30.08.2007., četvrtak
Osmjeh za vas
|
Volim raditi stvari koje me vesele. Kada radim stvari koje me vesele, osjećam se sretnom i ispunjenom. Do nedavno sam bila nesvjesna svojih tjelesnih reakcija i obrazne mimike dok se potpuno »začarana« bavim nekim svojim hobijem. Jedno sam poslijepodne pisala pismo dragoj prijateljici kada mi je kćer rekla: -Mama, promatram te cijelo vrijeme i zanima me, jesi li ti svjesna da se cijelo vrijeme pisanja smješiš? Baš si lijepa i smirena tako nasmješena. Iznenađeno sam je pogledala i shvatila da je savršeno u pravu. Pisala sam o nečem lijepom i pritom se potpuno nesvjesno smješkala, ispunjena toplinom i ugodom, opuštena i sretna…Kada sam završila pismo, ustala sam i zagrlila svoju kćer i rekla joj: -Hvala što si me podsjetila! -Ne razumijem, podsjetila na što? – gledala me s nerazumijevanjem. -Što si me podsjetila na ono što povremeno nehotice zaboravljam, a to je da moje misli i moji osjećaji oblikuju moje tijelo i duh. Nije mi otkrila nešto što ne znam, ali me je djetinje spontano »upozorila« da to ponekad zaboravljam. Neosporna je činjenica da ću misleći dobre i lijepe misli o nekom ili nečem i sama osjećati dobro. Kao što su moje tople misli pune ljubavi upućene dragoj prijateljici izmamile osmjeh na moje usne, isto bi djelovale i negativne misli kojima bi se bavio moj um. Kao što sam pišući pismo smješila, tako bih se pišući ili pričajući loše stvari nekom ili nečem, ili o nekom ili nečem – moj obraz namrštio, podigle obrve, a na čelu stvorile bore. Umjesto osjećaja sreće, ispunio bi me osjećaj jada, ljutnje ili nemoći i tada bih bila samo korak do svog vlastitog malog pakla . Razlog više da čak i onome koji nas ne voli šaljemo misli i energiju ljubavi. :) Zakon Svemira je nadasve jednostavan i u tom pogledu beskompromisan - dobiješ ono što šalješ... Iako ništa dobra što činimo ne bismo trebali činiti sa željom da nam se vrati, već bismo to trebali činiti kako bismo se osjećali dobro; trebali bismo činiti i misliti dobro zbog čina samog... Zato potaknuta primjedbom svoje male "učiteljice" i ovog trenutka ponovo biram misliti dobro. Stoga šaljem misao ljubavi svima koji ovo čitate...i pogađate...ponovno se smiješim...;) Ostavljam vas u osmjehu! |
29.08.2007., srijeda
Izmišljeni prijatelj
|
Jelica je oduvijek bila posebno i osamljeno dijete. Roditelji su bili prezaposleni, a ono malo slobodnog vremena što im je preostajalo, trošili su na svakodnevno rješavanje odraslih problema, o kojima Jelica u najranijim danima svoga djetinjstva nije ništa slutila. Znala je tek da je osamljena i da nema nikoga pored nje tko bi joj prisluhnuo kada joj je bilo teško ili kada bi zaplakala zbog ranjenog koljena i razbijenih snova. I tako si je Jelica osmislila tajanstvenog prijatelja. Zvao se Filip i bio je uvijek tu kada ga je trebala ili kada je tek poželjela s nekim podijeliti svoju radost ili tugu. Filip nikada nije bio prezaposlen. Nikada nije bio nervozan ili nestrpljiv, uvijek je bio pripravan satima slušati njeno jecanje ili raspojasan djetinji smijeh. Kada je pala s bicikla i razbila koljeno, šutke je stisnula zube i šmugnula pored oca sa kiselim smješkom na usnama, jer tata je rekao »Pazi što radiš, nemoj da te čujem da plačeš, ako padneš pa se povrijediš!« I zaista, nije je čuo…zato što je Jelica plakala iznutra. Srećom, tu je bio Filip da je utješi, da nježnim daškom vjetra posuši suze s njenog lica, kako nitko ne bi primjetio da je plakala. U tim mu je trenucima bila osobito zahvalna…iako je plakala najtišim plačem u svom životu, on je bio jedini koji je čuo i znao prisluhnuti njenoj povrijeđenoj duši. I dok bi skrivečke čistila bolnu ranu i nespretnim dječjim ručicama pokušavala zamotati koljeno i sakriti ga dugim hlačama, Filip je bodrio onako kako to može i zna samo najbolji prijatelj. Čak i tada kada je nehotice probušila svoju prvu loptu na ogradi, priskočio joj je na pomoć i naučio je kako da napravi lopticu od starih, podrapanih čarapa. O, kako je voljela tu svoju lopticu! Čuva je i danas u staroj kutiji za cipele na vrhu svog ormara. I kada bi je mama korila zbog razbijene čaše koja je skliznula iz nespretnih, dječjih ručica, opet je bio tu da joj kaže kako počistiti staklo da se ne poreže, govoreći joj: »Ne plači, Jelice, jedna čaša se nikako ne može mjeriti s vrijednošću jedne Jelice! Uvijek se može kupiti druga čaša, čak i posve ista, ali nikada se više ni u jednom kutku Univerzuma neće ponoviti jedna Jelica!« Što bi sve dala da je ove riječi čula od svoje mame. Ali mama nije znala tako lijepo govoriti, mislila je tada Jelica. Ali, mama je sigurno voli i ona voli svoju mamu. Voli je najviše na svijetu. Jednu od najvažnijih uloga u njenom djetinjstvu odigrao je Filip jednog kišnog, jesenjeg dana, dok je vjetar nemilosrdno udarao granjem starog oraha o njene prozore i kada su zastrašujuće sjenke plesale svoj grozoviti ples zidovima njene sobe. Te večeri i nebo je plakalo s njom…a vjetrovi u njenom dvorištu nisu bili ništa u usporedbi s vjetrovima koji su bjesnili u njenoj duši. Te je večeri njena mama rekla nešto čudno i njoj ne baš posve razumljivo, ali dovoljno strašno, da joj se srce stisnulo poput malog pokislog vrapčića i drhturilo u njenim njedrima. Mama je pola kroz smijeh, a napola ozbiljno rekla: »Nije ni čudno što si takva nespretna, ti si bila greška. Ti si se dogodila kada to nismo planirali i kada nam je to najmanje bilo potrebno!!!« Tada je Filip zagrlio i nježno joj govorio: »Jelice, sada si još mala i ne možeš to shvatiti. Ali odrasli ljudi su ponekad čudni. Ponekad su u svojim postupcima nepromišljeni i manji od djeteta. Kada porasteš shvatit ćeš koliko si u stvari TI velika! I nemoj vjerovati majčinim riječima; ona nije mislila ništa loše. Nikada nije naučila birati riječi ni trenutak kada se o nečem govori. No, unatoč svemu, ona te ipak voli onako kao što samo majka može voljeti. Sad lijepo obriši suze i pokušaj zaspati i u snovima ćeš vidjeti da si predivno čudno prirode, a nikakva zabuna, a ponajmanje greška.« Mnogo je godina prošlo otada, ali te riječi prate je i danas. Kad god joj nešto ne pođe za rukom, čuje glas koji joj govori »Nisi ti kriva, ti si pogreška!« I bude joj teško i ledeno pri srcu. U takvim trenucima poželi da je Filip opet s njom, da je utješi i da je podsjeti da je divna takva kakva jeste; savršenstvo stvarstva koje se ne ponavlja. Tada uzme stolicu i propevši se na prstima dohvati staru kutija od cipela i izvadi već olinjalu krpenjaču i stisne je k grudima…i licem joj se razlije smješak…jer zna da njen stari prijatelj ipak bdije nad njom. Zato, ako nekad vidite da vaše dijete šapuće skriveno ispod stola ili se veselo smije nekoj šali koju nije čuo nitko osim njega, pustite ga…ne korite ga…neka plaču i smiju se zajedno…možda i vaše dijete ima svoga Filipa! I upamtite, djeca ne druguju s čudnovatim prijateljima samo kad su nesretna, katkada je to prijateljstvo bez razloga…Ali si unatoč tome uzmite malo vremena i provjerite svoje postupke, kako biste bili sigurni da taj prijatelj nije ovdje kako bi popunio vaše mjesto. Jer vaše mjesto nitko ne može popuniti. Može ga samo privremeno zaposjesti i unijeti malo smijeha i radosti umjesto vas. I nikada, ni pod kojim uvjetima nemojte svom djetetu, čak ni u šali reći, kako je tek slučaj ili greška…ništa nije slučajno i ništa nije pogrešno kada su u pitanju ti anđeli bez krila. |
28.08.2007., utorak
Zakašnjeli osmjeh
|
Starac je sjedio pored kamina i tresućim je rukama listao stari album sa slikama, iz kojeg su već pomalo ispadali listovi i požutjele fotografije njegove prošlosti. Polako je uzimao svaku fotografiju u ruke i dugo, dugo je promatrao. Lice je imao nepomično, pogled odsutan kao da luta poljima svoga djetinjstva, potpuno nesvjestan šuštanja papira među svojim prstima. Jednu je fotografiju osobito dugo stiskao među prstima, brisao nepostojeću prašinu s njenog naličja i strpljivo poravnavao od godina i nostalgije iskrivljene rubove. Fotografija je bila crno bijela, onakva kakve smo danas već pomalo zaboravili, a koja u sebi nosi tajnovitost i posebni pečat danas nepostojeće intimnosti utopljene i izgubljene u bojama. Sa slike se smiješila mlada i zaljubljena žena pogleda uprtog u more pored kojeg je stajala, dok su oko njenih nogu pljuskali prednoćni valovi. Pored njenog je lika za trenutak zaustavljen i zauvijek zabilježen ostao dječji smijeh i vesela dječja igra, sačuvana od prolaznosti i umiranja. Bio je to trenutak u kojem se činilo da je savršenstvo života odnijelo pobjedu nad vremenom. Njega nije bilo na slici jer je on bio taj koji je fotografirao ovaj rijedak podsjetnik zaustavljene i u mrežu uhvaćene ljubavi. Prelazio je prstima preko njenog lica, pokušavajući se sjetiti dodira njene kože i mirisa koji ga je pratio još dugi niz godina nakon što je otišla…Gotovo je mogao pod prstima osjetiti maleni, svjetlosmeđi madež iznad njenih usana, koji je njenom porculanastom licu dodavao dodatni štih rijetke, orijentalne ljepote. Pogledom je prelazio preko razgirane djece; dva dječaka koji su bacali kamene oblutke u nemirno more i djevojčice koja se igrala kosom koju je vjetar nestašno nosio i tako prkosio njenoj djetinjoj nestrpljivosti. Bacio je još posljednji pogled na požutjelu sliku i polako, beskrajno strpljivo, vratio je na njeno mjesto u albumu, gdje će čekati na njega dok ponovo odluči prošetati svojim sjećanjima. Jer, naposlijetku, preostala su mu još samo sjećanja…Ustao je polaganom kretnjom tako značajnom za jesen života i krenuo u kuhinju. Polako je sjeo za kuhinjski stol, biranom je kretnjom stavio salvetu preko koljena i usmjerio svoj pogled na prazno mjesto nasuprot sebe. Tamo je stajao uredno postavljen tanjur i pribor za jelo, ispod kojeg se bijelila besprijekorna čistoća platnene salvete…iako je već dugo bio sam, nikada još nije pojeo večeru, a da ne bi postavio stol za dvoje. Treću je godinu već bio sam i treću je već godinu slijedio tom svojem malom, intimnom obredu zamišljene večere u dvoje… Već se odavno bio pomirio s tim da ga njegova djeca posjećuju jednom godišnje, da zaboravljeni dječji smijeh čuje tek povremeno i usput, kada njegovi unuci odluče da će navratiti s roditeljima na pola sata, onako usput ili iz prisiljenog osjećaja dužnosti, a onda odjuriti dalje u svoju mladost. Prihvatio je i to da ni susjedi više ne navraćaju na kavu i čašicu razgovora, tek ponekad ugosti starog pismonošu koji donese pokoje, sve rjeđe pismo s onu stranu oceana… Ali nikad se nije pomirio s tim da više nema nje…njegove supruge, njegove najbolje prijateljice i družice; osobe uz koju je vezivao sve svoje snove i bez koje prelijepa, sunčana jutra, ni zvjezdane večeri na starom trijemu ispred kuće, nemaju nikakvog smisla. Kada je pojeo večeru, pospremio je i oprao svoj tanjur, a njen je vratio na dobro poznato mjesto u starinskom kredencu. Potom je sjeo na trijem, kako su to nekad običavali činiti udvoje; zapalio cigaretu i zagledao se negdje u daljinu…dugo je tako gledao, a potom je zatvorio oči i ispustio dogorjelu cigaretu iz staračkim pjegama posute ruke. Na godinama namreškanom licu pojavio se sretan osmjeh i činilo se kao da sanja…Možda je u snovima ponovo stajao uz more i gledao drago lice i slušao veseli dječji smijeh…ili je mladenačkim korakom potrčao u njen zagrljaj da bi zauvijek ostali zajedno… P.S. Žalosti me pomisao koliko mnogo starih ljudi dočeka svoj osmjeh tek kad za sobom zauvijek zatvore vrata...a kako je malo potrebno za sreću...zvuk parkiranog automobila pred kućnim pragom, veseli dječji smijeh i povremena večera za stolom kojim se širi miris svježe kuhane hrane pripremljene s ljubavlju...čvrst zagrljaj i poljubac na smežurano lice i dvije riječi "Volim te" ili "Hvala što jesi!" |
Danas radim iznimku...
|
...i iako na blogu objavljujem isključivo svoja razmišljanja; ovaj put uz posebnu dozvolu autorice Amar nat, inače vlasnice bloga kojeg sam tek netom otkrila ( lagana.blog ), objavljujem njenu priču, jer mislim da ju je vrijedno pročitati... nadam se da će vam se svidjeti, kao što se svidjela i meni... Priručnik za djevojčice -uvod Bilo bi dobro kad bih mogla svojoj djevojčici reći neke tajne iz svijeta odraslih koje ja nisam znala na vrijeme. Da sm ih znala, možda bih bila mogla preduhitriti mnoge probleme, možda bih bila pošteđena životne škole, one škole u kojoj se uči na vlastitim greškama, sazrijeva na vlastitim mukama. Možda bi ona, kad već nisam ja, mogla do zvijezda stići zaobilazeći tnje. Možda bi bilo dobro da joj kažem to što sam spoznala, ali, ponekad teba čekati pravi trenutak za takve govorancije, a možda ni ona ne bi mene slušala ni čula, kao što ni ja nisam čula ono što su mi pokušavali reći ljudi kojima je do mene bilo stalo. Svatko od nas, ljudi, ima više-manje iste želje, više-manje iste životne planove, slične ideale, slične dubuke skrivene čežnje, iako jedni drugima izgledamo tako različitima. Svi mi želimo da nam u životu dobro ide, da budemo zdravi i snažni, da nas cijene ljudi do kojih nam je stalo, da nas uvažavaju i oni koje samo površno pozanjemo. Svi mi želimo da budemo omiljeni u društvu, da imamo iskrene prijatelje na koje možemo računati. Želimo da svojim izgledom ostavimo pozitivan dojam na druge, da prikrijemo neke sitne nedstatke, da istaknemo najljepše crte našeg lica i tijela, vjerujući da nam to daje snagu. Želimo da nas vole, da razumiju naše osjećaje, da nam drugi uzvraćaju pažnju koju im posvećujemo, da nas razumiju, da nas uvažavaju, da nam se bar ponekad dive. Ako smo djeca, raduje nas kad nas pohvale kako smo dobri, ako smo roditelji, raduje nas kad pohvale našu djecu... Savršenstvo je ono čemu težimo, svi do jednoga, bez obzira na to što to savaršenstvo za svakog od nas izgleda drugačije. Vjerujemo da nam savršenstvo daje moć, stabilnost, red u životu, i da će taj red dovesti do ostvarenja onih najdubljih naših čežnji, dovesti nas na najviše postolje kada se budu dijelile medalje za Najboljeg Čovjeka ili Najbolju Ženu, ili Najbolju Majku, Kćer, Sina... Ali... Ali... ******* Priča prva: Savršena Prije nego što je postala Lagana, Lagana je bila Mala. Tako su je zvali oni koji su bili Veliki. E, ti Veliki su Malu učili svemu što je trebala naučiti savršeno raditi. Začiniti salatu, onako ni previše ni premalo, nego savršeno. Ako je i falila koja kap ulja, a uvijek je falila, Veliki Otac bi odmah upozoravao: Kad bi bilo još jedne kapi ulja, bila bi to savršena salatica. Ovako, je šta je. Malo ti fali smisla za harmoniju okusa. Učili su je glancati stakla, savršeno, bez mrlja. Ako je i bilo koje mrlje, a bilo je uvijek, Velika Majka je odmah upozoravala Malu: Šta's ćorava? Šta ne vidiš onu mrlju? Malo si šlampava! Trebala bi bit pedantnija, ako želiš biti moja svaršena kćerka. Učili su je da treba bit emancipirana, a emancipacija kao prvo znači da treba završiti škole, što veće. I tako je Mala vrijedno učila u namjeri da postane emancipirana obrazovana suvremena žena za treći milenij, pa je nosila doma petice. Poželjno je bilo da donese bar ponekad koju šesticu, a ako baš nikad nije bilo šestica, a nije ih bilo, odmah bi Veliki Brat mudro savjetovao: Slušaj, Mala, sve je to u redu, ali ja sam doma donosio šestice, znaš. Mogla bi i ti da si se samo malo više trudila. Malo si se ulijenila. Kad je malo porasla, taman toliko da dohvati šećer s visoke police bez penjanja na stolac, Odrasli su zaključili da je došlo vrijeme da Mala počne učiti peći kolače, i to jako fine kolače po bakinim receptima. Tijesto se moralo dignuti toliko da bude četverostuko. Ako se ne bi diglo četverostruko, a ne bi se diglo, Velika Baka bi s izrazom prikrivene brige, da ne uplaši Malu, sa smiješkom punim razumijevanja i sažaljenja upozoravala: Slušaj, Mala, nećeš se nikad udat ako ti se tijesto ne digne četverosrtruko. Trebaš to još bolje mijesiti. Lupaj jače, pa će biti savršeno. I tako, u strahu da se neće nikad udati, da je nitko neće htjeti, Mala je vidjela da s vragom nema šale, pa je morala postati Savršena. Trudila se, upirala, stiskala zube, ali nije odustajala. Sve je radila savršeno dobro, toliko savršeno da je sve čega bi se dotakla ispadalo jednostavno savršeno. Tako savršena, uspjela se ipak nekako udati. I to ne za bilo koga, nego za Savršenog. Tako je to i moralo biti. Savršeno. |
25.08.2007., subota
Blagoslov suza
|
Od malena su nas učili kako ne treba plakati...uprogramirali su u nas tu misao i tako je uporno njegovali da je u mnogima od nas postala stvarnost. Prolazim ulicom i čujem mame kako govore djeci:"Ako ne budeš plakao, kupit ću ti čokoladu.", ili "Dobra djeca nikada ne plaču", ili "Nemoj plakati, to je za male bebe", itd...itd...Ipak je najgora verzija vezana uz suze koju roditelji mogu servirati svojim sinovima:"Nemoj cmizdriti, muškarci nikada ne plaču!" Dakako, svima nam je poznata ona uzrečica:"Put do pakla popločan je dobrim namjerama." Pa tako i ovi savjeti vode do jednog sasvim privatnog i emotivnog pakla u kojem jednog dana, nenavikli na suze ostajemo trajno zarobljeni. Vjerovali ili ne i plakanje je vještina, poput vožnje bicikla ili plivanja. Ono što smo jednom naučili, nikad ne zaboravljamo. Naravno da pritom ne mislim na plakanje bez razloga, prolijevanje suza za svaku sitnicu. Mislim na suze kao zdrav način rješavanja stresa. Mnogi roditelji skaču na najmanji plač svog djeteta i nastoje ga izbjeći po svaku cijenu. Ako ne uspiju nikakvim drugim metodama, onda se priklanjaju onoj ekstremnoj - prijetnji kako suze nisu poželjne i kako plaču samo slabići. Koliko puta kod liječnika čujem ono legendarno:"Nemoj plakati, ti se već velik, a odrasli ljudi ne plaču." Zar doista? Koliko je samo gorčine i boli zauvijek ostalo pohranjeno u ljudskim srcima, jer im nisu dozvolili plakati, jer ih nitko nije naučio kako suzama pustiti slobodu da poteku i sa sobom iz duše, poput rječice izbace sve otpalo lišće i smeće koje bi u suprotnom potonulo na dno korita i zauvijek se nastavilo taložiti i stvarati nepregledne količine mulja. Ne isplakati svoju tugu znači stvarati i taložiti mulj na dnu svog srca i duše, mulj koji će prije ili kasnije ostaviti trajne i nepopravljive posljedice na našem zdravlju i našim emocijama. Suze djeluju oslobađajuće i očišćavajuće, odnose sa sobom sve ono emotivno i mentalno smeće pohranjeno u našem duhovnom i fizičkom tijelu. Neisplakana tuga, žalost i bol poprimaju sve gušće frekvencije, s vremenom polako ali sigurno okamenjuju i manifestiraju se kao bolest na našem fizičkom tijelu ili agresija prema sebi ili drugima. Često ljudi koji ne mogu plakati, osjećaju ogromnu napetost, koja raste svakom novom, neisplakanom suzom. Kada dođe do vrhunca napetosti nužno slijedi "veliki prasak", koji je često sve prije nego ugodan i bezazlen . Uostalom, ne treba ni zaboraviti da se često upravo iz suza rađaju katkada velika djela. Pokušajmo jednom namjerno zaustaviti suze (barem oni sretnici koji su naučili plakati) i promatrajmo što će se desiti s našim tijelima i našim osjećajima. Osjetit ćemo "knedlu" u grlu, bolove u očima i glavi (zbog nastojanja da zadržimo suze), osjećaj gušenja u prsima, napetost u cijelom tijelu. U tim smo trenucima blokirali gotovo sve svoje čakre, naročito su pogođene grlena, srčana i čakra solarnog pleksusa. Ako nastavimo pratiti kako se osjećamo nakon toga, uvidjet ćemo da se osjećamo umorno, frustrirano, bolesno i potpuno bez energije; dok ćemo istovremeno primjetiti pojačan rast agresije, priznali to sebi ili ne. Ukoliko smo takvi da agresiju ne želimo usmjeravati na druge, usmjerit ćemo je na sebe, na svoju unutrašnjost. I tada trpe svi naši organi, a najviše naša duša. Ako smo od onih koji su skloni agresiji prema drugima, ispoljit ćemo svoje sputavanje suza i loš osjećaj na prvog koji naiđe ili na onog za kojeg mislimo da je krivac zbog naših (neisplakanih) suza. Gledano u tom svjetlu možemo shvatiti kakvu sve štetu mogu počiniti nikada neisplakane suze, nikada neotplakane emocije tuge ili žalosti, nikada razriješeni unutrašnji sukobi. Pomalo prozaičan primjer suzdržavanja od suza ili nesposobnosti plakanja jest pipa koja je začepljena zbog kamenca, a voda pod pritiskom teži teći van. Ako ne zatvorimo ventil, voda će prije ili kasnije pronaći način da izbije na površinu i nekontrolirano počne prskati po cijelom stanu. Za one koji nikada nisu naučili plakati važno je shvatiti da suze nisu sramota! Suze su naš otpusni ventil, rezervni kanal na rijeci kroz koji puštamo suvišnu vodu kako ne bi poplavila grad, prijevozno sredstvo kojim iz svoga tijela i duše izvozimo sve ono nepotrebno što bi nas s vremenom polako ali sigurno uništilo. I još nešto, nikada nije kasno da naučimo plakati. Uostalom, mnogi su naučili plivati i u poznijim godinama. Jednako je i sa suzama... Nisu sve suze nepotrebne ni pogubne. Štoviše, često su upravo ono što nam je u određenim trenucima potrebno da bismo lakše brodili kroz život, unatoč svim olujama kojima smo katkada okruženi. |
11.08.2007., subota
Kako osjećati s mjerom?
|
Ljudi smo jedinstvena bića koja svijet i Univerzum doživljavamo na različite načine i ti se načini razlikuju od čovjeka do čovjeka. Postoje ljudi koji ne osjećaju ništa. Osobno, nisam srela ni jednog takvog čovjeka, i dobro je da je tako. Jer ne bih znala kako se nositi s njegovim »neosjećanjem«. Znanost ljude koji nisu sposobni nikakvih osjećaja, a najmanje onih pozitivnih, naziva psihopatima. Dakle, pod tim terminom podrazumijevamo osobu lišenu osjećaja, morala i odgovornosti. Srećom, takvi ljudi čine samo jedan malen dio populacije. Kako netko jednom reče: »Čovjek koji prolazi kroz život, a da ništa ne osjeća, razara sve čega se dotakne.« Pojedini ljudi su u stanju osjećati samo svoju bol, dok su za tuđu bol imuni i neosjetljivi. Takve ljude običavamo nazvati egoistima. To su ljudi koji žive po principu – Ništa ne boli dok se ne događa meni. Tu već poznajem nekoliko ljudi i koliko sam uspjela vidjeti, sasvim su zadovoljni u svom malom, zatvorenom svijetu u kojem nema mjesta za druge. Nadalje, tu su ljudi koji osjećaju tuđe emocije, suosjećaju s njima i dijele njihove emocije, ali nesmetano nastavljaju živjeti dalje, po principu – U redu, suosjećam s njim, ali život ide dalje. I naposlijetku, tu je nemali broj onih koji osjećaju tuđe emocije u tolikoj mjeri da su kadri odbolovati sve probleme zajedno s akterima igre zvane Život. Uviđam da sam i ja jedna od njih. I znam da to nije dobro. Ali, kako naučiti osjećati s mjerom? Pročitala sam negdje: »Ako živiš pored groblja, ne možeš plakati za svakim.« I razumski posve jasno shvaćam poruku ove misli, ali osjećaji i dalje rade svoje. Još uvijek tražim odgovor na pitanje, kako osjećati s nekim, a ipak zaštiti sebe od svih negativnosti koje ti osjećaji katkada mogu donijeti sa sobom. Željela sam biti liječnik. Ali sam od te svoje želje odustala. Jer mislim da bi me sa svakom smrću mog pacijenta bilo sve manje. Umro bi i dio mene. Znam da je to život, i znam da je smrt samo promjena mjesta prebivanja…ali…očito još uvijek nisam dovoljno dorasla tome da to prihvatim u cjelosti. Nedavno sam bila na pogrebu jedne drage osobe. I stojeći u zadnjem redu sam shvatila, da sva ona tuga koja me je obuzela, ne dolazi zbog toga što nas je ta osoba napustila (znam da će njoj sada biti dobro), već zbog toga što sam na sebe preuzela svu tugu njegove supruge i djece, koja me je obgrlila poput bršljana koji je nekontrolirano obrastao stablo ispunivši ga tugom. Kada sam zagrlila njegovu suprugu, osjetila sam svu nemoć i žalost koja je prožela sve moje stanice, ne ostavljaju prostora za odmicanje. U jednom dijeliću sekunde bile smo jedno u njenoj tuzi. I bilo bi dobro da je na tome ostalo. Međutim, nije…ta me je njena tuga proganjala danima…Umirila se tek tada, kada sam je nakon nekoliko dana posjetila i dugo pričala s njom. Tek tada, kada ga je ona bila spremna odpustiti od sebe i blagosloviti njegov put prema svjetlosti. Njenim prihvćanjem i otpuštanjem, i ja sam ponovno našla svoj mir. Mislim da je najteža zadaća koju moram savladati u ovoj mojoj egzistenciji upravo ta kako naučiti osjećati s mjerom. |
08.08.2007., srijeda
Neka mu je sretno
 Još jedan anđeo je Raširio svoja krila Da bi razveselio nebo Svojim prisustvom. |
| < | kolovoz, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Copyright © Irnan - NPZ, 2006/07/08
STARIJI POSTOVI
Linkovi
Tutor.BlogBlog.hr
Uvod u html
Forum.hr
TIHOVANJE DUŠE
Misli i aforizmi
Kako vidim prirodu
Što radim kad ništa ne radim :)
TU RADO SVRATIM:
Reiki forum
Reiki blog
Reiki hara blog
Magicus.info
Vilinski simboli
M. Jeršek site
Amar nat
Angelspring site
Angelspring
APK
Atlantik
Budan blog
Clear flame
Čekam proljeće
Dijete u meni
Duboko modro more
Em
freestyler
Galadriel
Gradska pahuljica
Greentea
Guest01
Hannah2
H.A.N.N.A.H.
Inočka
Irida
Ishatai
Ishatai na blogeru
lipa mare
Lostinfantasy
Ljubav u malom
Marsi
Mriža zivota
nebulozemoje
Nevinasce
New life
obicnaklinka.blog.hr/
Odgoj s osmjehom
One love one life
Poezija na crno
Prijateljica svjetlosti
Prorok
Putnik promatrač
Reina
Rea
Safiris
Safiris 2
Sanja
Skywalker
Slonic
Srce na pauzi
Spirit
Suncokretić
Svijetmakrobiotike
Tai
Tinuviel
Too much&too little
Tražeći sebe
Trillian
U potrazi za istinom
Viktor
Začarana dolina
Zelenixsvijet
Zvonjava.blog
Žubor vode
Nihonkichigai I
Nihonkichigai II
Nihonkichiga III
Nihonkichigai IV
Nihonkichigai V
Životna načela reikia
Dr. Mikao Usui
1.Don't worry - just for today
2.Don't get angry- just for today
3.Be thankful for the many blessings
4.Earn your daily bread honestly
5.Try to be kind to allliving beings around you
1.Upravo danas, nemoj brinuti.
2.Upravo danas, nemoj se ljutiti
3.Budi zahvalan za mnoge blagoslove
4.Zarađuj pošteno svoj kruh
5.Budi ljubazan prema svim bićima
Danas su bili vrijedni: :)
Svratili su do mene:
TEKSTOVI KOJI SU ME SE DOTAKLI
DESIDERATA
Max Ehrmann
Kročite smireno kroz buku i strku
i ne poželite mir koji donosi vječna tišina.
Trudite se, ali bez potčinjavanja
da budete u dobrim odnosima sa svim ljudima.
Govorite svoju istinu tiho i jasno
i slušajte što vam drugi govore.
Jer čak i dosadni i neuki imaju svoju priču.
Izbjegavajte glasne i agresivne osobe -
one uznemiruju dušu.
Uspoređujući sebe sa drugima, možete postati sujetni i ogorčeni,
jer uvijek će biti gorih i boljih od vas.
Uživajte u svojim dostignućima, kao i u svojim planovima.
Vodite računa o svom zvanju, ma kako skromno bilo,
jer to je nešto što stvarno posjedujete u ovom nemirnom
i promjenjivom vremenu.
Budite svoji!
Posebno ne iziskujte lažnu naklonost, niti budite
cinični u ljubavi.
Unatoč svim prijevarama i razočaranjima,
ljubav uvijek ispočetka niče poput trave.
Brižljivo postupajte s iskustvom koje vam donose godine
i dostojanstveno im predajte mladost.
Razvijajte snagu duha da vas zaštiti od iznenadnih nedaća.
Ne budite sebe sumnjama i negativnim razmišljanjima,
previše je strahova rođeno u samoći i premorenosti životom.
Ispod zdrave discipline, budite nježni prema sebi.
Vi ste dijete Svemira, kao i stabla i zvijezde i vi imate
pravo biti ovdje.
I bez obzira da li je to vama jasno ili ne,
Svemir se razvija točno onako kako treba.
Zato budite u miru božjem, ma što on za vas bio
i ma kakvi bili vaši zadaci u ovoj ludnici,
sačuvajte mir u svojoj duši.
Sa svim svojim prijevarama, svojom iskrenošću i
promašenim snovima,
ovo je još uvijek predivan svijet.
Čuvajte sebe.
Uložite sve što imate i što jeste -
I BUDITE SRETNI!
@
NAUČIO SAM
Andy Rooney
Naučio sam...
da trebamo biti zahvalni
što nam Bog ne daje uvijek
ono što tražimo
Naučio sam...
da uvijek možeš za nekoga moliti,
kad nema snage da si može pomoći
na drugi način.
Naučio sam...
da ti je, bez obzira koliko ozbiljnosti
život zahtijeva od tebe,
uvijek potreban prijatelj
s kojim se možeš glupirati.
Naučio sam...
da je biti ljubazan važnije nego biti u pravu.
Naučio sam...
da ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane.
Naučio sam...
da svatko koga sretneš,
zaslužuje da ga pozdraviš s osmjehom.
Naučio sam...
da dobre prilike nikada nisu izgubljene;
netko će se uvijek poslužiti onima koje ti propustiš.
Naučio sam...
kada se naučiš živjeti u luci gorčine,
sreća će se uvijek sidriti negdje drugdje.
Naučio sam...
da treba dijeliti riječi koje su
nježne i mekane,
jer češ ih sutra možda morati pojesti.
Naučio sam...
da je osmjeh jedan jeftin način
da popraviš svoj izgled.
Naučio sam...
da ne mogu odabrati kako se osjećam,
ali da mogu odabrati
što ću napraviti u vezi toga.
Naučio sam...
da svi žele živjeti na planini,
ali da se sva sreća i rast
događaju dok se uspinješ.
Naučio sam...
da je dobro davati savjet
samo u dva slučaja:
kada ga netko traži
ili kada je pitanje života i smrti.
Naučio sam...
kada planiraš osvetiti se nekome,
time samo dozvoljavaš sebi
da te ta osoba nastavi vrijeđati.
Naučio sam...
što imam manje vremena,
više stvari mogu napraviti.
@
LAGANO UMIRANJE
Pablo Neruda
Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša glazbu,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvaća pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navike,
postavljajući si svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
i ne priča s onima koje ne poznaje.
Lagano umire onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija
od onih koje daju sjaj očima
i napuštenim srcima.
Lagano umire onaj koji ne mijenja život
kad nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti
radi nesigurnosti i koji ne ide
za svojim snovima.
Onaj koji si neće dozvoliti
niti jednom u svom životu
da pobjegne os smislenih savjeta…
Živi danas! Riskiraj danas! Učini danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan!
@
Khalil Gibran
Tvoja djeca nisu tvoja djeca.
Ona su sinovi i kćeri Života koji teži samome sebi.
Dođu kroz tebe, no ne iz tebe,
i iako su s tobom, ona ti ne pripadaju.
Možeš im dati svoju ljubav,
ali ne i svoje misli,
jer ona imaju svoje vlastite misli.
Možeš biti dom njihovim tijelima,
no ne i njihovim dušama,
zato što njihove duše prebivaju
u kući od sutra, koju ti
ne možeš posjetiti, čak ni
u svojim snovima.
Možeš se truditi da im budeš slična,
ali ne traži, da bi oni postali poput tebe.
@
AKO
Rudyard Kipling
Ako možeš ostati miran kad na tvom putu
Svi izgube glavu i prstom pokazuju na tebe...
Ako sačuvaš povjerenje kad svi ostali sumnjaju,
Ali ako im ne zamjeriš što nemaju povjerenja...
Ako ne lažeš kad čuješ laži,
Ili ako ne mrziš kad tebe mrze,
Ako se ne praviš suviše dobar,
Niti govoriš mudro...
Ako snivaš, ali ti snovi nisu sve;
Ako misliš; ali ti misli uvijek ostanu čiste...
Ako znaš primati pobjedu i poraz,
Primati jednako jedno i drugo...
Ako možeš podnijeti da tvoju istinu
Varalice iskrivljuju kako bi lakše prevarili budale...
Ako vidiš kako u komadiće razbijaju tvoj cilj
I ako se sagneš podignuti i pokupiti ostatke...
Ako možeš skupiti sva svoja dobra
I staviti ih na kocku, sve odjednom,
I ako si spreman ponovno krenuti kao na početku,
Ne izustivši ni riječi, izgubivši sve uz osmijeh...
Ako prisiliš svoje srce, svoje živce, svoje mišiće
Da služe tvojim ciljevima i kad su smalaksali,
I ako ustraješ kada sve zastane,
Izuzev volje koja naređuje: "Drži se dobro... "
Ako se usred gomile ne ponosiš
I ne smatraš se herojem ako se družiš s velikima,
Ako te prijatelj niti neprijatelj ne mogu pokvariti,
Ako svaki čovjek za tebe nešto znači, ali nijedan suviše...
Ako umiješ dobro ispuniti svaku minutu svog života,
I svakog trenutka ideš pravim putem -
Tvoja bit će zemlja i svo njezino blago,
Jer bit ćeš čovjek, sine moj!
@