free hit counter
Irnan blog - NPZ

Irnan blog - NPZ

26.09.2007., srijeda


Živjeti u prvom licu jednine


Napomena: ovo nije lekcija iz gramatike, ako je to nekome bila prva misao pa je poželio pobjeći s bloga…cerek ovo su tek moja skromna razmišljanja o međusobnoj komunikaciji.

Jedna od prvih stvari koje su nas u djetinjstvu učili, kada su nam pokušavali usaditi osjećaj za kulturu komunikacije bilo je slijedeće pravilo:

»Kada govorite o sebi i drugima ili nabrajate više osoba uključivši i sebe, nastojte da sebe ne postavljate na prvo mjesto. Slijedi primjer:

Nepravilno: JA i Maja smo išli u kino. JA, Marko i Maja smo bili na tulumu.

Pravilno: Maja i ja smo išli u kino. Marko, Maja i ja smo bili na tulumu.


Isto tako mi je ostalo u sjećanju da to inače veoma uporabno prvo lice jednine moramo upotrebljavati što je moguće štedljivije, trudeći se da ga postavimo upravo tamo gdje mu je mjesto, a nikako posvuda gdje nam to trenutno odgovara. Ista se rečenica može izreći na više načina.

Nepoželjno: Ja jako volim raditi ono što me veseli i ja sam zbog toga veoma sretan. Ma tko što mislio o meni, ja sam taj koji ima zadnju riječ, jer ja krojim svoju sudbinu.

Poželjno: Jako volim raditi ono što me veseli i zbog toga sam veoma sretan. Ma tko što mislio o meni, u toj stvari imam zadnju riječ jer sam krojim svoju sudbinu
.

***

To sam pravilo kao dijete prihvatila bez suvišnih pitanja i tako sam ga naučila koristiti, ne razmišljajući zašto je tome tako i zašto upravo taj raspored riječi. Vjerovatno sam u svojoj djetinjoj otvorenosti i uvjerenosti u nepogrešivost odraslih smatrala da tako naprosto mora biti. Tek mnogo, mnogo kasnije sam shvatila što uistinu znači JA i zašto je potrebno biti umjeren i oprezan u korištenju te male riječi. Neosporno je da ta riječ postoji u gramatici svakog jezika, pa tako i našeg – taj dio gradiva smo svi svladali, više ili manje uspješno. Međutim, kako umjereno i smisleno koristiti tu riječ, je lekcija koju smo propustili poslušati ili su nam je propustili objasniti. Tek mnogo kasnije rastući i sazrijevajući, shvatila sam bit ove male ali važne lekcije. Pravilnim korištenjem te male riječi možemo privući ili odbiti sugovornika, pokazati poštovanje prema njemu ili ga tretirati kao manje važnog. Neovisno o tome da li je u pitanju neznanje ili egotrip, poruka koju dobivamo od ljudi koji žive isključivo u svom »JA svijetu« svakako izaziva osjećaj nelagodnosti i neravnopravnosti.

Što me je, naime, potaklo na pisanje ovog posta? U posljednje vrijeme sam čitala neke postove u kojima se ta mala riječ JA pojavljuje nebrojeno puta, i čitajući takve tekstove upravo »vrišti« s ekrana na onog koji čita. U postu od tek osam redaka izbrojala sam čak 13 puta riječ JA i to obično negdje na početku rečenice. U jednom drugom postu iste osobe sam u 10 redaka pronašla 8 puta to inače posve svakodnevno JA.

Ne bi bilo ništa čudnog, kada to JA ne bi odašiljalo poruku »Samo ja sam bitan, ja najbolje znam, ja to radim dobro, ja imam zadnju riječ, ja zahtijevam, ja tražim, ja želim, ja vam govorim; pa sve do maltene JA VAM ZABRANJUJEM….

Sigurno smo se svi više ili manje bar nekoliko puta sreli s osobom čiji životni stil bismo opisali riječima »Ja, ja i opet samo ja.« Koliko nas je spremno živjeti ili biti bliski prijatelji s osobom koja je zatvorena u svoj »JA svijet«? Ako je taj »JA svijet« rezultat nepoznavanja komunikacije ili pomanjkanja obrazovanja, ništa nije izgubljeno i puno toga se može popraviti poradivši na komunikaciji.

Daleko veći problem je kada je »JA svijet« svjestan izbor pojedinca, odraz njegovo stava prema sebi i drugima, oklop egoizma i narcisoidnosti kojim bez imalo osjećaja do drugih, zasipa svoju okolinu.

Nije ugodno živjeti u sjeni nekog velikog JA. To najbolje znaju oni koji su proveli izvjesno vrijeme u društvu takve osobe. JA tip misli samo na sebe, JA tip voli slušati sam sebe kad govori, ali nema vremena poslušati druge. JA tip je isključiv i ne mari za mišljenje drugih. Atoritativan i isključiv vidi samo sebe i svoj vlastiti svijet, dok ljepota drugih koji ga okružuju ostaje nezamijećena i zgažena kao trava po kojoj svi prečicom prolaze.

Polako ali sigurno, Ja tip ostaje sam na vjetrometini svojeg »JA svijeta« i u čudu se pita gdje su se svi razbježali. Pa, možda tamo gdje se riječ TI ili VI upotrebljava s ljubavlju i poštovanjem.

Želim Vam lijep i ugodan dan!

- 08:04 - Komentari (24) - Isprintaj - #

24.09.2007., ponedjeljak


Danas uživam u ovome... :)))



Israel Kamakawiwo version of Somewhere over the Rainbow
- 10:49 - Komentari (14) - Isprintaj - #

17.09.2007., ponedjeljak


U cemu je smisao života?

Dobri, stari Platon je jednom davno napisao:

»Smisao života je
pripremanje na smrt…«


Svaka čast Platonu, inače veoma poštujem neka razmišljanja tog bezvremenog čovjeka, ali u ovoj se tvrdnji ne mogu složiti s njim. Možda jedino pod uslovom ako je Platon govorio s karmičkog vidika, pa je htio reći da je smisao života u tome da živimo ovaj život najbolje što možemo, kako bismo stvorili pozitivnu karmu i mirno otišli kada za to dođe vrijeme.

Vjerovatno ste se svi bar ponekad zapitali u čemu je smisao života…ako i niste temeljito razmišljali o tome, možda ste si tek usput postavili takvo pitanje, ako ništa drugo, onda barem onda kada ste bili na najboljem putu da pokleknete pred teretom problema što ih život s vremena na vrijeme naplavljuje pred naše noge.
Po prvi puta sam bila suočena s tim pitanjem kada mi je bilo pet godina. Jedan filozofski raspoložen susjed me je pitao:

»Što misliš, što je smisao života?«

Neko sam ga vrijeme gledala u čudu, s velikim očima ispunjenim djetinjim nerazumijevanjem tako »odraslog« i ozbiljnog pitanja i dugo sam razmišljala što bih mu odgovorila, nadajući se da će susjed odustati. Međutim, nije se dao i ja sam, pritisnuta uz zid konačno iskreno odgovorila:

»Ne znam. Ja sam tek počela živjeti. Kako vam onda mogu odgovoriti na to pitanje?«

Nazočni su se, dakako, prosuli po podu iznenađeni mojim odgovorom, a meni tada nije bilo jasno što je tu tako smiješno. Inzistirala sam da mi objasne čemu se smiju i dobila sam slijedeći odgovor:

»Očekivali smo da ćeš reći da je smisao života u tome da se zaposliš, udaš i rodiš djecu.«

Iskreno, u tom su mi trenu svojom izjavom odrasli bili beskrajno smiješni i nisam mogla shvatiti kakav je to smisao života koji ti nudi tek posao, udaju, obitelj i onda, jednog dana kada dotraješ – umiranje…Mislila sam u sebi »Ako je to smisao života, onda život nema smisla. Kakva je to logika roditi se da bi proveo život u savladavanju mnogobrojnih prepreka i na kraju umro, zaboravljen od sviju…«

Pitanje o smislu postojanja postavljala sam si još mnogo puta tijekom svog odrastanja i još uvijek sam bila jednako tako zbunjena kao i onda kada mi je bilo tek pet godina.

Godine su polako prolazile, a ja sam si, potpuno nesvjesna toga, prestala postavljati to pitanje. Tek s vremena na vrijeme mi ga netko postavi ili se povede rasprava u nekom društvancetu, pa na površinu isplivaju stara sjećanja. Pokušala sam dokučiti razlog zašto me više ne muči to pitanje i iznenađena sam shvatila – zato što sada znam odgovor.

A odgovor je nadasve kratak i jednostavan – smisao života životu dajemo sami. Smisao je u malim stvarima. Budemo li proveli život čekajući da se dogodi nešto veliko, da iza sebe pustimo neki »veliki« trag, propustit ćemo život sam.

Onog trena kada sam prestala očekivati da će netko to napraviti umjesto mene i kada sam odbila biti marioneta u nečijim nevidljivim rukama, moj je život počeo dobivati posve drugačije obrise. Moj život je sam sebi postao smislom.

Prvi dječji plač na mojim prsima i malena glavica pospanih očiju pored mojih usana... Prvi nespretni koraci, razbijena koljena i vragoljasti smjehovi što zvone poput kristala. Čovjek uz kojega sam poželjela biti i tada kada će mi se činiti da je smisao života već odavno iza mene. Prijatelji s kojima se mogu jednako tako iskreno nasmijati kao i zaplakati. Nedjeljni ručkovi s ostarjelim roditeljima i poljubac na smežurano lice. Zajedničke šetnje kroz modre boje ljeta i zlatne boje jeseni; iščekivanje prvih zimskih pahuljica i miris poljskog cvijeća u proljeće. Trenuci kada se radost smjenjivala s tugom jer su me zauvijek napuštali oni s kojima sam dijelila dobro i zlo – zahvalna i počašćena što su kročili u moj život i voljeli me takvu kakva jesam i što sam ja imala priliku voljeti njih. Pogled iz travnatog tepiha uprt u nebesku modrinu, zalazak sunca na večernjem horizontu i jutarnja kapljica rose na bijelom grmu ruže ispod moga prozora. Pjev ptica na obližnjem hrastu, miris borovine koji se širi u ljetnoj podnevnoj sparini i magličasta zavjesa od kišnih kapi kad predveče munja propara uspavano nebo.

Smisao životu daju male stvari. A ipak tako velike…



opis slike
- 11:10 - Komentari (30) - Isprintaj - #

13.09.2007., četvrtak


Danas nisam ja...
Mala, slana suza,
izdajstvo spokoja,
glumljena hrabrost
na rubu očaja.

Loptica tuge
u mojim prsima
i vrisak u grlu,
margina razuma.

Danas nisam ja
i ova suza nije moja,
posustala i umorna
tragam za krhotinama.

Gdje su nestali snovi
i bijela pjena od oblaka,
zvjezdani tepih u noći
kojim sam oduvijek hodala?



opis slike


- 17:54 - Komentari (13) - Isprintaj - #

07.09.2007., petak


O izrečenom...
»Čovjek je gospodar onih riječi
koje nije izgovorio,
ali je rob onih koje
su mu izmakle.«
(Arapska poslovica)

Ovih dana intenzivno razmišljam o tome, koliko smo u stvari spremni razmisliti o onome što govorimo prije nego li što progovorimo. Koliko smo uopće spremni u »ulozi promatrača sa strane« pogledati svoje postupke i »preslušati« svoje riječi prije nego li skliznu s naših usana.

Jesmo li od onih koji govore prije nego li razmisle, ili smo od onih koji temeljito promisle prije nego li što progovore? I da li je tako teško zastati za trenutak i kroz nečije oči promotriti vlastite riječi i postupke? Da li nam je uopće važno kako će naše riječi na nekoga djelovati, ili govorimo impulsivno i stihijski kako nam se prohtije? Možda čak želimo nekoga svjesno povrijediti svojim riječima? Dakako da sam zagovornik istine i dakako da ne podržavam laži i prijetvorno laskanje, ali ne mogu a da se ne zapitam, jesmo li se i koliko potrudili prezentirati »svoju istinu« na način dostojan onoga kome je upućena? Činjenica je da je istina samo jedna, ali je mnogo načina na koji možemo govoriti istinu. Uostalom, samo Univerzum zna koja je istina prava, tako da treba imati na umu da svatko od onih koji govore ima svoju vlastitu »istinu« u koju vjeruje. Dakle, radije bih govorila o mišljenju, no o istini.

Prije svega je dobro osvijestiti da i drugi ljudi imaju osjećaje, da kao i mi poznaju suze i smijeh, bol i tugu…Kao što udarac može boljeti nas, tako može boljeti i druge. Možda više, možda manje, ali bol je svakako prisutna. Uvijek sam iznova začuđena kad vidim kako pojedini ljudi misle da za njih vrijede posve druga pravila od onih koja vrijede za većinu

Svi mi možemo pogriješiti, izgubiti kontrolu i reći ono što ne mislim. To je normalno jer svi smo samo ljudi. Ali fascinira me ona grupa ljudi koja sustavno govori sve što im je na jeziku (umu) kao da su posve sami na svijetu. I što je najzanimljivije, ne staju ni onda kada vide da su nekog povrijedili ili mu nanijeli bol… Štoviše, tvrdoglavo i uporno srljaju naprijed dok svoju »žrtvu« ne zgaze u neraspoznavni oblik na pločniku. I ako se nađe koja dobronamjerna duša da im skrene pažnju kako to baš i nije bilo lijepo, obično dobije odgovor: »Pa što, rekao sam samo istinu.«

Što je istina? Da li je moja istina nužno i vaša? I da li je istina data u tom trenutku bila potrebna? Da li je ta »istina« bila vrijedna nečijih patnji i suza? Jesmo li tom »istinom« učinilo nešto dobro i konstruktivno, ili smo uništili nečiji život i snove?

Kao i za sve druge stvari u životu, tako i za naše mišljenje vrijedi zlatno pravilo koje glasi:
»Mišljenje izrečeno u pogrešnom trenutku i na pogrešan način može nanijeti više štete nego koristi.«

No, unatoč tome, svako se mišljenje lakše prihvati ako je dano na odgovarajuć i empatičan način, s poželjnom dozom poštovanja do sugovornika; nego ako je izrečeno nepromišljeno i u afektu.

Osobno dajem mišljenje ili savjet o nečem samo ako me za to zatraže. U suprotnom vršim određenu vrstu »nasilja« nad osobom kojoj uopće nije stalo do mog mišljenja, a ponajmanje savjeta. Radije dragoj osobi dam do znanja da sam za nju uvijek tu, ako ikada osjeti potrebu za mojim prisustvom.

Priča mi prijateljica da na poslu imaju jednu kolegicu koja svakom kojeg sretne MORA reći ono što misli, iako je nitko ne pita za mišljenje. Pa tako svakodnevno od nje mogu čuti komentare poput ovih: »Joj, pa kak si se to danas obukla, to ti nikak ne stoji!«, »Kad si zadnji puta bila kod frizera, kosa ti je živi užas!«, »U ovim cipelama izgledaš jeftino, odmah se vidi da su s placa!« itd, itd…
S vremena na vrijeme ta se osoba žali, kako svi bježe od nje i kako joj nije jasno zašto je ljudi ne vole…zbilja, zašto ono svi bježe od nje? :)

Neki dan čitajući blogove i komentare, naletjeh na divan primjer kako se može dostojanstveno reći ono što misliš iako misliš drugačije! Jedan bloger je uzvratio posjet na blog koji mu sadržajno nije bio blizak (ne zato što ne bi bio dobar, već je naprosto različit od onog što ga zanima), i ostavio je divan komentar kojim nije povrijedio nikoga, a pokazao je da poštuje onog koga je posjetio, a pritom ipak rekao što misli! U stvari, to me i potaklo na pisanje ovog članka!

Sve previše je onih koji su skloni na prvu loptu nekoga popljuvati, zaboravljajući pritom kako bi se oni osjećali, da se njima čini isto! I to je ono što ne mogu shvatiti…za zastati i promisliti o onom što ćemo reći je potrebno svega nekoliko trenutaka, pa zašto ih onda ne iskoristiti?

I naposlijetku, ako već i kažemo stihijski svoje mišljenje i njime povrijedimo nekoga, još uvijek nam ostaje ona predivna, ali iskreno izrečena riječ »oprosti«, koja je, na žalost, tako često neopravdano zapostavljena.


opis slike
- 12:42 - Komentari (29) - Isprintaj - #

05.09.2007., srijeda


Paketić od snova za tvoj dan
Sjećaš li se koliko smo puta
padale i imale izgrebana koljena
ali nije tako strašno boljelo
jer smo imale jedna drugu
da se zagrlimo i tako zagrljene
zabravimo na suze koje teku?
Koliko smo mladenačkih ljubavi
isplakale kroz naše djetinje snove,
koliko smo puta potajice uvečer
čitale knjige ispod pokrivača
i hihotale se našim malim tajnama?
Sjećaš li se kako smo odrastale
prepune želja k'o šarenih balona,
i kako smo sve crne slike oko nas
bojale u pastelne tonove duginih boja?
Sjećaš li se naših rastanaka
i smišljanja razloga da ostanemo,
dok su pored nas promicale sjene
i žubor glasova s tvog terminala?
Ja se i danas prisjećam svega
dok sa iskrom sjete i ljubavlju u očima
posebnom pošiljkom u tvom pravcu
šaljem jedan od naših šarenih balona.
Šareni paketić sastavljen od snova
umotan u ljubav i s mašnicom od želja
komadić bezbrižnog djetinjstva
izrezan iz našeg starog albuma
i malog anđela s prve strane
da te umjesto mene grli i čuva.


Sve najbolje za tvoj dan, sestro,
i neka ti nebo bude sklono čak
i kad oko tebe bjesne oluje
i kišne kapi na prozorima skrivaju pogled
na procvali ljiljan u tvom vrtu.


Sretan ti rođendan, draga!

opis slike


- 08:02 - Komentari (13) - Isprintaj - #