Marketing
U cemu je smisao života?
Dobri, stari Platon je jednom davno napisao:
»Smisao života je
pripremanje na smrt…«
Svaka čast Platonu, inače veoma poštujem neka razmišljanja tog bezvremenog čovjeka, ali u ovoj se tvrdnji ne mogu složiti s njim. Možda jedino pod uslovom ako je Platon govorio s karmičkog vidika, pa je htio reći da je smisao života u tome da živimo ovaj život najbolje što možemo, kako bismo stvorili pozitivnu karmu i mirno otišli kada za to dođe vrijeme.
Vjerovatno ste se svi bar ponekad zapitali u čemu je smisao života…ako i niste temeljito razmišljali o tome, možda ste si tek usput postavili takvo pitanje, ako ništa drugo, onda barem onda kada ste bili na najboljem putu da pokleknete pred teretom problema što ih život s vremena na vrijeme naplavljuje pred naše noge.
Po prvi puta sam bila suočena s tim pitanjem kada mi je bilo pet godina. Jedan filozofski raspoložen susjed me je pitao:
»Što misliš, što je smisao života?«
Neko sam ga vrijeme gledala u čudu, s velikim očima ispunjenim djetinjim nerazumijevanjem tako »odraslog« i ozbiljnog pitanja i dugo sam razmišljala što bih mu odgovorila, nadajući se da će susjed odustati. Međutim, nije se dao i ja sam, pritisnuta uz zid konačno iskreno odgovorila:
»Ne znam. Ja sam tek počela živjeti. Kako vam onda mogu odgovoriti na to pitanje?«
Nazočni su se, dakako, prosuli po podu iznenađeni mojim odgovorom, a meni tada nije bilo jasno što je tu tako smiješno. Inzistirala sam da mi objasne čemu se smiju i dobila sam slijedeći odgovor:
»Očekivali smo da ćeš reći da je smisao života u tome da se zaposliš, udaš i rodiš djecu.«
Iskreno, u tom su mi trenu svojom izjavom odrasli bili beskrajno smiješni i nisam mogla shvatiti kakav je to smisao života koji ti nudi tek posao, udaju, obitelj i onda, jednog dana kada dotraješ – umiranje…Mislila sam u sebi »Ako je to smisao života, onda život nema smisla. Kakva je to logika roditi se da bi proveo život u savladavanju mnogobrojnih prepreka i na kraju umro, zaboravljen od sviju…«
Pitanje o smislu postojanja postavljala sam si još mnogo puta tijekom svog odrastanja i još uvijek sam bila jednako tako zbunjena kao i onda kada mi je bilo tek pet godina.
Godine su polako prolazile, a ja sam si, potpuno nesvjesna toga, prestala postavljati to pitanje. Tek s vremena na vrijeme mi ga netko postavi ili se povede rasprava u nekom društvancetu, pa na površinu isplivaju stara sjećanja. Pokušala sam dokučiti razlog zašto me više ne muči to pitanje i iznenađena sam shvatila – zato što sada znam odgovor.
A odgovor je nadasve kratak i jednostavan – smisao života životu dajemo sami. Smisao je u malim stvarima. Budemo li proveli život čekajući da se dogodi nešto veliko, da iza sebe pustimo neki »veliki« trag, propustit ćemo život sam.
Onog trena kada sam prestala očekivati da će netko to napraviti umjesto mene i kada sam odbila biti marioneta u nečijim nevidljivim rukama, moj je život počeo dobivati posve drugačije obrise. Moj život je sam sebi postao smislom.
Prvi dječji plač na mojim prsima i malena glavica pospanih očiju pored mojih usana... Prvi nespretni koraci, razbijena koljena i vragoljasti smjehovi što zvone poput kristala. Čovjek uz kojega sam poželjela biti i tada kada će mi se činiti da je smisao života već odavno iza mene. Prijatelji s kojima se mogu jednako tako iskreno nasmijati kao i zaplakati. Nedjeljni ručkovi s ostarjelim roditeljima i poljubac na smežurano lice. Zajedničke šetnje kroz modre boje ljeta i zlatne boje jeseni; iščekivanje prvih zimskih pahuljica i miris poljskog cvijeća u proljeće. Trenuci kada se radost smjenjivala s tugom jer su me zauvijek napuštali oni s kojima sam dijelila dobro i zlo – zahvalna i počašćena što su kročili u moj život i voljeli me takvu kakva jesam i što sam ja imala priliku voljeti njih. Pogled iz travnatog tepiha uprt u nebesku modrinu, zalazak sunca na večernjem horizontu i jutarnja kapljica rose na bijelom grmu ruže ispod moga prozora. Pjev ptica na obližnjem hrastu, miris borovine koji se širi u ljetnoj podnevnoj sparini i magličasta zavjesa od kišnih kapi kad predveče munja propara uspavano nebo.
Smisao životu daju male stvari. A ipak tako velike…
Post je objavljen 17.09.2007. u 11:10 sati.