RAD I HRVATI

O ovoj temi željela sam već pisati, ali nikako sjesti i staviti svoje misli na tipkovnicu.
Inspirirao me izvještaj Svjetske banke o Hrvatima kao radnicima...
A onda me posljednja emisija "Nedjeljom u 2", gdje su gosti bili sindikalci triju naših firmi - Željezara Split, MTČ i Dalmatinka Sinj - pogurala u naumu...

Pišem onako kako osjećam i na temelju onog što sam sama vidjela i doživjela.

U mračno doba bivše nam države bilo je dobro svima - oni koji su radili, dobivali su plaću redovito i u priličnim iznosima, a nezaposlenost je bila minimalna. Doduše, da bi potrošili te svoje plaće, ponekad smo morali potegnuti do susjednih država, jer ruku na srce, izbor u našim dućanima, bio je sužen. Sjećam se da su obični šljakeri fizikalci, sa nezaposlenim ženama-domaćicama, s nekoliko školske djece, mogli dizati dugoročne stambene kredite i graditi kuće. Krediti s anuitetima vrijednosti kutije šibica možda su nas kasnije i koštali, ali ljudi su se u tim vremenima barem stambeno osigurali...
Da, bilo je i onih koji su hvatali ladovinu na radnim mjestima i pri tome bili zaštićeni k'o kapitalci. A bili su prvi, kad je trebalo tužakati rukovodiocima i time prikrivati svoj nerad. To sam osjetila na vlastitoj koži, u prvim radnim godinama...

Dakle, Svjetska banka nas je ocijenila kao neradničku naciju...

Ja se s time ne slažem, tj. slažem se djelomično.

Moje je mišljenje da naš cjelokupni sistem divljeg kapitalizma, koji pak počiva na divljoj pretvorbi - ne funkcionira. Od kapitalizma su brzopotezni kapitalisti uzeli ono što njima odgovara, a za neprijavljivanje radnika, neisplaćivanje plaća, neplaćanje doprinosa - nitko ne pita. Zakazalao radno pravo, zakazale inspekcije rada, ukratko - zakazale institucije.

Znam da se debelo koriste bolovanja, pa ispada da smo posebno bolesna nacija. Mislim da nismo fizički bolesna nacija, nego psihički, a naše depresija i nemotiviranost - debelo je uzrokovana političko-ekonomskim kaosom, koji se razvlači skoro dva desetljeća.

Ljetos sam ponovo odgledala Milićeva putovanja po Americi. Hrvata ima svugdje po svijetu i na pitanje kakvi su radnici, najčešća će ocjena biti - dobri, ambiciozni, disciplinirani. I nigdje beskućnici i socijalni slučajevi.

I zašto su onda Hrvati kod kuće - neradnici ???

Nisu Hrvati neradnici, jer smatram da je u svakoj firmi, tvornici, ustanovi - najbitniji rukovodeći kadar. Ako oni znaju organizirati posao, ako su sposobni i odgovorni, ako znaju izabrati tim, ako su primjer svojim zaposlenicima, problema nema ili ih je - malo.

Sjećam se svog prvog direktora, u domu umirovljenika. Bio je pedagog po struci. Njegov radni dan započinjao je rano u zoru, a kako je živo izvan grada, često je spavao u firmi. Za nas je to značilo da nikad nisi znao kad ćeš na njega naletjeti. Sitan, čeličnosivih očiju, naočale na pol nosa, najčešće u radnoj kuti. Kad te uhvatio u plandovanju, smrznula ti se guza, što od pogleda, što od vlastite savjesti. Uhvatio se svega prvi, radio što mu je posao i ono što nije, a to je i od nas tražio. Nikad nije vikao niti podizao ton. Tužakanja pojedinaca je poslušao, ali se po njima nije ravnao. Svaki utorak, poslije radnog vremena, sjeli smo u dvoranu i održavali sastanke svih zaposlenika. Prvo je on pročitao svoja zapažanja, stavio primjedbe - grupne i pojedinačne, pohvalio također. A onda je bio red na nama. Najbolje je bilo, kad mu je netko cinkao kolegu, a on ih onda - suočio. Bilo je crvenjenja i neugodnih situacija, ali uspjela mu je metoda svođenja cinkanja na minimum...
No, najbolje od svega je to, što je bio čovjek. Bilo koji problem da si imao, slobodno si mogao doći k njemu. Jer, uvijek je govorio, ako vas muči problem - niste sposobni za posao.

Ono što mi je najviše ostalo u sjećanju su njegove riječi početkom devedesetih, kad su počeli prvi sukobi. Pripremali smo i opremali atomsko sklonište, svi nekako zabrinuti i zamišljeni. A on je rekao - nemojte se nikad dijeliti, niti dozvoliti da vas netko dijeli, budite kao što ste bili dosad, stvarajte si prijatelje, neprijatelji će doći i sami...

Naravno, po dolasku nove vlasti, spremili su ga u mirovinu. Srećom, zamijenio ga je čovjek koji je to obavio kulturno i ljudski. Sam je bio svjestan delikatnosti situacije. Novi direktor je bio dobar čovjek, ali jednostavno nije imao taj autoritet, ni živce za rad s ljudima, pa se povukao. Pošteno od njega...

Dakle, o rukovodiocu najviše ovisi - ako je on kako treba, bit' će i njegovi zaposlenici. I nebitno o kakvom poslu se radi - proizvodnji, uslugama ili javnoj djelatnosti...
A što se tiće zabušanata - na birou za zapošljavanje uvijek ima mjesta za takve. Kao i onih koji bi radili.

Moj Pajo je početkom 2002. radio kao vozač kipera na cestogradnji, za firmu Bechtel, u Lici. Svojedobno je bilo mnogo priče oko te firme, oko Žužulovog lobiranja i otkazivanja ugovora.
Ali, činjenica je bila da su zapošljavali sve one koji su željeli raditi, poslova je bilo svih vrsta. Rad organiziran, smještaj organiziran, prehrana odlična, radna oprema i strojevi besprijekorni, zaštita na radu osigurana. Osobna radna oprema - od kacige i florescenstnog prsluka, radnog odijela, zimske jakne do kvalitetne obuće...



Radilo se u tri smjene, s time da je prekovremeni i noćni rad bio posebno plaćen. Narad, nenošenje zaštitne opreme, alkoholiziranost - značila je trenutni otkaz. I nije jednom bilo otkaza radi toga. Radili su tamo ljudi iz cijele Hrvatske. I nije im bio problem putovati.
Bechtel je izgradio mnoge pristupne puteve, popravio uništene, adaptirao stare i zapuštene društvene domove uredivši tako smještaj za radnike. I što je najvažnije - plaća je bila redovita i nije bilo muljanja. Koliko si radio i u kojoj smjeni - toliko si dobio. A radilo se u svim vremenskim uvjetima, bez obzira na kišu, čak i snijeg. Osim poslova, koji se zbog kvalitete, nisu mogli po ledu i snijegu obavljati.

Naravno da je bilo repova. Koncesija za korištenje kamenoloma Debeljača, kod tunela Sv. Rok, koju Bechtel nikad nije platio. No, mislim da je to više naša krivnja nego njihova...
Naravno i da je sva ta organiziranost koštala para. Ali, kako sam nedugo od jednog saborskog zastupnika čula - u to vrijeme je kilometar autoceste koštao nekoliko puta manje, nego danas. S time da su realni troškovi izgradnje kilometra od tada porasli samo 20%.
Danas, auto ceste grade Hrvatske firme. Koje, kako, koliko košta kilometar, kako plaćaju radnike, kako su smješteni, u kakvim uvjetima rade - nemamo pojma. No, svakodnevno čujemo za afere koje u vezi s time izlaze u javnost. Posljednja je ona s bojom za tunele...

Na kraju - koliko je tih neradnika, pardon radnika u našoj državi, koji za svoj rad mjesecima ne dobivaju plaću. I ne plaćaju im se doprinosi za zdravstveno i mirovinsko...
Sigurna sam da većini Hrvata nije problem raditi, radit' će svakojake poslove, samo ih organiziraj i za rad ih plati. I nećemo biti - bolesna nacija neradnika.

Ne živi se od patriotizma i od busanja u prsa, nego od rada i proizvodnje, a proizvodni rad, koji direktno stvara dobra - odavno je postao zaboravljen, zadnja rupa na svirali...



Budite mi dobro
& :kiss

: