Jelica je oduvijek bila posebno i osamljeno dijete. Roditelji su bili prezaposleni, a ono malo slobodnog vremena što im je preostajalo, trošili su na svakodnevno rješavanje odraslih problema, o kojima Jelica u najranijim danima svoga djetinjstva nije ništa slutila. Znala je tek da je osamljena i da nema nikoga pored nje tko bi joj prisluhnuo kada joj je bilo teško ili kada bi zaplakala zbog ranjenog koljena i razbijenih snova. I tako si je Jelica osmislila tajanstvenog prijatelja. Zvao se Filip i bio je uvijek tu kada ga je trebala ili kada je tek poželjela s nekim podijeliti svoju radost ili tugu.
Filip nikada nije bio prezaposlen. Nikada nije bio nervozan ili nestrpljiv, uvijek je bio pripravan satima slušati njeno jecanje ili raspojasan djetinji smijeh.
Kada je pala s bicikla i razbila koljeno, šutke je stisnula zube i šmugnula pored oca sa kiselim smješkom na usnama, jer tata je rekao »Pazi što radiš, nemoj da te čujem da plačeš, ako padneš pa se povrijediš!« I zaista, nije je čuo…zato što je Jelica plakala iznutra. Srećom, tu je bio Filip da je utješi, da nježnim daškom vjetra posuši suze s njenog lica, kako nitko ne bi primjetio da je plakala. U tim mu je trenucima bila osobito zahvalna…iako je plakala najtišim plačem u svom životu, on je bio jedini koji je čuo i znao prisluhnuti njenoj povrijeđenoj duši.
I dok bi skrivečke čistila bolnu ranu i nespretnim dječjim ručicama pokušavala zamotati koljeno i sakriti ga dugim hlačama, Filip je bodrio onako kako to može i zna samo najbolji prijatelj.
Čak i tada kada je nehotice probušila svoju prvu loptu na ogradi, priskočio joj je na pomoć i naučio je kako da napravi lopticu od starih, podrapanih čarapa. O, kako je voljela tu svoju lopticu! Čuva je i danas u staroj kutiji za cipele na vrhu svog ormara.
I kada bi je mama korila zbog razbijene čaše koja je skliznula iz nespretnih, dječjih ručica, opet je bio tu da joj kaže kako počistiti staklo da se ne poreže, govoreći joj:
»Ne plači, Jelice, jedna čaša se nikako ne može mjeriti s vrijednošću jedne Jelice! Uvijek se može kupiti druga čaša, čak i posve ista, ali nikada se više ni u jednom kutku Univerzuma neće ponoviti jedna Jelica!«
Što bi sve dala da je ove riječi čula od svoje mame. Ali mama nije znala tako lijepo govoriti, mislila je tada Jelica. Ali, mama je sigurno voli i ona voli svoju mamu. Voli je najviše na svijetu.
Jednu od najvažnijih uloga u njenom djetinjstvu odigrao je Filip jednog kišnog, jesenjeg dana, dok je vjetar nemilosrdno udarao granjem starog oraha o njene prozore i kada su zastrašujuće sjenke plesale svoj grozoviti ples zidovima njene sobe. Te večeri i nebo je plakalo s njom…a vjetrovi u njenom dvorištu nisu bili ništa u usporedbi s vjetrovima koji su bjesnili u njenoj duši.
Te je večeri njena mama rekla nešto čudno i njoj ne baš posve razumljivo, ali dovoljno strašno, da joj se srce stisnulo poput malog pokislog vrapčića i drhturilo u njenim njedrima.
Mama je pola kroz smijeh, a napola ozbiljno rekla:
»Nije ni čudno što si takva nespretna, ti si bila greška. Ti si se dogodila kada to nismo planirali i kada nam je to najmanje bilo potrebno!!!«
Tada je Filip zagrlio i nježno joj govorio:
»Jelice, sada si još mala i ne možeš to shvatiti. Ali odrasli ljudi su ponekad čudni. Ponekad su u svojim postupcima nepromišljeni i manji od djeteta. Kada porasteš shvatit ćeš koliko si u stvari TI velika! I nemoj vjerovati majčinim riječima; ona nije mislila ništa loše. Nikada nije naučila birati riječi ni trenutak kada se o nečem govori. No, unatoč svemu, ona te ipak voli onako kao što samo majka može voljeti. Sad lijepo obriši suze i pokušaj zaspati i u snovima ćeš vidjeti da si predivno čudno prirode, a nikakva zabuna, a ponajmanje greška.«
Mnogo je godina prošlo otada, ali te riječi prate je i danas. Kad god joj nešto ne pođe za rukom, čuje glas koji joj govori »Nisi ti kriva, ti si pogreška!«
I bude joj teško i ledeno pri srcu. U takvim trenucima poželi da je Filip opet s njom, da je utješi i da je podsjeti da je divna takva kakva jeste; savršenstvo stvarstva koje se ne ponavlja.
Tada uzme stolicu i propevši se na prstima dohvati staru kutija od cipela i izvadi već olinjalu krpenjaču i stisne je k grudima…i licem joj se razlije smješak…jer zna da njen stari prijatelj ipak bdije nad njom.
Zato, ako nekad vidite da vaše dijete šapuće skriveno ispod stola ili se veselo smije nekoj šali koju nije čuo nitko osim njega, pustite ga…ne korite ga…neka plaču i smiju se zajedno…možda i vaše dijete ima svoga Filipa! I upamtite, djeca ne druguju s čudnovatim prijateljima samo kad su nesretna, katkada je to prijateljstvo bez razloga…Ali si unatoč tome uzmite malo vremena i provjerite svoje postupke, kako biste bili sigurni da taj prijatelj nije ovdje kako bi popunio vaše mjesto. Jer vaše mjesto nitko ne može popuniti. Može ga samo privremeno zaposjesti i unijeti malo smijeha i radosti umjesto vas.
I nikada, ni pod kojim uvjetima nemojte svom djetetu, čak ni u šali reći, kako je tek slučaj ili greška…ništa nije slučajno i ništa nije pogrešno kada su u pitanju ti anđeli bez krila.
Post je objavljen 29.08.2007. u 17:33 sati.