AJMO DALJE...

Eto, završili izbori u Americi. Ja, kao i ostatak svijeta - odahnula
Sad još ostaje (kako je More ljubavi najavio u komentaru) - i prva Kmica u papinskoj fotelji... No, čisto sumnjam da ćemo to skoro doživjeti.
Nešto sam propustila u prošlom postu napomenuti. Naziv "kmica" nisam upotrijebila u pogrdnom smislu. Simpatičan mi je, mnogo simpatičniji od svih drugih izraza. Valjda ne moram objašnjavati da ljude ne dijelim po boji kože, vjeri i naciji , smatram da smo te diobe već trebali prevazići u prošlom stoljeću...
Gledam veselje i euforiju Amerikanaca nakon Obamina izbora i tek tada shvačam u koji ih je glib doveo Bush. Kao da su ponovno - prodisali punim plućima. No, ima i onih koji se ne mogu nikako pomiriti da im je crnac - predsjednik. Mogu si misliti one zadrte južnjake, koji se još nisu pomakli od građanskog rata. No, kako toga ima i kod nas, bolje je da šutim

Bilo kako bilo, Obami ne bude lako. Teško je pokrenuti državu iz recesije u koju ih je dovelo uredovanje po scijelom svijetu. I ispuniti sva ona predizborna obećanja. Jer, čuda nema.
Pomalo me nerviraju te stalne usporedbe s JFK i usporedbe nove prve dame s Jackie. Ne vidim sličnost među njima, ni po čemu. Jackie je cijeli život samo trčala za bogatim partnerom, iako joj ne odričem eleganciju, obrazovanost i inteligenciju.

Ajmo dalje...
Sutra idemo sa Zmajom na dijagnostički pregled u Zagreb. Smuljali smo to preko veze, bez čekanja. Koliko sam shvatila, radi se o dijagnostičkom aparatu koji ustanovljava razvijenost mišića i deformacije. Nakon toga, idemo dalje - po potrebi. Nakon nas, na pregled je naručena još jedna sportašica, rukometašica. Cura je Zmajina vršnjakinja i ima problema s koljenima i nogama.
Eto, zbog tih stvari već odavno nismo oduševljeni ulaskom u neke više sfere sporta, od rekreativnih. Intenzivno bavljenje sportom mora iscrpiti tijelo, htjeli to ili ne. Cilj je zdravlje i kondicija, a ne potrošenost prije reda.

Početkom tjedna u našoj provinciji se dogodila tragedija o kojoj ste vjerojatno čuli iz medija. Bivši policajac raznio je sebe i suprugu bombom. Ta vijest me pogodila iz razloga što Naila poznajem otkako znam za sebe. Nekad je uz našu kuću bila milicija i poznavala sam svakog plavca koji je u njoj radio. Naila su zvali "crni narednik", zbog crne kose i tamne puti. Rodom sa Sandžaka, jedan od rijetkih muslimana koji je otvoreno priznavao da jede svinjetinu. Bio je na glasu kao veoma strog i s njime nije bilo šale. Kad je zatrebalo, znao se suprostaviti i trojici, četvorici. I nije ga bilo briga da li se radi o sinu nečijeg tate.
Sve je to istina. Ali, ja ga pamtim i kao uvijek nasmijanog. Fizički je podsjećao na Tommy Lee Jonesa. S godinama kao da nije stario. Dobio je samo malo više sjedih i bora u licu.
Sjećam se situacije kad sam se popela na krov Noskove kuće, zalupio mi se krovni prozor. Čučala sam iza dimnjaka, ni u ludilu se nisam htjela približiti rubu. Moja družina s kojom sam igrala skrivača, pokupila se na drugu stranu i nisu me našli. Ako ništa drugo, bar sam se dobro sakrila . Nail je prolazio pored kuće i čuo moj vapaj s krova. Skinuo me s tavana i održao mi pedagoško predavanje. Nikad me nije tužio roditeljima, ali mi je objasnio u koju sam se opasnost mogla dovesti. Drugi put sam otišla na igračinu kauboja i indijanaca, na livadu iza ložione i željezničke pruge. Tamo smo od stabljika kukuruza načinili šatore. Vrijeme je prolazilo, dva puta sam bila kod kuće, ušla kroz prozor, uzela mami vunu za indijanske trake i iščupala nekoliko pera iz repa fazana, koji je stajao u smočnici (Nosko je nekad bio lovac). Uzela sam i šnitu kruha i nije me bilo do večeri. Tko bi imao pojam o vremenu u tako dobrom društvu
Dotle su moji digli cijelu uzbunu i tražili me po kvartu. I sjećam se, vraćajući se kući - prvo sam na Naila naletjela. Odslušala sam još jedno predavanje. No, iako se trudio da izgleda strogo, oči su mu se smijale.
Normalno da sam fasovala šibom od mame, ali brat me spremio u krpe, prije nego je tata došao, pa sam prošla los.
Mnogo godina kasnije upoznala sam bivšu Nailovu ženu, s kojom sam radila. I danas se često srećemo. Imaju kćer koja je nedavno diplomirala i koja je bila sav njegov život.
U vrijeme rata, bio je ratni zapovjednik mom Paji u Pakracu. Zahvaljujući njemu, Pajo mi se javljao preko neke poljske veze, tako da sam znala da je s njim sve u redu.
To Nailu nikad neću zaboraviti.
Nije se okoristio ratom, otišao je u mirovinu. Bavio se vinogradom, prebolio infarkt, jednom prilikom se unesrećio - prolivši si vreli kom po nozi. I kad je izgledalo da više neće doći k sebi, nije se dao...

Neću ulaziti u razloge zašto je učinio, to što je učinio. Ne znam i ne tiće me se. Nisam ga doživjela kao čovjeka koji se olako predaje. Iza svog strogog izgleda, sakrivao je osjećaje. Barem sam ja to osjetila mnogo puta.
Laka ti zemlja bila...

Ponovno nam je stigao Goran Milić i njegova putovanja. Ovaj put nas vodi po Rusiji. Zanimljiv kao obično, tutne nos svakamo i postavlja prava pitanja. Gledajući prvi dio reportaže i sama sam se podsjetila na svoje apsolventsko putovanje u Moskvu i Lenjingrad. I ustanovila da se mnogo toga promijenilo. Iako je velebnost arhitekture ostala za sva vremena. No, kad se sjetim nekadašnjeg voznog parka, ne mogu doći k sebi. No, nije bila vidljiva tolika razlika među ljudima. Moskva je postala velegrad kao i svaki drugi - kapitalistički moćan, a s druge strane sirotinja...

Jučer sam slušala "Garažu". Ricardo Luque me opusti pred odlazak u kinderbet. Pa s njime završavam ovaj post...

Budite mi dobro
&

Cubismo & Ricardo
"Ay mi Cuba"