Transparentno u smislu nevidljivosti
Znam,nije me bilo dugo..Zašto? Jednostavno,ne znam..nemam inspiracije za ostaviti nešto,ako to mora biti pametno sročeno,,zašto mora? jer ja tako kažem,mada i ovo do sada nije za pohvalu i komentiranje..
Komentare ne očekujem,zato ne dajem svoju adresu,želim u samoći tišini ostaviti svoje misli i stanje,onako,da me nitko ne čuje i vidi..
Nevidljivo proći stranicama,u tome imam umijeće i strpljenja,već se dešavalo da sam u tome uspijevala.
Zašto ne bih i sada?
Filozofija na čekanju
Eto me.Stigoh.Stigoh tebi moja prijateljice,na razgovor,čašicu,kavu..štagod..samo da sam tu s tobom.U pozadini muzika,naravno...ona moja,lagana,srceparajuća..opet tears....neću zamarati mojim ponavljanjima.
Zamarati koga?Baš sam smiješna.A sama sam.Sama s tobom moja prijateljice.Možemo štagod želimo..pjevati,plesati,plakati..štagod,a pritom da nas nitko ne ometa,ismijava,zanovjeta il ubije komentarima..
Ah,šta bih rekla.Htjedoh raspravljati o filozofiji i njenim granama.To je tema.Opet danas ne mogu,ne znam,valjda sam se istrošila.
Pisala sam već,mnogo,na nekim drugim stranicama.Na dvije,točnije.Jedna mi je srcu prirasla,ali više ne gostujem..ima razloga,velikih,opravdanih. Znatiželja me zagolica,pa provirim onako iza ugla.Ugledam mnogo poznatih lica,htjedoh javiti se,mahnuti,doviknuti...ali...ne!ne smijem,nikako ne smijem!
Povrijeđena,,optužena,zgažena..da,tako se osjećam.I to je strašno.Bolno.Žalosno i jadno.
Jadno,da.Jadno dozvoliti si takvo stanje.Prepustiti se emocijama koje nisu dozvoljene.Reći misli koje tlače.Otvoriti dušu neznancu do te mjere da se i sama posramljujem.Zašto? Ne znam ni sama.I za mene je to bio novitet.Totalno čudno stanje.Kao začarana,omamljena,svezanih očiju i rasparenih grudi,koračala sam kroz svijet.Enigma koja me pratila,mijenjala mi lice.
I još danas postavljam si pitanja na koja nikako ne znam dati odgovore.Možda će jednom iskrsnuti koji ,pa će sve biti jasnije.Možda! Nadam se.
odlazim!nemam inspiracije..i dalje..možda se kasnije vratim..možda!Kome ja to?...Pa,sebi!
Tears n Heaven
Jel netko navraćao dva il više puta u istom danu?
Bilo bi mi lakše kad bi mi netko došapnuo i potvrdno odgovorio. Klapton,stonsi,green day i ostali,natjeraše me natrag u sivilo duše, na podsjetnik arhiviran i duboko zakopan. Prsti me svrbe,neuroni ih tjeraju na pisanje.
Tears in Heaven! Koga ne bi natjerale na duboko iskapanje skrivenih i dobro pohranjenih dijelova sjećanja,.događaja, neizrečenih misli i želja. Tko ih nema. sjede duboko u nama, truju, opterećuju i stalno pdsjećaju na njihovo postojanje,gostovanje, ....stalno nastanjeni više i nisu gosti i gošće..
Ruju,stvaraju brazde sve dublje. Zatvoriti već navlažene oči,da ih nitko ne vidi, ne dodirne, ne ukrade suzu,moju prijateljicu. U polutami vraćati snove. Znam. Nema smisla: slažem se..to je i moj moto..Jednostavno,dođu ti trenuci kojima se ne možeš otrgnuti,svladati,pobjeći. Prate! Napadaju! Poput sjene postanu najbolje prijateljice.
Tears in Heaven! Bliže su,puno bliže,u nama,u meni,kucaju na okna,smeđa,plava...samo kliznu ne čekajući dozvolu,pristanak..baš ih briga..one urade po svom..kako ih volja..makar nam nije po volji,one su tu,prisutne,slane,malene,poput bisera važne..slatke,nježne,drage...suze...
Samo trabunjanja
Green Day u pozadini.
Pokušavam nešto ostaviti na ovoj stranici,nešto što mi više barem za danas ne treba..nešto što moram iz sebe izbaciti...nešto što poput ogromnog utega pritišće..do besvjesti,do bola...Ne znam! Nsam sigurna da ću to učiniti baš danas. Nekako sam indiferentna, prazna, apatična, a možda i antipatična. Takva ne mogu ništa pametnoga reći, iza sebe ostaviti.
Ali,kad malo bolje razmislim,zašto mora biti pametno, sročeno, čitko..? Ta ionako sam ovu stranicu otvorila da bih sebi pomogla, piisala diario, incognito, tajno..Sebi ne moram biti pametna. Ili si niti u ovom tajnom svijetu ne dozvoljavam opuštanje u smislu znanja i inteligencije.
Ma! Bez veze! Gle ti prepotencije. Ja si umislila da sam inteligentna. Tko ti to kaže,molim te? Pa,pogledaj se. Skačem sa stranice na stranicu. Bježim! Od koga? Od sebe,očito, samo od sebe. Tražim se. Ne želim se naći. Ne želim se upoznati. Ne želim se u ogledalo pogledati. Laž! Samo laži frcaju iz mene. Dualizam! Empirizam! Racionalizam! Metafizika. Ni sama ne znam gdje bi se smjestila. Možda sam za psihijatriju, anlitičku psihopatologiju, ...il samo sam jedna od mase marioneta u traganju za svojim idetitetom, teorijom spoznaje svojeg JA, priznanjem življenja u licemjerstvu sa krinkom na licu...?Jedno tijelo sa dvije duše? Ne,mislim da to nije moguće..Jedno tijelo,jedna duša, dva lica..
Molim? Nije moguće? Razmislite! Tko je ovdje pošten nek digne dva prsta. ....Tako sam i mislila!
Ti,koji sramežljivo dižeš svoje prstiće, razmisli koliko si iskren, istinit, vjeran, pa čak i prema sebi....
Nobelovac, Hermann Hesse je rekao....
Jučer sam bio pametan,stoga sam želio mijenjati svijet.Danas sam mudar,stoga želim mijenjati sebe.
Jesmo li mi došli do tog saznanja? Mislim da nismo! Ali je utješno ako o tome razmislimo....
Filessofy...hm
Svaki početak nosi neke tajanstvene znatiželjne misli.Sumnjičav pogled šarajući brzinom prateći situaciju ,pogledava reakciju publike u masi,ne raspoznajući niti jedan lik,makar ih bilo na pretek.Izvedba počinje loše,hvatajući intonaciju,polako, glas se penje na onu željenu.Sekunde lete,brzinom, odnosno,sporošću sata,ostavljaju dojam cijele vječnosti provedene na pozornici.Ima li kraja?
Približava se..cressendo ostavljen negdje u pozadini,piano,pianissimo klizi prema svršetku,kraju ove opere.
Pogled i dalje traži utjehu,znak da je uspješna ova početna farsa.Strah,klecanje,zvonko zahvaljivanje na močnom auditoriju i njegovim ovacijama.Jesu li iskrene? Ili je to moralna podrška početnim slovima,zarezima i ostalim znakovima što su ništa drugo no preslika misli i glasova..?
Uvod.Proba.Kraj.
Uspjelo ili neuspjelo,nema se na temelju čega dati sud.Ovo je početak.A možda i kraj jednog početka,a možda i početak početka.Nemojte se čuditi..nick sve govori,zar ne?
