Kiša padaaaa...

..travaaa rasteeee...goraa zelenaaaa...
Tu sam pjesmu morala pjevati pred prof. Vitkovićem (i cijelim razredom) za pozitivan iz glazbenog. Da, dobro ste čuli...ja sam valjda bila jedina u razredu koja je imala iz glazbenog dvojku jer nikako nisam mogla nuačiti Mozartovu, Beethovenovu i tonu drugih biografija i djela...i dan danas mi nije jasno kako su ostali sve uspjeli pohvatati... Bah, valjda sam lost case...

Ova kiša ubija me, sve je nekako loše. Kad je kiša, svi su depresivni, živčani, bez novaca i želje za životom...
Večeras u Piranhi TBF ali nema šanse da odem...kiša je kiša je kiša je i hladnoooo brrrr....

Moram se pokrenuti, onako od korijena...ne smijem biti jeb... postrojenje ko što bi rekao šef jedne od najvećih svjetskih banaka. Ako želim proširiti svoje znanje, utjecaj i moć moram djelovati....tako da ono...moram...trebala bih...ali melankolija me ubija.

Nemam ideja za ništa...nikakve kreativnosti, nikakva nadanja samo jadanja sa babama...ali i to je nešto. U petak idem na Josipu Lisac. Zove Marina neki dan i javlja da imamo free upad i cugu pa ono, što da ne...ionako je ona opća kultura... a možda se i isplešem. Još ako se vrijeme popravi pa da obujem haljinicu i sandale na petu...bilo bi idealno...Wishful tinking reklo bi se, ali neka, neka doći će i moje vrijeme

zato ću ih uvijek voljeti:

- jer znam da bi umrli za mene
- jer znam da im se mogu obratiti uvijek...bilo kada i bilo gdje
- jer sam sigurna u njihovu ljubav
- jer osjećam smirenost kad sam s njima (nazovite to razmaženošću)
- jer mi se s njima nikada ništa nije desilo loše
- jer me nikada nisu iznevjerili

....

Koje sranje...recite vi meni...jeste li se ikad osjećali kao j... outsideri...
Znate ono, svi oko vas skaču ko sretne svrake a vi ništa, nada, nula...
Instead vama se spava...ko prokletoj babi od 100 godina

I onda krenete sa autosugestijom: pustite psihodelične hitove Small Facesa i ono, kao...uforavate se u ritam
IT'S ALL TOO BEAUTIFUUUULL
(oni se deru napušeno, a vama još uvijek onak, whatever...)

Možda nešto ne valja s mojim organizmom a? Možda je jednostavno tijekom godina postao zasićen...gle moguće je....

A onda si pustite Violent Femmes neku live verziju koja vas i inače diže i namami vam osmjeh na lice....
(I nije mi i dalje jasno kako moja mačka na Violent Femmes vrlo mirno spava I PREDE actually) pa vam je barem malo zabavno....

The problem is: I really hate staying at home....
(nešto što neki nikad neće shvatiti)
I like going out...

I ne samo to...ponekad toliko radim i pišem da mi je izlazak vani kao neka vreća za ispucavanje...i ono....kad je nema, šta da radim...da plačem?????Ili da je izumim ha?

Dancing I feel like dancing all night long...

Bas me jutros probudio sms moje drage A. (glupaca kakva jesam za muziku sms-a imam Ninu Simone a ne jednostavan 'bleep' ili sto vec) da idemo van veceras.
Jeeee. pomislih...bas mi se plese...nisam bila vani GODINAMA, stvarno - dobro od subote ali se cini tako prokleto daaaavnoooo...
Volim produziti vikende i izlaziti par dana zaredom...doduse, sto sam starija sve je manje dobrovoljaca. Ekipa bi lezala u krevetu i gledala filmove, grickala cips i spavala, neki bi pogledali dnevnik a neki igrali igrice na kompu...
Dovraga, samo cekam kad budemo svi imali 50 i kad im budem mnogla reci -aha! Rekla sam vam. Mozda i imam koju boru vise but at least I had my fun!

Oh well, nema veze, zaboravimo sad to i vratimo se na vaznije teme. Jucer smo gledali klince kako se prosetavaju Savskom uz zvuke techna (housea cega vec, tko bi to znao) i mislim si, koliko je njih svjesno sto ih ceka. Ok, ok, ovi koji upadnu na faks su bez brige jos neko vrijeme - jos kojih 4,5,6,7,8,9,10,100 godina ovisno o paritetu kupovne moci njihovih roditelja pomjesanog sa strpljenjem. Ovi koji idu u vojsku ili drito na posao imati ce poteskoca u trazenju posla no kad njihovi fakultetski kolege zavrse fakultete, ovi ce imati u dupetu vec par godina staza a dosta njih i zaavrsene vise skole i fakultete - odgovornija su to djeca. Nekako mislim da je problem s nama kvaziintelektualcima upravo to sto mislimo da ce nas teorija pouciti konkretnom zivotu. Cim se to ne dogodi padamo u depresije, trosimo drogu na kile i unjkamo starcima o tome kako je svima bolje nego nama. Takvi se popularno zovu zlatna hrvatska mladez....

I onda zavrsimo ajde i te fakultete. Na prvom razgovoru za posao pitaju nas: sto znate raditi. "Nista!" glasio je moj odgovor na prvom razgovoru za sales assistanta u L'orealu. Sjecam se kako sam izgovorila tu rijec, bescuiljno buljila u jednu tocku, ustala se i otisla bez pozdrava. Pala sam u najgoru vrstu depresije i krenula nauciti spanjolski tako iz inata (francuski bi bio ipk too much). Nisam bas fluentna ali znala bih se snaci usred Barcelone - Donde esta Gucci, Donde esta Chanel, Donde esta Armani ???(i niz varijacija na temu)
Zatim dobijemo prvi posao. I nije bas nesto ali uzmes ga jer je firma u redu, ekipa se cini nice i sve u svemu nije lose za pocetak. I radis, crncis, nocne, jutarnje, smijes se places, opijas i gladujes - uglavnom mlad si i nekako, nije ti tako lose jer eto, drugi ne rade, ne mogu naci posao...a ti vec imas 4000 kn koji ti se tada cine vrtoglavo visokima.
Pa upoznas ljude, pa odes na drugi posao, pa pocnes raditi jos sa strane, pa se osamostalis itd...

(Barem bi tako zvucalo da je idealno)

Ovaj post ima svoju namjenu. Namjenjen je jednoj osobi kojoj bi se ovim putem zeljela ispricati.
Naime, ljudi koji ne rade najcesce ne rade jer su lijeni, nepouzdani i jednostavno navikli cuvati svoje dupe pod roditeljskim okriljem. Ne zelim takviml ljudima zlo, ali shvatila sam jednu stvar: Da, takvi ljudi jesu kreteni. Zamislite samo da zavrsite u braku s takvim nekim..."muskarcem" koji ne radi a ujedno vam obecava brda i doline. Obecava vam jebenu kucicu u cvijecu a kad shvati da mora stisnut dupe par mjeseci odustane- "Znas, razmisljao sam. Ja ipak ne bih. Mama kaze da ne moram..."

Ne zenis se za jebenu mamu kretenu!!!!!!
I onda odustanes, iako ti svi govore da on i nije tako los...
Ali razum ti govori drugo: lijen je, s njim nemas buducnost, odnosno jedina buducnost koju imas s njim ukljucuje i njegove roditelje...

Znas, sjecam se kad si pitao: sto kad vise ne bude imao roditelje...
Iskreno, nadam se da ce se razbuditi prije tog perioda...ali znas sta...stvarno me vise nije briga...
Znam tocno sto i koga zelim...

Norijada (99/00)...

Mislim da je slicno vrijeme bilo i kad sam ja 'norila'..onak hladno i kisa, nakon tonu dana lijepog vremena...
Necu rec kao da je bilo jucer jer mi se cini jako davnim kao uostalom i tonu dogadjaja koji se desavaju u zadnje vrijeme...

Kad sam ja imala norijadu - godina 99/00 nista nam nije bilo organizirano. Nista, nula, nada, nothing.
Pa smo imali skolu popodne al smo se nasli ujutro. Malo tko se nije taj dan bas druzio s razredom iako nismo bili neka uigrana ekipa ko danasnji. Svatko je od nas imao neku svoju bandu zbog koje bi cekao vikende...
(Ehhh, decki iz Tesle....)
Uglavnom, svi smo se obukli u zute toge (mislim da je svaki razred nase gimnazije (IV. Gimnazija, jezicna, Utrine) imao svoju boju) s kapicama i sa svim i nasli se pred skolom. Imali smo i neke majice, znam da smo pobacali tonu para na rekvizite. Moja je gimnazija bila totalno sminkerska, puna ljudi loaded with money. Uglavnom nasli smo se u jokeru (barem mislim da se tako zvao birc) gdje smo se regularno opili i dijelili si zvizdaljke, neki kolaci su bili u igri i nevermind. Naravno da je bilo bisera (moi) koji su taj zadnji dan dizali ocjenu iz fizike i koji su se napili prije odgovaranja ko krave i isli objasnjavat zasto ves masina ima dva elektromotora. naravno da su neki drugi ljudi imali zakazan maturantski odbojkaski turnir profesorima, naravno da su se isti ispovracali prije, tijekom i nakon istoga.
Sjecam se da smo Goga i ja uletile u zbornicu gdje je pijani Jadran zabavljao profesore svirajuci na gitari...
Goga je imala bocu vigora koju smo radosno podjelile s razrednicom Samson (ajme ako sad procita).
Nesto se plesalo i pjevalo ispred skole a onda smo kao krenuli u grad. U gradu je sve bilo sugavo, mi nismo bili jedni od onih koji bi bacali brasno, a kako nista nije bilo organizirano i bila je kisa, pokupili smo se kod Sanje.
Sanja je zivjela u Dugavama i nije nikog imala doma pa smo se fino uvukli kod nje, napili i pojeli izvrstan cokolino (ah, ti dani kada nisam morala paziti na kile)...

Nakon toga smo otisli na jarun...gdje je also bilo bezveze ali tada sam i prvi put povracala. No to me nije zaustavilo u jedenju sladoleda iz netom provaljene skrinje (nisam ja majke mi).
Kako je tada mobitel bio rezerviran iskljuËivo za bogataŔe ofcourse da ga ja nisam imala ali imale su ga Duda i Lana. Dobra curica, kakva uvijek bijah, nazvala sam majku da joj javim da sam dobro.
Ona je veselo izjavila da je Denis stigao (bratiĘ) pa smo se dogovorili naci na Jarunu. Kad sam ga nasla on je vec bio obrano ubijen i zagrljen s ukupno, o da tri maturantice. Na kraju smo se nas dvoje dodatno ubili i zaspali na jarunskom sljunku. Ujutro smo stali pod tuseve i osusili se na toplom suncu - idila nema sta, ali uvijek se raznjezim kad vidim maturante koji hodaju kao da je svijet njihov.
Svijet je nekad bio i moj, znate?

Takav me neki cudni umor pere u zadnje vrijeme, iscrpljenost organizma, pad imuniteta, tko ce ga znat...
Ali ne samo to, kao da s drugih ljudi na mene prelazi njeihova negativna energija, njihovo lose i nabrijano raspolozenje i pitanje je samo kad cu 'puknut' i sta ce onda bit...

Moram se maknut negdje na par dana...kad bi barem postojao pusti otok negdje u blizini...
Ovako cu razmislit o toplicama ili vikendu negdje na moru...bas oko mog rodjendana... skoljke, racici, masaza i kupanje u Jadranu...mmmm...moja mantra....

As I walk alone...

You have killed me
you have killed me
yes I walk somehow
but you have killed me...

Kako mi se ide na Morriseya samo zbog te pjesme...Ajmo brzo, ko su organizatori da idem trazit akreditaciju ...

U zadnje vrijeme sve mi je nekako cudno. Pitaju me jesam li sretna. Sreca je relativan pojam kao uostalom i sve u zivotu. Ali da, mislim valjda bih mogla reci da sam sretna. Sretna jer mi razum jos uvijek odasilje ispravne signale, sretna jer se ne gubim niti u trenucima najvece depresija, sretna jer sam svjesna da su neka stanja uzrokovana vanjskim cimbenicima i kako nema bas sve veze samnom...

Znate ono, kad se nesto desi, kada se nadjete da zivite neki drugi zivot, kada shvatite da bas i nije tako idealno kako ste zamisljali i kad vas krenu prat crne misli...
Onda se zapitam: halo, jel svijet propao? jesi li zdrava? jeli ti zaista tako jako lose?
Onda skuzim da je sve zapravo u mojoj glavi i pokusam se natjerat iz depresije prec u neko planiranje, neku kreativnost.
Vecinom mi uspijeva, iako sve radim u zadnji tren ali uspijevam...

Moram pothitno poraditi na kvaliteti svog rada. ova povrsnost me nervira. Lijep je dan, toplo vrijeme je stiglo i vise mi nista ne stoji na putu. Ali da, koncentracija je nuzna i moram poraditi na tome - pothitno...

Sredi se i kreni, poruka od mene samoj sebi... i vama, ako vam treba

Paul van Dyke who d fak...
"Baš bi mogao skočiti kroz prozor"
Bespotrebno zalijetanje na otvoreni prozor nije polučilo željeni rezultat...
"Skočiti ću. Samo da osjetim navalu adrenalina"
"Ajmo na padobran", pokušao je trezveniji T.
"Ti si narkomanka...voliš dop..."
(Ja i moj dugi jezik o pričama iz prošlosti)
"Skačem"
"Nego, a jel imaš kakvu imovinu ti , da prepišeš na mene prije nego skočiš. Znaš nešto da mi ostaviš po čemu bi te se sjećala" pitala sam bezobrazno...
"Napravit ću ti dijete...i to muško" odgovorio je bahato
"Gori pakao ne mogu zamisliti" odgovorila sam.

Zločinačka my ass..

Nedavni događaj koji je koliko oduševio toliko i potresao talijansku javnost bio je definitivno uhićenje ortodoksnog bossa Provenzana koji se uspješno skrivao pune 43 godine. Uz njega je, isti tjedan uhvaćen i mlađi financijski 'mafijaš' Stefano Ricucci koji je vjerojatno u trenutku kad je Provenzano počeo bježati od karabinijera dudlao neku talijansku verziju čokolina na bočicu.
Provenzano je tipičan 'terrone' mafijaš rodom iz talijanskog sela zvučnog naziva populariziranog u brojnim filmovima. Iz sela Corleone dolaze i mnogi Provencanovi prethodnici a ne actually Al Pacino kako su nas pokušali naučiti u Kumu. (Ponekad se zaista pitam je li Kum bio priprema Hollywooda na ono što nas čeka ili je netko samo odlučio zaraditi novac).

No, vratimo se Provenzanu. Kao mladi dečko počeo je graditi unosnu karijeru kao profesionalni ubojica.
Molim vas, definirajte mi profesionalni ubojica – jer prosječnom Sicilijancu to je zanimanje, plaćeno kao da se radi o profesionalnom brokeru, a imaju i svoj sindikat, istina bog tajni ali postoji.
Provenzanov 'stil' tipičan je za temperamentno podneblje odakle dolazi, a koji može biti viđen i u naših ljudi s primorskim porijeklom (eto što more napravi čovjeku). Pucao bi žrtvi prvo u noge (natkoljenice bi mu bile iznimno privlačne) a onda bi ju dokrajčio metkom u glavu. Njegov dolazak na 'vlast' koštao je oko 2000 sicilijanskih mafijaša života jer su međusobni obračuni tako zaživjeli da bi im se pucanj usred dana na zagrebačkom Cvjetnom trgu činio – dječjom igrom.

Provenzanov doprinos opće narodnim poslovima javnih politika (watch me now profesore Petak) bilo je otkriće zlatnog rudnika unutar sektora zdravstva. Kamatarenje privatnih liječnika ali i zauzvrat paraliza javnog zdravstva – kako bi bolesnici išli upravo privatniku činilo se u početku zgodnom simbiozom. Ne vjerujete? Ma hajde, kad smo čuli vlasnike ljekarni i privatnjake da se žale – ekipa je actually uživala protektorat i zgrtala pare unatoč svim hipokratovim zakletvama i moralnim diplomama. Međutim, papir je papir a lakše je okriviti mafijaša nego jadnog i nedužnog doktora, right?

Ne treba ni spomenuti činjenicu da je mafija preko svojih poduzeća preuzela čitav sektor farmaceutike te su se lijekovi nabavljali isključivo preko njih – mislite da je danas drugačije. Prezimena su možda različita ali sve je to isti kotao i postavlja se pitanje žrtvenog janjeta – odnosno ostarjele ovce koju je obitelj odbacila s izlikom da se 'ocufao'. Well to su samo pretpostavke i nagađanja, pravi razlog nikad neće biti poznat ali nije li actually čudno da se in the middle of nowhere uspijeva uhvatiti jedan od glavnih ljudi svjetskog podzemlja. Lakše bi bilo uhvatiti Osamu osim ako...osim ako ne izda...a pretpostavlja se da je to bila upravo 'obitelj'.

Sedamdesotogodišnji djedica komandirao je iz doslovce štale koju je preradio u 'ured'. Nađena je i šifrirana dokumentacija te se postavlja pitanje koliko će dugo Provencano ležati. Naime, svima je jasno da se unutar tih papira nalazi tona kompromitirajućih dokaza za gomilu ljudi iz talijanskog ali i svjetskog političkog i gospodarskog života. Pa kad čiča B. Dođe i uplati kauciju, biti će nešto jasnije i te stvari. Sve je u vlasti i lovi ionako.

Međutim, Provenzano je već ionako osuđen na tri doživotne pa je mogućnost izlaska vrlo mala...then again...kako funkcionira stvar zastare i talijansko odvjetništvo – nitko više ništa ne uzima zdravo za gotovo. Ostaju međutim poslovi to be done. Naime, prilikom jednog uobičajenog ubojstva antimafijaški orijentiranog poslanika ljevice u Calabriji, policija je izašla s procjenom da je volumen poslovanja mafije u Calabriji jednak ukupnom BDP-u te regije. Sad vam je jasno gdje leže skrivene značajke bogatstva velikih država. Ma hajde molim vas, zar ste stvarno mislili da zahodska daska na Pantovčaku košta 35 000 kn....yeah, right!

No, kako stvari stoje a tehnologija ide novim smjerovima, na scenu dolaze neka nova djeca među kojima se nalazi i gore spomenuti Ricucci. Po zanimanju zubar (vidite li povezanost sektora) odjednom se pojavio prije desetak godina na talijanskoj financijskoj sceni. Nešto slično kad Žuži Jelinek krene pričati o svom nevjerojatnom siromaštvu i preživljavanju na korici kruha „A onda sam počela raditi u Parizu za Chanel“.Tako i on poput tete Žuži tvrdi: „Počeo sam od nule i stvorio 2,6 milijardi eura. Tako nešto mogu samo ljudi poput Billa Gatesa i Berlusconija (i tete Žuži honey, don't forget). Mi imamo jednu brzinu više od ostalih“.
'Od nule' je ofkors kapital 'moderne' mafije koji mu je dan za okretanje na burzi krajnje zanimljivim transakcijama („Ta tvrtka za koju sam vam prodao dionice ne postoji???Ma nemoguće ...kako mi se samo to potkralo, t,t,t....“)

Gle, sve to ovisi o načinu na koji se stvari postave. Naravno da je lako reći, nisu imali mjere i da su mafijaši zapravo ti koji su čitavu banku doveli na rub preživljavanja...
A onda pogledajmo drugu stranu: u pljački banaka koja se događala IZNUTRA (znači od strane ljudi koji su vrlo dobro znali, što kako i kada) sudjelovao je i , o da...tadašnji guverner Nacionalne banke, zatim predsjednik Trgovačke komore Italije te poslanici i zamjenik jednog ministra. Mislim, just in case ...
Cijela se operacija vodila pod krinkom spašavanja banaka od stranih kupaca (sounds familiar huh?) pa se slučajno doznalo (slučajno je isto relativan pojam) da je Ricucci trebao preuzeti RCS, medijski konglomerat koji izdaje između ostalog i Corriere della Sera, trn u Berlusconijevom oku. I mean, who can blame him. I ja bi Corriere imala pod svojim vodstvom.

No, kako bilo da bilo, 2004. godine uspio se dokopati minornih 2 posto udjela da bi već godinu dana nekako opet slučajno došao do 14,7 posto udjela. Početkom ove godine taj je udio proširen na 20 posto. Objavljeno je povećanje vlasništva na 29 posto i lansiranje javne ponude za otkup – that's the way, (aha aha) I likeee iiiit (aha, aha). Zamislite kako bi bilo da najugledniji hrvatski dnevni list postane glasilo sumnjivih vlasnika – wait a minute, ko ono drži ..., ahh forget it.

Ofkors da su sad radnjice malo stale jer je otkriven trust credit koji je Riccuci imao u jednoj od banaka. Nije to strašan prekršaj – osim kad se ne radi o 800 milijuna eura koje trebaš vratiti u roku odmah ili – (zlokoban zvuk ključa u bravi). Naravno, prekaljeni meštar odmah je pokušao izazvati nagli rast dionica RCS ali je operacija prokljuvljena te nije uspjela. Vrijednost dionica je još pala pa je ovaj umjesto zarade od 700 milijuna zabilježio je dug od 'samo' 170 milijuna eura.

Mafija je nastala 1860. godine usporedo s Garibaldijevim ustankom kao vrsta općenarodne obrane. Evoluirala je u kriminalnu organizaciju nakon što su se vodeći zabrinuli za vlastite položaje ali činjenica da se ista održava duže i čvršće od bilo koje političke strnke. Do 1956. godine tvrdilo se da je mafija izmišljotina , urbani mit a tada je Leonardo Sasha napisao knjigu u kojoj je razotkrio čitavo djelovanje i pokrenuo javnost. Zanimljivo je međutim, da iako je poznato da mafija okreće jednu trećinu talijanskog BDP-a u nedavnoj izbornoj kampanji niti jedna od suprotstavljenih strana nije se prisjetila te organizacije. Upućuje li to na daljnja razmišljanja ostavljam vama ali razmislite drugi put kada čujete okrivljavanja zločinačke organizacije, mafijaške obračune i pojedine krivce za ono što rade ljudi koji su nam pred nosom. Ja hoću.

Dobra ženica....

"Mislim da me ne voli" rekla sam
"Nije da te ne voli, samo se ne ponašaš kako on očekuje od žene"

Znala sam. Apsolutno sam znala da konzerve ostaju konzerve, da edukacija ne pomaže ničemu a posebno ne zatucanim stavovima...
I ne samo to, izjava "Ženska emancipacija trebala je jednostavno stati kad je za to bilo vrijeme" totlno me razljutila.
But you don't fight with THEM, samo im uputiš pogled jer znaš, jer znaš da će na svaku tvoju oni reći: "Ne slušaš me nego tupiš svoje"...
I onda odeš...you just turn your back i pustiš 'muškarčine da se ispričaju'

Pih, muškarčine...

Muškarčine koji bi bili sretni da nosimo feredže, nemamo prava glasa...u biti nemamo glasa uopće ha?
To bi im se svidjelo...
Pretpostavljam da im se ne sviđa ni naše služenje tehnologijom...u što ne ubrajam sektor bijele tehnike jer im se to sviđa...o da...
Muškarci koji kad uđu u vezu izgube znanje o pranju suđa, čišćenju podova, peglanju pa i jebenom iznošenju smeća...
"Ostavio sam ga na balkonu" jednostavno nije dovoljno dobro čujete li???!!!

Ali vole oni intelektualke...žene koje će završiti fakultet, magitrirati, specijalizirati i doktorirati samo da bi mogli reći.."Ona je jako pametna. Intelektualka"
A ovi posljednji primjerci su posebno fascinantni. Nekad je bila vrijedila ona stara, žena se brine oko kuća a on oko financija. Žena kuha, a on joj isplaćuje dnevnu nadnicu...
Well not today...
Today su najsretniji ako žena: kuha, pere, čisti, radi, zarađuje...
Sincerely, upoznala sam neke od primjeraka koji su bili voljni sjediti doma cijeli život...

I onda mu kažem:"ali ja nisam dobra ženica, niti ću to ikada biti"(i to, pazite...ja se jebeno opravdavam...ispričavam što mi se dogodio defekt u vidu nedostatka gena 'ženice'
"Znam" natmureno kaže

A znam da bi većina njih, uz svoje fine ženice...našli elokventne mlade žene...jer ne zaboravite honeez...kod kuće domaćica a u krevetu kurva je urbana legenda...kurve su od najstarijih vremena ionako bile samo - brbljave intelektualke.

Ma da, ponekad vam dođe da samo tako vrisnete zar ne?

Kad shvatite da ste se našli u totalno ali TOTALNO drugom svijetu i da vam to actually vrlo odgovara... kad shvatite da je vaš bijeg od prosječnosti započeo...i kad su vam svi ti ljudi koje društvo genrralizira i osuđuje - baš super (možda u inat svemu a možda jer ste i vi skriveni dio tog društva)

Kako znati?
Kako znati tko ste zapravo???
Kako znati jesu li osjećaji pravi ili samo insinuacija onoga što želite da budu.....

I have a phobia that someone's always there

Weird...ne mogu poreći...sve oko mene je vrlo weird...i uživam u tome...

Priča za zagrižene nepostojeće fanove:

"Gdje me vodiš" pitala sam ga po stoti put znajući da smo se namjerili doma...
Then again, who knows...rekao je da ne želi ići kući kod Njega...rekao je da ne želi odmah doma
"Gdje me vodiš" po sedmi put...znam da sam iritantna ali ponekad, čak i kad znam odgovor volim pitati...
"Naporna si" izjavio je tiho
Šutila sam...znala sam da na takvu izjavu nemam nikakvu pametnu...

(Jer ako ne cijeni moje dotadašnje efforts, ako ne razumije u kakva se moguća sranja uvaljujem zbog njega onda je kreten na jebeni kvadrat...)

Krenula sam žustro ispred njega
"Stani!" rekao je
(Yeah, right...samo čekam da mi zapovjediš)
"Fuck off"...rekla sam pokazujući mu srednji prst (znam da je djetinjasto ali to je bilo jedino što sam tada mogla napraviti)
"Stani rekao sam" viknuo je
(Yeah right, tek sad kad se dereš neću)
Pojurio je prema meni usred pune ulice...znajući da to ne volim...znajući da ne volim nikakvo kompromitiranje...
"Stani strgat ću ti ruke!" zaderao se
Mislite da me to zaustavilo...well you're very wrong...
Samo sam nastavila hodati
A onda sam stala...kad nije ništa rekao...
"Jesi ti normalan" upitala sam
Šutio je, kao da mu nije bila jasna promjena
"Misliš li da se bojim masnica, misliš li da se bojim jebenih ozljeda....misliš li da se bojim TEBE" zaderala sam se
Šutio je.
"Misliš da mi je jebeno svejedno...E pa guess what...onak važno mi je...neke stvari....sredi se zbog sebe ne zbog mene"
Kimnuo je glavom i nastavio hodati uz mene kao poslušan psić...


Tako treba mislila sam....nakon jebenih masnica koje si mi napravio...hodati ćeš kao psić...jer ćeš kad tad postati svjestan logistike koja ti treba....

666, the number of the beast

Poslije se pokazalo da nije 666 nego neki bezvezan broj. Šteta, a 666 je tako dobro zvučao...oh well...

Vjerujete li u budućnost, onako dugoročno...
Što se dogodi ako ne vidite budućnost...što se dogodi ako je ono što vidite mračno i mutno.
Idete li hrabro u to ili bježite odmah n početku.

Slušate li svoje srce, svoj um, nijedno ili oboje?

Priča iz svakidašnjeg fiktivnog života koji ne postoji:


Ispadi ignorancije i šutnje jer sam se vidjela s Darkom (morala sam da mi vrati neke stvari) čim sam stigla doma. Ponekad sam sigurna da je On emocionalni vampir. Inzistira na nekim stvarima i kad ih konačno odlučim napraviti, on pobenavi i kaže nešto poput:

"Ne volim kad si u tom kvartu, ne volim kad si blizu njega"

Pa je sve bilo lijepo - nakratko. Non-alkoholic night obzirom da je zadnji put rastrgao otvarač za butelje u trenutku bijesa (nevjerojatno kako netko može strgati željeznu konstrukciju, treću po redu) Došao je k meni u krevet i htio inicirati neko maženje. Grubo sam ga odmaknula jer ne volim da me se smeta u mom provođenju slobodnog vremena...no bio je grub, a znam kako to završi pa sam mu se lagano prepustila. Nije mi teško. Još me uvijek privlači kao prvog dana, njegovo jebeno tijelo, znoj...
No u jednom trenutku je poludio, htio je ono što ne želim i ustala sam i otišla u kupaonicu...


Nije trebalo mnogo (kunem se, nekad b po njemu trebalo satove navijati) da uleti za mnom u istu (dovraga i to što nema ključa). Izderavanje, povlačenje za kosu...
"Kako kukavički" - dovraga i ja i moj dugi jezik....
Poludio je ali se savladao i otišao natrag derući se.

Mislila sam: 'sad ili nikad' i legla pored njega onako nabrijanog i ljutog.
"Hej, misliš li da ovo naše vodi nečemu?"
"Mislim da ne vodi ničem kvalitetnom" glasio je njegov odgovor koji me zaista iznenadio...

Dobro, pomislila sam...to je to...a on je nadodao ljutito: "Samo reci kad želiš da odem i otići ću."
(Nije mi bilo svejedno ali znala sam da je to nužno, da ovako više ne možemo)
Rekla sam: "sutra!"

Ustao se iz kreveta i promrmljao: "Neka, sad sam mu otvorio put"
(Znala sam da misli na Darka kreten)
"Što si rekao? Ti jebeno nisi normalan"...potrčala sam za njim u kuhinju gdje je on već povlačio iz boce...ljut kao pas.
Znala sam kako bi moglo završiti i odlučila napraviti rez. Obukla sam se s namjerom da odem u hotel i uplatim sobu za ovu večer, toliko novca još uvijek imam za krizne situacije...
Ponijela sam samo torbu i mobitel da se izjadam prijateljicama...

"Gdje ideš?" upitao je, tiho ali ljutito
"Prošetati. Ne čekaj me" odgovorila sam i krenula prema izlazu pomazivši usput mačku. Valjda će biti dobro, sutra bi došla po nju.
"Sad se ideš šetati. U pola 1 u noći?"
"Da. Ne čekaj me"
"Nikad ne nosiš torbu i mobitel kad se šećeš. Gdje ideš" bio je sve ljući
"Šetati. Odjebi i pusti me na miru"
"Ideš kod njega ha?"
"Kod koga, stvarno si ozbiljno poremećen"
"Ne ideš se šetati, ne vjerujem ti"
"To je tvoj problem"

Snažno me primio za nadlakticu i tiho rekao: ne idi.
"Moram"
"Zašto?"
"Znam da me ne voliš više. Znam da je ovo samo ovisnost"
"Prestani!!!" zaderao se
"Kako možeš to misliti. Ne mogu te prestati voljeti. Ti si mi jebeno sve što imam na ovom svijetu. Ako ti odeš, šta sam onda ja?"
"Pa čudno se ponašaš za nekoga kome sam sve na svijetu"
"Oprosti" tiho je rekao i zagrlio me. Čvrsto, gotovo iskreno - iako s njim nikad nisam na čistu....

Zagrlila sam i ja njega, dišući ubrzano. Mješavina bijesa, straha, mržnje i ljubavi u jednom...
Kleknuo je na pod, odvezao mi tenisice i odnio me u sobu...
Otišla sam do kupaonice.
"Nemoj nikad pomišljati otići. Ja te volim!" viknuo mi je iz kreveta
"Čudno to iskazuješ. Ljubav se ne iskazuje grubošću. Znaš li da su svjetski psiholozi dokazali kako je fizičko nasilje izraz nemoći?"
"Ali je obožavam biti grub s tobom" - sad mi je već stajao iza leđa s onim licem, onim zlim pogledom koji me proučavao od glave do pete
"Obožavam kad ti opalim šamar, kad vrisneš, kad zgrabim tvoje tijelo i legnem na njega i prisilim te da ga uzmeš dok vrištiš. Znam da te boli i da uživaš u isto vrijeme"(He got that right)
Pogledala sam dolje, bio mu je u erekciji...

Zgrabio me za vrat i gurnuo na krevet potrbuške. Legao je na mene ne obazirući se na moje vriskove...
Svršili smo zajedno..ponovno....

Polako uspijevam dovesti sve u neki red...

Uvijek sam spremala za sobom, znate ono...skines odjecu pa je spremis (ili bacis) u ormar, kuhas, pa sve drito bacas u smece i u perilicu...uglavnom, mama se uvijek cudila kako je kuhinja nakon mojeg 'kuhanja' uvijek cista a nakon njenog je potrebno temeljito usisavanje (istina, nakon njenog kuhanja, jelo je actually bilo jestivo but that's not the point).
I sad, u novom stanu, trudim se cistiti za sobom...mada mi naravno ne uspijeva uvijek. Najgore je kad negdje kasnim. Onda je stan definitivno u totalnom krsu, ili kad se navecer spremam za van. Sva odjeca biva izvucena iz ormara u potrazi za onom najboljom kombinacijom - na kraju zavrsim u starim razvucenim trapericama i obicnoj bijeloj majici...oh well ako je mogla Jane Birkin mogu i ja.

Spavala sam osam sati! Ja! Da, dobro ste procitali! I sad mi se cijeli dan spava, i nakon dvije kave - crne! Bah...

Imam predavanja danas. That reminds me da posaljem mailove svim profesorima da se dogovorim za konzultacije. Meni jos uvijek u glavi nije to da moram sjest i krenut ucit. Valjda mislim da ce se knjige same procitat a znjanje uci u glavu tijekom noci... A dok ne padnem prvi ispit i ne shvatim...nista od mene.

Jao kako mi se nista ne da...a posla hvala bogu ima napretek...A ja sam lijena i nista ne hvatam, au Graziji je izasao prilog sa najljepsim haljinama na svijetu za koje bi mi trebalo cca. 1000 eura da ih kupim plus jos nekih 1000 za cipelice i ostali accessoires...o b(l)oze, morat cu nac dodatni posao.
Any ideas? Zena nogometasa, zena clana uprave Citigroupa, zena mafijasa...bah ... bogato se udat i zicat pare za uloske???
Can/t do that, never could and never will...mada...mozda bih se i uspjela prilagodit ha???

Nevertheless, sad su fashion partyji pa cu si uhvatit kojeg zgodnog glumca (ne znam samo kojeg) ili manekena (nisu li oni svi gay) i eto me na konju...

Yeah right...(sve mi se cini kako je moja svjetla financijska buducnot jos daleko ispred mene)

Uglavnom...

Zanimljiva večer...
Mislila sam kako nakon sinoćnjeg i preksinoćnjeg pretjerivanja neću biti u stanju nastaviti istim tempom ali bila sam u krivu. Naime, moj organizam je očigledno sam po sebi dovoljno lud i bez umjetnih tvorevina te si sam stvara energiju.
Tako da sam se ipak dogovorila s Anom da odemo u taj Hemingway na red carpet. Ali Hemingvej je bio abnormalno dosadan, kao i ekipa koja je bila tamo. Od poznatih notin' much, Stefany i Rene ali izašle smo i prije nego smo ušle. Tako mi je trebalo pola litre pive u medi - baš sam žedna bila.

Iz hemingveja u medu, iz mede do globala. U globalu stara ekipa plus ovi momak Gary. Garyju se jako sviđa in this little club that's the only gay club in Croatia.
Well Gary, nismo svi gay ali shvatio je. Mislim da se svidio Ani jer su razmjenili brojeve telefona.

Nakon dvije Corone ja sam bila spremna za krevet u koji nikako da uđem (prokleti posao).
Sa svojim najdražim muškim parom odšetala sam do Sheratona gdje mi je zgodni i mladi recepcionar pozvao taksi. Uz čaj od kamilice i zvuke osamljenog piano playera pričekala sam taksi kojeg je vozi mladi taksist (uvijek su inače neki dedice). Lik je actually svojom Mazdom letio preko ceste i bila sam doma za cca. 3 minute.

Još malo pa ću se ugnjezdit u krevet...a onda sve ispočetka....

Dead a bit...

Jao kako mi se ne da ništa...a posla preko glave - kao i obično nedjeljom.
Nekako u zadnje vrijeme mijenjam raspoloženja iz dana u dan...svaki dan nešto drugo, nešto novo...
Jučer ujutro, špica, sve nešto lijepo...jutros - mrtvilo, bezvoljnost...bla bla.

Morati ću se početi baviti nekim sportom...nečim, barem voziti bicikl...
Instead pokušavam pisati uz reprize 'Ljubavi u zaleđu'. Toliko o kreativnom izražavanju.

Što je Manolo?

Morala sam mu dati hitnu edukaciju po principu net-a-porter i Neiman Marcus

Dragi, magična trojka:
1. Blahnik
2. Choo
3. Louboutin

Mislite da sam ga dirnula u srce? Mislite da je požurio po kreditnu da utipka broj??
Yeah right!
Nastavio je pričati o oružju kao da se ništa nije dogodilo

Fešn viks

Konačno malo mode...već sam se upudingila doma ali sad ponovno kreće.
Od 12.5 do 20.5 je Unique fashion week i baš se veselim. Mislim da je važno mladim dizajnerima dati šansu da se njihove kreacije pršeću uz bok onim priznatijim hrvatskim imenima.
Nadam se da će partiji biti dobri i da neće bit dosadno. U svakom slučaju, I'll keep ya informed.

Same old...

Ajme kako sam se fino ubila u Moetu i sad sam sva pospana. Hvala bogu na Nescaffe Gold koji dize ko da je ne znam koja droga unutra pa sam actually uspjela napraviti sve u roku.

Konacno se razvedrilo i postoji mogucnost da bude cak i toplo, ha?
Pocinju neka dogadjanja, partiji, sve se ponovno uzmuvalo dolaskom toplijih dana. Tako sutra imamo Piranhu, prekosutra Best a u subotu...ma tko zna...valjda opet nesto na Jarunu...
Volim Jarun upravo zato jer preko ljeta dobiva onaj morski prizvuk - tona oskudno odjevenih pijanih ljudi koji glavinjaju i povraĘaju u jezero...ah idila, ah romantika...

Jos samo da zatopli, da iz ormara izvucem leprsave topice, stegnem ih remenom kao najnoviji -in i preko obucem crnu koznu jaknu iznosenu do bola. Jedva cekam da ne bude hladno da mogu obuti sandale, da mi se noge vise ne pate u zatvorenoj obuci...
Moram poceti uciti, zaista, moram....

Ok...prošlo me

Ma sve je to od PMS-a...stvarno ponekad zaboravljam što hormoni rade. Hormoni, odnosno miks istih s previše tulumarenja i neprospavanih noći čine samo jedno - depresiju..
Well, iste sada više nema a ja sam opet ona stara.
Počela sam čak i učiti...ok potcrtavati ali i to je nešto...
Problem je što je ON bio blizu i nekako se nisam mogla usredotočiti na "istraživanje pojma kontigentnosti" prema navođenjima Eugena Pusića. Nekako mi je to bilo u drugom planu...

A totalno je sladak..iako mi smeta kad pizdi na svaku sitnicu. Ipak , pretpostavljam da je sve to posljedica nekog drugog života kojeg ja nisam bila dio.
Nekako mi je super bilo danas, pa čak i kad je pizdio...imala sam tu sposobnost sve srediti jednim potezom...

Volim kad me zagrli u snu i onda se sutra toga uopće ne sjeća (ni tog da me mazio po kosi)
Volim kad spavam i osjetim da me ljubi
Volim čak i kada se svađamo a onda se netko nekome ispričava a sve završi poprilično zanimljivo
Volim kad je razuman
Volim i kad nije pa onda pizdi pa shvati neke stvari pa se onda bijes prometne u...well...ne morate sve znati
Volim kad me pita dali mi smeta da mu dođe frend (jer zna da učim)
Volim kad mu kažem da sam se udebljala a on se izdere da ne serem gluposti (:-))))
Volim kad mi kaže da "mora u teretanu zato da ja prestanem sliniti za onim glupim Vin Dieselom"
Volim kad tegli vrećice iz Konzuma i iz principa ne da da mu pomognem jer je 'on muškarac'
Volim kad je tipični frajer koji bi sve učinio za svoju ženu
...

Nismo savršeni ali to nije ni bitno...bitno je da smo tu pa i u trenucima krize...kojih hvala bogu ima.

Vjerujem u uspjeh, i ne osvrćem se više na prošle dane - it's over, everything's over a ja idem dalje...

Držite mi fige...

Mixed emotions...

Baš ono...ljubav...tuga...nevjerojatan bijes...

Something will happen...I'm sure...

...samo još nisam sigurna u ishod odnosno hoće li isti biti pozitivan ili negativan.
Cijelo vrijeme tražimo da nam životi ne budu dosadni, ja sam prva kad je bila riječ o intenziviranju života, ona koja je uvijek bila za avanturu, za filmske pizdarije...za Spielbergov scenarij...
Uvijek maštamo o tome kako će nam se nešto dogoditi, mi ćemo spasiti svijet i svu djecu iz ruševina, preotet ćemo teroristima avione i spasiti petsto tisuća nevinih Amerikanaca, otkriti ćemo lijek za rak i replikator hrane i nahraniti gladne u Africi a Angelina Jolie i Brad Pitt bit će nam novi najbolji prijatelji.

Uvijek želimo neka uzbuđenja, nešto što nam diže adrenalin, trčimo u sranja samo kako bismo osjetili kako nam se nešto događa i kako naš život nije potrošen uludo...
A onda se nađemo zatvoreni u naše male svjetove bez pomoćnog izlaza u slučaju požara ili kakve velike katastrofe. Shvatimo da govna u koja smo se uvaljali moramo pojesti sami, onako žličicom, i uživati u svakom zalogaju...jer tu su naša govna koja smo sami htjeli.

Samodestrukcija ne dolazi u obzir...bilo bi prelako...

Borba protiv svega čini se nemoguća. Posljedice su vrlo nepovratne a ne tiču se samo vas, ofcourse...jer da se tiču...vi biste već davno bili izbrisani iz pojma ovoga svijeta...ali niste, tu ste i sada razmišljate...grozničavo prebirete po svemu što ste znali, čuli i učili. Proklinjete fakultete jer vas nisu naučili ničemu korisnom. Nisu vas naučili kako izaći iz govana. Na Vernu su vas učili kako je dovoljno da je tata poduzetnik a mama bogata nasljednica, na politologiji su vas učili što su Weber i Inge Perko htjeli reći, na specijalizaciji vas uče o razlici između sistema i sustava. A vi biste samo da vam kažu: paz' vamo. Situacija je takva i takva. Moraš napraviti to, to i to.
Nitko nikada nije konkretan kada to treba...konkretnost se uči u životu, ne u školama...sranja se događaju tebi, ne nekom drugome....

A kad ste mislili da znate što radite, ajde priznajte si: nisam pojma imao. Ja sam selfdestructive creep. Zapravo, duboko u sebi znali ste. Duboko u sebi ste jebeno znali, mali vam je glasić sve lijepo rekao a vi ga niste slušali. E pa eto vam sad. Eto ti sad, progutaj sva sranja i nosi se s tim kako znaš i umiješ!

PS. Voljela bih da se zna da je ovaj post reakcija na blogera koji se pokušava ubiti (ma šta čekaš glupi idiote????) i na sva sranja s kojima se ja, osobno ne znam nositi u životu



This is out of our rage
and it's grown
This is getting to be
a drone!
I'm a negative creep
and I'm stoned!
I'm a negative creep
and Oh ...

Daddys little girl ain't a girl no more

U posljednje vrijeme primećujem kako se u sve blogere (pa i u mene) uvukla neka depresija. Pretpostavljam, odnosno nadam se da je ipak riječ o onoj proljetnoj ali bilo kako bilo - ne sviđa mi se.

Depresija je općenito loša stvar ako je učestala, ako za istu postoje valjani razlozi i ako su razlozi teško ili nikako rješivi. Nemoguće, uskliknuti će vječni optimisti, ali dragi moji, ukoliko u obzir uzmemo onu gdje su nam mame govorile: kako siješ tako ćeš i žeti (ili nešto slično, nikad nisam bila dobra u poslovicama) onda je jasno da za svoja djela moramo preuzeti odgovornost.

Neke stvari koje sam učinila u posljednjih par mjeseci rezultat su mog impulzivnog djelovanja. Ne bih nikako mogla reći da se kajem, no da sam razmišljala tek poslje a ne prije kada sam trebala - to već stoji. Gomila velikih koraka na koje oni mudri utroše dane preispitivanja, pišu elaborate, magistriraju i doktoriraju na zadanu temu, meni su bili samo usputni. Znate ono, kao da jedan dan samo odlučite ostaviti sve za sobom i pobjeći u štajaznam Argentinu i raditi tamo kao turistički vodič (a ne znate jezik, ni ljude ni zemlju...eh da, upravo to)...
Mislim, i onda to napravite, i s jedne vam se strane dive na hrbrosti dok se s druge strane brinu za vas. I vi ste hrabri i bahati i uvjerenja da radite pravu stvar a onda uslijed raznih događaja oko vas počinjete razmišljati o tome što ste napravili. Otišli ste a da se niste osvrnuli sada se prisjećate sigurnosti koju ste zamijenili velikim praskom.

Jer vaš je život sada samo to - A big bang i to ne onaj Rolling Stonesa.

I onda shvatite, da je to isto dio prirodnog ciklusa, samo jedan od težih. Da je faza odrastanja pri kraju i da, ako prebrodite ovo, moći ćete reći - ok, uspio sam...idemo dalje...

Prebroditi mi se sad čini problematično. Znam da nema povratka na staro niti to želim. Želim biti sretna s novonastalom situacijom...
U biti shvatila sam što mi najviše fali: Ona sigurnost i zaštićenost koju svatko od nas ima do određenog dijela života. Fali mi ona izvjesnost i normalnost..barem na trenutke. Fali mi čak i rutina i neki ustaljeni običaji, neka tradicija. A za tradiciju je potrebno vrijeme, i svjesna sam da moram pustiti da ono prođe, no however teško mi je na trenutke.

Morala sam ovo napisati, otvoriti se, pa pod cijenu da upadnem u broj depresivaca (Ne onih koji najavljuju samoubojstvo putem bloga, ofcourse ).

Times they are a changing pjevao je Dylan a ja bih nadodala...
So am I, so are we, so is the bloody world we're living in

Song two...

Sad mi se vrti u glavi...tri glupa akorda i uzvika Wooohoooo...song two...
Bezveze...

Neprospavana noć...again...ovog puta malo normalnija, pripremljenija...osjećajnija više ne znam ni ja...
Činjenica je da nas neke stvari čine sebičnima, čine da mislimo samo na svoje potrebe....ali ono...borim se protiv toga...

Čajanka u starom kvartu, narančasti auto, puno priznanja od ljudi od kojih to nisam očekivala ...well da čudno je.
Jao koliko posla a ja u sasvim drugom hedonističkom filmu.

Cijeli dan ha?


Uglavnom, ne osvrćite se na baljezgarije...ioanko brijem previše...


"Jesi li ti svjesna da prelaziš u jedan sasvim novi svijet za sebe?"
"Jesam....konačno!!!!"
"Ma jesi sigurna"
"Pretpostavljam da sam jedva dočekala"

Men are dogs...

Sincerely, muškarci su psi...samo što izgledaju pokatkad bolje, mogu zavarati izgledom...
Kad malo bolje pomislim, mogu to i psi...ne, actually nema razlike.

Neki dan tako trčeći na posao (jer idem pješke, kardio ovo-ono) bivam usporena od strane iznimno visokog gospodina s aktovkom. Frizura na mjestu, godine: srednje tridesete, pogled mi pada na markicu sakoa nehajno prebačenog preko ruke (hvala Bogu na toplijim danima) a kad ono Armani Prive!!!
Sva zainteresirana laganim potezom lijeve noge na desnu stranu dolazim u ravninu s dotičnim.
Lice, lijepo, izražajno, oči plave...ruke izmanikirane.
Veselo prebacujem desnu nogu u lijevu stranu (hineći da se žurim) and find myself koračajući ispred dotičnog. Međutim, u jednom trenutku više ne čujem njegove korake. Pomislivši da je skrenuo nehajno okrećem glavu i imam što vidjeti:
Moj zgodni muškarac nonšalantno piški uz obližnju živicu (10 sati ujutro, majke s djecom prolaze, živica je tik uz poslovnu ostakljenu zgradu...), sprema ga natrag i ruke....o da...učinio je nešto za šta bi ga Dante poslao u sam deveti krug - obrisao je ruke o...o...o...ne mogu izgovoriti...o Armani Prive sako!!!!!!!!!!!
Pa u k.... dođe mi da poludim. To što je o nekulturna i neodgojena seljačina ne daje mu pravo da uništava integritet jednog branda....
Bah, I give up.
Moj muškarac je way beyond...right???

Barem sam tako mislila ...
...no šećem se ja mračnom ulicom ruku pod ruku i on se odjednom udaljava riječima 'sad ću ja'.
Sad ćeš ti šta...mislim, jesam plavuša ali...I don't get it...
Kako me može ostaviti in the middle of nowhere u mraku u ponoć...pa zar ne zna da iza svakog grma čuči manijak...
Taman se okrenem da bi mu to objasnila kad iza grma - on...sa najblaženijim izrazom izlaska iz majčine utrobe/svršavanja nakon jebanja Tere Patrick/osvojenog svjetskog prvenstva/Nobelove nagrade ...piški.
Sav veseo ko pseto odgovara: sad ću ja. U centru grada!!! (dobro, širem centru)

Mislite da time završava ova priča, da sam mu lijepo objasnila a on je pokunjio glavu i otada piškio samo u školjku...
Well my honeez, u're very wrong.
Osim što se sav začudio jer mi tave stvari smetaju, sve je završilo glasnim prdcem ("pa šta, pa nema nikoga u blizini") i uvjeravanjem mene da takve biološke potrebe jednostavno moraju biti ispunjene po principu starog hita: Right here, right now...

I sinoc, dolazim izvana, on veselo spava ("ne spavam, radim na internetu" - yeah right a ja sam Miss svijeta) i odlazim na wc e da bi čula veselo puštanje vode u umivaonik.
Možda je oprao zube naivno razmišljam a onda mi sine:
Kad sam došla, bio je već u pidžami. To znači da se otuširao, oprao noge i...oprao zube!!!!
Ulijećem kao furija dok se on pravi da već spava
"Piškio si u umivaonik" vičem
(Jadan pokušaj laganja: "tko ...ja...nisam ni bio..." pokunjen pogled i skrivanje pod deku)
"Ne mogu vjerovat da se nisi mogao strpit par sekundi i otići na wc kao normalni ljudi"...bla bla i dosadan monolog u stilu najvećih demagoga.
Neka neka, mislim si. Samo se ti pokrij po licu. Pokaj se za grijehe.
A ispod deke se čulo blaženo: hrrrrrrrk...

Ahhh...I give up
(ali zube perem nad umivaonikom u wc-u)

Ni najjači vjetar ne može pomaknuti planinu ili ipak...

Taj - 'ili ipak' pojavio se čak i u kineskoj tradicionalnoj...
Što ako se to ipak može dogoditi...
Što ako je sve moguće???

Mislite da se nešto promjenilo...nije...
Mislite da sam natjerala nekoga da se zamisli...nisam...
Mislite da sam postala potpuna i voljena ...nisam...
Mislite da mi je materijalno prestalo biti važno...nije...
Mislite da imam rješenje (osim odlaska na VIP party sa menadžerima i nogometašima...sad kad pročitam...možda i imam....možda je to moje rješenje)...bah...who cares anyway...

Dvije...


Trojica


Some guy


Pogled u 6 ujutro

Osjećam se...

da bih vrištala...

U to ime:

Sacuvati to sto imamo...

Jeste li se ikada nasli u situaciji kada ste potpuni ali u zraku visi onaj 'ako'...
Jeste li ikad bili nevjerojatno sretni ali ste znali da ta sreca moze biti prekinuta glupim stvarima
Jeste li ikada mrzis sebe sto ste ovisni o nekim materijalnim stvarima nedostatak kojih iz zivota istiskuje sve ono lijepo?

Ja jesam, i grozno mi je zbog toga.

Grozno mi je jer znam da sve ovo sto imam mogu izgubiti zbog vlastitog nacina razmisljanja
Grozno mi je jer sam sigurna da preko nekih stvari jednostavno ne mogu prijeci
Grozno mi je jer ne mogu zivjeti s nadom u bolje sutra vec zelim sve i sada...

Toliko stvari hjela bih reci, ali sto god kazem o meni stvara pogresnu sliku...
...u glavi dobar stih glupog benda... "Ne daj da ovaj osjecaj ode...."

Zelim nekoga da me uvjeri ...
zelim da mi se dokaze
zelim da mi se pokaze
zelim nekoga tko ce jednim potezom odagnati sve moje strahove

zelim previse...obviously....

Top Liste, Internacionala i što bih promijenila da mogu...

Moje ime opet nije na Timesovom popisu najmoćnijih ljudi. Dovraga... a ništa, još se uvijek mogu nadati Oscaru, kruni Miss svijeta, osvajanju predsjedničkih izbora, Pulitzeru, Nobelu, Zlatnoj kuni....

Ustajteee vi zemaljsko robljeeee
Vi suuuužnji koje mori glaaaad...

(Eh bila su to vremena, pariška konferencija, prosvjedni i pobjednički izlasci na ulice itd, itd...)
A onda su građani Zagreba jednog dana izašli na ulice pa ih je pokosilo nekoliko kasetnih...
Ne ponovilo se...

Stvari koje bih promijenila kad je riječ o Njima???
Pa krenimo:

1.
Kad sam bila 8. razred, najveći me huligan pitao 'za furanje' (ha, ha, go on laugh yrself loud..). Odbila sam iako mi sviđao ali sam znala da bi mi se Maja i Mirela rugale. Kasnije sam tri mjeseca žalila za tim i poskrivećki anonimno njegovo ime upisivala u leksikon kao odgovor na pitanje: Tko ti je najveća simpatija?

2.
U srednjoj školi trebala sam izaći s najzgodnijim dečkom ikad. Ličio je na grunge verziju Jareda Leta. Tog mi je dana izbio prišt posred čela i ja se nikad nisam pojavila tada...ispod repa..točno u 20 h...
(Zašto nisam jednostavno odrezala šiške nikad mi neće biti jasno)

3.
Kad sam bila treći srednje bila sam beskrajno zaljubljena u Marka koji je imao curu već dvije godine. U inat sam zabrijala s njegovim bratom blizancem. Nije bilo isto...

4.
Na svako njihovo 'volim te' često bi mi se dešavalo da okrenem očima

5.
Kad sam imala 18. zabrijala sam s nekim likom u Tvornici na 'Studio 54' partiju. Nakon žešćeg ljubljenja pitala sam ga kako se zove.

6.
Prevarila sam neke svoje dečke koji su prema meni bili najbolji na svijetu. I bilo mi je svejedno.

7.
To sam im priznala...i bilo mi je svejedno

8.
Na kraju bih ja njih ostavila...jer su 'bili preveliki papci'

9.
Nisam rekla da ga volim kad sam ga voljela

10.
Rekla sam da ga volim kad ga nisam voljela

11.
Ispovraćala sam se na prvom spoju s jednim dečkom. Jel možete vjerovat da me ponovo nazvao????

12.
U Pećuhu sam zabrijala s jedinim available tipom. Koji je bio baš bezveze..a poslije me lovio po školi i svima pričao da smo zajedno

13.
U Francuskoj sam zabrijala s likom koji nije koristio jezik dok se ljubio.

14.
Nisam zabrijala s najzgodnijim Nizozemcem na svijetu, a mogla sam


15.
Upoznala sam prvog ozbiljnog dečka s roditeljima i rekla da je : on taj

16.
Mislila sam da ga mogu promijeniti

17.
Upoznala sam drugog ozbiljnog dečka s roditeljima i rekla da je ovgo puta: on taj

18.
Mislila sam da se mogu promijeniti

19.
Sjela sam u autu s nekim tko je bio jako pijan

20. Prvi puta kad je bio grub nisam mu uzvratila 'udarcem tamo dolje'. Samo sam ga ružno pogledala i prezrivo otpuhnula: pih, ne bojim te se. Glupača.

A vi, koje su vaše biggest mistakes?