26.09.2007., srijeda
Živjeti u prvom licu jednine
|
Napomena: ovo nije lekcija iz gramatike, ako je to nekome bila prva misao pa je poželio pobjeći s bloga…  ovo su tek moja skromna razmišljanja o međusobnoj komunikaciji.Jedna od prvih stvari koje su nas u djetinjstvu učili, kada su nam pokušavali usaditi osjećaj za kulturu komunikacije bilo je slijedeće pravilo: »Kada govorite o sebi i drugima ili nabrajate više osoba uključivši i sebe, nastojte da sebe ne postavljate na prvo mjesto. Slijedi primjer: Nepravilno: JA i Maja smo išli u kino. JA, Marko i Maja smo bili na tulumu. Pravilno: Maja i ja smo išli u kino. Marko, Maja i ja smo bili na tulumu. Isto tako mi je ostalo u sjećanju da to inače veoma uporabno prvo lice jednine moramo upotrebljavati što je moguće štedljivije, trudeći se da ga postavimo upravo tamo gdje mu je mjesto, a nikako posvuda gdje nam to trenutno odgovara. Ista se rečenica može izreći na više načina. Nepoželjno: Ja jako volim raditi ono što me veseli i ja sam zbog toga veoma sretan. Ma tko što mislio o meni, ja sam taj koji ima zadnju riječ, jer ja krojim svoju sudbinu. Poželjno: Jako volim raditi ono što me veseli i zbog toga sam veoma sretan. Ma tko što mislio o meni, u toj stvari imam zadnju riječ jer sam krojim svoju sudbinu. *** To sam pravilo kao dijete prihvatila bez suvišnih pitanja i tako sam ga naučila koristiti, ne razmišljajući zašto je tome tako i zašto upravo taj raspored riječi. Vjerovatno sam u svojoj djetinjoj otvorenosti i uvjerenosti u nepogrešivost odraslih smatrala da tako naprosto mora biti. Tek mnogo, mnogo kasnije sam shvatila što uistinu znači JA i zašto je potrebno biti umjeren i oprezan u korištenju te male riječi. Neosporno je da ta riječ postoji u gramatici svakog jezika, pa tako i našeg – taj dio gradiva smo svi svladali, više ili manje uspješno. Međutim, kako umjereno i smisleno koristiti tu riječ, je lekcija koju smo propustili poslušati ili su nam je propustili objasniti. Tek mnogo kasnije rastući i sazrijevajući, shvatila sam bit ove male ali važne lekcije. Pravilnim korištenjem te male riječi možemo privući ili odbiti sugovornika, pokazati poštovanje prema njemu ili ga tretirati kao manje važnog. Neovisno o tome da li je u pitanju neznanje ili egotrip, poruka koju dobivamo od ljudi koji žive isključivo u svom »JA svijetu« svakako izaziva osjećaj nelagodnosti i neravnopravnosti. Što me je, naime, potaklo na pisanje ovog posta? U posljednje vrijeme sam čitala neke postove u kojima se ta mala riječ JA pojavljuje nebrojeno puta, i čitajući takve tekstove upravo »vrišti« s ekrana na onog koji čita. U postu od tek osam redaka izbrojala sam čak 13 puta riječ JA i to obično negdje na početku rečenice. U jednom drugom postu iste osobe sam u 10 redaka pronašla 8 puta to inače posve svakodnevno JA. Ne bi bilo ništa čudnog, kada to JA ne bi odašiljalo poruku »Samo ja sam bitan, ja najbolje znam, ja to radim dobro, ja imam zadnju riječ, ja zahtijevam, ja tražim, ja želim, ja vam govorim; pa sve do maltene JA VAM ZABRANJUJEM…. Sigurno smo se svi više ili manje bar nekoliko puta sreli s osobom čiji životni stil bismo opisali riječima »Ja, ja i opet samo ja.« Koliko nas je spremno živjeti ili biti bliski prijatelji s osobom koja je zatvorena u svoj »JA svijet«? Ako je taj »JA svijet« rezultat nepoznavanja komunikacije ili pomanjkanja obrazovanja, ništa nije izgubljeno i puno toga se može popraviti poradivši na komunikaciji. Daleko veći problem je kada je »JA svijet« svjestan izbor pojedinca, odraz njegovo stava prema sebi i drugima, oklop egoizma i narcisoidnosti kojim bez imalo osjećaja do drugih, zasipa svoju okolinu. Nije ugodno živjeti u sjeni nekog velikog JA. To najbolje znaju oni koji su proveli izvjesno vrijeme u društvu takve osobe. JA tip misli samo na sebe, JA tip voli slušati sam sebe kad govori, ali nema vremena poslušati druge. JA tip je isključiv i ne mari za mišljenje drugih. Atoritativan i isključiv vidi samo sebe i svoj vlastiti svijet, dok ljepota drugih koji ga okružuju ostaje nezamijećena i zgažena kao trava po kojoj svi prečicom prolaze. Polako ali sigurno, Ja tip ostaje sam na vjetrometini svojeg »JA svijeta« i u čudu se pita gdje su se svi razbježali. Pa, možda tamo gdje se riječ TI ili VI upotrebljava s ljubavlju i poštovanjem. Želim Vam lijep i ugodan dan! |
24.09.2007., ponedjeljak
Danas uživam u ovome... :)))
|
Israel Kamakawiwo version of Somewhere over the Rainbow |
17.09.2007., ponedjeljak
U cemu je smisao života?
|
Dobri, stari Platon je jednom davno napisao: »Smisao života je pripremanje na smrt…« Svaka čast Platonu, inače veoma poštujem neka razmišljanja tog bezvremenog čovjeka, ali u ovoj se tvrdnji ne mogu složiti s njim. Možda jedino pod uslovom ako je Platon govorio s karmičkog vidika, pa je htio reći da je smisao života u tome da živimo ovaj život najbolje što možemo, kako bismo stvorili pozitivnu karmu i mirno otišli kada za to dođe vrijeme. Vjerovatno ste se svi bar ponekad zapitali u čemu je smisao života…ako i niste temeljito razmišljali o tome, možda ste si tek usput postavili takvo pitanje, ako ništa drugo, onda barem onda kada ste bili na najboljem putu da pokleknete pred teretom problema što ih život s vremena na vrijeme naplavljuje pred naše noge. Po prvi puta sam bila suočena s tim pitanjem kada mi je bilo pet godina. Jedan filozofski raspoložen susjed me je pitao: »Što misliš, što je smisao života?« Neko sam ga vrijeme gledala u čudu, s velikim očima ispunjenim djetinjim nerazumijevanjem tako »odraslog« i ozbiljnog pitanja i dugo sam razmišljala što bih mu odgovorila, nadajući se da će susjed odustati. Međutim, nije se dao i ja sam, pritisnuta uz zid konačno iskreno odgovorila: »Ne znam. Ja sam tek počela živjeti. Kako vam onda mogu odgovoriti na to pitanje?« Nazočni su se, dakako, prosuli po podu iznenađeni mojim odgovorom, a meni tada nije bilo jasno što je tu tako smiješno. Inzistirala sam da mi objasne čemu se smiju i dobila sam slijedeći odgovor: »Očekivali smo da ćeš reći da je smisao života u tome da se zaposliš, udaš i rodiš djecu.« Iskreno, u tom su mi trenu svojom izjavom odrasli bili beskrajno smiješni i nisam mogla shvatiti kakav je to smisao života koji ti nudi tek posao, udaju, obitelj i onda, jednog dana kada dotraješ – umiranje…Mislila sam u sebi »Ako je to smisao života, onda život nema smisla. Kakva je to logika roditi se da bi proveo život u savladavanju mnogobrojnih prepreka i na kraju umro, zaboravljen od sviju…« Pitanje o smislu postojanja postavljala sam si još mnogo puta tijekom svog odrastanja i još uvijek sam bila jednako tako zbunjena kao i onda kada mi je bilo tek pet godina. Godine su polako prolazile, a ja sam si, potpuno nesvjesna toga, prestala postavljati to pitanje. Tek s vremena na vrijeme mi ga netko postavi ili se povede rasprava u nekom društvancetu, pa na površinu isplivaju stara sjećanja. Pokušala sam dokučiti razlog zašto me više ne muči to pitanje i iznenađena sam shvatila – zato što sada znam odgovor. A odgovor je nadasve kratak i jednostavan – smisao života životu dajemo sami. Smisao je u malim stvarima. Budemo li proveli život čekajući da se dogodi nešto veliko, da iza sebe pustimo neki »veliki« trag, propustit ćemo život sam. Onog trena kada sam prestala očekivati da će netko to napraviti umjesto mene i kada sam odbila biti marioneta u nečijim nevidljivim rukama, moj je život počeo dobivati posve drugačije obrise. Moj život je sam sebi postao smislom. Prvi dječji plač na mojim prsima i malena glavica pospanih očiju pored mojih usana... Prvi nespretni koraci, razbijena koljena i vragoljasti smjehovi što zvone poput kristala. Čovjek uz kojega sam poželjela biti i tada kada će mi se činiti da je smisao života već odavno iza mene. Prijatelji s kojima se mogu jednako tako iskreno nasmijati kao i zaplakati. Nedjeljni ručkovi s ostarjelim roditeljima i poljubac na smežurano lice. Zajedničke šetnje kroz modre boje ljeta i zlatne boje jeseni; iščekivanje prvih zimskih pahuljica i miris poljskog cvijeća u proljeće. Trenuci kada se radost smjenjivala s tugom jer su me zauvijek napuštali oni s kojima sam dijelila dobro i zlo – zahvalna i počašćena što su kročili u moj život i voljeli me takvu kakva jesam i što sam ja imala priliku voljeti njih. Pogled iz travnatog tepiha uprt u nebesku modrinu, zalazak sunca na večernjem horizontu i jutarnja kapljica rose na bijelom grmu ruže ispod moga prozora. Pjev ptica na obližnjem hrastu, miris borovine koji se širi u ljetnoj podnevnoj sparini i magličasta zavjesa od kišnih kapi kad predveče munja propara uspavano nebo. Smisao životu daju male stvari. A ipak tako velike…  |
13.09.2007., četvrtak
Danas nisam ja...
|
Mala, slana suza, izdajstvo spokoja, glumljena hrabrost na rubu očaja. Loptica tuge u mojim prsima i vrisak u grlu, margina razuma. Danas nisam ja i ova suza nije moja, posustala i umorna tragam za krhotinama. Gdje su nestali snovi i bijela pjena od oblaka, zvjezdani tepih u noći kojim sam oduvijek hodala?  |
07.09.2007., petak
O izrečenom...
|
»Čovjek je gospodar onih riječi koje nije izgovorio, ali je rob onih koje su mu izmakle.« (Arapska poslovica) Ovih dana intenzivno razmišljam o tome, koliko smo u stvari spremni razmisliti o onome što govorimo prije nego li što progovorimo. Koliko smo uopće spremni u »ulozi promatrača sa strane« pogledati svoje postupke i »preslušati« svoje riječi prije nego li skliznu s naših usana. Jesmo li od onih koji govore prije nego li razmisle, ili smo od onih koji temeljito promisle prije nego li što progovore? I da li je tako teško zastati za trenutak i kroz nečije oči promotriti vlastite riječi i postupke? Da li nam je uopće važno kako će naše riječi na nekoga djelovati, ili govorimo impulsivno i stihijski kako nam se prohtije? Možda čak želimo nekoga svjesno povrijediti svojim riječima? Dakako da sam zagovornik istine i dakako da ne podržavam laži i prijetvorno laskanje, ali ne mogu a da se ne zapitam, jesmo li se i koliko potrudili prezentirati »svoju istinu« na način dostojan onoga kome je upućena? Činjenica je da je istina samo jedna, ali je mnogo načina na koji možemo govoriti istinu. Uostalom, samo Univerzum zna koja je istina prava, tako da treba imati na umu da svatko od onih koji govore ima svoju vlastitu »istinu« u koju vjeruje. Dakle, radije bih govorila o mišljenju, no o istini. Prije svega je dobro osvijestiti da i drugi ljudi imaju osjećaje, da kao i mi poznaju suze i smijeh, bol i tugu…Kao što udarac može boljeti nas, tako može boljeti i druge. Možda više, možda manje, ali bol je svakako prisutna. Uvijek sam iznova začuđena kad vidim kako pojedini ljudi misle da za njih vrijede posve druga pravila od onih koja vrijede za većinu Svi mi možemo pogriješiti, izgubiti kontrolu i reći ono što ne mislim. To je normalno jer svi smo samo ljudi. Ali fascinira me ona grupa ljudi koja sustavno govori sve što im je na jeziku (umu) kao da su posve sami na svijetu. I što je najzanimljivije, ne staju ni onda kada vide da su nekog povrijedili ili mu nanijeli bol… Štoviše, tvrdoglavo i uporno srljaju naprijed dok svoju »žrtvu« ne zgaze u neraspoznavni oblik na pločniku. I ako se nađe koja dobronamjerna duša da im skrene pažnju kako to baš i nije bilo lijepo, obično dobije odgovor: »Pa što, rekao sam samo istinu.« Što je istina? Da li je moja istina nužno i vaša? I da li je istina data u tom trenutku bila potrebna? Da li je ta »istina« bila vrijedna nečijih patnji i suza? Jesmo li tom »istinom« učinilo nešto dobro i konstruktivno, ili smo uništili nečiji život i snove? Kao i za sve druge stvari u životu, tako i za naše mišljenje vrijedi zlatno pravilo koje glasi: »Mišljenje izrečeno u pogrešnom trenutku i na pogrešan način može nanijeti više štete nego koristi.« No, unatoč tome, svako se mišljenje lakše prihvati ako je dano na odgovarajuć i empatičan način, s poželjnom dozom poštovanja do sugovornika; nego ako je izrečeno nepromišljeno i u afektu. Osobno dajem mišljenje ili savjet o nečem samo ako me za to zatraže. U suprotnom vršim određenu vrstu »nasilja« nad osobom kojoj uopće nije stalo do mog mišljenja, a ponajmanje savjeta. Radije dragoj osobi dam do znanja da sam za nju uvijek tu, ako ikada osjeti potrebu za mojim prisustvom. Priča mi prijateljica da na poslu imaju jednu kolegicu koja svakom kojeg sretne MORA reći ono što misli, iako je nitko ne pita za mišljenje. Pa tako svakodnevno od nje mogu čuti komentare poput ovih: »Joj, pa kak si se to danas obukla, to ti nikak ne stoji!«, »Kad si zadnji puta bila kod frizera, kosa ti je živi užas!«, »U ovim cipelama izgledaš jeftino, odmah se vidi da su s placa!« itd, itd… S vremena na vrijeme ta se osoba žali, kako svi bježe od nje i kako joj nije jasno zašto je ljudi ne vole…zbilja, zašto ono svi bježe od nje? :) Neki dan čitajući blogove i komentare, naletjeh na divan primjer kako se može dostojanstveno reći ono što misliš iako misliš drugačije! Jedan bloger je uzvratio posjet na blog koji mu sadržajno nije bio blizak (ne zato što ne bi bio dobar, već je naprosto različit od onog što ga zanima), i ostavio je divan komentar kojim nije povrijedio nikoga, a pokazao je da poštuje onog koga je posjetio, a pritom ipak rekao što misli! U stvari, to me i potaklo na pisanje ovog članka! Sve previše je onih koji su skloni na prvu loptu nekoga popljuvati, zaboravljajući pritom kako bi se oni osjećali, da se njima čini isto! I to je ono što ne mogu shvatiti…za zastati i promisliti o onom što ćemo reći je potrebno svega nekoliko trenutaka, pa zašto ih onda ne iskoristiti? I naposlijetku, ako već i kažemo stihijski svoje mišljenje i njime povrijedimo nekoga, još uvijek nam ostaje ona predivna, ali iskreno izrečena riječ »oprosti«, koja je, na žalost, tako često neopravdano zapostavljena. |
05.09.2007., srijeda
Paketić od snova za tvoj dan
|
Sjećaš li se koliko smo puta padale i imale izgrebana koljena ali nije tako strašno boljelo jer smo imale jedna drugu da se zagrlimo i tako zagrljene zabravimo na suze koje teku? Koliko smo mladenačkih ljubavi isplakale kroz naše djetinje snove, koliko smo puta potajice uvečer čitale knjige ispod pokrivača i hihotale se našim malim tajnama? Sjećaš li se kako smo odrastale prepune želja k'o šarenih balona, i kako smo sve crne slike oko nas bojale u pastelne tonove duginih boja? Sjećaš li se naših rastanaka i smišljanja razloga da ostanemo, dok su pored nas promicale sjene i žubor glasova s tvog terminala? Ja se i danas prisjećam svega dok sa iskrom sjete i ljubavlju u očima posebnom pošiljkom u tvom pravcu šaljem jedan od naših šarenih balona. Šareni paketić sastavljen od snova umotan u ljubav i s mašnicom od želja komadić bezbrižnog djetinjstva izrezan iz našeg starog albuma i malog anđela s prve strane da te umjesto mene grli i čuva. Sve najbolje za tvoj dan, sestro, i neka ti nebo bude sklono čak i kad oko tebe bjesne oluje i kišne kapi na prozorima skrivaju pogled na procvali ljiljan u tvom vrtu. Sretan ti rođendan, draga! |
| < | rujan, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Copyright © Irnan - NPZ, 2006/07/08
STARIJI POSTOVI
Linkovi
Tutor.BlogBlog.hr
Uvod u html
Forum.hr
TIHOVANJE DUŠE
Misli i aforizmi
Kako vidim prirodu
Što radim kad ništa ne radim :)
TU RADO SVRATIM:
Reiki forum
Reiki blog
Reiki hara blog
Magicus.info
Vilinski simboli
M. Jeršek site
Amar nat
Angelspring site
Angelspring
APK
Atlantik
Budan blog
Clear flame
Čekam proljeće
Dijete u meni
Duboko modro more
Em
freestyler
Galadriel
Gradska pahuljica
Greentea
Guest01
Hannah2
H.A.N.N.A.H.
Inočka
Irida
Ishatai
Ishatai na blogeru
lipa mare
Lostinfantasy
Ljubav u malom
Marsi
Mriža zivota
nebulozemoje
Nevinasce
New life
obicnaklinka.blog.hr/
Odgoj s osmjehom
One love one life
Poezija na crno
Prijateljica svjetlosti
Prorok
Putnik promatrač
Reina
Rea
Safiris
Safiris 2
Sanja
Skywalker
Slonic
Srce na pauzi
Spirit
Suncokretić
Svijetmakrobiotike
Tai
Tinuviel
Too much&too little
Tražeći sebe
Trillian
U potrazi za istinom
Viktor
Začarana dolina
Zelenixsvijet
Zvonjava.blog
Žubor vode
Nihonkichigai I
Nihonkichigai II
Nihonkichiga III
Nihonkichigai IV
Nihonkichigai V
Životna načela reikia
Dr. Mikao Usui
1.Don't worry - just for today
2.Don't get angry- just for today
3.Be thankful for the many blessings
4.Earn your daily bread honestly
5.Try to be kind to allliving beings around you
1.Upravo danas, nemoj brinuti.
2.Upravo danas, nemoj se ljutiti
3.Budi zahvalan za mnoge blagoslove
4.Zarađuj pošteno svoj kruh
5.Budi ljubazan prema svim bićima
Danas su bili vrijedni: :)
Svratili su do mene:
TEKSTOVI KOJI SU ME SE DOTAKLI
DESIDERATA
Max Ehrmann
Kročite smireno kroz buku i strku
i ne poželite mir koji donosi vječna tišina.
Trudite se, ali bez potčinjavanja
da budete u dobrim odnosima sa svim ljudima.
Govorite svoju istinu tiho i jasno
i slušajte što vam drugi govore.
Jer čak i dosadni i neuki imaju svoju priču.
Izbjegavajte glasne i agresivne osobe -
one uznemiruju dušu.
Uspoređujući sebe sa drugima, možete postati sujetni i ogorčeni,
jer uvijek će biti gorih i boljih od vas.
Uživajte u svojim dostignućima, kao i u svojim planovima.
Vodite računa o svom zvanju, ma kako skromno bilo,
jer to je nešto što stvarno posjedujete u ovom nemirnom
i promjenjivom vremenu.
Budite svoji!
Posebno ne iziskujte lažnu naklonost, niti budite
cinični u ljubavi.
Unatoč svim prijevarama i razočaranjima,
ljubav uvijek ispočetka niče poput trave.
Brižljivo postupajte s iskustvom koje vam donose godine
i dostojanstveno im predajte mladost.
Razvijajte snagu duha da vas zaštiti od iznenadnih nedaća.
Ne budite sebe sumnjama i negativnim razmišljanjima,
previše je strahova rođeno u samoći i premorenosti životom.
Ispod zdrave discipline, budite nježni prema sebi.
Vi ste dijete Svemira, kao i stabla i zvijezde i vi imate
pravo biti ovdje.
I bez obzira da li je to vama jasno ili ne,
Svemir se razvija točno onako kako treba.
Zato budite u miru božjem, ma što on za vas bio
i ma kakvi bili vaši zadaci u ovoj ludnici,
sačuvajte mir u svojoj duši.
Sa svim svojim prijevarama, svojom iskrenošću i
promašenim snovima,
ovo je još uvijek predivan svijet.
Čuvajte sebe.
Uložite sve što imate i što jeste -
I BUDITE SRETNI!
@
NAUČIO SAM
Andy Rooney
Naučio sam...
da trebamo biti zahvalni
što nam Bog ne daje uvijek
ono što tražimo
Naučio sam...
da uvijek možeš za nekoga moliti,
kad nema snage da si može pomoći
na drugi način.
Naučio sam...
da ti je, bez obzira koliko ozbiljnosti
život zahtijeva od tebe,
uvijek potreban prijatelj
s kojim se možeš glupirati.
Naučio sam...
da je biti ljubazan važnije nego biti u pravu.
Naučio sam...
da ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane.
Naučio sam...
da svatko koga sretneš,
zaslužuje da ga pozdraviš s osmjehom.
Naučio sam...
da dobre prilike nikada nisu izgubljene;
netko će se uvijek poslužiti onima koje ti propustiš.
Naučio sam...
kada se naučiš živjeti u luci gorčine,
sreća će se uvijek sidriti negdje drugdje.
Naučio sam...
da treba dijeliti riječi koje su
nježne i mekane,
jer češ ih sutra možda morati pojesti.
Naučio sam...
da je osmjeh jedan jeftin način
da popraviš svoj izgled.
Naučio sam...
da ne mogu odabrati kako se osjećam,
ali da mogu odabrati
što ću napraviti u vezi toga.
Naučio sam...
da svi žele živjeti na planini,
ali da se sva sreća i rast
događaju dok se uspinješ.
Naučio sam...
da je dobro davati savjet
samo u dva slučaja:
kada ga netko traži
ili kada je pitanje života i smrti.
Naučio sam...
kada planiraš osvetiti se nekome,
time samo dozvoljavaš sebi
da te ta osoba nastavi vrijeđati.
Naučio sam...
što imam manje vremena,
više stvari mogu napraviti.
@
LAGANO UMIRANJE
Pablo Neruda
Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša glazbu,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvaća pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navike,
postavljajući si svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
i ne priča s onima koje ne poznaje.
Lagano umire onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija
od onih koje daju sjaj očima
i napuštenim srcima.
Lagano umire onaj koji ne mijenja život
kad nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti
radi nesigurnosti i koji ne ide
za svojim snovima.
Onaj koji si neće dozvoliti
niti jednom u svom životu
da pobjegne os smislenih savjeta…
Živi danas! Riskiraj danas! Učini danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan!
@
Khalil Gibran
Tvoja djeca nisu tvoja djeca.
Ona su sinovi i kćeri Života koji teži samome sebi.
Dođu kroz tebe, no ne iz tebe,
i iako su s tobom, ona ti ne pripadaju.
Možeš im dati svoju ljubav,
ali ne i svoje misli,
jer ona imaju svoje vlastite misli.
Možeš biti dom njihovim tijelima,
no ne i njihovim dušama,
zato što njihove duše prebivaju
u kući od sutra, koju ti
ne možeš posjetiti, čak ni
u svojim snovima.
Možeš se truditi da im budeš slična,
ali ne traži, da bi oni postali poput tebe.
@
AKO
Rudyard Kipling
Ako možeš ostati miran kad na tvom putu
Svi izgube glavu i prstom pokazuju na tebe...
Ako sačuvaš povjerenje kad svi ostali sumnjaju,
Ali ako im ne zamjeriš što nemaju povjerenja...
Ako ne lažeš kad čuješ laži,
Ili ako ne mrziš kad tebe mrze,
Ako se ne praviš suviše dobar,
Niti govoriš mudro...
Ako snivaš, ali ti snovi nisu sve;
Ako misliš; ali ti misli uvijek ostanu čiste...
Ako znaš primati pobjedu i poraz,
Primati jednako jedno i drugo...
Ako možeš podnijeti da tvoju istinu
Varalice iskrivljuju kako bi lakše prevarili budale...
Ako vidiš kako u komadiće razbijaju tvoj cilj
I ako se sagneš podignuti i pokupiti ostatke...
Ako možeš skupiti sva svoja dobra
I staviti ih na kocku, sve odjednom,
I ako si spreman ponovno krenuti kao na početku,
Ne izustivši ni riječi, izgubivši sve uz osmijeh...
Ako prisiliš svoje srce, svoje živce, svoje mišiće
Da služe tvojim ciljevima i kad su smalaksali,
I ako ustraješ kada sve zastane,
Izuzev volje koja naređuje: "Drži se dobro... "
Ako se usred gomile ne ponosiš
I ne smatraš se herojem ako se družiš s velikima,
Ako te prijatelj niti neprijatelj ne mogu pokvariti,
Ako svaki čovjek za tebe nešto znači, ali nijedan suviše...
Ako umiješ dobro ispuniti svaku minutu svog života,
I svakog trenutka ideš pravim putem -
Tvoja bit će zemlja i svo njezino blago,
Jer bit ćeš čovjek, sine moj!
@