Nedavno mi je došla pod ruke jedna knjiga koju već dugo imam i skoro sam posve zaboravila na nju. A kako vjerujem da se ništa ne događa slučajno, radoznalost je učinila svoje i listovi su ponovno zašuštali po mojim prstima.
Jedan dio mi je posebno dao misliti. Naime, autor je, ako tako mogu reći, psihijatar »nove škole« i pokušava sve što se zbiva u ljudskoj duši promatrati iz jednog posebnog ugla. I tako prepričava slučaj jedne njegove pacijentice koja je došla k njemu, zato što sebi nikako nije mogla oprostiti pa i najmanju pogrešku koja bi joj se desila, već bi okrivljavala samu sebe i zbog toga bila nesretna, te polako zapadala u pravu, pravcatu depresiju. Mislila je o sebi da je loš čovjek, nevrijedan tuđe ljubavi i pažnje.
Navedeni psihijatar ju je zapitao kako bi reagirala, odnosno, kakvi bi bili njeni osjećaji kada bi se to isto dogodilo nekoj osobi koju istinski voli. Npr., da se njenoj prijateljici desi »greška« i kojim slučajem zbog vlastite nepažnje zatrudni, da li bi je isto tako okrivljavala i mrzila, kao što to čini sebi. I odgovor je bio, naravno da ne bi, zato što je voli i jer se nešto takvo može desiti bilo kome i kako bi je podržala bez obzira na to kako se prijateljica odluči.
Moram priznati, da sam očekivala posve drugačiju reakciju od one koja je uslijedila. Dotični gospodin joj je tada rekao da je umišljena i da ima previsoko mišljenje o sebi. ???????????
Naravno da se žena šokirala i u nevjerici ga pitala kako to misli? Kako može biti umišljena, kada tako »srčano« vidi sve svoje greške. Mislim da vam ne moram govoriti, da sam na trenutak i ja pomislila isto.
I tada je uslijedio odgovor zapanjenoj djevojci u kojoj joj je liječnik objasnio, kako očito ima jako visoko mišljenje o sebi, kada misli da se to njoj (gospođi savršenoj) ne bi smjelo dogoditi i kako svi drugi imaju pravo na pogreške, samo ona ne….
Htjela ne htjela, morala sam priznati kako nikada nisam tako razmišljala o svojoj, ponekad zaista pretjeranoj »strogoći« spram svojih postupaka.
Činjenica je da većina nas mnogo lakše oprašta tuđe »pogreške«, no svoje vlastite.
Zanima me kakvo je vaše mišljenje o tome? Da li zaista pretjerana strogost prema sebi proizlazi uvijek iz tih razloga, ili razlog može biti skriven negdje drugdje?
Koliko ste strogi prema sebi, osobito u odnosu prema drugima? Da li ste sebi najstroži sudac? Koliko vas opterećuju vaše vlastite pogreške? Da li samo priznate »O.K., pogriješila sam, izvukla pouku i idemo dalje.« ili ste od onih kojima njihova »pogreška« danima ne dozvoljava miran san?
Hvala vam što dijelite samnom svoja razmišljanja na ovu temu.
Želim vam lijep i sunčan dan!
Post je objavljen 01.10.2007. u 12:02 sati.