; a zašto me onda nitko nikada ne pohvali kada dobijem pet?« uslijedio je mlačni odgovor: »A zašto da te hvalimo, kad od tebe nismo manje ni očekivali?« Teret njihovih očekivanja težak poput planine padao bi na njena leđa poput kamena i stiskao je u srcu prepunom tjeskobe Nika je na koncu svake godina prošla s odličnim uspjehom, ali umjesto poklonjenog ručnog sata mnogo bi radije čula: »Volimo te, neovisno o tome s koliko si prošla. Volimo tebe, a ne tvoje ocjene…« Dok su se njeni vršnjaci zabavljali i odlazili u kino, Nika je marljivo i uporno učila, a u svoje slobodno vrijeme radila ručne radove kojima je naučila mama, jer, »prava žena mora znati sve.« Kada je već u srednjoj školi Nika morala iz grada kući, tada su tek svi mladi odlazili u grad. Zato što su oni tako rekli, zato što dobre djevojke nemaju što raditi noću u gradu. A ona je svakako željela biti dobra djevojka, ne bi li konačno dobila svoj »komadić« ljubavi… Čeznutljivo bi gledala majke i kćeri kako zagrljene hodaju gradom, okružene razdraganim smijehom i zamišljala sebe na mjestu te mlade djevojke. Pošto gotovo nikada nije izlazila niti odlazila na more, Nika nikada nije naučila plivati i nije naučila plesati…živeći u svom osamljenom svijetu nedobrovoljne izolacije, teško se snalazila u slučajnom društvu, uglavnom šuteći, prepuna kompleksi i osjećaja manje vrijednosti. Uostalom, gdje bi i stekla samopouzdanje, kada nikada ništa što je napravilo nije bilo dovoljno dobro: prašina nije bila dobro obrisana, ručak je bio premalo slan, a ocjene – ocjene su bile odlične, ali što kada »se od nje nikada manje i nije očekivalo.« Nika se udala za prvog čovjeka koji joj je rekao »Volim te« i koji je znao otjerati njenu nesigurnost i njene strahove, nježno kao što vjetrić rastjera teške oblake na ljetnom nebu. Zbog tog prvi puta jasno izrečenog »Volim te« i zbog dugih trenutaka nježnosti, Nika ga je zavoljela. Sasvim slučajno je Nika imala sreće da je »otprve« naišla na pravu osobu. Moglo se desiti, da gladna ljubavi luta do iznemoglosti i u pogrešnim partnerima traži naklonost i ljubav, kako to često biva. Sada je žena i majka. Ne prođe ni jedan jedini dan da svome djetetu ne kaže kako ga voli…bezuvjetno voleći svoje dijete polako je učila voljeti sebe…bio je to dug i težak put…od prvoga dana je obasipala svoje dijete ljubavlju i učila ga da se voli, ali mnogo više no što je ona naučila svoje dijete – je njeno dijete naučilo nju. U njihovu životu vlada ravnopravan odnos, međusobno poštovanje i uvažavanje i nadasve puno ljubavi. Zagrljaj nije iznimka, već pravilo…Poljubac nije tek san njenog djeteta, već svakodnevni mali ritual kojim su obje blagoslovljene. Njeno dijete zna plivati i plesati, zna mnogo više no što je znala ona; i upravo u toj slobodi duha svog djeteta, u njegovoj zaigranoj maštovitosti i hrabrosti, u beskrajnim mogućnostima koja se prostiru pred njegovim nogama – Nika vidi razlog da se ponosi. Ne mjeri svoju ljubav količinom obrisane prašine i ne uvjetuje svoju ljubav prihvaćanjem njenog mišljenja, već voli svoje dijete naprosto zato što JE. Ohrabruje ga u njegovim snovima, ma koliko nevjerovatni na prvi pogled ti snovi izgledali; i nikada, baš nikada joj ne pada na pamet reći »Pile ne može biti pametnije od kokoši.«, jer, naposlijetku, gledajući u svoje dijete i njegov uspjeh zasnovan na vlastitoj odluci i izboru, shvaća da, iako je propustila mnogo stvari u životu, ipak nije propustila ono najvažnije – nije pala na »roditeljskom ispitu.« Izgradivši taj poseban i nadasve blizak odnos sa svojim djetetom, smogla je hrabrosti oprostiti svojoj majci njeno neznanje. Spoznala je da je njena mama voljela onako kako je znala i onako kako su je naučili; pošto sama nikada nije osvijestila da postoji još jedan put osim usvajanja obrazaca svojih roditelja; a to je put posve suprotan, put bezuvjetne i čiste ljubavi koji ne ostavlja ožiljke na dječjoj duši. |
16.11.2007., petak
Želja da se dopadnemo svima
|
Često srećemo nekoga (ili to nastojanje čak uočavamo kod sebe), tko njeguje trajnu i krajnje nekonstruktivnu želju da se dopadne svima oko sebe. Pošto je to po svim zakonima Univerzuma »misija nemoguće«, logično je da nas ništa neće učiniti frustiranijim, no što je naše stalno nastojanje da budemo priljubljeni i voljeni od svih, s kojima se naši putevi tijekom ove egizstencije prekriže. Još je stari, dobri Platon rekao: »Ne poznajem niti jedan pouzdan put do uspjeha, a znam samo jedan koji nas zasigurno vodi do neuspjeha: KADA ŽELIŠ UGODITI SVIMA«. U ovoj konkretnoj tvrdnji, moram se složiti s Platonom: jer, doista, mnogo različitih puteva vodi nas do uspjeha (ma što mi pod uspjehom podrazumijevali), a želja da ugodimo svima, zasigurno nas neće približiti cilju, već nas udaljiti tisuću svjetlosnih godina daleko od cilja. U pozadini naše želje da ugodimo svima, skriva se naša osobna nesigurnost, najčešće stečena još u ranom djetinjstvu, kada se nismo osjećali dovoljno voljeni od onih od kojih smo to očekivali – od svojih roditelja, poznanika ili prijatelja. To ne znači nužno da nismo bili voljeni, ali može značiti, da se nismo osjećali voljenima. Pošto se nismo osjećali voljenima, neprekidno smo tražili načine na koje bismo »natjerali« drage osobe da nas »zavole«. Postali smo pravi umjetnici u smišljanju načina na koje bismo mogli »ubrati« odobravanje za svoje postupke, izjednačavajući odobravanje bliskih osoba s njihovom ljubavlju prema nama. Sve što smo činili, činili smo s željom da nas netko konačno pohvali i kaže kako se ponosi nama i našim postupcima i kako smo doista dragocjen dar u njihovu životu. Što smo se više trudili ugoditi drugima, to smo se više udaljavali od samih sebe, od malog djeteta u nama, od naše prave unutrašnje biti. Sve više smo se oblikovali po tuđim željama, a sve manje smo bili MI. I ako smo, oblikujući se po tuđim željama, bili pohvaljeni i prihvaćeni, u želji da se osjećamo voljenima, sve više smo se trudili nastaviti s tim obrascem ponašanja. Sukladno tome, priznali to ili ne, usporedno s prihvaćanjem naše okoline i zadovoljstvom zbog prihvaćanja – raslo je pritajeno nezadovoljstvo zbog odricanja od sebe samoga. Možda smo doista postali omiljeni u društvu, osoba za koju se uvijek čuva stolac i koju većina želi vidjeti pored sebe – ali, ostaje nepobitna činjenica, da to više nismo bili mi. U neprikosnovenoj želji za sveopćim prihvaćanjem, zaboravili smo na sebe, na svoje želje i svoje snove; pristali smo na određene kompromise koji ranjavaju dušu. Otuđili smo se od svog bistva, izdali smo sami sebe… Od toga da smo »izdali« onoga koga volimo, jedino gore što postoji jest spoznaja da smo izdali sami sebe. I sada dolazimo do pitanja »Koliko volimo sami sebe?« Jesmo li se ikada doista naučili voljeti sebe, ili smo ljubav prema sebi mjerili kroz prihvaćanje naše okoline? Jesmo li ikada bili svjesni svoje vrijednosti, ili smo svoju vrijednost mjerili stupnjem prihvaćanja okoline? Ovisi li naša sreća o (ne)odobravanju okoline? Može li nam nečije neprihvaćanje pokvariti dan u tolikoj mjeri da padnemo u depresiju i poželimo leći i »umrijeti«? U prirodi svih ljudi je manje ili više, potreba za prihvaćanjem i voljenjem. I to nije sporno. Ono što je sporno jest to što smo spremni učiniti i dokle smo spremni ići u svojoj želji da nas ljudi zavole? Budemo li nepromišljeno potratili život u nastojanju da nas svi prihvate, desit će nam se posve identična stvar koja se događa brodici zarobljenoj na olujnom moru, koju valovi nošeni vjetrom bacaju na sve strane, sve dok je ne razbiju o hridi. Da li je to ono što smo željeli za sebe? Ili, da li je to ono što smo željeli za svoju djecu? Mislim da nije. Na početku školske godine sam razgovarala sa svojom kćerkom i ostala zapanjena njenim odgovorom na moje pitanje. Kćer je pošla u prvi razred gimnazije, promijenila je okolinu i sada je u poziciji da mora graditi nova prijateljstva i nove socijalne kontakte. Opazila sam da većinu vremena pod pauzom provodi radije sama nego u društvu svojih kolega. Oprezno i nenametljivo sam je isporovocirala da mi odgovori zašto je radije sama, nego da prošeta gradom i druži se sa svojim vršnjacima. Moram priznati da takav njen odgovor nisam očekivala, s obzirom na to da sam joj od rođenja usađivala osjećaj voljenosti i beskompromisne ljubavi, neuvjetnog prihvaćanja nje kao osobe, bez obzira kuda je odnijele rijeke života i bez obzira na to što činila. *** »Pokušavam sklopiti nova prijateljstva, ali uvijek kada se nađem u društvu svojih kolega, stalno razmišljam da ne kažem nešto glupo, nešto čemu bi se oni mogli smijati. Zato katkada, čak i kada bih se uključila u razgovor, radije šutim, nego da kažem nešto naopako…« »Moram priznati da ne razumijem posve. Ja sam odrastala pod pritiskom i kao dijete sam čeznula za makar jednom, jedinom pohvalom, i upravo stoga sam te cijeli život zasipala bezuvjetnom ljubavlju, kako bi znala da te volim takvu kakva jesi. Odakle ta tvoja nesigurnost?« »Da. Vi ste me znali voljeti bezuvjetno, ali vi ste moji roditelji. Zašto bi me svi drugi voljeli bezuvjetno?« - pitala me ona. Zastala sam nekoliko trenutaka i razmišljala što joj odgovoriti, a tada sam sponatno izrekla protupitanje: »A tko kaže da te svi moraju voljeti?« Sada je bio red na njoj da me zbunjeno pogleda i nakon temeljitog razmišljanja mi je odgovorila: » Pa, nitko…ali zar to nije ono što svi mi priželjkujemo?« »Da, svakako je ugodnije znati da si miljenik među ljudima, da te očekuju sa osmjehom na usnama i radošću u srcu, da se vesele tvom dolasku…ali, kako se TI pri tome osjećaš? Možda će tvoj sugovornik biti zadovoljan, ako ti prešutiš svoje mišljenje i u tišini mu kimneš glavom u znak povlađivanja, ali mene zanima, kako se ti osjećaš? I prije svega, zanima me, što će se u najgorem slučaju desiti, ako se ne budete slagali u mišljenju? Kao što on ima pravo na svoje mišljenje, jednako tako ga imaš i ti. Najgore što se može desiti, da tvoj sugovornik više ne poželi tvoje društvo, ali što ti time gubiš? I tako radije unaprijed biraš samoću, nego da kažeš ono što misliš, u strahu da ne kažeš nešto pogrešno.« Beskrajno sam sretna što moja kćer sada ima nove prijatelje s kojima provodi svoje slobodno vrijeme i s kojima je našla puno dodirnih točaka, unatoč njihovoj različitosti. Shvatila je da su upravo razlike ono što ih međusobno obogaćuje, a ne razdvaja. Kako sama kaže, polako uviđa, da se nitko ne može dopasti svima i da je ono što je u cijeloj stvari jedino važno – biti vjeran svojim principima i moralnim načelima, neovisno o tome kakv će joj to položaj na »ljestvici popularnosti« donijeti. Ono što je važno jest naučiti voljeti sebe najmanje toliko da prestanemo tražiti ljubav izvan nas pod svaku cijenu. Na žalost, paradoks života je u tome, da upravo najnesigurniji ljudi i ljudi koji se ne vole dovoljno, provedu život tražeći ljubav i odobravanje sa strane – i u tom svom traženju nalete upravo na partnere koji im tu ljubav ne mogu ili ne žele pružiti. I tako provedu većinu svog života u traženju nečega što im je cijelo vrijeme bilo nadohvat ruke. Kad naučimo voljeti sebe, nestat će nesigurnost i želja za povlađivanjem i bezuvjetnim prihvaćanjem naše svekolike okoline – a u naš će život spontano zakoračiti ljudi koji će zauzeti prazan stolac pored nas, ispred kojeg na stolu stoji diskretni natpis »Rezervirano za prijatelje.« |
06.11.2007., utorak
Umijece trajanja
 »Dvije su stvari za koje se je u životu vrijedno boriti: Prvo; da dobijemo ono što želimo, i drugo; da znamo uživati u dobivenome. Samo najmudrijim ljudima polazi za rukom ovo dvoje.« (L. P. Smith) Ovo mi je jedna od dražih misli koje sam pročitala. Često se vraćam na ove retke i svaki puta iznova me prožme njihova jednostavna istinitost. Pa, iako je jednostavna, tu nam je istinu katkada izuzetno teško slijediti. Upravo u tome leži razlog zašto je uvijek ponovno čitam; pomaže mi da se prisjetim i pomaže mi da ne zaboravim. Velika većina nas je sklona razmišljati o nekom svom cilju, pripravna da uložimo svu svoju energiju u realizaciju istog, misleći pritom kako je to najteži i najvažniji dio našeg puta. Međutim, ono što sam s godinama spoznala jest to, da je mnogo lakše dobiti ono što želimo, nego što je to zadržati dobiveno i uživati u njemu. Mnogi ulažu sve što imaju u realizaciju svog cilja, a kada konačno postignu ono što žele, osjećaju se poput probušenog balona. Iscijeđeni, umorni, nezadovoljni i nesposobni da se raduju zbog ostvarenog. I tada, kako bi zadržali postojeće stanje iščekivanja na svom putu do cilja, kreću u novi projekt, kako bi ponovo iskusili taj osjećaj. Stari projekt ostaje zaboravljen, zapušten i polako, malo po malo, osuđen na propadanje. Koliko puta možemo čuti riječi poput ovih ili ih čak sami izreći: »Samo da dobijem ovaj bolje plaćeni posao, sve će biti u redu!«, ili »Kada bih mogla biti s njim u vezi, moj život bi dobio smisao«, ili »Samo da trudnoća prođe u redu i sve će se posložiti na svoje mjesto«, itd.. I doista, uz malo sreće i mnogo uloženog truda i energije, naše se želje ostvaruju. Možemo, primjerice, dobiti taj bolje plaćeni posao, možemo se vjenčati s osobom svojih snova i možemo dobiti zdravo i lijepo djetešce. Ali tu nikako nije kraj priče. Priča, zapravo, ovdje tek počinje. I tek ovdje svoj puni smisao dobivaju riječi »Pazite što želite, jer bi vam se želja mogla ostvariti.« Što ćemo učiniti s našim novim, bolje plaćenim poslom, najvećim dijelom ovisi o nama samima. Hoćemo li znati uživati u povlasticama i blagodetima koje sa sobom nosi nova materijalna neovisnost, ili ćemo postati robovi svog radnog mjesta i upustiti se u nemilosrdnu trku za zaradom, kako bismo ostvarili što bolje rezultate i pritom zaboraviti razlog zbog kojeg smo željeli novi posao? Primjerice, možda ćemo doista uživati u pogledu na ispis našeg bankovnog računa; ali nećemo imati vremena otići u kino ili kazalište, da bismo taj novac potrošili na ono što volimo, na ono što hrani dušu. Možda ćemo doista riješiti problem koji nas je dugo mučio i kupiti djetetu nove čizme, jaknu, knjige, osobno računalo ili MP3 player; ali ćemo pritom previdjeti činjenicu, da više nemamo dovoljno vremena za naše dijete. Možda ćemo konačno moći kupiti knjige koje već dugo gledamo u izlogu knjižare, ali nećemo imati vremena da je pročitamo. Možda ćemo moći platiti skijanje u Austriji ili dugo željeno putovanje u Egipat, ali nećemo moći iskoristiti svoj godišnji odmor, kako bismo tamo i otišli. Možda ćemo konačno opremiti svoju kuhinju najmodernijim kućanskim aparatima, ali ćemo pritom imati vremena tek za mikrovalnu peć i na brzinu podgrijanu večeru, umjesto za topli, obiteljski ručak i ugodno druženje s članovima naše obitelji. Ali, pustimo za trenutak materijalnu stranu naših želja i okrenimo se na kratko prema onom što je za nas obično najvažnije, a to su sreća, ljubav i obitelj. Možda ćemo stvoriti obitelj s osobom koja je dugo bila objekt naših želja. Možda ćemo imati i vjenčanje iz snova, album prepun slika, nekoliko stotina uzvanika i na desetke video zapisa s našeg vjenčanja. I činit će nam se da smo najsretniji ljudi na svijetu. Ali, ako shvatimo naše vjenčanje tek kao projekt koji smo željeli ostvariti da bismo konačno bili sretni, ubrzo će uslijediti razočaranje. I upravo to je ono zbog čega propada najveći broj brakova, zbog čega se ruše snovi i razlog zašto se ljudi pitaju »A gdje smo samo pogriješili?« i »Da li smo pogrešno izabrali?« Ne mora se raditi o tome da smo pogriješili u izboru. Najčešće se radi o tome, da nakon vjenčanja velik broj ljudi doživaljava svoj brak kao nešto što se podrazumijeva samo po sebi, a svog partnera, grubo rečeno, kao svoj osobni inventar oko kojeg se više nije potrebno truditi. Sjetimo se samo početka svojih veza kada smo još bili svježe zaljubljeni i maksimalno emocionalno angažirani uz svog partnera. Sjetimo se koliko smo se trudili da ugodimo voljenoj osobi. Gotovo da nije stvari koju za voljenu osobu ne bismo bili u stanju učiniti. S vremenom se razvija osjećaj komocije i izvjesnosti, očekivane »međusobne pripadnosti« i lažni osjećaj sigurnosti, koji potom rezultira time da se postepeno (ili čak naglo) prestajemo truditi. Često se u pozadini takvih postupaka nazire nikad izgovorena misao »Zašto se truditi oko nečega što već imamo.« No, imamo li doista? Može li se ikoga »imati«? Osobito s naglaskom na riječi »zauvijek«? Tako se olako zaboravlja da ništa na ovom svijetu ne mora biti »zauvijek«… Često u takvoj zajednici dobijemo djecu. Ono što brine mnoge mlade parove jest to kako zanijeti i iznijeti trudnoću do kraja. Za neke čak ni to nije nešto što se podrazumijeva, već predstavlja uistinu veliki problem. Za neke je to nešto što se ostvari lako i bez napora. Međutim, u oba slučaja to je tek početak nečeg što se zove roditeljstvo. Hoćemo li znati biti roditelji? Kakvi ćemo roditelji biti? I naposlijetku, hoćemo li znati uživati u svom roditeljstvu? Na žalost, nagledala sam se previše nesretne djece kako bih mogla reći da je jedino što je važno – roditi dijete. Možda će zvučati okrutno, ali ostaje kao činjenica da mnogi doživljavaju svoju djecu kao »grešku« ili »zabunu«. Većina, srećom, svoju djecu istinski voli i želi, ali mnogi zaboravljaju da roditeljstvo nije samo obaveza, da roditeljstvo može i treba biti i lijepo. Mnoga djeca, čak i ona rođena iz velike ljubavi, nerijetko odrastaju bez ljubavi. I upravo to je paradoks koji nanosi nepopravljivu štetu u životu tog mladog čovjeka. Osvrnula sam se tek na tri situacije, ali ovo vrijedi za sve aspekte našeg života. Nije umijeće ostvariti cilj, umijeće je znati uživati u dobivenome i cijeniti ono što imamo. Za svaki naš pothvat vrijedi isto pravilo »Sve što ne njeguješ – propada.« I to pravilo vrijedi uvijek i bez izuzetka. I kada se neko poglavlje u našem životu »neslavno« završi, umjesto da očajavamo i plačemo nad svojom sudbinom pitajući se »Zašto baš ja?«, ne bi bilo zgorega zapitati se »Jesmo li učinili sve da ovu dragocjenost sačuvamo?« Ako nismo učinili sve što možemo, ostaje nam izvući pouku i krenuti dalje, trudeći se ne činiti istu grešku. Ako smo učinili sve što smo znali i mogli, možemo bez grižnje savjesti nastaviti dalje, jer znamo da ništa nismo prepustili slučaju. P.S. Pošto ste puno pisali dok me nije bilo, trebat će mi malo vremena da vas sve "pročitam"...u međuvremenu vas lijepo pozdravljam i želim sve dobro! |
| < | studeni, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Copyright © Irnan - NPZ, 2006/07/08
STARIJI POSTOVI
Linkovi
Tutor.BlogBlog.hr
Uvod u html
Forum.hr
TIHOVANJE DUŠE
Misli i aforizmi
Kako vidim prirodu
Što radim kad ništa ne radim :)
TU RADO SVRATIM:
Reiki forum
Reiki blog
Reiki hara blog
Magicus.info
Vilinski simboli
M. Jeršek site
Amar nat
Angelspring site
Angelspring
APK
Atlantik
Budan blog
Clear flame
Čekam proljeće
Dijete u meni
Duboko modro more
Em
freestyler
Galadriel
Gradska pahuljica
Greentea
Guest01
Hannah2
H.A.N.N.A.H.
Inočka
Irida
Ishatai
Ishatai na blogeru
lipa mare
Lostinfantasy
Ljubav u malom
Marsi
Mriža zivota
nebulozemoje
Nevinasce
New life
obicnaklinka.blog.hr/
Odgoj s osmjehom
One love one life
Poezija na crno
Prijateljica svjetlosti
Prorok
Putnik promatrač
Reina
Rea
Safiris
Safiris 2
Sanja
Skywalker
Slonic
Srce na pauzi
Spirit
Suncokretić
Svijetmakrobiotike
Tai
Tinuviel
Too much&too little
Tražeći sebe
Trillian
U potrazi za istinom
Viktor
Začarana dolina
Zelenixsvijet
Zvonjava.blog
Žubor vode
Nihonkichigai I
Nihonkichigai II
Nihonkichiga III
Nihonkichigai IV
Nihonkichigai V
Životna načela reikia
Dr. Mikao Usui
1.Don't worry - just for today
2.Don't get angry- just for today
3.Be thankful for the many blessings
4.Earn your daily bread honestly
5.Try to be kind to allliving beings around you
1.Upravo danas, nemoj brinuti.
2.Upravo danas, nemoj se ljutiti
3.Budi zahvalan za mnoge blagoslove
4.Zarađuj pošteno svoj kruh
5.Budi ljubazan prema svim bićima
Danas su bili vrijedni: :)
Svratili su do mene:
TEKSTOVI KOJI SU ME SE DOTAKLI
DESIDERATA
Max Ehrmann
Kročite smireno kroz buku i strku
i ne poželite mir koji donosi vječna tišina.
Trudite se, ali bez potčinjavanja
da budete u dobrim odnosima sa svim ljudima.
Govorite svoju istinu tiho i jasno
i slušajte što vam drugi govore.
Jer čak i dosadni i neuki imaju svoju priču.
Izbjegavajte glasne i agresivne osobe -
one uznemiruju dušu.
Uspoređujući sebe sa drugima, možete postati sujetni i ogorčeni,
jer uvijek će biti gorih i boljih od vas.
Uživajte u svojim dostignućima, kao i u svojim planovima.
Vodite računa o svom zvanju, ma kako skromno bilo,
jer to je nešto što stvarno posjedujete u ovom nemirnom
i promjenjivom vremenu.
Budite svoji!
Posebno ne iziskujte lažnu naklonost, niti budite
cinični u ljubavi.
Unatoč svim prijevarama i razočaranjima,
ljubav uvijek ispočetka niče poput trave.
Brižljivo postupajte s iskustvom koje vam donose godine
i dostojanstveno im predajte mladost.
Razvijajte snagu duha da vas zaštiti od iznenadnih nedaća.
Ne budite sebe sumnjama i negativnim razmišljanjima,
previše je strahova rođeno u samoći i premorenosti životom.
Ispod zdrave discipline, budite nježni prema sebi.
Vi ste dijete Svemira, kao i stabla i zvijezde i vi imate
pravo biti ovdje.
I bez obzira da li je to vama jasno ili ne,
Svemir se razvija točno onako kako treba.
Zato budite u miru božjem, ma što on za vas bio
i ma kakvi bili vaši zadaci u ovoj ludnici,
sačuvajte mir u svojoj duši.
Sa svim svojim prijevarama, svojom iskrenošću i
promašenim snovima,
ovo je još uvijek predivan svijet.
Čuvajte sebe.
Uložite sve što imate i što jeste -
I BUDITE SRETNI!
@
NAUČIO SAM
Andy Rooney
Naučio sam...
da trebamo biti zahvalni
što nam Bog ne daje uvijek
ono što tražimo
Naučio sam...
da uvijek možeš za nekoga moliti,
kad nema snage da si može pomoći
na drugi način.
Naučio sam...
da ti je, bez obzira koliko ozbiljnosti
život zahtijeva od tebe,
uvijek potreban prijatelj
s kojim se možeš glupirati.
Naučio sam...
da je biti ljubazan važnije nego biti u pravu.
Naučio sam...
da ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane.
Naučio sam...
da svatko koga sretneš,
zaslužuje da ga pozdraviš s osmjehom.
Naučio sam...
da dobre prilike nikada nisu izgubljene;
netko će se uvijek poslužiti onima koje ti propustiš.
Naučio sam...
kada se naučiš živjeti u luci gorčine,
sreća će se uvijek sidriti negdje drugdje.
Naučio sam...
da treba dijeliti riječi koje su
nježne i mekane,
jer češ ih sutra možda morati pojesti.
Naučio sam...
da je osmjeh jedan jeftin način
da popraviš svoj izgled.
Naučio sam...
da ne mogu odabrati kako se osjećam,
ali da mogu odabrati
što ću napraviti u vezi toga.
Naučio sam...
da svi žele živjeti na planini,
ali da se sva sreća i rast
događaju dok se uspinješ.
Naučio sam...
da je dobro davati savjet
samo u dva slučaja:
kada ga netko traži
ili kada je pitanje života i smrti.
Naučio sam...
kada planiraš osvetiti se nekome,
time samo dozvoljavaš sebi
da te ta osoba nastavi vrijeđati.
Naučio sam...
što imam manje vremena,
više stvari mogu napraviti.
@
LAGANO UMIRANJE
Pablo Neruda
Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša glazbu,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvaća pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navike,
postavljajući si svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
i ne priča s onima koje ne poznaje.
Lagano umire onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija
od onih koje daju sjaj očima
i napuštenim srcima.
Lagano umire onaj koji ne mijenja život
kad nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti
radi nesigurnosti i koji ne ide
za svojim snovima.
Onaj koji si neće dozvoliti
niti jednom u svom životu
da pobjegne os smislenih savjeta…
Živi danas! Riskiraj danas! Učini danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan!
@
Khalil Gibran
Tvoja djeca nisu tvoja djeca.
Ona su sinovi i kćeri Života koji teži samome sebi.
Dođu kroz tebe, no ne iz tebe,
i iako su s tobom, ona ti ne pripadaju.
Možeš im dati svoju ljubav,
ali ne i svoje misli,
jer ona imaju svoje vlastite misli.
Možeš biti dom njihovim tijelima,
no ne i njihovim dušama,
zato što njihove duše prebivaju
u kući od sutra, koju ti
ne možeš posjetiti, čak ni
u svojim snovima.
Možeš se truditi da im budeš slična,
ali ne traži, da bi oni postali poput tebe.
@
AKO
Rudyard Kipling
Ako možeš ostati miran kad na tvom putu
Svi izgube glavu i prstom pokazuju na tebe...
Ako sačuvaš povjerenje kad svi ostali sumnjaju,
Ali ako im ne zamjeriš što nemaju povjerenja...
Ako ne lažeš kad čuješ laži,
Ili ako ne mrziš kad tebe mrze,
Ako se ne praviš suviše dobar,
Niti govoriš mudro...
Ako snivaš, ali ti snovi nisu sve;
Ako misliš; ali ti misli uvijek ostanu čiste...
Ako znaš primati pobjedu i poraz,
Primati jednako jedno i drugo...
Ako možeš podnijeti da tvoju istinu
Varalice iskrivljuju kako bi lakše prevarili budale...
Ako vidiš kako u komadiće razbijaju tvoj cilj
I ako se sagneš podignuti i pokupiti ostatke...
Ako možeš skupiti sva svoja dobra
I staviti ih na kocku, sve odjednom,
I ako si spreman ponovno krenuti kao na početku,
Ne izustivši ni riječi, izgubivši sve uz osmijeh...
Ako prisiliš svoje srce, svoje živce, svoje mišiće
Da služe tvojim ciljevima i kad su smalaksali,
I ako ustraješ kada sve zastane,
Izuzev volje koja naređuje: "Drži se dobro... "
Ako se usred gomile ne ponosiš
I ne smatraš se herojem ako se družiš s velikima,
Ako te prijatelj niti neprijatelj ne mogu pokvariti,
Ako svaki čovjek za tebe nešto znači, ali nijedan suviše...
Ako umiješ dobro ispuniti svaku minutu svog života,
I svakog trenutka ideš pravim putem -
Tvoja bit će zemlja i svo njezino blago,
Jer bit ćeš čovjek, sine moj!
@