Marketing
ZLATNI KLAS
Kao što sam napisala u predhodnom postu - nisu svi ugostitelji isti...
Nikad ne bih nekome radila besplatnu reklamu, ali ovaj put ću učiniti iznimku.
I ne samo zbog toga što su nekad Pajo i on mnogo vremena provodili zajedno.
Ugostitelj o kojem ću pisati, počeo je s radom prije tridesetak i kusur godina. Sa malenom pizzerijom, na igralištu lokalnog nogometnog kluba u Đurđevcu.
Prvi put sam ondje kročila s Pajom. U to vrijeme pizza iz krušne peći i nije bila uobičajena praksa. Ugodna toplina i rasplamsala vatra, širila se skučenim prostorom. No, prvo što sam primijetila je - poseban, jednostavan prostor, lukovi, grubo obrađeni zidovi, svijeće u voskom zakapanim bocama, teški drveni stolovi... Sve me pomalo podsjetilo na one krčme u šekspirovskim vremenima. Nedostajali su samo konji, vezani pred ulazom... O odličnoj pizzi da ne govorim.
No, srećom, nije sve ostalo na tome. Branko je proširio posao. Najčudnije od svega, što se odlučio za mjesto Otrovanec. Na glavnoj cesti za Viroviticu, u Pitomači, skreće se desno i nekoliko kilometara dalje, stižemo pred drvenu ogradu restorana "Zlatni klas".
Isti stil pizzerije, ovdje je dorađen do kraja. Velika prostorija sa drvenim šankom, škripave drvene stepenice vode do galerije, na kojoj su smješteni maleni stolovi za četvero, intimno zaklonjeni, s pogledom na ulaznu prostoriju. Iznad još jedna ogromna dvorana za veće prigodice. Ponovno grubi zidovi, otvoreni kamini, drvo, grede, mnogo domaćih rukotvorina. Ništa pretrpano i kičasto. A ono što je najvažnije, hrana i usluga - ukusna i profesionalno brza. Odnos prema gostu - topao i gostoljubiv.
Kako u našem gradu nije bilo sličnog objekta, nebrojeno puta smo u posebnim prigodicama, nas dvoje sami, ili s društvom - potegnuli tih šezdesetak kilometara i nikad nismo bili razočarani.
Sjećam se, jednom smo htjeli utješiti moju prijateljicu, koja je nakon mučne rastave bila sva izvan sebe. Odvezli smo se tamo i uspjeli je čak i nasmijati. Nakon dobre papice, svi problemi odmah izgledaju manji...
Jednog ponedjeljka, vraćali smo se odnekud i svratili, gladni ko vukovi. Bilo je vruće, nekoliko mještana na šanku...
Restoran nije radio do uvečer, što je bilo istaknuto na vratima...
Naravno da smo bili razočarani, pogotovo ja - izjelica koja sam stigla nabrušena na Brankove specijalitete. No, bez pola muke, Branko se ispričao što ćemo malo pričekati, svezao pregaču i - primio se posla. Za nepunih pola sata priredio nam je - odrezak u umaku, "kurčiće" (njihov lokalni naziv) od krumpirova tijesta, pečene u dubokom ulju, salatu od ukiseljenih paprika, punjenih kupusom, domaći kruh iz krušne peći. Naoko, posve jednostavan meni, ali nevjerojatno ukusno priređeno, što je bilo najbitnije...
Uskoro su navratili još neki gosti, pa je Branko nastavio svoj posao u kuhinji. Dakle, nije se uhvatio kuhanja samo zbog nas.
Jedno vrijeme , restoran je držao disko večeri. Skupilo se tamo ljudi odsvakuda, neki su potegnuli čak iz Zagreba i Osijeka, o bjelovarčanima da ne govorim. Tamo sam po prvi put vidjela ono, što nikad nisam imala prilike. Romi iz susjedne Pitomače, mladići i djevojke - u izdanju da ti pamet stane. Obučeni u kožu, krzno, ukusno i znalački dotjerani, djevojke kao s modne piste, dečki - pravi komadi. Bez zlatnih lanaca i pečatnjaka...
Prije petnaestak godina, Branko je počeo proširivati ponudu. Otkupio je okolnu zemlju, počeo ostvarivati svoju davnu želju da uredi mjesto gdje se može provesti cijeli dan - jesti, popiti, prošetati, kupati, gdje se djeca mogu igrati, gdje se mogu vidjeti sve domaće životinje u prirodnom okruženju...
Ukratko, danas je to pravo veliko imanje, najbolji primjer seoskog turizma. Branko je konačno ostvario i jednu davnu želju - drži vrhunske jahaće konje i osnovao je konjički klub, koji postiže odlične rezultate. Tamo se možeš provozati u fijakeru, a po zimi u saonicama s praporcima...Organiziran je cjelodnevni boravak osnovnoškolaca na imanju.
Zmajin razred išao je jednom. Jedan "dobrica" iz razreda je pao i slomio ruku. Branko je u istom trenutku sjeo u automobil i zajedno s razrednicom odvezao klinca u bolnicu u Bjelovar. Dok je ostatak razreda animirala - njegova supruga...
Osim toga, svake godine ovdje se održava i eko-etno izložba starih zanata, pa se može osjetiti dah starih vremena - kovanje na vatri, izrađivanje predmeta od drveta, lončarstvo. Sve začinjeno starim specijalitetima...
Sve što se u restoranu nudi, iz domaće je proizvodnje, sami melju brašno za kruh, izrađuju tjesteninu, suhomesnate proizvode, pekmeze, med, zimnicu, domaće zelje. Po ljeti - povrće iz vlastita vrta...
U nedjelju smo otišli tamo na ručak-večeru. Ja sam dodala još jednu godinicu na pleća. Proveli smo ugodno vrijeme uz odličnu hranu. A gazda Branko još nije završio svoju misiju. Puna mu je glava novih ideja...
Nikad na miru, mršav i stalno u pokretu. Srećom, sin mu se pridružio u poslu i po tome mu je sličan kao jaje jajetu...
Pronašla sam na netu fotkice, filmiće, pa da malo dočaram ugođaj "Zlatnog klasa". Iako je stvarnost - mnogo bolja. Kao da si nogom zakoračio u neka druga, starija vremena...
Budite mi dobro
&
Post je objavljen 08.12.2009. u 19:37 sati.