ponedjeljak, 15.03.2010.
“Na Putu”
|
Odmah da kazen da je film napravljen korektno. Posebno prvi dio u kojem je prikazana alijenacija dvoje ljudi koje se vole, ali se ne mogu oduprijeti toj sili koja ih udaljuje iz dana u dan. Na momente atmosfera filma podsjeca na “Izgubljeni u Prevodu”, s tim da radnja tece obrnutim smjerom.  Drugi dio filma u kojem glavni glumac pronalazi odgovore na neodgovorena zivotna pitanja je napravljen malo "neodlucno". Mislim da se redateljica nije mogla odluciti sa koje strane bi pristupila tom gorucem problemu islamskog fundametalizma u Bosni. Sa ozbiljnim pristupom, udaljila bi film od gledatelja i krenila u kvazipoliticke vode, sa komicnim pristupom bi marginalizirala problem i dakako promasila samu bit filma.  Rezultat je polovican prikaz tog socijalnog/vjerskog segmenta u Bosni sa povremenim lose odigranim kadrovima (Lucev). Glavna vrijednost filma nalazi se u prezentiranju cinjenice o postojanju logora islamskih fundametalista. Da se nalaze negdje u Pakistanu ili u Africi, zamahnili bi rukon i rekli – ma ko hi hebe, eto ih tamo – daleka in majka. Ali postojanje takvih logora i postojanje takvog nacina razmisljanja na 100 km zracne linije od nas ovdje, ledi krv u zilama i namece mnogobrojna pitanja. Normalno je da se film ne bavi sa njima jer te odgovore ipak mora dati sluzbena politika. (Svjedoci smo policijske racije od prije nekoliko dana u jednom od takvih logora) Sta reci za kraj. Zrinka je briljirala, ponovo. “Nazalost” to se od nje i ocekuje, i svakim njenim filmom ocekivanja su veca. Nadan se da ce ih opravdat. Film ostavlja gorak okus u ustima nakon gledanja – sta znaci da je redateljica uspjela u svom naumu – skrenila nan je paznju na problem i prikazala ga kao dio svakodnevnice, ne ostavljajuci mjesta sumnju da bi se to moglo dogoditi bilo kome od nas. Ne zeleci davati nikakvu konacnu ocjenu, jer nju ce dati publika svojim prisutvom na projekcijama, sa svoje strane – jedan veliki plus. |
