14
subota
kolovoz
2010
OD TOČKE "A" DO TOČKE "B"...
Eto mene 
...
Malo vremena provodim na kompu, nekako nastojim iskoristiti svaku sekundu ovih lijepih, sunčanih dana. Lovim sunčane zrake i spremam ih u kosti, za zimsku hladnoću 
Red posla za koji me plaćaju, red posla doma (za koji me ne plaćaju), red bazena, red sunčanja u dvorištu, večernje šetnje s Pajom, pa pokoji vikendaški bijeg izvan grada...
A sad - na temu...
Kao što sam već spomenula - na posao se vozim na gecku. Imam sreću, što 90% putanje od točke A do točke B, prolazim po širokom, novom nogostupu, na koji doduše još nije ucrtana biciklistička staza, ali je predviđena. Tu su uglavnom prigradske kuće uz glavnu prometnicu prema Čazmi, tako da unatoč širokom nogostupu - najmanje ima pješaka. Od tamo ljudi uglavnom idu automobilima ili autobusima u grad, rijetko tko uhvati crtu pješice...
Ali zato "pacijenata" ne nedostaje.
Prije desetak dana, ispred mene je izlazeći natraške iz dvorišta - izniknuo kamiončić. Da u tom trenutku nisam gledala ispred sebe, da mi je pogled kojim slučajem pobjegao u stranu, ili ne daj bože preko ceste - ode Fanika ravno u pola prikolice. Stvorio se ispred mene doslovce u sekundi i to punom brzinom. Otkako se vozim biciklom, nikad nisam tako naglo zakočila s obje kočnice. Stražnji kotač bacio se postrance i sva sreća da sam spretna kao mačka i dočekala se na nogu. Odmah nakon toga - osula sam verbalnu paljbu 
Frajer je stao poprijeko nogostupa i skuživši što je bilo - vratio se natrag u dvorište. Da stvar bude bolja - žena mu je pri izlasku mahala iz dvorišta...
Izašao je iz kamiona i prokomentirao - dobro je, nisam vas udario 
A ja na to - ali ne svojom zaslugom. Na to sam nadodala da je mogao ženu poslati da mu maše na nogostupu, a ne na dvorištu, da se slijedeći put parkira s kabinom prema naprijed (tim više što na dvorištu može parkirati i omanji avion). Naravno, unatoč tome što sam zamalo završila na traumi, osjećala sam se dobro i - ispucano 
Na primjedbu da je tako moglo naići dijete na bicikliću, on reče - nema djece tako rano ...
Nekoliko kuća dalje, samo u povratku, pred mjesec dana, iz garaže je izletio frajer u golfu, također natraške. Zakočila sam i stala, a on stao poprijeko i čita neke papire. Nije me doživio, dok mu gumom nisam trknula u vrata auta. Nakon toga je pod punim gasom izletio na kolnik, ravno ispred kamiona 
Pa sad ti vidi...Takve stvari mi se ne događaju kad se vozim cestom.
Ali nije samo to - široki nogostup mnogi koriste kao parkiralište - poduž, poprijeko, sa strane, ukoso...Čak sam naletjela na jednog, koji je ispred dvorišta parkirao limenog ljubimca, rastvorio sva vrata i ima veliko pospremanje - istresanje tepiha koje je povješao po ogradi. A kraj auta - ne moš proći ni pješke, a kamo li dječjim kolicima ili biciklom.
A ni neki biciklisti nisu mnogo bolji - neki se ponašaju k'o Pale sam na svijetu, voze se vamo-tamo, cik-cakaju da ih ne moš obići ni s lijeva, ni s desna 
I njima bi trebala prometna poduka, da nauče da se i na biciklističkoj stazi i na nogostupu vozi desnom stranom...
Svašta nešto vidim na putu od A do B... "Zelena površina" ima nagib od rubnjaka ceste do nogostupa, a nema trave ni u sjemenu (ali zato ima grmova ambrozije). Kad padne kiša, sva žutica se taloži na stazi. Po mokrom - žuto blato, a po suhom - naslaga žute prašine. Glavno da su slične radove po gradu i oko grada izvodili Makedonci i to mrcvare već nekoliko godina, k'o da smude mokrog mačka 
Valjda su bili najpovoljniji na javnom natječaju, ako ga je uopće i bilo 
Nema mi druge, ova svakodnevna iskustva natjerala su me na oprez - nema zvjeranja, fokusiranje samo na pravac ispred, nema gledanja prekrasnih seoskih domaćinstava, a stvarno ih ima predivnih, ne bi ih se posramio niti jedan grad, naselje, a bogme ni metropola. Sva osjetila uključena su na "kod crveno". Ostaje mi samo da "uživam" u povremenom zapuhu đubrenice iz pojedinih dvorišta, koja se još nisu ušaltala u europske seoske standarde...
Za kraj - stavljam nekoliko fotki snimljenih mobitelom - "pacijenata" sa slučajno dobivenom vozačkom dozvolom. Takvih svakodnevno ima barem desetak. Kad sakupim solidnu zbirku - šaljem mailom na prometnu policiju s točnom lokacijom, sa snimkama registracije. I potpisujem punim imenom i prezimenom. Ako ništa drugo - tješit' će me činjenica da "surađujem" s policijom. Na žalost, unaprijed sam svjesna da ne bu vajde. Ali, lakše bu mi pri srčeku
Moj korisnik Šiljo (to mu je nickname), dobio je novog sustanara. Naime, mali Jurica je dobio izgon iz bratovog domaćinstva - previše laje 
A stari sustanar Rocky, toliko je ljubomoran na uljeza, da smo Juricu morali smjestiti u ograđeni prostor...
A ove štence-slatkiše sretoh jučer u "ljubavnom" parku, šetaju gazdaricu...
Zdravi i veseli bili
& 
UPDATE
Na Gospu, prije punih 25 godina - upoznali smo se Pajo i ja - Danas smo proslavili "srebrni" 
komentiraj (19) * ispiši * #
02
ponedjeljak
kolovoz
2010
ANTUNTUN CLOCK, MADE IN ŠVICA...
Taman kad pomislim da me više ništa ne može iznenaditi, dogodi se nešto što uvjeri u suprotno
Pa idemo redom...
S mojim "štićenikom" - nikad dosadno
Prije desetak dana, odjednom mu poludio mobitel, iz čista mira. Tekst na rasklopnom displayu okrenuo se naopačke 
Ušaltao se vlasnik taj čas, ubrzo je poruke štancao bez okretanja mobitela...Za nekoliko dana, mobitel je došao k sebi i dalje - sve po starom 
A danas je slijediilo novo iznenađenje...
Na zidu me dočekao zidni sat od porculana, umjesto starog u obliku auto-felge, koji je umjesto kazaljki imao ključ i šrafciger. Isprva nisam skužila, no kad sam slučajno bacila oko na zid, nešto mi nije bilo jasno
A još je bolje bilo kad ga je bolesna čistunica Fanika odlučila očistiti i uglancati. Pomaknule se kazaljke, a ja ih ne znam namjestiti na točno vrijeme
Čisteći sat, u glavi sam sklepala prijevod teksta ispod broja XII, pa mi je postalo jasnije. Šaljiva li doktora ...
Naime, sestra mog štićenika živi u Švicarskoj, pa je kuća puna sličnih stvarčica, pa iznenađenja ne nedostaje...
Stavljam fotku i filmić, da vidite kako izgleda pravi Antuntun sat...
komentiraj (11) * ispiši * #
