Flames of love

Uzdrhtale, nemirne, nervozno pipaju kroz mračnu maglu neizvjesnosti, panično se hvatajući raznih neživih predmeta u kojima uzalud pokušavaju pronaći tračak smirenja. Gnječe te sitne, beznačajne predmete kako bi barem nad tim smećem pokazale svoju moć, pokušavajući se otresti svijesti o svojoj slabosti.

A onda nailaze na još jedan par ruku, jednako drhtureći, jednako izgubljen, i hvataju se jedne drugih kao slamki spasa. Sada su četiri ruke, isprepletene, jedno simbiotsko, mutualističko biće koje više ne drhti, nego zna da može sve i da će sve biti u redu. Stisak ruku najviše je što to biće može imati, i sve što mu treba, i sve je u tome sasvim ispravno.

Pogledi su posvuda, ali mogu samo vidjeti – i zavidjeti tim parovima ruku na rijetkoj privilegiji da mogu stisnuti jedan drugi. Prebrzo dolazi tren kad se ruke moraju pustiti, razdvojiti, svaki par krenuti svojim putem da se sve rjeđe dotiču, ali kako su jedna drugoj dale snage da ne samo prežive ovo razdoblje nego i izvuku najbolje iz svega, tako će ih sjećanje nastaviti hrabriti. A kako su pogledi vidjeli i napokon razumjeli zajedništvo tih ruku, tako će mnoga usta reći da je to ono najvrednije.

No, te sretne ruke dobro znaju da ima i drugih ruku, kojima je to pravo na stisak grubo uskraćeno djelovanjem hladnog autoriteta koji smatra vršenje sile nad njihovim životima svojim pravom i nužnošću. I nadaju se da će svaku ruku koja potpisuje takve osude jednom ipak uhvatiti neka ruka čiji će ju topli stisak ispuniti lijepim osjećajima i podsjetiti na potrebu za razumijevanjem.

'Cause everybody needs a helping hand sometimes...