Svaki početak nosi neke tajanstvene znatiželjne misli.Sumnjičav pogled šarajući brzinom prateći situaciju ,pogledava reakciju publike u masi,ne raspoznajući niti jedan lik,makar ih bilo na pretek.Izvedba počinje loše,hvatajući intonaciju,polako, glas se penje na onu željenu.Sekunde lete,brzinom, odnosno,sporošću sata,ostavljaju dojam cijele vječnosti provedene na pozornici.Ima li kraja?
Približava se..cressendo ostavljen negdje u pozadini,piano,pianissimo klizi prema svršetku,kraju ove opere.
Pogled i dalje traži utjehu,znak da je uspješna ova početna farsa.Strah,klecanje,zvonko zahvaljivanje na močnom auditoriju i njegovim ovacijama.Jesu li iskrene? Ili je to moralna podrška početnim slovima,zarezima i ostalim znakovima što su ništa drugo no preslika misli i glasova..?
Uvod.Proba.Kraj.
Uspjelo ili neuspjelo,nema se na temelju čega dati sud.Ovo je početak.A možda i kraj jednog početka,a možda i početak početka.Nemojte se čuditi..nick sve govori,zar ne?
Post je objavljen 22.09.2008. u 17:07 sati.