PRIČA IZ SUSJEDSTVA

Pretvorila sam se u kroničnu lijenčinu, što se pisanja bloga tiće.
Što se tiće ostalih aktivnosti, letim svakodnevno, ali dan mi je nekako prekratak. Kad završim dnevne obaveze, kao što je kuhanje, ručanje, pranje, čišćenje, već je debeli mrak. Ako nije mrak, onda je tu - siva depresivna, maglovita i hladna stvarnost nadolazeće zime. I kuda onda da se krene.
U kombinaciji s tom činjenicom, nema više prilike da sjedne na svog novo servisiranog gecka (koji uzgred nakon servisa, ne da ide, nego leti) i nekamo krenem. Na dulje staze pogotovo.
I što mi onda preostaje... Uhvatim se nekog slatkog zalogaja i uglavnom stacioniram na kauču, omotana u dekicu. Rezultat toga su (osim zimske depresije), tri kilice viška koje se stalno vrte tu negdje prisutne, najviše oko trbuha i guze. A ni gram da slučajno zaluta u cice i podigne ih barem na neku mršavu dvojku Bem ti sreću

Ostatak obitelji - standardno
Zmaja krenula na terapije od danas - lampa, struja, vježbe.
Nosko pojeo zubnu navlaku na trojci. Otišla sam s njime zubaru (u međuvremenu njegova zubarka je otišla u penziju). Nova zubarka mu provjerila navlaku na suprotnoj trojci i ustanovila da oba zuba - moraju van. I tako Nosko izvadio zub, da se nije ni snašao. Ovaj tjedan ide izvaditi onaj, čiju je navlaku pojeo .
Zuzinja raste i mnogo vremena provodi u susjednom dvorištu kod susjedove mačorčine
U nedjelju smo otišli Nosku na kavu. U njegovu susjedstvu, mladi čovjek obnavlja stan svoje majke i posao se privodi kraju. Vidjevši ga nakon mnogo godina, u meni su se probudile uspomene, malo zametnute, no čuvam ih u živom sjećanju...

Njegova majka pripada čuvenoj obitelji Lucić-Lavčević. Otac i majka bijahu profesori. Ona i njen mlađi brat igraše se nekad u mornarskim odjelcima i s rukavicama na rukama. Imali su služavku koja im je vodila domaćinstvo. Sudbina ih je vrlo rano odvojila od roditelja. Oboje su umrli jedno za drugim. Djeca su ostala bez roditelja. Dječaka su uzele tetke u Split, jer je imao samo sedam godina. Vinka je imala petnaest. Ostala je ovdje u roditeljskom stanu. Ni danas mi nije posve jasno zašto je ona prepuštena sama sebi. Uglavnom, o njoj je brigu preuzela njena profesorica klavira, sredovječna Ruskinja, neudata i bez djece. Bila je poprilično smotana, onako umjetnički konfuzna, nezainteresirana za sve osim glazbe.
Djevojčica je rasla uz nju i razvijala dalje svoj izniman glazbeni talent. Majka mi je pričala kako je ostala bez teksta, slušajući je prvi puta kao desetogodišnjakinju kako izvodi Chopinovu revolucionarnu etidu.
Nakon završene srednje glazbene, otišla je na Akademiju i završila je. Jedno vrijeme činilo se da će postići karijeru, koju bi zaslužila svojim talentom. No, koliko se sjećam, imala je neku burnu ljubavnu priču, sve je puklo i Vinka se vratila.
Zaposlila se u osnovnoj školi, predavala je glazbeni odgoj.
Fizički je tada bila vrlo zgodna - visoka, vitka i lijepa uspravna držanja, crne pundže, staromodnih naočala s rožnatim okvirom.
Udala se kasnije za nekog šljakera-pijanicu, koji joj nije pristajao ni po čemu. Bio je prostak, vrijeđao je i znao je povremeno namlatiti. Rodila je dva sinčića, stariji bijaše šutljiv i nekako tužan, velikih crnih očiju, nije se mnogo igrao s djecom, nekako je bio više sam sebi dovoljan. Mlađi je bio veseo, zlatnih kovrča, psovao je sve u šesnaest, stalno je pretrčavao cestu, koliko puta je malo nedostajalo da ga pokupi automobil. Dolazio je često k nama pod prozor, otvoreno traživši šnitu kruha s domaćim pekmezom moje majke. Ako nije uslužen odmah, rušio mi je sve po spisku. Nikad se nisam na njega ljutila.
S vremenom, Vinka se zapustila, fizički i u svakom drugom pogledu. Družila se s ljudima koji su se podsmjehivali njezinoj konfuziji i sporosti, djeca u školi su je ismijavala, bježeći joj za vrijeme nastave kroz prozor.
Nije imala niti znanja niti interesa za domaćinstvo. Nije znala kuhati, kuća joj je bila živi kaos, djeca neuredna i zapuštena...
U to vrijeme završila sam osnovnu glazbenu školu. Nisam išla dalje, zbog zdravstvenih problema usljed kojih sam jedva stizala i redovnu školu nadoknađivati. No, voljela sam klavir i nastavila sam odlaziti Vinki na poduku.
Ako je bila izraziti antitalent za kućanske poslove i odgoj djece, za glazbu i prenošenje znanja na specifičan način - bila je pravi majstor. Koliko mi je puta zadala određene vježbe, otišla u kuhinju i lupala loncima. Čula je svaku moju pogrešku, zagrmila iz kuhinje - "ponovo!!!"
U isto vrijeme pazila je i na moj prstomet i na moje držanje za klavirom. Znala me opaliti po leđima dok sam svirala, nimalo nježno.
No, nisam joj zamjerala. Svoje uspravno držanje mogu u mnogome njoj zahvaliti.
Kad je bila raspoložena, sjedala bi za klavir i svirala mi. Pod prstima i sa zvukovima svirke nestajala je tuga i jad Vinkine svakodnevice. Pretvarala se u ono što je u stvari bila - raskošni talenat, nikad doveden tamo gdje je stvarno zaslužio biti.
Kuća joj je bila puna uspomena i igračaka iz djetinjstva. Veliki drveni konj, vlakići od drveta, kućica za lutke, lutke od porculana, odjevene u čipkaste haljinice. Sve je to bilo poprilično dotrajalo i zapušteno, kao i obiteljske vrijednosti po vitrinama. Svemu je nedostajalo velikog spremanja. Bila je jedna entuzijastica, koja je tjedan dana čistila i jedva dotjerala stvari u red. Izgledalo je to kao u "Odredu za čistoću", ništa manje šokantno.
Vinka se rastala od muža, on se vratio k roditeljima, posve propao od alkohola i umro. Počela je pokazivati prve znakove psihičke rastrojenosti. Djecu je sve više zapuštala, kuća je izgledala kao brlog, nije više redovito dolazila na posao. Na scenu je stupio - socijalni rad. Koji je tada još kako-tako dobro funkcionirao, barem u njenom slučaju. Otišla je u invalidsku mirovinu, smještena je u ustanovu poluotvorena tipa, kasnije je preseljena u dom umirovljenika. Djecu je uzela njena kolegica iz škole, koja igrom slučaja nije bila udata i nije imala vlastite djece (prošlost se ponovila). Završili su barem srednju školu - obojica.
Kad sam radila u novom domu umirovljenika, jednog dana stigla je vijest da nam dolazi Vinka u dom. Bila sam baš sretna, tim više što se vidno oporavila. Imala je red i mir. Još uvijek je bila konfuzna, pomalo dezorijentirana u vremenu i prostoru. Uvijek sam nalazila vremena da zajedno s njom pretresam stare uspomene. Iznenadilo me njeno dobro pamćenje. Pamtila je ono što ni ja nisam.
I danas je povremeno sretnem. Vodi zbor u domu, daje satove klavira, svira na proslavama i kulturnim događanjima u domu.
U nedjelju sam čula nešto što me uistinu razveselilo i ganulo. Mali unuk, sedmogodišnjak, od starijeg sina, pokazuje sklonost i talenat prema glazbi. Kako je u stanu koji su uredili ostao Vinkin predivni koncertni klavir, mali stalno pika po njemu, ne miče se satima.
Posjete baki u domu pretvorile su se u sate učenja...
Nekako mi je bilo toplo oko srca. Nakon njenog odrastanja bez roditelja kad su joj bili najpotrebniji, nakon braka s alkoholičarom, nakon nazgrapnog odgoja koji je pružila vlastitoj djeci, nakon liječenja, konačno se sve posložilo. Prozori na Vinkinu stanu se ponovno sjaje, oprani nakon tko zna koliko godina, negdje iza njih maleni dječačić prstićima prebire po tipkama klavira svoje bake...
A ja se prisjećam onih trenutaka koje sam provela s njom, njezine svirke, zamišljajući kako je mogla daleko stići, da su se kockice drugačije posložile.

Za kraj, stavljam vam Chopinovu revolucionarnu etidu...



Budite mi dobro
&