|
Često srećemo nekoga (ili to nastojanje čak uočavamo kod sebe), tko njeguje trajnu i krajnje nekonstruktivnu želju da se dopadne svima oko sebe. Pošto je to po svim zakonima Univerzuma »misija nemoguće«, logično je da nas ništa neće učiniti frustiranijim, no što je naše stalno nastojanje da budemo priljubljeni i voljeni od svih, s kojima se naši putevi tijekom ove egizstencije prekriže. Još je stari, dobri Platon rekao: »Ne poznajem niti jedan pouzdan put do uspjeha, a znam samo jedan koji nas zasigurno vodi do neuspjeha: KADA ŽELIŠ UGODITI SVIMA«. U ovoj konkretnoj tvrdnji, moram se složiti s Platonom: jer, doista, mnogo različitih puteva vodi nas do uspjeha (ma što mi pod uspjehom podrazumijevali), a želja da ugodimo svima, zasigurno nas neće približiti cilju, već nas udaljiti tisuću svjetlosnih godina daleko od cilja. U pozadini naše želje da ugodimo svima, skriva se naša osobna nesigurnost, najčešće stečena još u ranom djetinjstvu, kada se nismo osjećali dovoljno voljeni od onih od kojih smo to očekivali – od svojih roditelja, poznanika ili prijatelja. To ne znači nužno da nismo bili voljeni, ali može značiti, da se nismo osjećali voljenima. Pošto se nismo osjećali voljenima, neprekidno smo tražili načine na koje bismo »natjerali« drage osobe da nas »zavole«. Postali smo pravi umjetnici u smišljanju načina na koje bismo mogli »ubrati« odobravanje za svoje postupke, izjednačavajući odobravanje bliskih osoba s njihovom ljubavlju prema nama. Sve što smo činili, činili smo s željom da nas netko konačno pohvali i kaže kako se ponosi nama i našim postupcima i kako smo doista dragocjen dar u njihovu životu. Što smo se više trudili ugoditi drugima, to smo se više udaljavali od samih sebe, od malog djeteta u nama, od naše prave unutrašnje biti. Sve više smo se oblikovali po tuđim željama, a sve manje smo bili MI. I ako smo, oblikujući se po tuđim željama, bili pohvaljeni i prihvaćeni, u želji da se osjećamo voljenima, sve više smo se trudili nastaviti s tim obrascem ponašanja. Sukladno tome, priznali to ili ne, usporedno s prihvaćanjem naše okoline i zadovoljstvom zbog prihvaćanja – raslo je pritajeno nezadovoljstvo zbog odricanja od sebe samoga. Možda smo doista postali omiljeni u društvu, osoba za koju se uvijek čuva stolac i koju većina želi vidjeti pored sebe – ali, ostaje nepobitna činjenica, da to više nismo bili mi. U neprikosnovenoj želji za sveopćim prihvaćanjem, zaboravili smo na sebe, na svoje želje i svoje snove; pristali smo na određene kompromise koji ranjavaju dušu. Otuđili smo se od svog bistva, izdali smo sami sebe… Od toga da smo »izdali« onoga koga volimo, jedino gore što postoji jest spoznaja da smo izdali sami sebe. I sada dolazimo do pitanja »Koliko volimo sami sebe?« Jesmo li se ikada doista naučili voljeti sebe, ili smo ljubav prema sebi mjerili kroz prihvaćanje naše okoline? Jesmo li ikada bili svjesni svoje vrijednosti, ili smo svoju vrijednost mjerili stupnjem prihvaćanja okoline? Ovisi li naša sreća o (ne)odobravanju okoline? Može li nam nečije neprihvaćanje pokvariti dan u tolikoj mjeri da padnemo u depresiju i poželimo leći i »umrijeti«? U prirodi svih ljudi je manje ili više, potreba za prihvaćanjem i voljenjem. I to nije sporno. Ono što je sporno jest to što smo spremni učiniti i dokle smo spremni ići u svojoj želji da nas ljudi zavole? Budemo li nepromišljeno potratili život u nastojanju da nas svi prihvate, desit će nam se posve identična stvar koja se događa brodici zarobljenoj na olujnom moru, koju valovi nošeni vjetrom bacaju na sve strane, sve dok je ne razbiju o hridi. Da li je to ono što smo željeli za sebe? Ili, da li je to ono što smo željeli za svoju djecu? Mislim da nije. Na početku školske godine sam razgovarala sa svojom kćerkom i ostala zapanjena njenim odgovorom na moje pitanje. Kćer je pošla u prvi razred gimnazije, promijenila je okolinu i sada je u poziciji da mora graditi nova prijateljstva i nove socijalne kontakte. Opazila sam da većinu vremena pod pauzom provodi radije sama nego u društvu svojih kolega. Oprezno i nenametljivo sam je isporovocirala da mi odgovori zašto je radije sama, nego da prošeta gradom i druži se sa svojim vršnjacima. Moram priznati da takav njen odgovor nisam očekivala, s obzirom na to da sam joj od rođenja usađivala osjećaj voljenosti i beskompromisne ljubavi, neuvjetnog prihvaćanja nje kao osobe, bez obzira kuda je odnijele rijeke života i bez obzira na to što činila. *** »Pokušavam sklopiti nova prijateljstva, ali uvijek kada se nađem u društvu svojih kolega, stalno razmišljam da ne kažem nešto glupo, nešto čemu bi se oni mogli smijati. Zato katkada, čak i kada bih se uključila u razgovor, radije šutim, nego da kažem nešto naopako…« »Moram priznati da ne razumijem posve. Ja sam odrastala pod pritiskom i kao dijete sam čeznula za makar jednom, jedinom pohvalom, i upravo stoga sam te cijeli život zasipala bezuvjetnom ljubavlju, kako bi znala da te volim takvu kakva jesi. Odakle ta tvoja nesigurnost?« »Da. Vi ste me znali voljeti bezuvjetno, ali vi ste moji roditelji. Zašto bi me svi drugi voljeli bezuvjetno?« - pitala me ona. Zastala sam nekoliko trenutaka i razmišljala što joj odgovoriti, a tada sam sponatno izrekla protupitanje: »A tko kaže da te svi moraju voljeti?« Sada je bio red na njoj da me zbunjeno pogleda i nakon temeljitog razmišljanja mi je odgovorila: » Pa, nitko…ali zar to nije ono što svi mi priželjkujemo?« »Da, svakako je ugodnije znati da si miljenik među ljudima, da te očekuju sa osmjehom na usnama i radošću u srcu, da se vesele tvom dolasku…ali, kako se TI pri tome osjećaš? Možda će tvoj sugovornik biti zadovoljan, ako ti prešutiš svoje mišljenje i u tišini mu kimneš glavom u znak povlađivanja, ali mene zanima, kako se ti osjećaš? I prije svega, zanima me, što će se u najgorem slučaju desiti, ako se ne budete slagali u mišljenju? Kao što on ima pravo na svoje mišljenje, jednako tako ga imaš i ti. Najgore što se može desiti, da tvoj sugovornik više ne poželi tvoje društvo, ali što ti time gubiš? I tako radije unaprijed biraš samoću, nego da kažeš ono što misliš, u strahu da ne kažeš nešto pogrešno.« Beskrajno sam sretna što moja kćer sada ima nove prijatelje s kojima provodi svoje slobodno vrijeme i s kojima je našla puno dodirnih točaka, unatoč njihovoj različitosti. Shvatila je da su upravo razlike ono što ih međusobno obogaćuje, a ne razdvaja. Kako sama kaže, polako uviđa, da se nitko ne može dopasti svima i da je ono što je u cijeloj stvari jedino važno – biti vjeran svojim principima i moralnim načelima, neovisno o tome kakv će joj to položaj na »ljestvici popularnosti« donijeti. Ono što je važno jest naučiti voljeti sebe najmanje toliko da prestanemo tražiti ljubav izvan nas pod svaku cijenu. Na žalost, paradoks života je u tome, da upravo najnesigurniji ljudi i ljudi koji se ne vole dovoljno, provedu život tražeći ljubav i odobravanje sa strane – i u tom svom traženju nalete upravo na partnere koji im tu ljubav ne mogu ili ne žele pružiti. I tako provedu većinu svog života u traženju nečega što im je cijelo vrijeme bilo nadohvat ruke. Kad naučimo voljeti sebe, nestat će nesigurnost i želja za povlađivanjem i bezuvjetnim prihvaćanjem naše svekolike okoline – a u naš će život spontano zakoračiti ljudi koji će zauzeti prazan stolac pored nas, ispred kojeg na stolu stoji diskretni natpis »Rezervirano za prijatelje.« |