ŽENSKA POSLA...

Prošlo je nekoliko dana od predhodnog posta, a ja nikako rodit' ideju za nešto pametno

Možda je zato kriva i ova ljetna temperatura... Mozak radi u leru. A možda sam stvarno postala lijenčina . Najmanje pola dana provedem vani, a predvečer skočim na gecka i odvozim barem krug oko grada.

Nešto što me posljednjih dana razveselilo je uspon naših cura na Mount Everest. Vidim po naslovnici, mnogi su se blogeri dotakli te teme. Svejedno, ne mogu je preskočiti. E cure drage, svaka vam čast , pokazale ste da za takav poduhvat nisu bitni mišići i pripadnost jačem spolu.
Kao i obično, žene su dokazale da sitne, ali dinamitne - mogu postići sve što požele...
Eeee, kako bi tek bilo da je više žena u politici

Prije nekoliko tjedana, na Discovery-ju sam gledala uspon alpinista na Mount Everest. Grupu je vodio iskusni alpinist, a penjači su bili entuzijasti, uglavnom muškog roda. Neki od njih su se uglavnom pravili pametni, nestrpljivo su ignorirali vođu i uglavnom stvarali probleme...
Među njima je bila jedna mlada novinarka, koju se nije niti čulo, niti vidjelo. Dok su machosi skiknuli i odustajali, bijesni sami na sebe i cijeli svijet - cura se uspela na vrh
Nisam neka feministica, znam ja da i žena ima svakojakih. Zbog nekih se i sramim što sam žensko, ali mislim da su žene daleko bolje tamo gdje treba mudrost i strpljenje.

Sad kad sam malo "oprala" snažniji spol (nadam se da muški blogeri neće zamjeriti), krećem na još jednu staru-novu temu...
A ovaj put ću opaliti po ženskom rodu...

Zuzinja me strašno razočarala. Mazna mačka, koja je redovito dobivala porciju nježnosti od svih, kao mama se pokazala - prava gadura .
Iskakala je iz kutije i ostavljala male da cvile gladni. Pored kutije je imala sve što treba - hranu, mlijeko, vodu...Ja sam okolo mijaukala i dozivala je, jer ih nisam mogla slušati gladne. Nisam ih željela mnogo dirati, a i što da sam učinila? Kad se neku večer vratila s laufanja, odahnula sam i dobro je našpotala.
Ajde, mislila sam, sad će se valjda smiriti
Ali pravi šok me dočekao ujutro. Zuzi sam nosila mlijeko i skoro se šlagirala. Jedan mali duda, a na ostala tri je legla. Kad je ustala, vidjela sam da su preostali mrtvi...

Nekoliko puta sam ih sve četvero prinosila cikama, da niti jedan ne ostane zakinut. Neki kažu da ih nisam smjela dirati...
Uglavnom, sad je gotovo. Mama si je ostavila jedno i sad lijepo uživa.
Maleni je najjači i raste naočigled. A ja stalno zujim i provjeravam.
Nikad to nisam čula ni doživjela

Nadam se da će barem taj ostati...



Budite mi dobro
&