SRETNO...

POSTBOŽIĆNI, PREDNOVOGODIŠNJI...

Ajd' konačno, prošlo pola blagdanskog ljenčarenja i prenajedanja .

Nakon one zimurine, koju sam poprilično dobro podnijela (naime bila sam fletna k'o leptirić šarenčić) - stiglo nam proljeće
Kuhala sam sarmu i povrće za francusku, kraj otvorenih prozora. Jest toplo, ali fakat nenormalno
Organizirana (picajzlasta) kakva jesam - poslove sam obavila sve po planu. Uz juniorkinu pomoć, naravno. Ono najdosadnije - rezuckanje, obavila je moja turistička djelatnica. Usisavanje također.
Pajo mi je opet priredio trenutke blamaže prilikom predbožićnog šopinga. To je inače njegova specijalnost. Čekanje u automobilskoj gužvi, kod njega izaziva napade nestrpljenja i vulgarnog jezičnog izričaja
Navukla ja njega još u utorak u obilazak šoping centara. Krenusmo od Plodina. Naravno, na rezervi s gorivom, a benzinska nam stotinjak metara dalje. Obišli i Getro, a na izlasku - čep Nemreš iz Getroa na cestu, red nadire od obje strane. I konačno nas pusti čovjek u kolonu. Ja mu mašem i zahvaljujem. E sad, do glavne ceste je kolona od tridesetak automobila. Ne mrdamo nekoliko minuta. Motor radi na rezervi (ali još uvijek radi), Pajo komentira da je na početku kolone sigurno neki papak ili plavuša. Između toga stalno ponavlja - "kud si izabrala vrijeme u četiri poslijepodne"
Ja šutim, smijem se u sebi i molim Boga da mu ne padne na um ideja - da krene u prestizanje kolone. Čim sam pomislila, naša međusobna telepatija je proradila - krene Pajče na lijevo i ugura se odmah iza prvog automobila na izlazu. Ali, normalno, ne skroz. Pokrila sam od srama glavu kapuljačom. Dok se vozač u terencu ispred nas, zgledao lijevo-desno, Pajo po gasu i eto nas na glavnoj. No, benzinska nam bila na desno, a bio bi preveliki manevar da izlijeće na desno. Okrenuli se i vratili na pumpu. Napojili limenog ljubimca do čepa i krenuli dalje. Kaufland nam je u susjedstvu, pa tamo obavismo ostatak kupovine

Drugi dan krenula južina i proljetna temperatura. Ja zajahala na gecka, kojeg je Pajo u međuvremenu podmazao i spremio na zimski san. A ja ga probudila. Kupila poklončiće za svoje ukućane... I za samu sebe, unaprijed izbjegavši da mi muž i kćer kupuju stvari koje poslije nikad ne koristim I ogromnu plastičnu zdjelu za francusku salatu, da konačno onih nekoliko kila stane u jednu posudu

Na Badnjak sam od dosade prodavala zjale. Pekla debeli komad gujdeka i peradi, te nastojala zadržati Paju i Zmaju što dalje od francuske. Za ručak ispekla oslića, jer za finu ribu s mnogo kostiju, moji nisu. To je previše posla oko previše kostiju...
Poslijepodne Zmaja i ja okitile bor, dok je Pajo ubio oko. A onda tradicionalno krenusmo svi troje u šetnju do parka. Vani toplo, Zmaja komentira - nadam se da ćemo na staru godinu u badiće...
I bogme, uskočili smo u badiće. Na Štefanje
Skoknuli do Koprivnice na kupanje. Zmaja si povela frendicu jer, mi joj nismo zanimljivi Pajo se uvali u lonac (jacuzzi), a ja na one ležaljke koje te bacakaju pod pritiskom. Juniorke divljaju i gledaju dečke, tuku se onim spužvastim lupalicama, gnjure i skaču u vodu na sve mile načine...
Kako se Pajo ne može pomiriti s činjenicom da uz kavu na može pušiti (čak ni u kafiću u holu), odlučio je dremnuti. I ja skupa s njime. Hrkali smo tako - svako na svojoj ležaljci. Dotle mi se rastopila čokolada u torbi i zamuljala novčanike i mobitele
Navečer juniorka otišla na koncert Cetinskog, a meni procurio nos i protresla me groznica...

Izborna nedjelja...
Pajo odvezao Noska na biralište. Nosko je pak promijenio svoje vrijeme glasovanja. Oduvijek je odlazio odmah iza otvaranja, ovaj put je pomaknuo odlazak čak na deset sati
Izbori...
Kao prvo, ljuta sam na one koji ne glasaju, sjede doma i kukaju kako im nitko nije po ćefu. Kao da meni je, ali ja bih se dovukla na biralište sa gipsom na rukama i nogama. E, jedino svoje pravo ne želim propuštati, taman da na listić nacrtala smajliće. Što naravno - nisam učinila.
Banderas nam ušao u drugi krug, ajme - čovjek je stvarno ambiciozan. Nadam se da će se konačno probuditi neodlučni birači, jer inače nam preostaje jedino oranje, kopanje i - klizanje u čarapama.
Neću o politici, samo u jedno sam posve sigurna - tek sada ćemo upoznati pravog Bandića. Ide čovjek na "sve ili ništa"

Sad nas još čeka Nova, pa Pajin ročkas na Tri kralja...
Juniorka krenula na zimsku praksu u moju bivšu firmu - dom penzića. Još uvijek je u šoku od susreta s gerijatrijom
No, napušta nas odmah iza Nove, na tjedan dana. Ode dijete u Austriju na skijanje. A mi, dva goluba, ostajemo doma i možda odletimo do najbližih toplica. Između snijega i tople vode, uvijek radije biram ovo drugo...

Budite mi dobro
&

Malo fotkica...

Čipka na -17...


Zuzi čeka zalogaj...


Nema ništa, idem ulovit' mišeka...


Lavor francuske na pomolu...


Ugođaj by Zmaja...

TIHA NOĆ...

Dragi moji blogeri, želim vama i vašim najdražima - miran i blagoslovljen Božić...

CRNO - BIJELI SVIJET

Još jedna forvarduša stigla u sandučić...

Ova pjesma je nominirana kao najljepsa pjesma 2008. - napisalo je jedno africko dijete...

Kada se rodim, ja sam crn
Kada porastem, ja sam crn
Kada sam na suncu, ja sam crn
Kada se plasim, ja sam crn
Kada sam bolestan, ja sam crn
Kada umrem, ja sam crn

A ti moj bijeli prijatelju
Kada se rodis, ti si ruzicast
Kada porastes, ti si bijel
Kada si na suncu, ti si crven
Kada ti je hladno, ti si plav
Kada se uplasis, ti si zut
Kada si bolestan, ti si zelen
Kada umres, ti si siv

I ti mene zoves obojeni?




Budite mi dobro
&

KLUB CAREVA...

Stigla nam prava zima...nije da sam sretna zbog toga, ali mnogo bolje se osjećam. Poletnije. Konačno, snijeg i temperature ispod ništice u pola prosinca i nisu nešto tragično...

Prava tragika su predsjednički izbori, to jest cijela kampanja prije njih. Najbolji mi je trio fantastikus donedavnih stranačkih kolega, koji se međusobno nabacuju blatom, a svaki od njih ima više-manje putra na glavi. Da nije žalosna, bila bi smiješna činjenica da se kandidati razbacuju obećanjima koja zbog suženih predsjedničkih ovlasti - ne mogu ispuniti. Pa taman i uz najbolju volju, a kod nekih je i ona upitna.

Dovršila sam opus Dan Browna i primila se literature s manje jurnjave, manje teorija zavjere i bombastičnih zapleta koji mijenjaju svijet...

Kako već rekoh, na TV-u se mlati prazna slama, preostaje mi blagoslovljeni Discovery i TCM sa antologijskim remek djelima.

Ne znam kako vi, ali ja imam tridesetak filmova (većina je pobrojana u boksu lijevo), koji su uglavnom životni filmovi, bave se sudbinama, principima i karakternim osobinama ljudi. Svi odreda nose snažne poruke, svi se mogu gledati i po nekoliko puta, sve imam spremljene u našoj videoteci...

Tom nizu, prošli petak - pridružio se još jedan s Nove TV (eeee, da sam još na cool listi, ziher bi ovim postom osvanula na naslovnici). Originalni naslov mu je "The emperor's club", no prikazao se kao "Prekršena pravila". Kao da sam imala šesto čulo, gurnula sam praznu kasetu u video...

Glavnu ulogu igra - Kevin Kline, glumac koji se nikad nije istakao nekom zapaženom ulogom, koja bi gledaoca ostavila bez daha. Relativno dobar komičar, iritantan u ulogama marginalaca i kriminalaca. Ovom ulogom dokazao je poznatu činjenicu da mnogi glumci jednostavno nemaju priliku - dokazati se.

Radnja je smještena u sedamdesete godine, na fiktivni američki muški koledž St. Benedict, koji pohađaju sinovi bogatih roditelja. Profesor predmeta "povijest zapadnih civilizacija", William Hundert - pokušava tinejdžerima učiniti satove interesantnijima, nadopunjavajući predavanja brojnim citatima antičkih filozofa, vojskovođa i careva, ispunjavajući ih gorljivom strašću, kojom pokušava formirati njihove karaktere i izgraditi im zdrave i poštene fair-play životne principe...
Većina dječaka prihvaća njegov način, postoje oni koji su se u potpunosti pronašli, ali i oni koji se trude, s više i manje uspjeha. Hundert pronalazi izazov u sinu američkog senatora, bistrom ali i neobuzdanom neodgojenom inatljivcu. Čak i na štetu ostalih, koji zaslužuju mnogo više njegove pažnje. Ispostavlja se da senatorov sin nije zaslužio profesorov trud i kršenje vlastitih principa...

Nakon dvadesetpet godina, generacija se okuplja, svi su izgrađene i uglavnom uspješne osobe. Profesor ponovno vodi natjecanje u znanju "klub careva", senatorov sin se pokazuje u punom sjaju svoje bahatosti, prevare i ambicioznosti pod svaku cijenu. Profesor shvaća da mu je on, unatoč iskrenoj želji da ga preodgoji - njegov vlastiti promašaj. Ali u isto vrijeme shvaća da je nekolicina ostalih - dokaz da je njegov pristup odgoju i ljubav prema profesiji - puni pogodak.

Pogotovo kad mu na početku nove školske godine, u razred stiže novi učenik, sin čovjeka kojeg je nepravedno zapostavio, a da bi senatorovog sina "pogurao"...

Film je prepun citata i slavnih rečenica, citati su prilagođeni situacijama u kojima se radnja odvija. Vječita priča o karakteru, principjelnosti, ciljevima u životu i načinima na koji se ti ciljevi postižu.
Koliki je udio pedagoga i onih koji djecu odgajaju i na koji način ih odgajaju... I na kraju - koliko od tog načina nailazi na plodno tlo u izgrađivanju mlade osobe...
Priča je živi dokaz da pokvarene, samožive i bahate osobe - ništa na svijetu ne može okrenuti. Za njih ne postoje autoriteti, ne postoje uzori u pozitivnom smislu, prema nikome nemaju poštovanja. Vide samo sebe i svoj cilj, ma kakav bio. I nije bitno kako do njega dolaze...

Ima li aktualnije priče za trenutak u kojem živimo? Mislim da bi svaki tinejdžer, roditelj, ali i pedagog - trebao pogledati ovaj film (www.moviewatcher.us). Čak i nekoliko puta. Da barem negdje - poanta padne na plodno tlo...
A i većina naših kvazi političara, no mislim da je za debelu većinu njih - prekasno...



Budite mi dobro
&

FORVARDUŠA...

Prije nekoliko dana dobila sam ovaj mail, proslijedila ga nekima od blogera. Za one kojima nisam, objavljujem ga preko posta...

Washington, DC,

Metro stanica hladnog januarskog jutra 2007.g. Čovjek na violini svira Bachovo djelo nekih 45 minuta. Za to vrijeme, približno 2.000 ljudi prodje stanicom, većina na svom putu na posao.

3 minute nakon što je počeo sviranje, sredovječan čovjek uočava muzičara koji svira.
On usporava korake, zaustavlja se par sekundi, a zatim žurno odlazi kud je namjerio.

4 minute kasnije:
Violinista prima svoj prvi dolar: žena baca novčić u šešir, te bez zastajkivanja, nastavlja hod.

6 minuta kasnije:
Mladi čovjek se naginje nad ogradom kako bi ga poslušao, zatim pogleda na ručni sat i nastavlja žureći.

10 minuta kasnije:
3-o godišnji dječak se zaustavlja. ali ga majka odvlači žureći.
Malac zastaje da ponovno pogleda violinistu, no majka ga vuče i oboje odlaze žureći.
Nekoliko druge djece je ponovilo ovu radnju. Svaki roditelj, bez izuzetka, je
prisililo svoje dijete da nastavi hodati.

45 minute kasnije:
Glazbenik svira bez prestanka. Samo 6 ljudi se zaustavilo i poslušalo na kratko. Nekih 20-ak ljudi je dalo novac, ali je nastavilo hodati nepromijenjenim ritmom. Svirač je sakupio ukupno $32.

1 sat kasnije:
Glazbenik završava svirku i nastupa tišina. Nitko to ne primjećuje.
Nitko ne plješće, niti daje bilo kakvo priznanje.

Prava istina:
Nitko nije znao da je muzičar u stvari bio Joshua Bell, jedan od najvećih glazbenika današnjice na svijetu.
Svirao je jedan od najzahtjevnijih komada ikada napisanih, na violini vrijednoj $3.5 milijuna dolara. Samo dva dana prije ovoga Joshua Bell je rasprodao koncertnu dvoranu u Bostonu gdje je prosječna cijena sjedala $100.

Ovo je istinita priča. Inkognito svirka Joshue Bella na stanici metroa je organizirao Washington Post kao dio sociološkog eksperimenta o percepciji, ukusu i ljudskim prioritetima. Postavlja se pitanje: "Da li u uobičajenom okruženju, u nepogodno vrijeme, uopće prepoznajemo ljepotu? Da li stanemo da tu ljepotu cijenimo?
Prepoznajemo li talent u neočekivanom kontekstu? Koliko snobova ima medju nama koji idu na koncert plaćajući basnoslovne iznose, a to isto ne prepoznaje u drugim prigodama?"

Jedan mogući zaključak ovog eksperimenta bi mogao biti: Ako nemamo niti trenutak vremena da zastanemo i poslušamo jednog od najboljih glazbenika na svijetu, koji svira jedan od najljepših komada ikada stvorenih, na jednom od najljepših instrumenata ikada načinjenih ...

KOLIKO TEK MNOŠTVO DRUGIH STVARI PROPUŠTAMO?



Ništa novog, niti neuobičajenog u svakodnevnoj strci. Ljudi su odavno prestali uživati u malim stvarima. Opsjednuti trčanjem za materijalnim, za prestižem, egzistencijom, u svakodnevnoj borbi za preživljavanje.
U ovom eksperimentu, najveći je utisak na mene ostavilo ono, na što sam posebno osjetljiva - snobizam. Neki ljudi su spremni platiti da budu "in", da budu viđeni na određenim kulturnim događanjima, dok u biti - za te stvari uopće nemaju interes. Nikad mi nije bilo jasno, zašto time sebi mažu oči. Što se postiže glumljenjem da si nešto, što u stvari - nisi. Kome lažeš? Samo sebi...

Budite mi dobro
&

ZLATNI KLAS

Kao što sam napisala u predhodnom postu - nisu svi ugostitelji isti...
Nikad ne bih nekome radila besplatnu reklamu, ali ovaj put ću učiniti iznimku.
I ne samo zbog toga što su nekad Pajo i on mnogo vremena provodili zajedno.

Ugostitelj o kojem ću pisati, počeo je s radom prije tridesetak i kusur godina. Sa malenom pizzerijom, na igralištu lokalnog nogometnog kluba u Đurđevcu.
Prvi put sam ondje kročila s Pajom. U to vrijeme pizza iz krušne peći i nije bila uobičajena praksa. Ugodna toplina i rasplamsala vatra, širila se skučenim prostorom. No, prvo što sam primijetila je - poseban, jednostavan prostor, lukovi, grubo obrađeni zidovi, svijeće u voskom zakapanim bocama, teški drveni stolovi... Sve me pomalo podsjetilo na one krčme u šekspirovskim vremenima. Nedostajali su samo konji, vezani pred ulazom... O odličnoj pizzi da ne govorim.

No, srećom, nije sve ostalo na tome. Branko je proširio posao. Najčudnije od svega, što se odlučio za mjesto Otrovanec. Na glavnoj cesti za Viroviticu, u Pitomači, skreće se desno i nekoliko kilometara dalje, stižemo pred drvenu ogradu restorana "Zlatni klas".

Isti stil pizzerije, ovdje je dorađen do kraja. Velika prostorija sa drvenim šankom, škripave drvene stepenice vode do galerije, na kojoj su smješteni maleni stolovi za četvero, intimno zaklonjeni, s pogledom na ulaznu prostoriju. Iznad još jedna ogromna dvorana za veće prigodice. Ponovno grubi zidovi, otvoreni kamini, drvo, grede, mnogo domaćih rukotvorina. Ništa pretrpano i kičasto. A ono što je najvažnije, hrana i usluga - ukusna i profesionalno brza. Odnos prema gostu - topao i gostoljubiv.

Kako u našem gradu nije bilo sličnog objekta, nebrojeno puta smo u posebnim prigodicama, nas dvoje sami, ili s društvom - potegnuli tih šezdesetak kilometara i nikad nismo bili razočarani.
Sjećam se, jednom smo htjeli utješiti moju prijateljicu, koja je nakon mučne rastave bila sva izvan sebe. Odvezli smo se tamo i uspjeli je čak i nasmijati. Nakon dobre papice, svi problemi odmah izgledaju manji...

Jednog ponedjeljka, vraćali smo se odnekud i svratili, gladni ko vukovi. Bilo je vruće, nekoliko mještana na šanku...
Restoran nije radio do uvečer, što je bilo istaknuto na vratima...
Naravno da smo bili razočarani, pogotovo ja - izjelica koja sam stigla nabrušena na Brankove specijalitete. No, bez pola muke, Branko se ispričao što ćemo malo pričekati, svezao pregaču i - primio se posla. Za nepunih pola sata priredio nam je - odrezak u umaku, "kurčiće" (njihov lokalni naziv) od krumpirova tijesta, pečene u dubokom ulju, salatu od ukiseljenih paprika, punjenih kupusom, domaći kruh iz krušne peći. Naoko, posve jednostavan meni, ali nevjerojatno ukusno priređeno, što je bilo najbitnije...
Uskoro su navratili još neki gosti, pa je Branko nastavio svoj posao u kuhinji. Dakle, nije se uhvatio kuhanja samo zbog nas.

Jedno vrijeme , restoran je držao disko večeri. Skupilo se tamo ljudi odsvakuda, neki su potegnuli čak iz Zagreba i Osijeka, o bjelovarčanima da ne govorim. Tamo sam po prvi put vidjela ono, što nikad nisam imala prilike. Romi iz susjedne Pitomače, mladići i djevojke - u izdanju da ti pamet stane. Obučeni u kožu, krzno, ukusno i znalački dotjerani, djevojke kao s modne piste, dečki - pravi komadi. Bez zlatnih lanaca i pečatnjaka...

Prije petnaestak godina, Branko je počeo proširivati ponudu. Otkupio je okolnu zemlju, počeo ostvarivati svoju davnu želju da uredi mjesto gdje se može provesti cijeli dan - jesti, popiti, prošetati, kupati, gdje se djeca mogu igrati, gdje se mogu vidjeti sve domaće životinje u prirodnom okruženju...
Ukratko, danas je to pravo veliko imanje, najbolji primjer seoskog turizma. Branko je konačno ostvario i jednu davnu želju - drži vrhunske jahaće konje i osnovao je konjički klub, koji postiže odlične rezultate. Tamo se možeš provozati u fijakeru, a po zimi u saonicama s praporcima...Organiziran je cjelodnevni boravak osnovnoškolaca na imanju.
Zmajin razred išao je jednom. Jedan "dobrica" iz razreda je pao i slomio ruku. Branko je u istom trenutku sjeo u automobil i zajedno s razrednicom odvezao klinca u bolnicu u Bjelovar. Dok je ostatak razreda animirala - njegova supruga...
Osim toga, svake godine ovdje se održava i eko-etno izložba starih zanata, pa se može osjetiti dah starih vremena - kovanje na vatri, izrađivanje predmeta od drveta, lončarstvo. Sve začinjeno starim specijalitetima...
Sve što se u restoranu nudi, iz domaće je proizvodnje, sami melju brašno za kruh, izrađuju tjesteninu, suhomesnate proizvode, pekmeze, med, zimnicu, domaće zelje. Po ljeti - povrće iz vlastita vrta...

U nedjelju smo otišli tamo na ručak-večeru. Ja sam dodala još jednu godinicu na pleća. Proveli smo ugodno vrijeme uz odličnu hranu. A gazda Branko još nije završio svoju misiju. Puna mu je glava novih ideja...
Nikad na miru, mršav i stalno u pokretu. Srećom, sin mu se pridružio u poslu i po tome mu je sličan kao jaje jajetu...

Pronašla sam na netu fotkice, filmiće, pa da malo dočaram ugođaj "Zlatnog klasa". Iako je stvarnost - mnogo bolja. Kao da si nogom zakoračio u neka druga, starija vremena...

Budite mi dobro
&

STEPHAN U ZEMLJI ČUDESA

Kako sam već kazala, u posljednje vrijeme ne gledam TV, odaberem pokoji dobar film, pokoji dokumentarac na Discoveryjima, film na TCM-u. Nerviraju me silni blokovi reklama, više ništa ne mo'š pogledati od početka do kraja, bez reklamnih upadica...
Prije mjesec dana, posve slučajno sam naletjela na RTL-ovu emisiju "Jezikova juha". Priznajem da me tema kuhanja privukla na prvu, kao i obično. Em volim kuhati, em sam prava izjelica...

Nakon odgledane epizode, malo sam pronjuškala po netu i pronašla osnovne podatke o Stephanu Macchiju, rođenom Francuzu talijanskog porijekla, koji je zbog ljubavi preselio u Hrvatsku. Ima licencu za distribuciju delikatesa i slastičarnicu "Le Jardin"u Zagrebu. Stephen Macchi je profesionalni kuhar, kuha od svoje sedme godine i ima najprestižnije diplome u zemlji koja je kolijevka gastronomije...
Za one koji ne znaju koncepciju emisije - vlasnici restorana kojima posao zapinje, pozivaju ga da im svojim znanjem i kritikom pomogne osvježiti ponudu u restoranu, poboljšati reklamiranje, popraviti ambijent ako je potrebno i udijeliti savjete oko onoga što ne valja.
Prvo što mi je upalo u oči je nekultura, silna "pamet" i uvredljivost vlasnika (koji su se sami prijavili), a nakon toga - uvredljivost i nesamokritičnost osoblja koje u tim restoranima radi.
Može netko reći da je Stephan pomalo bahat, no smatram da na to ima potpuno pravo zbog iskustva, znanja, diploma i renomea iza sebe. Po mom skromnom laičkom mišljenju, taj čovjek nikoga ne vrijeđa, isprobava specijalitete restorana, razgledava interijer i što je najvažnije - kuhinju. Ocjenjuje sve redom - od čistoće do međuljudskih i profesionalnih odnosa među osobljem.
Ne moraš biti veliki poznavatelj gastronomije i tajni zanata, da bi znao da nije ugodno gostu restorana - slušati svađe i dovikivanja između kuhara i konobara, svađe između glavnog i pomoćnih kuhara, svađe vlasnika i osoblja... Gledati stolove s flekavim stolnjacima po kojima plaze muhe, prljave kuhinje po kojima plaze žohari, nezatvorene frižidere, prljave i poluzatvorene plastične kutije sa ostacima hrane, neurednu odjeću, brisanje poda salvetom koja inače služi pri serviranju stolova...
Toliko toga ima za nabrajanje, da čovjeka jednostavno zaboli glava. Većina njih kaže da Stephane pretjeruje s kritikama. Osobno smatram da kritizira na kulturan način, ne kritizira osobnost nego (ne)profesionalnost.
Što je krivo ako čovjek kaže da se ne može brisati rukom nos i kuhati? Što je loše ako traži da se redovito održava higijena u kuhinji, jer ona je najvažnija? Što je loše ako kaže da je najbitnija kvaliteta namirnica? Što je loše ako kaže da si profesionalac ne smije dozvoliti da plane i viče da ga slušaju gosti? Što je loše ako kaže da svaki posao prvo zahtjeva ljubav i motivaciju, a onda dalje sve ide lakše...
Tu kreće naša hrvatska priča... Najpametniji, najsposobniji, najstručniji...
Pa kriza, pa se nema novaca za poboljšanje uvjeta, pa nema kadra, pa ljudi u stresu...

Unatoč sličnostima na prvi pogled, gledajući već četvrtu epizodu, uočila sam razlike. Nekima je stalo do promjena nabolje - frknu nosom, ali poslušaju, neki priznaju da je Stephan u pravu, neki junački tjeraju po svom i krajnje su drski...

Kao najdrskiji u sjećanju, ostao mi klinac - jedva punoljetan. Radi kao pomoćni kuhar, nema pojma o poslu u kuhinji, nema motivacije, a bogme ni odgoja. Zapovijeda šefu kuhinje koji je jedva malo stariji od njega ali ima volju i znanje, no ne dolazi do izražaja od jezičava klinca...
Jadna majka koja ga je tako odgojila...No, nije to najgori problem, za mene je najveći problem - vlasnik koji sve to dozvoljava. Tu se u potpunosti slažem sa Stephanom - šef kuhinje je bog i batina, za sve u kuhinji je najodgovorniji...

Uživajte u gastronomiji "a la Balkan"...









A da nije sve tako crno na brdovitom Balkanu, da ima ugostitelja koji svoj posao rade stručno i s ljubavlju, da i u ovoj krizi imaju pun restoran, koji se uz to nalazi "bogu iza leđa" - pisat ću u slijedećem postu, ili jednom od slijedećih...

Budite mi dobro
&

MRVICA...

Sinoć kasno, Zmaja je s kolegicom iz klupe prošetala njezinu malu ljubimicu - pinča Mrvicu. Mrvica stanuje u kvartu i prođirala je navečer svoju gazdaricu u krug. Normalno, svratile su u prolazu. Zna juniorka da meni nije teško ustati iz kreveta radi sličnih prigoda.
Iako volim velike pse, ova mala vragolanka u kaputiću, izmamila je iz mene navalu nježnosti. Pogotovo kad sam vidjela kako se trese od hladnoće, a jučer je večer bila iznimno topla.
Što bi tek bilo da se živa spustila ispod nule, da malecka nije imala svoj djedmrazovski kaputić s kapuljačom - crveni s točkicama, s aplikacijom kosti na leđima i bijelom kragnom, kao točka na "i"...

Velike bistre srneće oči...maza koja zna kako osvojiti ljude...








Budite mi dobro
&