|
»…i iako ti se divim, čini mi se da krvariš za svakoga na tom svijetu i za sve velike svjetske probleme, no, ne primjećuješ bol, nadu i snove na vlastitom pragu.« (Maeve Binchy, knjiga »Škrlatno pero«) Još i sada mi odzvanjaju u ušima riječi mog oca, riječi koje je izrekao samo jedan jedini put negdje tijekom čarobnih godina mog odrastanja: »Prije nego li nešto kažeš i prije nego li nešto učiniš nekome, stani i razmisli o tome, kako bi se ti osjećala da si na mjestu te osobe. Pokušaj zamijeniti uloge i shvatit ćeš što moraš reći i kako moraš postupiti. Ili jednostavno promatraj situaciju »sa strane«, kao slučajni promatrač u prolazu i dobit ćeš odgovor na pitanje što ti je činiti.« Kao djetetu mi nije bilo posve jasno čemu služi ta »tehnika« koju mi je preporučio otac, ali sam mu vjerovala kao »neospornom« autoritetu. Mnogo godina kasnije sam shvatila pravi smisao onog što mi je tada rekao. Nazvala sam je »tehnikom filmskog platna« Evo primjera kojeg sam nedavno čula, i znam da će zvučati nevjerovatno, jer sam do sada po nekim pravilima već trebala «odrasti«; događaj me je uistinu »fascinirao«. Dakle, zamislite si slijedeću situaciju: Muž i žena sjede pred televizorom i gledaju neki film tipa »Život piše priče« kojem je okosnica radnje neskladan brak i psihološko maltretiranje supruge od strane glavnog aktera filma. Žena gleda film šutke, ali zato njena »bolja polovica« neprestano ubacuje neke komentare u stilu: - Gle majmuna, pa kako joj to može raditi! - Baš je smotana, zašto ga ne ostavi? - Ma, gdje ga je samo našla?, itd…itd… Za to vrijeme ga njegova supruga pogledava šutke ispod oka i ne vjeruje onom što čuje. Naime, njen je suprug gorljivo napadao muški lik na filmu, osuđujući ga zbog istih stvari koje i sam običavao raditi. I to nisu bili obični komentari, već pravi ispadi bijesa, nabijeni emocijama za ne povjerovati. Kako sama kaže, bila je tako duboko šokirana, da jednostavno nije bila u stanju progovoriti i pitati ga, kako to da mu odjednom smetaju te iste stvari, koje kod sebe ili ne primjećuje ili ih naprosto ignorira. Kako to da tako emotivno reagira na neku tuđu i udaljenu sudbinu, dok je u vlastitom domu slijep na sve što se događa? Poznajem čovjeka koji je bio izrazito suosjećajan prema napaćenoj i gladnoj te zamusanoj dječici iz daleke Afrike (što bi inače bilo posve u redu) i bio se spreman angažirati na sakupljanju pomoći za tu djecu, dok je istovremeno mrtav – hladan prolazio pored prvih susjeda, koji su imali puno djece, koja su bila više gladna nego sita. Čak si je s vremena na vrijeme dozvoljavao komentar »A tko mu je kriv, zašto ih je toliko napravio kad ih ne može hraniti.« Ili ženu, koja je svakodnevno trošila velik dio svoje energije na to da utješi kolegicu s posla zbog problema u radnoj okolini, dok je istovremeno prečula riječi svojeg muža koji je, došavši umoran s posla kući, govorio o nepravdi koju je tog dana doživio od svog nadređenog. Sve su to lijepe geste i svakako trebamo pomoći ljudima ukoliko nam je to moguće. Međutim, grubo rečeno, nije li suludo dijeliti hranu uokolo dok vlastita obitelj gladuje? Ne bismo li trebali početi od vlastitog doma, prije nego što se uputimo u svijet? Da li je opravdano da su svi drugi na prioritetnoj ljestvici iznad onih koji su nam najbliži? Vjerovatno poznajete nekog za kojeg kažu »On/ona je tako dobar/dobra svima, da ne stigne biti dobar/dobra svojoj obitelji.« Je li doista neophodno imati dva para naočala, kroz koja ćemo promatrati svijet? Jedne za nas same, jedne za ostatak svijeta? Radi li se ovdje o selektivnoj »sljepoći« ili nečem drugom? Zašto nam je tako teško u određenim situacijama u koje smo osobno upleteni, staviti se u ulogu nepristranog promatrača i sagledati ono što se zbiva realno i bez ishitrenih reakcija? Možda bismo tada vidjeli svoju vlastitu (ne)sreću kao na filmskom platnu – jasno i objektivno. Možda bismo tada shvatili da nam se zidovi vlastitog doma urušavaju, dok popravljamo tuđe domove? A možda tek želimo vjerovati da naš dom počiva na čvrstim temeljima pa u tome leži razlog zašto stavljamo pogrešne naočale? |