Men are dogs...

Sincerely, muškarci su psi...samo što izgledaju pokatkad bolje, mogu zavarati izgledom...
Kad malo bolje pomislim, mogu to i psi...ne, actually nema razlike.

Neki dan tako trčeći na posao (jer idem pješke, kardio ovo-ono) bivam usporena od strane iznimno visokog gospodina s aktovkom. Frizura na mjestu, godine: srednje tridesete, pogled mi pada na markicu sakoa nehajno prebačenog preko ruke (hvala Bogu na toplijim danima) a kad ono Armani Prive!!!
Sva zainteresirana laganim potezom lijeve noge na desnu stranu dolazim u ravninu s dotičnim.
Lice, lijepo, izražajno, oči plave...ruke izmanikirane.
Veselo prebacujem desnu nogu u lijevu stranu (hineći da se žurim) and find myself koračajući ispred dotičnog. Međutim, u jednom trenutku više ne čujem njegove korake. Pomislivši da je skrenuo nehajno okrećem glavu i imam što vidjeti:
Moj zgodni muškarac nonšalantno piški uz obližnju živicu (10 sati ujutro, majke s djecom prolaze, živica je tik uz poslovnu ostakljenu zgradu...), sprema ga natrag i ruke....o da...učinio je nešto za šta bi ga Dante poslao u sam deveti krug - obrisao je ruke o...o...o...ne mogu izgovoriti...o Armani Prive sako!!!!!!!!!!!
Pa u k.... dođe mi da poludim. To što je o nekulturna i neodgojena seljačina ne daje mu pravo da uništava integritet jednog branda....
Bah, I give up.
Moj muškarac je way beyond...right???

Barem sam tako mislila ...
...no šećem se ja mračnom ulicom ruku pod ruku i on se odjednom udaljava riječima 'sad ću ja'.
Sad ćeš ti šta...mislim, jesam plavuša ali...I don't get it...
Kako me može ostaviti in the middle of nowhere u mraku u ponoć...pa zar ne zna da iza svakog grma čuči manijak...
Taman se okrenem da bi mu to objasnila kad iza grma - on...sa najblaženijim izrazom izlaska iz majčine utrobe/svršavanja nakon jebanja Tere Patrick/osvojenog svjetskog prvenstva/Nobelove nagrade ...piški.
Sav veseo ko pseto odgovara: sad ću ja. U centru grada!!! (dobro, širem centru)

Mislite da time završava ova priča, da sam mu lijepo objasnila a on je pokunjio glavu i otada piškio samo u školjku...
Well my honeez, u're very wrong.
Osim što se sav začudio jer mi tave stvari smetaju, sve je završilo glasnim prdcem ("pa šta, pa nema nikoga u blizini") i uvjeravanjem mene da takve biološke potrebe jednostavno moraju biti ispunjene po principu starog hita: Right here, right now...

I sinoc, dolazim izvana, on veselo spava ("ne spavam, radim na internetu" - yeah right a ja sam Miss svijeta) i odlazim na wc e da bi čula veselo puštanje vode u umivaonik.
Možda je oprao zube naivno razmišljam a onda mi sine:
Kad sam došla, bio je već u pidžami. To znači da se otuširao, oprao noge i...oprao zube!!!!
Ulijećem kao furija dok se on pravi da već spava
"Piškio si u umivaonik" vičem
(Jadan pokušaj laganja: "tko ...ja...nisam ni bio..." pokunjen pogled i skrivanje pod deku)
"Ne mogu vjerovat da se nisi mogao strpit par sekundi i otići na wc kao normalni ljudi"...bla bla i dosadan monolog u stilu najvećih demagoga.
Neka neka, mislim si. Samo se ti pokrij po licu. Pokaj se za grijehe.
A ispod deke se čulo blaženo: hrrrrrrrk...

Ahhh...I give up
(ali zube perem nad umivaonikom u wc-u)