PO BIJELOM SVIJETU

Ovih dana slušamo o padu cesne, o ubojici Ivane Hodak, požarima u Australiji, klincu u komi...
Pred neki dan ponovno se otvorila priča o pogibiji nesretne Britt Lapthorne, mlade dvadesetjednogodišnje Australke. Australska televizijska kuća Channel 7 prikazala je dokumentrac i razgovor s Bittinim roditeljima i još nekoliko djevojaka koje su u Dubrovniku doživjele neugodne susrete s mračnim likovima, za koje se predpostavlja da su navodni organizirani otmičari. Po sjećanju su napravljeni foto-roboti. Da bi se jučer iz policije objavilo da se radi o krim policajcima, bez mrlje u dosjeu...
Odgledala sam dijelove emisije, pročitala raspravu na forumu, jednostavno ne znam što bih rekla na sve to.

Kao majka koja ima kćer, itekako mogu zamisliti kako se se osjećali roditelji - saznavši prvo da im je kćer nestala, a onda i da je njezino mrtvo tijelo pronađeno u vodama oko Dubrovnika.
Mislim da je u svemu tome najmanje bitno, a što uglavnom mnogi Dubrovčani na forumu spominju - kako će to odjeknuti na ovu turističku sezonu.
Mene uznemirava činjenica da se kod nas počelo događati ono, što je u moje doba bilo nezamislivo.
Uglavnom većina ljudi tvrdi da se mlade cure iz bijelog svijeta, na našem Jadranu opijaju do besvijesti, ponašaju se slobodno, sklapaju brza poznanstva.
Poprilično sam sigurna da se to događa, jer imam prilike čuti kako se ponašaju Zmajine vršnjakinje pri subotnjem izlasku u grad. No, isto tako moramo znati da su u toku turističke sezone u ova vremena - na Jadranu sakuplja svakakvo društvo. Blizina dviju susjednih zemalja na tom djelu Jadrana, po mom mišljenju nije zanemariva. A znamo jako dobro da je susjedna BiH puna svega i svačega još od dana rata.

Znam da se to danas ne može uspoređivati, ali i u doba moje mladosti cure su bile spremne na svakakove bedastoće, opijanja, sjedanja u tuđe automobile, poznanstva s nepoznatima, ali osobno se ne sjećam takvih slučajeva. Izlazila sam ili s kolegicama ili s dečkom, kretala sam se u poznatom društvu i izbjegavala sjedanja u automobile poznatih, a kamo li nepoznatih. Čak sam jednom prepješačila u pola noći dobru rutu - svojim nogicama, jer je prijatelj koji nas je trijezan odvezao u jedan disko klub pet km od grada - bio naliven skoro do besvjesti u roku dva sata. Nije bilo mobitela da pozovem oca, pa sam se jednostavno negdje oko 23 sata, kući uputila pješke. Srećom, cijeli put, ulazak u grad iz pravca Podravine, vodi pored kuća, ima nogostup i osvjetljen je uličnim svjetiljkama. Stigla sam kući - čitava i razgibana noćnom šetnjom...

Danas u grad izlazi moja juniorka. Izlazi uglavnom s curama iz škole i s treninga. Odlazi se u općepoznatu "Sedmicu" i neki "Tarkus". Inače, to je kvart u kojem sam odrasla, u blizini autobusnog i željezničkog kolodvora i stajališta taksija.
Kako još nema šesnaest, juniorka ostaje do 23 sata. A put od tamo do kuće vodi pored Sokolane, starog groblja i u to doba je poprilično pusto. Zato juniorka sklopi dogovor s tajom Pajom, koji pet do jedanaest čeka na taksi stajalištu i onda razvaža cure koje su u pravcu...
Već dva puta u posljednjih mjesec dana (još uvijek se ne izlazi baš svake subote), Pajo čeka i svjedok je kojekakvim sranjima...
Prije dva tjedna izbaciše nekog klinca iz lokala na uglu i ostaviše ga da leži, a onda su naletjeli neki klinci pa su pozvali policiju. Ovu subotu je juniorka ostala do ponoći, jer je brat kolege s kojim sjedi svirao u Tarkusu. Tako da je Pajo došao prije ponoći. I to nakon što je policija već raščistila poprište tučnjave između nekih Albanaca i "domaćih" dečkiju. Ponovno na istom mjestu.

I što reći i kao postupiti kao roditelj???
Zatvoriti dijete pod stakleno zvono da bude stalno u sigurnosti doma, pustiti ga i strepiti kod svakog izlaska, čekati ga u automobilu ispred lokala...
Najgore u svemu je to, da ne brinem toliko za svoje dijete jer je neodgovorno i raspušteno, nego zato jer se svašta može dogoditi i zakačiti te, ni kriva ni dužna.
I kad pomislim da na ljeto odlazi na praksu u turističko središte, u Bašku na Krku i tamo ostaje mjesec dana... Ne pokazujem pred njom, ali nije mi lako. Malo malo, kad u medijima osvane vijest, ja razgovaram, tupim stalno jedno te isto - nikad ne idi sama, uvijek budi u društvu poznatih, ne plivaj daleko, more je ipak more, nije to bazen. A sjećam se ujedno i izazova iz mojih dana...
Juniorka strpljivo sluša i ponekad mi kaže - mama, pa znaš da nisam glupa...
Ma znam, ali...
Nije lako biti roditelj ni sina, ni kćeri, u bilo kojoj dobi. I istina je što kažu - mala djeca, mala briga, velika djeca, velika briga.
Valjda ću preživjeti nekako tih mjesec dana...

I za kraj - ona djevojka, Zmajina školska kolegica, koja je stradala u saobraćajki. Prije tjedan dana - stala je na noge i hodala.
Nije bilo dana da nisam pitala Zmaju za nju. Ova vijest me u moru svih tih zlih, bolesnih i strašnih vijesti - neobično razveselila.
Sve je dobro što se dobro svrši... Svako zlo za neko dobro...
Ovo posljednje se uvelike odnosi na to dijete. Naučila je na vlastitoj boli, smrt joj je bila blizu, moglo je biti i drugačije...

Budite mi dobro...

Stavljam omiljenu pjesmu Roberta Planta "Big log". Bivši pjevač Led Zeppelina dobio je Grammy. Pa je red da ga spomenem. I dokažem kolegi blogeru Sagittariusu da cijenim i rokere, doduše u malo smirenijem tonu



&