25
srijeda
veljača
2009
IMATI STILA
Ovim postom nadovezati ću se na predhodni. Iako je tema posta posve suprotna predhodnom...
Oni koji me poznaju osobno, ali mislim da i oni koji su me upoznali preko bloga - znaju da sam estetska picajzla. Mrzim kič i neukus. Znam da pojedinci nisu krivi što su stajali na kraju reda kad se dijelio smisao za lijepo 
Volim ljepotu i sklad. No začudo, kod ljudi ne volim savršenost izgleda, niti savršenost svake druge vrste. Volim kad se potkrade neka nepravilnost, ali volim da iz njih izvire šarm i osobnost. Tu mi estetika uopće nije bitna.
Gledam ove naše zvijezde, zvijezdice i celebrityje...
I svaki puta se čudim većini njih kako odjeveni izlaze u javnost. Tolike pare, toliki stilisti, a oni izgledaju kao nakarade. Čast izuzecima.
Kao sve žene i ja volim krpice, no nisam spremna zbog njih si uskratiti druge, mnogo bitnije stvari.
Oblačim se komotno, opušteno i sportski. Ali obožavam onu klasičnu eleganciju. I ponekad, kad to prilika zahtijeva, odmetnem se u te vode 
A ponekad odlutam na polyvore.com, gdje se zabavljam slažući odjevne kombinacije, od onih svakodnevnih, do onih dostojnih crvena tepiha 
Imali smo prilike vidjeti kako se odijevaju pravi, svjetski celebrityi na crvenom tepihu, prilikom dodjele Oscara. I tu ima svašta. Nije dovoljno samo zvučno kreatorsko ime, toaletu treba znati i nositi.
Za mene su zlatna vremena bila vremena - Grace Kelly, Liz Taylor, Ave Gardner, Lauren Bacall i Audrey Hepburn. Onda su žene izgledale kao žene...
U svijetu slavnih ima ljudi koji jednostavno znaju, imaju svoj stil i ne odustaju od njega, bez obzira na trendove u modi.
Osoba koja po meni tu pripada, oduvijek me impresionirala. Nema je mnogo po medijima, ali kad osvane - zrači ljepotom, elegancijom i senzualnošću. Bez minica i dekoltea.
Nadam se da ćete shvatiti što sam željela reći...
Sade...
Budite mi dobro
& 
komentiraj (27) * ispiši * #
23
ponedjeljak
veljača
2009
SMIJEH JE LIJEK
U bijegu od svega što se događa - lokalno i globalno, u trendu u kojem narodu treba zamazati oči i odvući ga od glavnih uzroka njegova potonuća u glib - najbolje ga je nahraniti 
Nahraniti i pri tome zaraditi 
Nisam pripadnik stada kojem se mogu podvaliti "kruh i igre". Stignem ja i na ono što se nastoji zabašuriti. Doduše sve manje se može zabašuriti, možda konačno i slijepci - progledaju
No, kako je smijeh najbolji lijek, a ja se volim smijati, treba pronaći i čemu se smijati. Domaće humorističke serije su nam vriti. Fala Bogu, skinuli konačno tragičnu kopiju "Bračnih voda". I umjesto nje stavili još tragičniju koprodukciju 
Redovito pogledam Izeta Fazlinovića na Novoj, Nadarevića u ulozi u kojoj ga nemamo često prilike vidjeti. Pa se smijem bosanskom humoru, kad već ne mogu našem 
Postoji šou koji se svako malo negdje priređuje - potraga za novim pjevačkim nadama. Naprosto ih obožavam. Pogotovo one prve epizode, kad se svašta vidi i čuje 
Večeras je započeo jedan takav na RTL-u. U žiriju - Tony Cetinski, Jelena Radan i neki Fox (neidentificirani, nikad čula za njega)
Dok je Pajo gledao derbi u Splitu, Zmaja i ja smo se davile slušajući one koji misle da znaju pjevati
Moram priznati da se tako dobro nisam nasmijala barem tjedan dana.
Uvijek sam se divila ljudima, koji su toliko samouvjereni da misle da su najbolji, najtalentiraniji i da su baš oni - ti koji zaslužuju pobjediti u tim natjecanjima. Jedna cura je čak izjavila da ne trebaju dalje tražiti - ona je ta koju traže
Jedna je došla s taticom, koji je mozak cijele operacije, no žiri je uvrijedio rekavši joj da ponekad u pjesmi - zableji
Druga je donijela set fotki i svoje tekstove. Na fotkama se slikala uz brajdu grožđa (!!), a na sebi imala neku groznu vrećastu mini kreaciju 
Jedan je pak stavio prst u uvo i riknuo tako, da su skoro popadali sa stolaca 
Pa se pojavila neka s prezimenom Wagner. Pita nju voditeljica da li je u rodu sa slavnim prezimenjakom. Ova blentara na to odgovara da je to svi pitaju, no da ona čak ne zna tko je taj Wagner ...
Bilo je stvarno svega za prvu večer. O obleki i općem stilu da ne govorim. Čak je jedna uvrijeđeno izjavila da bi žiri trebao sebe pogledati u ogledalo, a ne nju komentirati. Očito je cura pobrkala lončeke, ne kuži da se ona prijavila da nju komentiraju, prime ili otkantaju.
Možda netko stvarno misli da je žiri bahat i pretjerano grub s prijavljenim kandidatima. Mislim da je opravdano u ovom slučaju biti bolno direktan
Možda će netko reći i da sam opaka i zločesta
Nisam, samo za mene u glazbi nema kompromisa. Ili jesi, ili nisi, sve ostalo - domaaaaaaaaaaaaa...
Za kraj stavljam filmić iz kojeg se vidi da se neke pjesme, ni uz najbolju volju ne mogu identificirati 
A od držanja i modnog izričaja - boli glava 
Budite mi dobro
&
komentiraj (25) * ispiši * #
17
utorak
veljača
2009
FLOPPY & CO.
Neka priča tko što hoće - klimatske promjene, globalno zatopljenje, otapanje leda, podizanje mora...
Ali veljača je unatoč svemu ostala - premetača
U posljednjih desetak dana bilo je - sunčanog proljeća, plavog neba, vjetra, hladnoće sa zubatim suncem i naposljetku - snježne mećave
Već su procvali jaglaci i provirile visibabe, a sad ih je prekrio snijeg.
Vani puše sjeverac, ledi se krv u žilama... Malo prije odnesoh životinjskom društvu večeru, njih nigdje ni od korova, ni dotepenca ni mačaka. Stojim vani, čak sam i klopu podgrijala - mic, mic, zviždućem . Istresem klopu, vraćam se u kuću i skoro zviznem preko zaleđenog otirača ispred vrata
Prije nekih sat vremena došli smo iz našeg bivšeg sela malog, donešeni mećavom. Ispred vrata dočekao nas Floppy (konačno smo dotepencu smislili ime) i cijeli pasji svatovi. Tri psa - deset pasmina, šest pedigrea, predvođeni našim mališom, trčkaju po snijegu 
U nedjelju me malac totalno izbacio iz takta. Vjetar je stalno otvarao ulazna vrata, a ovaj je svaki put iskoristio gužvu i odnio po jednu - tenisicu, čizmu, cipelu. Susjed me nazvao telefonom i "cinkao" majstora...
Pronađoh ga iza šupe, stavio šapice preko moje tenisice i žvače je s apetitom Spasila sam je u posljednji trenutak
Doduše morala sam je oprati i to ne jednu, nego - čitav par 
No, ipak sam dobro prošla - što da nam je zalutao kakav Hooch, koji bi u tenu naslinio pola litre
Moram priznati, unatoč tome što sam dog woman, s mačkama je neusporedivo lakše...
Ali, što mogu, naljutim se, odljutim, mališa opet ušićari dobar zalogaj. I gleda me vjernim, veselim očima, liže mi ruke i sretno skakuće oko nogu 
Da, kad smo već kod pasa. Moj komp-doktor nabavio čistokrvnog rotvajlera, štenca. Ima oko tri mjeseca i raste očigledno. Sve što sam do sada mislila (ako sam mislila) o rotvajlerima, više ne mislim. Koja je to maza. Gura se čovjeku u krilo, kliže po laminatu, k'o peseki u Disneyevim crtićima
Sve je to dobro dok mu je "samo" petnaestak kila. Pokušavam zamisliti kako će to izgledati kad izraste do pune veličine
Iako neće priznati, odmah sam skužila - konačno je pronašao pesa po svom ćefu. A nestašni rot, jedino gazdu hoće poslušati
Kaže se da svaki vlasnik bira psa po sebi. Ili da pas uglavnom nalikuje svom gazdi. No to ne važi za našeg Floppyja. Nismo ga izabrali, on je izabrao nas. Pitam se samo, da li na svoju sliku i priliku
komentiraj (32) * ispiši * #
13
petak
veljača
2009
ŠTEF GENIJALAC
Vjerujem da se većina vas sjeća svojih školskih dana, cura i dečkiju s kojima ste sjedili u istoj klupi ...
Osobno, nekih se stvari ne bih tako često prisjećala da nema juniorke. Kad razgovaramo, sjetim se sebe i istih situacija. Moram reći da sam ponekad znala biti i gora od nje. Nekad to prešutim, a ponekad joj i priznam ...
Kako znate, juniorka je u prvom srednje. Kad je krenula u novu školu, u novi razred, poznavala je samo dvoje ili troje koji su išli s njom u osnovnu.
No, vrlo brzo, čak začuđujuće brzo - djeca su se skompala, kao da se poznaju godinama U početku sam bila malo skeptična prema brzopoteznoj procjeni - da su si svi super. Ipak mama ima malo više iskustva po tom pitanju
No, pokazalo se da je uistinu tako. Uglavnom su to dobra djeca, ima ih od svuda, solidarni su, drže jedni s drugima, staju jedni iza drugih kad treba. Nesuglasice su im tako sitne da ih treba zanemariti.
Kad je kretala prvi dan u školu, ja se našalila i dala savjet da sjedne s dečkom Sjetila sam se sebe i svojih prvih mjesec dana u srednjoj. Sjedila sam u predzadnjoj klupi i bila više okrenuta prema zadnjoj klupi, gdje je jedna cura raširila sadržaj cijele kozmetičke torbice po stolu i - šminkala se Tako sam zaradila i prvih nekoliko "komada", s kojima sam se borila cijelo polugodište
Prvo, što je juniorka rekla po dolasku iz škole je - sjedim sa Štefom
Ništa tu ne bi bilo čudno, da ja Štefa nisam upoznala - dva mjeseca prije Zmaje
Bio je s mamom na predaji dokumanata za upis. Njega sam jedino zapamtila iz cijele brbljave grupe. I njegovu mamu...
Stajao je s fasciklom pred vratima i svako malo su ga izgurali iz reda. Sitan i žgoljav, nebesko plavih očiju.
Mama se ljutila što stalno pušta sve ispred sebe. Čekali su već od 8 ujutro, a Štef nikako da uđe
Onda smo nas dvije otišle ispred škole na čik-pauzu i mama mi je istresla dušu. Ima troje djece i svako od njih je različito. Najstariji sin je upisao prvu godinu fakulteta, nikad s njim problema - probitačan, ambiciozan, inteligentan. Mlađa kćer ide u niže razrede osnovne - bistra i komunikativna. A Štef... njega se svuda mora gurati, škola mu teška, povučen je u sebe, nepokretan do bola...
Kad su konačno predali papire, žena je bila na sto muka, jer je s bodovima bio blizu praga. Nije znala da li da čeka rezultate ili da pokuša negdje drugdje. Tješila sam je koliko sam mogla, bila mi je na prvi pogled simpatična. Jednostavna i iskrena.
I tako, sjela Zmaja u klupu, a k njoj sjeo - Štef, pristojno pitajući da li je slobodno
Vrijeme je pokazalo da je malo zbunjen i da ima nagle promjene raspoloženja. Na trenutke je šutljiv, a na trenutke se cereka bez vidljiva razloga. Kaže juniorka da joj zna ići na živce s tim svojim cerekanjem
Jedne večeri pozove mene Zmaja da pročitam što je Štef napisao na Facebooku. Čitajući, raznježila sam se i nasmijala. Štef je opisao Zmaju, svoju kolegicu iz klupe. Sastav je pun gramatičkih pogrešaka, ali istovremeno i simpatičan. Nahvalio je i priznao da joj ponekad dosađuje i da ga zna "klepiti" iza uha. Ali on joj ne zamjera, jer je i sam svjestan da je dosadan, no ne može si pomoći
Danas je Valentinovo. Djeca si međusobno podijelila srčeka i čokoladice, poduž i poprijeko
Zmaja je došla kući s vrećicom. Izvadila iz nje veliko plišano srčeko s nogicama i buketić...
Kako nije očekivala, na brzinu je sišla u dućan i kupila Štefu - čokoladu...
Budite mi dobro
&
komentiraj (31) * ispiši * #
10
utorak
veljača
2009
PO BIJELOM SVIJETU
Ovih dana slušamo o padu cesne, o ubojici Ivane Hodak, požarima u Australiji, klincu u komi...
Pred neki dan ponovno se otvorila priča o pogibiji nesretne Britt Lapthorne, mlade dvadesetjednogodišnje Australke. Australska televizijska kuća Channel 7 prikazala je dokumentrac i razgovor s Bittinim roditeljima i još nekoliko djevojaka koje su u Dubrovniku doživjele neugodne susrete s mračnim likovima, za koje se predpostavlja da su navodni organizirani otmičari. Po sjećanju su napravljeni foto-roboti. Da bi se jučer iz policije objavilo da se radi o krim policajcima, bez mrlje u dosjeu...
Odgledala sam dijelove emisije, pročitala raspravu na forumu, jednostavno ne znam što bih rekla na sve to.
Kao majka koja ima kćer, itekako mogu zamisliti kako se se osjećali roditelji - saznavši prvo da im je kćer nestala, a onda i da je njezino mrtvo tijelo pronađeno u vodama oko Dubrovnika.
Mislim da je u svemu tome najmanje bitno, a što uglavnom mnogi Dubrovčani na forumu spominju - kako će to odjeknuti na ovu turističku sezonu.
Mene uznemirava činjenica da se kod nas počelo događati ono, što je u moje doba bilo nezamislivo.
Uglavnom većina ljudi tvrdi da se mlade cure iz bijelog svijeta, na našem Jadranu opijaju do besvijesti, ponašaju se slobodno, sklapaju brza poznanstva.
Poprilično sam sigurna da se to događa, jer imam prilike čuti kako se ponašaju Zmajine vršnjakinje pri subotnjem izlasku u grad. No, isto tako moramo znati da su u toku turističke sezone u ova vremena - na Jadranu sakuplja svakakvo društvo. Blizina dviju susjednih zemalja na tom djelu Jadrana, po mom mišljenju nije zanemariva. A znamo jako dobro da je susjedna BiH puna svega i svačega još od dana rata.
Znam da se to danas ne može uspoređivati, ali i u doba moje mladosti cure su bile spremne na svakakove bedastoće, opijanja, sjedanja u tuđe automobile, poznanstva s nepoznatima, ali osobno se ne sjećam takvih slučajeva. Izlazila sam ili s kolegicama ili s dečkom, kretala sam se u poznatom društvu i izbjegavala sjedanja u automobile poznatih, a kamo li nepoznatih. Čak sam jednom prepješačila u pola noći dobru rutu - svojim nogicama, jer je prijatelj koji nas je trijezan odvezao u jedan disko klub pet km od grada - bio naliven skoro do besvjesti u roku dva sata. Nije bilo mobitela da pozovem oca, pa sam se jednostavno negdje oko 23 sata, kući uputila pješke. Srećom, cijeli put, ulazak u grad iz pravca Podravine, vodi pored kuća, ima nogostup i osvjetljen je uličnim svjetiljkama. Stigla sam kući - čitava i razgibana noćnom šetnjom...
Danas u grad izlazi moja juniorka. Izlazi uglavnom s curama iz škole i s treninga. Odlazi se u općepoznatu "Sedmicu" i neki "Tarkus". Inače, to je kvart u kojem sam odrasla, u blizini autobusnog i željezničkog kolodvora i stajališta taksija.
Kako još nema šesnaest, juniorka ostaje do 23 sata. A put od tamo do kuće vodi pored Sokolane, starog groblja i u to doba je poprilično pusto. Zato juniorka sklopi dogovor s tajom Pajom, koji pet do jedanaest čeka na taksi stajalištu i onda razvaža cure koje su u pravcu...
Već dva puta u posljednjih mjesec dana (još uvijek se ne izlazi baš svake subote), Pajo čeka i svjedok je kojekakvim sranjima...
Prije dva tjedna izbaciše nekog klinca iz lokala na uglu i ostaviše ga da leži, a onda su naletjeli neki klinci pa su pozvali policiju. Ovu subotu je juniorka ostala do ponoći, jer je brat kolege s kojim sjedi svirao u Tarkusu. Tako da je Pajo došao prije ponoći. I to nakon što je policija već raščistila poprište tučnjave između nekih Albanaca i "domaćih" dečkiju. Ponovno na istom mjestu.
I što reći i kao postupiti kao roditelj???
Zatvoriti dijete pod stakleno zvono da bude stalno u sigurnosti doma, pustiti ga i strepiti kod svakog izlaska, čekati ga u automobilu ispred lokala...
Najgore u svemu je to, da ne brinem toliko za svoje dijete jer je neodgovorno i raspušteno, nego zato jer se svašta može dogoditi i zakačiti te, ni kriva ni dužna.
I kad pomislim da na ljeto odlazi na praksu u turističko središte, u Bašku na Krku i tamo ostaje mjesec dana... Ne pokazujem pred njom, ali nije mi lako. Malo malo, kad u medijima osvane vijest, ja razgovaram, tupim stalno jedno te isto - nikad ne idi sama, uvijek budi u društvu poznatih, ne plivaj daleko, more je ipak more, nije to bazen. A sjećam se ujedno i izazova iz mojih dana...
Juniorka strpljivo sluša i ponekad mi kaže - mama, pa znaš da nisam glupa...
Ma znam, ali...
Nije lako biti roditelj ni sina, ni kćeri, u bilo kojoj dobi. I istina je što kažu - mala djeca, mala briga, velika djeca, velika briga.
Valjda ću preživjeti nekako tih mjesec dana...
I za kraj - ona djevojka, Zmajina školska kolegica, koja je stradala u saobraćajki. Prije tjedan dana - stala je na noge i hodala.
Nije bilo dana da nisam pitala Zmaju za nju. Ova vijest me u moru svih tih zlih, bolesnih i strašnih vijesti - neobično razveselila.
Sve je dobro što se dobro svrši... Svako zlo za neko dobro...
Ovo posljednje se uvelike odnosi na to dijete. Naučila je na vlastitoj boli, smrt joj je bila blizu, moglo je biti i drugačije...
Budite mi dobro...
Stavljam omiljenu pjesmu Roberta Planta "Big log". Bivši pjevač Led Zeppelina dobio je Grammy. Pa je red da ga spomenem. I dokažem kolegi blogeru Sagittariusu da cijenim i rokere, doduše u malo smirenijem tonu
&
komentiraj (48) * ispiši * #
06
petak
veljača
2009
DOTEPENAC & SLATKI MALIŠANI
Dotepenci su u modi.
Osvanu i napadaju naš teritorij...
Jučer je kod nas osvanuo mali simpatični džukac - bijel sa smeđim flekama. Doveo je u nedoumicu naše mačje društvo I to još u veljači, kad treba misliti na mnogo važnije stvari
Zbunjene mačke drže se podalje od malenog došljaka, frkću i gledaju ga ispod oka. Do izražaja dolaze razlike između pasa i mačaka
Pesko - blentav i bezazlen, a mačke pomalo podmukle, jer im je narušen integritet ljubimca
Neki dan, po tko zna koji put odgledah film "Instinkt" sa nenadmašnim Anthony Hopkinsom. Što se s ljudima događa da požele pobjeći iz urbanih sredina i od ljudi, te pronaći istinsku sreću i zadovoljstvo među gorilama...
Gorile... Između sebe su ustanovile red koji funkcionira izvrsno. Najviši na hijerarhijskoj ljestvici zaslužili su taj položaj prema sposobnosti, ne podobnosti. I sve je dobro dok najinteligentnije biće ne umiješa svoje prste i poremeti savršeni svijet...
Jučer je juniorka šuljala po you tube-u i pronašla zanimljive filmiće...
Naravno, raspekmezila sam se
Uživajte
Budite mi dobro
&
komentiraj (23) * ispiši * #
04
srijeda
veljača
2009
OBIČNI
Uljuljala se ja ponovno u mrtvilo...
No, ako ništa drugo, vaga pokazuje 64, dvije i pol manje. Bez nekog velikog truda, samo malo više obilazim špajzu i frižider.
Vikend je počeo stresno. Sjedoh na gecka i krenuh na tržnicu. Sto metara od kuće, naletjeh na saobraćajku. Vidim, ljudi stoje i gledaju. Policija, hitna, čovjek leži nasred kolnika, postarija žena vrišti, a narod - sakuplja se, svi hoće biti u toku događaja. Od susjeda sam u prolazu saznala da je automobil na pješačkom pokupio čovjeka. Nastavila sam dalje, prema tržnici, sasvim dovoljna mi je bila slika beživotnohg tijela prekrivenog crnom vrećom...
Što ti je život - dva starčeka, muž i žena, prelazili su cestu od groblja i na njega je naletio vozač. Tragova kočenja nije ni bilo. Mogu si zamisliti šok koji je doživjela starica, zaostavši korak za njime. Dvoje ljudi koji su dočekali starost zajedno, u dobru i zlu... Prestrašno.
Koja slučajnost,. jer se na istom mjestu prije tjedan dana dogodio sličan slučaj, samo što je udareni pješak završio samo s lakšim povredama.
Dva dana sam bila sva v riti, neprestano mi je ta slika bila pred očima. Otišli smo malo među ljude, pa sam nekako došla k sebi. Nekako je uvijek lakše doživjeti smrt u saobraćaju preko priče i nekoliko riječi u crnoj kronici. Ovako, kad vidiš na vlastite oči, jednostavno doživljavaš osobno.
Početkom tjedna, krenulo je sve po starom, škola, redoviti poslovi.
Završilo Svjetsko prvenstvo u rukometu. Spušili smo zlato. Normalno da mi je žao, kome ne bi bilo. Doći pred sam cilj i izgubiti pred nosom. Znam da je i srebro dobro, ali, slaba je to utjeha.
Pedersoni su odigrali svoje, nije nam to prvi ni posljednji put. Najgore je kad te psihološki srede odmah na početku.
Gledali smo utakmicu u većem društvu, u poluvremenu sam dohvatila tablu špeka i iživljavala se, bijesno režući komade. Oko mene čule su se psovke i uvrede. Psovalo se - Pedersona koji sudi za Francuze, Červara koji drži igrače na klupi, a u igru pušta luzere, Šprema koji je promašivao golove, a Karabatić je dobio najviše "komplimenata" - kreten, neandertalac, idiot, papak, one masnije neću citirati.
Ja začudo nisam psovala, mene na psovanje iniciraju mnogo bitnije stvari. No, sve u svemu - rječnika te večeri postidjela bi se i sama Vedrana Rudan.
Sport je postao sve samo ne sport. Gledajući rukomet, po enti put sam shvatila da su borilački sportovi - mila majka.
Ajmo dalje...
Zuzinja se udala u susjedstvo. Tamo provodi dane sa Garavim i Fingerinjom. Dolaze samo poklopati ono što nudim. Neki dan, namamila sam je u kuću. No, bezobraznica je pojela obrok i stala kraj vrata, jasno mi dajući na znanje da želi van. Očito je proradio biološki sat naše ljubimice.
Juniorka zakoračila u drugo polugodište. Nekako školu savladava bez pola muke, bez pretjeranog učenja. Mislila sam da je to samo boljka osnovne škole. Uvjerava me da najviše nauči na satu, a ono kod kuće je samo ponavljanje i pisanje zadaća. A dobro, dok su ocjene dobre. Inače muku muči jedino s francuskim - komplicirana gramatika, izgovor... Bakće se ona, potpomaže joj PONS-ov tečaj. Vidim ja, da joj jednostavno taj jezik nije legao. A talijanski - milina jedna.
Neki dan bila nam u posjeti Tara. Perica je provodio vrijeme na kompu, mali Patrik u tatinu krilu, jedino je luciferke bila puna kuća. Nigdje naći riti mira. Kad pretjera, nabaci onaj svoj razoružavajući osmijeh i - očara sve oko sebe. Sreća je da kratko traje, sumnjam da bi taj tempo mogla izdržati dulje od sat-dva...
Budite mi dobro
&
komentiraj (14) * ispiši * #
