|
Ta tvrdnja stoji. Međutim, ne drži posve. Tijekom svog odrastanja smo doista bili »žrtve svojih žrtava« i trpjeli smo zbog osjećaja nevoljenosti i rascjepkanosti. Zamjerali smosvojim roditeljima što nas nisu znali, mogli ili htjeli voljeti onako kako smo to željeli. Međutim, samo o nama ovisi, hoćemo li kao odrasli ljudi nešto promijeniti po tom pitanju, ili ćemo i dalje biti »žrtve«, prenoseći i na našu djecu teret duboko usidrenih obrazaca ponašanja, koje smo naslijedili od svojih roditelja. Kao djeca nismo imali izbora. Kao odrasli ljudi ga imamo. Štoviše, ne samo da imamo izbor; usudim se reći da imamo obavezu i odgovornost, kako prema samima sebi, tako i prema našim potomcima. Nema veze ako to naši roditelji nisu mogli, znali ili htjeli…Mi možemo. I moramo. Toliko dugujemo samima sebi i onima kojima smo podarili život. Svojoj djeci. Međutim, prije nego nastavimo tvrditi kako su za svu našu mizeriju i jad krivi naši roditelji, pokušajmo sagledati njihov život i okolnosti u kojima su rasli i sazrijevali. Ako su nečiji roditelji rasli u atmosferi pritiska, nerazumijevanja, zatiranja, neljubljenja i raznih drugih ograničenja; kako su onda mogli naučiti što je tolerancija, razumijevanje, samostalnost, ljubav i posvemašnja sloboda? Umjesto da uče kako kvalitetno i duhovno živjeti život, oni su na vlastitim iskustvima gradili slabe temelje, koji nisu mogli podnijeti teret života. Umjesto da žive život, oni su se trudili preživjeti. Ako su umjesto ljubavi i podsticanja bili kažnjavani, zlostavljani ili zatirani – kako su mogli naučiti što je ljubav? Ako ih nikada nitko nije zagrlio, poljubio i rekao im kako ih voli bezuvjetno – kako su mogli naučiti što je bezuvjetna ljubav? Ako ih nikada nitko nije pohvalio za njihove uspjehe i postignuća, kako su se mogli naučiti samopouzdanju? Ako sa njima nisu razgovarali i ako nisu imali nikoga tko bih ih saslušao, kako su se mogli naučiti razgovarati i uistinu slušati? Ako su svakodnevno bili svjedoci svađama i fizičkom obračunavanju, kako mogu znati kako izgleda atmosfera ljubavi i tolerancije? Ako još uvijek ne možemo prihvatiti ovu činjenicu, pokušajmo si zamisliti čovjeka koji je slijep od rođenja. Ako nikada nije vidio boje, kako može znati kakve su boje travnjak, nebo ili sunce, osim ako se uz puno truda ne nauči? Ako nikada nije vidio cestu, kako može znati kako se prelazi cesta, dok ne nauči? Ako nikada nije vidio knjigu, kako može znati kako izgleda i kakvo bogatstvo nudi čitanje, dok ga ne nauče upotrebljavati Brailovo pismo? Ako nikada nije vidio izlazak sunca, kako se može diviti božanskom prizoru i vatrometu boja koje se rasprostiru nebom, dok mu to netko slikovito ne opiše? Mislim da smo svi puni razumijevanja prema slijepom čovjeku. Empatični smo i osjećajni bez rezervi. Jer to je čovjek s hendikepom, koji nije kriv za svoju sudbinu. Možda će netko sada reći: »Da, ali naši roditelji nisu bili slijepi, dakle, nema opravdanja.« Prvo moram reći, da se ovdje uopće ne govorim o opravdanju ili krivnji. Govorim o prihvaćanju i razumijevanju. Međutim, što je neznanje drugo, nego sljepoća? Živjeti u neznanju znači biti slijep za svijet oko sebe i slijediti jedini uzorak kojeg poznajemo. Promatrano u tom svjetlu možemo posve mirno reći, da su i ti roditelji bili slijepi. Time priznajemo da su i oni bili hedikepirani i uskraćeni za mnogošta, a prvenstveno za ljubav. Nije li to dovoljan razlog da čitavu stvar počnemo promatrati u posve drugom svjetlu? Ako je netko imao nasilnog oca alkoholičara, pred njima se u procesu odrastanja i sazrijevanja otvaraju dva puta: ili će slijediti primjer svog oca, jedini put koji je upoznao – i zauvijek ostati žrtva svoje žrtve, ili će krenuti onim drugim putem i odlučiti da će živjeti trijezno i razborito, te preuzeti odgovornost za vlastiti život. Isto tako je sa slijepim čovjekom. Može odlučiti živjeti u tami, nesretan i mizeran s odlukom da nikada neće naučiti prelaziti cestu na pješačkom prijelazu – zato što je jedino što poznaje od rođenja bila tama, ili će odlučiti da od života učini ono najbolje što može i potruditi se da nauči kako se prelazi cesta. Iako smo žrtve svojih žrtava, pred nama je izbor: da li ćemo nastaviti taj lanac nesreće, prenoseći to prokletstvo na svoju djecu; ili ćemo biti upravo MI ti koji će prekinuti lanac i okrenuti pramac u drugom smjeru. Pošto ne vjerujem da i jedna od žrtava za svoju djecu želi život kakav su imali oni, mislim da je to više nego dovoljna motivacija da učinimo nešto za sebe i one koje volimo, kako bi umjesto žrtve svoj život proživjeli kao pobjednici. Netko jednom reče »Pobjednik je onaj koji se prihvaća posla tamo gdje gubitnik odustaje.« Žrtva ostaje žrtva zato što je odustala. Odustala od sebe. Nemojmo odustati od sebe. To je najgore što si možemo učiniti. Neka je teško. Neka se čini nemoguće. Neka nas na tom putu prate trnje i kamenje, pa i potoci suza…spoznaja da idemo u pravcu svijeta u kojem smo MI ti koji smo odgovorni za svoje živote, a ne tek žrtve, vrijedna je svakog koraka. Pa što ako pritom imamo od trnja izgrebena koljena? Čak i najljepša ruža ima trnje, pa se ipak ne ustručavamo ubrati je i diviti se njenoj ljepoti! Oprostimo žrtvama njihovih žrtava…oprostimo im što nisu znali kako biti slobodan i voljen, što nisu znali svoju djecu naučiti kako se voli. U tom trenutku i na tom stupnju razvoja radili su najbolje što su znali i umjeli. Radili su ono u što su vjerovali. Možda su i povrijedili maleno dijete u nama. Oprostimo im i to…Prihvatimo ih takve kakvi jesu, pošaljimo im mentalno svoju ljubav, ako ih već ne možemo zagrliti i zamolimo ih da oni oproste nama naše zamjerke, ljutnju i mržnju. A tada, slobodni od tereta prošlosti krenimo prema dugi. Tko kaže da je nemoguće proći ispod duge – taj nije ni pokušao! Volim vas sve! |
|
Samo bih vam voljela reći, kako na slijedećoj adresi možete posjetiti moj blog s posve drugačijim sadržajem, što govori i naziv bloga. Dobrodošli! NEOZBILJNO O OZBILJNOM |