Marketing
Prica jedne Nike
Joj, koliko sam ja vremena potrošila u životu 'kupujući' ljubav i odobravanje, počevši od roditelja, pa nadalje….
***
Ovaj komentar me potaknuo da se nadovežem na prethodni post jednom pričom (iako nema veze s autoricom komentara), koja bi mogla biti moja, vaša, bilo čija; pričom o tome kako se »kupuje« ljubav i kako nas je svakom kupnjom sve manje i manje, dok se posve ne istopimo i nestanemo u moru tuđih očekivanja.
Ova istinita pripovjest govori o djetetu koje to već odavno više nije, kako u doslovnom, tako i u prenesenom smislu. Naime, osim što je akterka ove priče fizički odrasla, prerano je odraslo i malo dijete u njoj. Dijete kojeg nisu nauči voljeti sebe, dijete koje se prerano prestalo igrati i koje se posve neprimjetno zaboravilo smijati.
I kako netko ne bi, čitajući ove redove pomislio, kako je to priča iz vremena naših baka, da odmah razbijem sve eventualne zablude i kažem da je to priča ne tako davna, priča jedne relativno mlade žene koja tek sada pronalazi svoje mjesto pod suncem.
&&&
Nika se rodila kao veselo i razigrano dijete poput sve ostale djece kojima je rođenjem dana jednaka šansa da rastu i sazrijevaju u sretne i cjelovite osobe. To urođeno veselje moglo se uočiti ako ste se pažljivo zagledali u njene velike, bademaste oči koje su iskrile radosnim smijehom. Početak je bio obećavajući i život male Nike mogao je krenuti u posve drugom pravcu, da nije onog ali…
Ali, Nika je imala bolesnu i nezadovoljnu majku koja je imala previše posla sama sa sobom, da bi se srcem i dušom mogla posvetiti maloj Niki, i oca koji je zbog prirode posla tek povremeno navraćao u njihov dom.
Mama je bila osoba s veoma izraženim stavom »Ja sam uvijek u pravu«, osoba koja je često u njihovu domu nosila hlače i donosila važne odluke. Usto je bila i gotovo bolesno pedantna osoba koja je imala život organiziran i složen po ladicama po nekom samo njoj poznatom principu. Sve što je odudaralo i iskakalo iz tih postavljenih okvira, bilo je pogrešno i kao takvo – neprihvatljivo.
Prvo pravilo od kojeg Nikina mama ne odustaje ni danas, iako je već žena u poznim godinama, izražavala je učestalim ponavljanjem svojoj djeci, zatirući već u sjemenu i najmanji dašak dječje kreativnosti i slobodne volje. To legendarno pravilo glasi: »Pile ne može biti pametnije od kokoši.«
Drugo pravilo je bilo: »Dok si pod našim krovom radit ćeš onako kako ti mi kažemo.«
Dakle, njeno mišljenje moralo je biti i mišljenje njene djece, s čime se je Nika tijekom svog djetinjstva teško mirila.
Međutim, ubrzo je naučila da misliti svojom glavom i izreći svoje mišljenje, znači biti osuđena na majčinu mrzovolju, cjelodnevno prigovaranje i glasno komentiranje »dječje nezahvalnosti«.
Pošto je Nika, poput svakog drugog djeteta jako voljela svoju majku, podsvjesno je, negdje u nekom kutku svog dječjeg srca odlučila kako će misliti jednako kao mama, kako će raditi onako kako mama kaže i da će živjeti onako kako se to mami dopada – jer tada će je mama konačno zagrliti, poljubiti i reći joj kako je voli.
Najviše od svega su joj nedostajali majčini zagrljaji i poljubac na čelo prije spavanja. Nika je obično zaspala sama, prethodno uredno složivši odjeću koju je nosila preko dana na stolicu pored kreveta, namjestvši budilicu kako bi se pravovremeno probudila za odlazak u školu.
Ništa nije prepuštala slučaju.
Jer, dok je tako radila, mogla se nadati majčinom zagrljaju. Jednom kad mama bude imala više vremena, kada je neće boljeti glava i kada će biti zadovoljna onim što Nika napravi, mama će je posjesti na koljena, čvrsto je zagrliti i reći je kako je voli najviše na svijetu; kako je voli takvu kakva jest.
Nika i njena sestra su već s jedanaest godina morale same prati svoj donji veš, spremati doručak prije odlaska u školu, skuhati ručak ako su iz škole došle ranije, oprati suđe i urediti kuću. Jer, znale su da je mama bolesna, da će se vratiti umorna s posla kući i silno su je željele razveseliti. Možda ih, ako budu imale sreće, mama pohvali i kaže »Ovo ste krasno napravile!«
I Niki to nije bilo teško. Vrativši se iz škole, pristavila je ručak da se kuha, obrisala prah s namještaja i sjela pisati zadaću. Zadaća i učenje su bili na vrhu Nikinih prioriteta jer od nje se manje od petice nikada nije očekivalo. Za Nikine roditelje je bilo važno da imaju djecu na koju se ponose, za koje bi u telefonskom razgovoru s prijateljima mogli reći kako imaju djecu koja su najbolja u razredu. I uopće, naglasak je bio na tome da su uvijek i u svemu morale biti najbolje, kao što se to priliči »djeci iz dobre kuće«.
S iščekivanjem i strahom u srcu je pogledavala kroz prozor, kako bi vidjela mamu kada se bude vraćala kući, zamišljajući pritom mamin sretan lik kada uđe u kuhinju kojom se širio ugodan miris netom pripravljenog jela i njen pogled kada vidi lijepo postavljen stol i u vrtu ubrano cvijeće u vazi. Možda je mama zagrli i kaže »Hvala ti što si se tako potrudila.«
No, mama bi ušla u kuhinju i umjesto da primjeti sve što je Nika u svom djetinjem zanosu s ponosom pripremala, rekla:
»Vidim da niste pomele lišće u dvorištu. A i školska torba nije tamo gdje joj je mjesto. Pa zar se vi doista nikada nećete naučiti reda?«
U Nikinim očima bi zasjale suze, a u grlu bi osjetila kako je guši osjećaj nepravde i bijesa, a iznad svega ona grozna spoznaja da je još jedna šansa za zagrljaj i poljubac, netragom nestala…
Nika je bila bolešljivo dijete i često je morala primati injekcije ili posjećivati zubara. Tata i mama su joj obavezno prije odlaska liječniku rekli: »Mi znamo da ti nećeš plakati.«
I doista, Nika bi stisnula zube i nikada nije zaplakala. Stoički bi podnijela injekcije ili brušenje zuba. Zato što su to od nje očekivali ljudi koje je voljela najviše na svijetu (očito i više od sebe) i zato što će uz malo sreće čuti one dvije tako daleke riječi »Volim te.«
Ali, sve što bi čula bilo je: »Vidiš, mi smo znali da nećeš zaplakati!«
Kada bi kući nosila petice, nije bilo nikakvog odaziva; ali kada bi donijela ocjenu manju od pet, uslijedile bi kritike i očitavanja. Kada je jednom ipak skupila dovoljno hrabrosti da ih zapita: »Kad dobijem slabiju ocjenu, ljutite se i vičete na mene; a zašto me onda nitko nikada ne pohvali kada dobijem pet?« uslijedio je mlačni odgovor: »A zašto da te hvalimo, kad od tebe nismo manje ni očekivali?«
Teret njihovih očekivanja težak poput planine padao bi na njena leđa poput kamena i stiskao je u srcu prepunom tjeskobe
Nika je na koncu svake godina prošla s odličnim uspjehom, ali umjesto poklonjenog ručnog sata mnogo bi radije čula: »Volimo te, neovisno o tome s koliko si prošla. Volimo tebe, a ne tvoje ocjene…«
Dok su se njeni vršnjaci zabavljali i odlazili u kino, Nika je marljivo i uporno učila, a u svoje slobodno vrijeme radila ručne radove kojima je naučila mama, jer, »prava žena mora znati sve.«
Kada je već u srednjoj školi Nika morala iz grada kući, tada su tek svi mladi odlazili u grad.
Zato što su oni tako rekli, zato što dobre djevojke nemaju što raditi noću u gradu. A ona je svakako željela biti dobra djevojka, ne bi li konačno dobila svoj »komadić« ljubavi…
Čeznutljivo bi gledala majke i kćeri kako zagrljene hodaju gradom, okružene razdraganim smijehom i zamišljala sebe na mjestu te mlade djevojke.
Pošto gotovo nikada nije izlazila niti odlazila na more, Nika nikada nije naučila plivati i nije naučila plesati…živeći u svom osamljenom svijetu nedobrovoljne izolacije, teško se snalazila u slučajnom društvu, uglavnom šuteći, prepuna kompleksi i osjećaja manje vrijednosti.
Uostalom, gdje bi i stekla samopouzdanje, kada nikada ništa što je napravilo nije bilo dovoljno dobro: prašina nije bila dobro obrisana, ručak je bio premalo slan, a ocjene – ocjene su bile odlične, ali što kada »se od nje nikada manje i nije očekivalo.«
Nika se udala za prvog čovjeka koji joj je rekao »Volim te« i koji je znao otjerati njenu nesigurnost i njene strahove, nježno kao što vjetrić rastjera teške oblake na ljetnom nebu.
Zbog tog prvi puta jasno izrečenog »Volim te« i zbog dugih trenutaka nježnosti, Nika ga je zavoljela.
Sasvim slučajno je Nika imala sreće da je »otprve« naišla na pravu osobu. Moglo se desiti, da gladna ljubavi luta do iznemoglosti i u pogrešnim partnerima traži naklonost i ljubav, kako to često biva.
Sada je žena i majka. Ne prođe ni jedan jedini dan da svome djetetu ne kaže kako ga voli…bezuvjetno voleći svoje dijete polako je učila voljeti sebe…bio je to dug i težak put…od prvoga dana je obasipala svoje dijete ljubavlju i učila ga da se voli, ali mnogo više no što je ona naučila svoje dijete – je njeno dijete naučilo nju.
U njihovu životu vlada ravnopravan odnos, međusobno poštovanje i uvažavanje i nadasve puno ljubavi. Zagrljaj nije iznimka, već pravilo…Poljubac nije tek san njenog djeteta, već svakodnevni mali ritual kojim su obje blagoslovljene.
Njeno dijete zna plivati i plesati, zna mnogo više no što je znala ona; i upravo u toj slobodi duha svog djeteta, u njegovoj zaigranoj maštovitosti i hrabrosti, u beskrajnim mogućnostima koja se prostiru pred njegovim nogama – Nika vidi razlog da se ponosi.
Ne mjeri svoju ljubav količinom obrisane prašine i ne uvjetuje svoju ljubav prihvaćanjem njenog mišljenja, već voli svoje dijete naprosto zato što JE.
Ohrabruje ga u njegovim snovima, ma koliko nevjerovatni na prvi pogled ti snovi izgledali;
i nikada, baš nikada joj ne pada na pamet reći »Pile ne može biti pametnije od kokoši.«, jer, naposlijetku, gledajući u svoje dijete i njegov uspjeh zasnovan na vlastitoj odluci i izboru, shvaća da, iako je propustila mnogo stvari u životu, ipak nije propustila ono najvažnije – nije pala na »roditeljskom ispitu.«
Izgradivši taj poseban i nadasve blizak odnos sa svojim djetetom, smogla je hrabrosti oprostiti svojoj majci njeno neznanje. Spoznala je da je njena mama voljela onako kako je znala i onako kako su je naučili; pošto sama nikada nije osvijestila da postoji još jedan put osim usvajanja obrazaca svojih roditelja; a to je put posve suprotan, put bezuvjetne i čiste ljubavi koji ne ostavlja ožiljke na dječjoj duši.
Post je objavljen 20.11.2007. u 11:19 sati.