FORVARDUŠA...

Prije nekoliko dana dobila sam ovaj mail, proslijedila ga nekima od blogera. Za one kojima nisam, objavljujem ga preko posta...

Washington, DC,

Metro stanica hladnog januarskog jutra 2007.g. Čovjek na violini svira Bachovo djelo nekih 45 minuta. Za to vrijeme, približno 2.000 ljudi prodje stanicom, većina na svom putu na posao.

3 minute nakon što je počeo sviranje, sredovječan čovjek uočava muzičara koji svira.
On usporava korake, zaustavlja se par sekundi, a zatim žurno odlazi kud je namjerio.

4 minute kasnije:
Violinista prima svoj prvi dolar: žena baca novčić u šešir, te bez zastajkivanja, nastavlja hod.

6 minuta kasnije:
Mladi čovjek se naginje nad ogradom kako bi ga poslušao, zatim pogleda na ručni sat i nastavlja žureći.

10 minuta kasnije:
3-o godišnji dječak se zaustavlja. ali ga majka odvlači žureći.
Malac zastaje da ponovno pogleda violinistu, no majka ga vuče i oboje odlaze žureći.
Nekoliko druge djece je ponovilo ovu radnju. Svaki roditelj, bez izuzetka, je
prisililo svoje dijete da nastavi hodati.

45 minute kasnije:
Glazbenik svira bez prestanka. Samo 6 ljudi se zaustavilo i poslušalo na kratko. Nekih 20-ak ljudi je dalo novac, ali je nastavilo hodati nepromijenjenim ritmom. Svirač je sakupio ukupno $32.

1 sat kasnije:
Glazbenik završava svirku i nastupa tišina. Nitko to ne primjećuje.
Nitko ne plješće, niti daje bilo kakvo priznanje.

Prava istina:
Nitko nije znao da je muzičar u stvari bio Joshua Bell, jedan od najvećih glazbenika današnjice na svijetu.
Svirao je jedan od najzahtjevnijih komada ikada napisanih, na violini vrijednoj $3.5 milijuna dolara. Samo dva dana prije ovoga Joshua Bell je rasprodao koncertnu dvoranu u Bostonu gdje je prosječna cijena sjedala $100.

Ovo je istinita priča. Inkognito svirka Joshue Bella na stanici metroa je organizirao Washington Post kao dio sociološkog eksperimenta o percepciji, ukusu i ljudskim prioritetima. Postavlja se pitanje: "Da li u uobičajenom okruženju, u nepogodno vrijeme, uopće prepoznajemo ljepotu? Da li stanemo da tu ljepotu cijenimo?
Prepoznajemo li talent u neočekivanom kontekstu? Koliko snobova ima medju nama koji idu na koncert plaćajući basnoslovne iznose, a to isto ne prepoznaje u drugim prigodama?"

Jedan mogući zaključak ovog eksperimenta bi mogao biti: Ako nemamo niti trenutak vremena da zastanemo i poslušamo jednog od najboljih glazbenika na svijetu, koji svira jedan od najljepših komada ikada stvorenih, na jednom od najljepših instrumenata ikada načinjenih ...

KOLIKO TEK MNOŠTVO DRUGIH STVARI PROPUŠTAMO?



Ništa novog, niti neuobičajenog u svakodnevnoj strci. Ljudi su odavno prestali uživati u malim stvarima. Opsjednuti trčanjem za materijalnim, za prestižem, egzistencijom, u svakodnevnoj borbi za preživljavanje.
U ovom eksperimentu, najveći je utisak na mene ostavilo ono, na što sam posebno osjetljiva - snobizam. Neki ljudi su spremni platiti da budu "in", da budu viđeni na određenim kulturnim događanjima, dok u biti - za te stvari uopće nemaju interes. Nikad mi nije bilo jasno, zašto time sebi mažu oči. Što se postiže glumljenjem da si nešto, što u stvari - nisi. Kome lažeš? Samo sebi...

Budite mi dobro
&