30
petak
listopad
2009
DEKICA...
Dragi moji, ne znam što se sa mnom događa...
Ovih dana, unatoč stalnom kretanju (čitaj - crvima v riti), nekako sam zimogrozna.
Ne može mi pomoći ni grijanje, ni kretanje, ni Pajo, ni gecko 
Sudbina je htjela da u subotnjem šopingu po metropoli, natrčim na ovu čudesnu stvarčicu...
Šal-dekica od čiste vune, lagana, ne predebela, grije k'o termofor. Kao stvorena za sjedenje pred kompom i čitanje (drijemež) na kauču. Uz termo čarape i tople vunene papuče, koje sam već prije nabavila...
No dekica se za tili čas može preobraziti u šal - prebačen preko dugačke vunene tunike, hlača i antilop čizmica boje pijeska, koje ću maznuti juniorki...
Fanika se začas od cvokotave bakice pretvara u - turbo bakicu 
A sad idem dubiti bundevu za sutra 
Budite mi dobro
& 
komentiraj (19) * ispiši * #
29
četvrtak
listopad
2009
DJELEM, DJELEM
Eto, kažu da će se mijenjati Ustav po pitanju prava manjina...
Svatko vuče na svoju stranu, svatko bi na najbolji mogući način htio progurati svoja prava...
Jedna od naših manjina su Romi ili razgovorno - Cigani. Po prvi put imaju svog zastupnika u Saboru, iako mislim da je dotićnom motivacija za kandidaturu bila samo vlastita korist.
Niti jedna manjina kod mene ne izaziva toliku tugu kao Romi. Nisu oni ni glupi, ni zaostali, ni lopine kako ih ljudi vole nazivati.
Imala sam prilike upoznati ih. Od onih u Krvavim peskima, kod Đurđevca, koji žive u šumi, u niskim kućicama od jedva metar i po visine, do onih situiranih i obrazovanih. Doduše, ovi posljednji su u manjini.
Zašto je to tako?
Za to stanje, uglavnom su krivi oni sami. Ponekad mi se čini da im i pružiš priliku, da bi radije izabrali one svoje potleušice i blato oko njih.
Imali smo prilike vidjeti kako su tretirani u Međimurju, gdje se roditelji bune što ono malo koliko ih pohađa školu - ide u razred s "našom" djecom. Ne mogu suditi, jer znam da i među romskom djecom ima svašta - od zapuštenosti do nekulture...
Osobno, volim romsku glazbu. Sjećam se jednog dokumentarca o Goranu Bregoviću i njegovoj "glazbi za svadbe i sprovode". Oduševili su me Romi, gudači i trubači. Sviraju bez nota i glazbene naobrazbe, po sluhu. A to jako dobro zvuči.
Poznajem našeg domaćeg Roma, inžinjera građevine, koji je oženio "našu" djevojku, učiteljicu po struci. Imaju sina i kćer. Predivnu mješavinu tamnoputog oca i majke, prirodne plavuše...
Nedugo je juniorka na you-tube-u pronašla filmiće - mali Rom nabraja vrste životinja i marke automobila. Nasmijali smo se, ali nekako s knedlom u grlu, s osjećajem gorčine...
Većina njih su bistri, spretni i dovitljivi, samo da im dati šansu koju bi prihvatili.
Jeste li primijetili kako većina njih ima ogromne, tužne oči. Kao da sva tuga njihovog nomadskog, nemirnog i nesređenog života izvire iz njihova pogleda...
Budite mi dobro
&
komentiraj (31) * ispiši * #
25
nedjelja
listopad
2009
MALO ČUDO
Gledam ovaj Supertalent show na Novoj...
Svega ima. Velikih talenata i onih kojima tamo nije mjesto. Kako to već ide... Zanimljivost je u tome što su talenti - raznovrsni. Plesne grupe me oduševljavaju, naravno uz pjevače.
Najviše volim one najmlađe...
Neću nikoga iz tog show-a izdvajati, pa stavljam jedan filmić koji je juniorka pronašla na You tube-u.
Oduševilo me ovo malo hiperaktivno čudo od djeteta...
Sjećam se Zmaje kad je bila tako malena, da je bilo mogućnosti treniranja gimnastike u našem gradu, vjerojatno bi je upisali. A i ona je imala veliku volju. Onako žgoljava i vižljasta, morala se zadovoljiti okretanjem na štangi za klofanje tepiha i kolutima napred-nazat po tepihu...
Budite mi dobro
&
komentiraj (25) * ispiši * #
21
srijeda
listopad
2009
RAD I HRVATI
O ovoj temi željela sam već pisati, ali nikako sjesti i staviti svoje misli na tipkovnicu.
Inspirirao me izvještaj Svjetske banke o Hrvatima kao radnicima...
A onda me posljednja emisija "Nedjeljom u 2", gdje su gosti bili sindikalci triju naših firmi - Željezara Split, MTČ i Dalmatinka Sinj - pogurala u naumu...
Pišem onako kako osjećam i na temelju onog što sam sama vidjela i doživjela.
U mračno doba bivše nam države bilo je dobro svima - oni koji su radili, dobivali su plaću redovito i u priličnim iznosima, a nezaposlenost je bila minimalna. Doduše, da bi potrošili te svoje plaće, ponekad smo morali potegnuti do susjednih država, jer ruku na srce, izbor u našim dućanima, bio je sužen. Sjećam se da su obični šljakeri fizikalci, sa nezaposlenim ženama-domaćicama, s nekoliko školske djece, mogli dizati dugoročne stambene kredite i graditi kuće. Krediti s anuitetima vrijednosti kutije šibica možda su nas kasnije i koštali, ali ljudi su se u tim vremenima barem stambeno osigurali...
Da, bilo je i onih koji su hvatali ladovinu na radnim mjestima i pri tome bili zaštićeni k'o kapitalci. A bili su prvi, kad je trebalo tužakati rukovodiocima i time prikrivati svoj nerad. To sam osjetila na vlastitoj koži, u prvim radnim godinama...
Dakle, Svjetska banka nas je ocijenila kao neradničku naciju...
Ja se s time ne slažem, tj. slažem se djelomično.
Moje je mišljenje da naš cjelokupni sistem divljeg kapitalizma, koji pak počiva na divljoj pretvorbi - ne funkcionira. Od kapitalizma su brzopotezni kapitalisti uzeli ono što njima odgovara, a za neprijavljivanje radnika, neisplaćivanje plaća, neplaćanje doprinosa - nitko ne pita. Zakazalao radno pravo, zakazale inspekcije rada, ukratko - zakazale institucije.
Znam da se debelo koriste bolovanja, pa ispada da smo posebno bolesna nacija. Mislim da nismo fizički bolesna nacija, nego psihički, a naše depresija i nemotiviranost - debelo je uzrokovana političko-ekonomskim kaosom, koji se razvlači skoro dva desetljeća.
Ljetos sam ponovo odgledala Milićeva putovanja po Americi. Hrvata ima svugdje po svijetu i na pitanje kakvi su radnici, najčešća će ocjena biti - dobri, ambiciozni, disciplinirani. I nigdje beskućnici i socijalni slučajevi.
I zašto su onda Hrvati kod kuće - neradnici ???
Nisu Hrvati neradnici, jer smatram da je u svakoj firmi, tvornici, ustanovi - najbitniji rukovodeći kadar. Ako oni znaju organizirati posao, ako su sposobni i odgovorni, ako znaju izabrati tim, ako su primjer svojim zaposlenicima, problema nema ili ih je - malo.
Sjećam se svog prvog direktora, u domu umirovljenika. Bio je pedagog po struci. Njegov radni dan započinjao je rano u zoru, a kako je živo izvan grada, često je spavao u firmi. Za nas je to značilo da nikad nisi znao kad ćeš na njega naletjeti. Sitan, čeličnosivih očiju, naočale na pol nosa, najčešće u radnoj kuti. Kad te uhvatio u plandovanju, smrznula ti se guza, što od pogleda, što od vlastite savjesti. Uhvatio se svega prvi, radio što mu je posao i ono što nije, a to je i od nas tražio. Nikad nije vikao niti podizao ton. Tužakanja pojedinaca je poslušao, ali se po njima nije ravnao. Svaki utorak, poslije radnog vremena, sjeli smo u dvoranu i održavali sastanke svih zaposlenika. Prvo je on pročitao svoja zapažanja, stavio primjedbe - grupne i pojedinačne, pohvalio također. A onda je bio red na nama. Najbolje je bilo, kad mu je netko cinkao kolegu, a on ih onda - suočio. Bilo je crvenjenja i neugodnih situacija, ali uspjela mu je metoda svođenja cinkanja na minimum...
No, najbolje od svega je to, što je bio čovjek. Bilo koji problem da si imao, slobodno si mogao doći k njemu. Jer, uvijek je govorio, ako vas muči problem - niste sposobni za posao.
Ono što mi je najviše ostalo u sjećanju su njegove riječi početkom devedesetih, kad su počeli prvi sukobi. Pripremali smo i opremali atomsko sklonište, svi nekako zabrinuti i zamišljeni. A on je rekao - nemojte se nikad dijeliti, niti dozvoliti da vas netko dijeli, budite kao što ste bili dosad, stvarajte si prijatelje, neprijatelji će doći i sami...
Naravno, po dolasku nove vlasti, spremili su ga u mirovinu. Srećom, zamijenio ga je čovjek koji je to obavio kulturno i ljudski. Sam je bio svjestan delikatnosti situacije. Novi direktor je bio dobar čovjek, ali jednostavno nije imao taj autoritet, ni živce za rad s ljudima, pa se povukao. Pošteno od njega...
Dakle, o rukovodiocu najviše ovisi - ako je on kako treba, bit' će i njegovi zaposlenici. I nebitno o kakvom poslu se radi - proizvodnji, uslugama ili javnoj djelatnosti...
A što se tiće zabušanata - na birou za zapošljavanje uvijek ima mjesta za takve. Kao i onih koji bi radili.
Moj Pajo je početkom 2002. radio kao vozač kipera na cestogradnji, za firmu Bechtel, u Lici. Svojedobno je bilo mnogo priče oko te firme, oko Žužulovog lobiranja i otkazivanja ugovora.
Ali, činjenica je bila da su zapošljavali sve one koji su željeli raditi, poslova je bilo svih vrsta. Rad organiziran, smještaj organiziran, prehrana odlična, radna oprema i strojevi besprijekorni, zaštita na radu osigurana. Osobna radna oprema - od kacige i florescenstnog prsluka, radnog odijela, zimske jakne do kvalitetne obuće...
Radilo se u tri smjene, s time da je prekovremeni i noćni rad bio posebno plaćen. Narad, nenošenje zaštitne opreme, alkoholiziranost - značila je trenutni otkaz. I nije jednom bilo otkaza radi toga. Radili su tamo ljudi iz cijele Hrvatske. I nije im bio problem putovati.
Bechtel je izgradio mnoge pristupne puteve, popravio uništene, adaptirao stare i zapuštene društvene domove uredivši tako smještaj za radnike. I što je najvažnije - plaća je bila redovita i nije bilo muljanja. Koliko si radio i u kojoj smjeni - toliko si dobio. A radilo se u svim vremenskim uvjetima, bez obzira na kišu, čak i snijeg. Osim poslova, koji se zbog kvalitete, nisu mogli po ledu i snijegu obavljati.
Naravno da je bilo repova. Koncesija za korištenje kamenoloma Debeljača, kod tunela Sv. Rok, koju Bechtel nikad nije platio. No, mislim da je to više naša krivnja nego njihova...
Naravno i da je sva ta organiziranost koštala para. Ali, kako sam nedugo od jednog saborskog zastupnika čula - u to vrijeme je kilometar autoceste koštao nekoliko puta manje, nego danas. S time da su realni troškovi izgradnje kilometra od tada porasli samo 20%.
Danas, auto ceste grade Hrvatske firme. Koje, kako, koliko košta kilometar, kako plaćaju radnike, kako su smješteni, u kakvim uvjetima rade - nemamo pojma. No, svakodnevno čujemo za afere koje u vezi s time izlaze u javnost. Posljednja je ona s bojom za tunele...
Na kraju - koliko je tih neradnika, pardon radnika u našoj državi, koji za svoj rad mjesecima ne dobivaju plaću. I ne plaćaju im se doprinosi za zdravstveno i mirovinsko...
Sigurna sam da većini Hrvata nije problem raditi, radit' će svakojake poslove, samo ih organiziraj i za rad ih plati. I nećemo biti - bolesna nacija neradnika.
Ne živi se od patriotizma i od busanja u prsa, nego od rada i proizvodnje, a proizvodni rad, koji direktno stvara dobra - odavno je postao zaboravljen, zadnja rupa na svirali...
Budite mi dobro
& :kiss
:
komentiraj (27) * ispiši * #
16
petak
listopad
2009
NOVOSTI S TERENA
Eto mene, napokon 
Na Dan neovisnosti uživali smo u suncu, u kratkim rukavima i kratkim hlačama, a nekoliko dana poslije, strefile nas prave sibirske temperature 
Upalili smo grijanje, nakon što smo cijeli dan cvokotali k'o bedaki.
Onda nas napadoše vjetruštine, računi iz sandučića razletjeli se po cijelom dvorištu 
T-com, T-mobile, Komunalac - ažurno su poslali svoje tražbine, a smrznuti poštar ih nije do kraja utaknuo u sandučić, pa je Fanika trčala i skupljala koverte, rušeći sve živo - sebi u bradu...
Osim zime, muke je bilo i s fiksnim telefonom i internetskom vezom. To se u posljednje vrijeme često događa. Kad su krenuli s izgradnjom rotora, svima u ulici su isključili fiksnu liniju, a nakon ponovnog uključenja, pobrkali sve brojeve. Tako smo nazivajući svoj broj - dobili petog susjeda, a on je nazivao sebe i - dobio nas.
No, ovog puta greška je bila negdje u instalaciji. Taman se smjestila za komp i otkrila da ne mogu na net. Onda sam dodijavala tehničkoj podršci T com-a, dok me nisu povezali direktno. Nakon razgovora, trebala sam dati ocjenu usluge, pa sam olakšala dušu u stilu - da ja vama ne platim uslugu, slijedilo bi isključenje, ovako ja neka naganjam za uslugu koja treba biti osigurana 
Pajo je neki dan plaćao račune za njihove usluge uplatnicom koju nam šalju. Umjesto kupona, oni ispisuju cijelu čitabu na A4 formatu. Pa neka ja sada spremam čitave plahte u kutiju s plaćenim računima. Nakon toga, Pajo odmah napisao prigovor. On svako malo piše prigovore T comu ili T mobile-u . Svaki bedak ima svoje veselje...
Sad, kad mi je virtuala konačno dostupna, a juniorka ove godine ide u poslijepodnevnu smjenu, imam mira za uživanje.
Još da me ne muči srednji prst na desnoj ruci...
Naime, moji kineski noktići su trajali cijela dva dana. Negdje sam udarila rukom i noktić mi puknuo - popola. Koliko para toliko muzike, ponovo bijah predmet sprdačine moje family. Jedva sam odlijepila preostale nokte i ustanovila da mi svega toga nije trebalo. Hebi ga, nisam ja domaćica s Beverly Hillsa, pa da zapovijedam latino-služavki.
Onda zubima otkinuh kožicu s gore spomenutog srednjeg prsta i napravih cirkus. Slijedeći dan sam pak ogrebla - drugu stranu istog prsta 
Svako malo zapinjem i raskrvarim taj nesretni prst.
Napokon se sjetih flastera, ali sad mi sve ispada iz ruku
Dobra strana kišnih dana je da sam konačno obukla kišni outfit i prošetala do pekare, planinareći preko rotor-gradilišta. Svi capkaju, a ja stupam vojničkim korakom, po blatnim grabama. Na povratku sam ciljala lokvice po nogostupu i usput oprala blato s čizama. Znate ono - kao mala djeca, uvijek pogode u lokvu 
Neki dan sam pratila juniorku u shoping. Kupovala cura cipele Skoro sam posjedila. Ona k'o pesek, mora zaviriti u svaku rupu (dućan). Najgore mi je što kupuje cipele, a zabada nos među veste, majice, jakne i gaće.
Kad je napokon pronašla što je tražila - ljubičaste antilop cipele, ljubičastu vestu i svilenkastu maramu iste boje, mogla sam odahnuti. Nagradila sam nas kolačima kod Zagorca 
.
Sad je pronašla Pajin crni sako klasična kroja, crnu kravatu i složila si outfit za subotnji izlazak, u stilu rane faze Coco Chanel - sva sreća da Zmaja nije rođena početkom prošlog stoljeća, nikako se ne bi uklapala u stereotip.
Istina, jučer poslijepodne sam planinarila i tražila široke crne hozntregere po cijelom gradu 
Sinoć je probavala garderobu, uživajući u kreativnom neredu (čitaj - razbacanim krpicama svuda po sobi), stala na nove štikle i nadvisila me za čitavu glavu.
Dotle Pajo okreće očima i sluti da je neka ljubav u pitanju. I već polagano sprema brižno-očinsku strategiju
Toliko od mene za ovaj put - drž'te fige da rane zarastu, da juniorka ne zaradi žuljeve od cipela i da tajo Pajo shvati da mu kćer odrasta...
Za kraj, jedan slajd s rotora...
Budite mi dobro
&
komentiraj (11) * ispiši * #
09
petak
listopad
2009
POSLJEDNJI DANI LJETA...
Čini se da je ljeto na izmaku. Tužna sam zbog toga, obožavam sunce i toplinu, grozim se jesenjih magli i tužnih grana na kojima šušti uvelo lišće. Da nije cijelog spektra toplih boja kojim je popraćena jesen, slatkih plodova, vrganja, kestena (koji se upravo kuhaju u loncu) i reskog mošta, ja bih upala u totalnu depresiju. Ovako...klopam sve vrste voća , sva sam garava od kestena i pijuckam moštek 
Jučer smo skoro čitav dan proveli vani, Pajo je crn k'o vrag, a ja sam svoj piling obavila svakodnevnim tuširanjem kod krečenja i sa sebe doslovce izgulila svu preplanulu boju
Jabuke padaju, svako malo razvlačim tijesto za štrudlu. Nakon dugo vremena ponovno sam počela sama razvlačiti kore, pa to debelo koristimo. Svako malo - krumpiruša, slatki sir, slani sir, jabuka, zeljanica, bućnica...
Moja družina mi je jučer priredila pravi šok. Izdrančila juniorka svog taju Paju da idu na poligon na vožnjicu. Vratili se za sat vremena. Prvo je ušla Zmaja, obješene face i zaplakanih očiju, s izjavom - "nikad neću voziti" 
Odjurila je u sobu, a ja za njom. Objasnila mi je kroz suze - "udarila sam auto kad sam se parkirala u rikverc". A ja kao iz topa - koga si udarila?. Juniorka je kroz suze odgovorila - " u neki parkirani Audi" 
Skoro sam sjela na pod - a gdje je bio tata?
"Razgovarao je s nekim poznatim na parkiralištu"...
Pogledah van, a Pajo obilazi oko auteka.
Nisam imala volje ni pogledati
Juniorka se zatvorila u sobu, a Paju je ušao sa smrknutom facom. Taman sam pripremila salvu o neozbiljnosti i neodgovornosti njega kao instruktora, koji ostavlja dijete samo u autu, dok on melje...
Kad ono - juniorka izletila iz sobe i skupa s ocem - prasnula u smijeh
Zamijenila moja familija Dan neovisnosti s - prvim aprilom.
Ne moram vam reći kako sam na to reagirala
U ovih dva tjedna, svašta se izdogađalo - sama sam ulovila miša koji mi je ušetao u hodnik. I to za rep. Iz ruke mi ga je otela Zuzinja, koja je spavala na suncu i iz ležećeg stava skočila metar u zrak .
Prodali smo oldtajmera, nakon sedam godina vjernosti - jednom dedi koji još dvije godine valjanosti vozačke, želi voziti - baš takvog...
Kako sam zbog krečenja, struganja i ribanja poslije, odrezala noktiće, neki dan sam si kupila nove - kod kineza u "Zlatnoj svinji" (!!). Kad bedak ima vremena, svašta mu padne na pamet. Poslijepodne sam ih zakeljila. Dokle će se držati, pitaj boga. Pajo me zeza da sam ih trebala prikeljiti cijanofiksom Mogu vam reći da se bolje osjećam - sa svojima, a ne s ovom protetikom...
I još svašta nešto...
Čestitam jednom našem anonimcu-komentatoru s bloga, što je imao hrabrosti upustiti se u predsjedničku kampanju. Mislim da bi nam baš takav trebao - sposoban, obrazovan, pun iskustva, realan i "zaheban". Neki znaju o kome govorim, a drugi - neka pogađaju...
Za kraj, stavljam juniorkine fotke iz Baške...
Budite mi dobro
&
komentiraj (25) * ispiši * #
04
nedjelja
listopad
2009
SPORTSKI I LJUDSKI
Prije dva tjedna, silom prilika ostadoh budna i dočekah posljednju borbu Mirka Filipovića. Naime, završila sam krečenje i između želje da spavam i želje da završim posao - odabrala sam ovo drugo. Istina, zanašala sam se u hodu, ali nisam odustajala. Tako mi se oko tri ujutro pridružio Pajo i pomogao da završim, a onda smo zajedno dočekali Mirkovu borbu u Dallasu...
Nakon poraza, u medijima su osvanule vijesti da Mirko prestaje s borbama. Zato sam danas odgledala njegovo gostovanje kod Stankovića.
Što reći...
Vjerujem da će biti onih koji se neće složiti sa mnom, sto ljudi, sto čudi. Možda sam subjektivna bez pokrića, sa svojim laičkim znanjem.
Mirkovu karijeru pratim od samog početka, sve njegove uspone i posljednje padove. Unatoč svemu, za mene će ostati jedan od naših najvećih sportaša. U sportu koji je jedan od najgrubljih. I najtežih...
Mislim da se ne mora biti stručnjak, a da bi se ustvrdilo da je najlakše raspravljati o nečemu iz fotelje i bez kapi znoja i sličnog iskustva.
Unatoč tome što ga neki ne smatraju sportašem, čak ni naše instutucije, smatram da je promovirao Hrvatsku kao vrhunski sportaš. Koji je počeo od nule i završio na vrhu...Upornošću, motivacijom, krvlju i znojem doslovce.
Provokativni Stanković rešetao ga je na svoj uobičajeni način.
Sve što je Mirko rekao, naprosto sam od njega i očekivala. Iskreno i otvoreno, pa kako tko shvati.
Stigle su ga godine, no mislim da to nije najveći uzrok nekoliko izgubljenih borbi. Nije psihologija u pitanju, ni kvalitetna priprema. On naprosto nije tip za UFC kavez. Borbe tamo, za mene nisu prikaz ljepote borilačkog sporta, to je - ulična makljaža u kojoj je sve dozvoljeno. Uz mnogo prljavštine. I bez mnogo tehnike.
Znam ja, da je Mirko želio ponovnu borbu s Minotaurom i Fedorom, jer otkada je izgubio od Minotaura posebno, napredovao je u borbama u parteru i boksačkim tehnikama. No, zapustio je svoj high i middle kick.
Nije on tip za tu vrstu borbe i prljavštinu, mislim da je pogriješio kad je prvi puta ušao u kavez.
Kao čovjek...široka slavonska duša, a onako ogroman. Vokabular... mnogi ga smatraju neobrazovanom sirovinom. Valjda zato što ne upotrebljava većini ljudi nerazumljiv rječnik, pa ne djeluje pametnije.
Nekoliko izjava je ostavilo na mene dubok utisak.
Kad je u pitanju novac - "nije najbogatiji onaj tko puno ima, nego onaj tko malo treba", pa ona o odgoju djeteta koje ne mora dobiti sve na pladnju, komentar o raspravama u Saboru - što god učinio, rekao, javio se ili ne, dođe ti ga na isto, saborska većina i složne ruke, rješavaju nam sudbinu - kao jedan. Stavovi o životu mislim da su bliski većini običnih ljudi. Iako mislim da mu ulazak u politiku - nije trebao.
I na kraju, jedna sitnica, o čovjeku stjećeš dojam kod upoznavanja i rukovanja - čvrst stisak i pogled u oči. To je ono po čemu na prvi mah i sama procjenjujem ljude. Čim ti netko izbjegava pogled - bjež' što dalje.
Ljude procijenjujem po izrazu i fizionomiji lica. I rijetko se varam.
Što se mene tiće, bilo bi najbolje da odradi to što još mora i ostavi se profesionalne karijere. Pokazao je i dokazao puno, osigurao se za cijeli život. Neka pusti i Minotaura i Fedora k vragu... Znam da nije lako prestati s nečim što je postalo dio života.
No odluka je na njemu. I nadam se da će biti - za njega najbolja...
Bez obzira na našu vječitu hrvatsku priču u kojoj naši ljudi vani uživaju ugled, dok mi po njima pljujemo...
Scena iz Knjazove "Mjenjačnice" - kako je Mirko zbrecao poštara...
Budite mi dobro
&
komentiraj (33) * ispiši * #
