Crnilo plavetnila
Tama prekrila nebo,ono isto što je nebeskim svjetlom davalo i malo nade,krijući među svojim valovima iskrice plamteće sreće i ljubavi.Oblaci se krišom igraju,preklapaju, stvarajući tamniju tamu gustilom sivila pune vlažnosti što prkosom u kapima ispuštaju.Gordo nebo plače.
Pogledom uperenim,vjetar svojim dlanovima pomazi mi lice,razbaruši kosu i šapne tiho,tiše,jedva čujno tragom u kanalu ostavi riječ.Miluje me cijelu od obraza prema dolje.Mirise neke sa poljana nosi i donosi na dlanu.O,uzdahom napunim svaku alveolu i u tren me ispuni cijelu.Svaku stanicu,njenu jezgru,tkivo i krvlju ispisani put,vraćajući se kroz pore raširi se kožom i u sitnom tragu ispiše neke priče.
Dodirom raspršim svaku česticu na njene sitnije djelove ne bi li time prekrila svaki dio tog plašta,baršunastog i tako osjetljivog i na primak ruke,na samu pomisao,na zamišljanje.
Mmmmm,akumulacija vjetrom.
Udahnuti opet.Duboko.Zatvorenih očiju zabraniti suzama da klize.
Svijet je obojen.Primaknem se pod mostom šarenila što prahom sije i lepršavo nosi sreću.Nebo se zaigralo mnome i vjetrom crtajući Dugu kao krov od kiše,pokrov zelenila, ostavljajući izvan gordost neba.Osmijehom mi priđe i najjačom bojom nacrta poljubac.Ružine boje ostadu obrazima razlivene,usnama priljubljene.
Duga moja.Vječito mi pomaže.
Ostadoh na rubu stijena.More zapljuskuje,Duga me čuva,a Vjetar miluje.
Sutra je novi dan,šapne mi kamen.
