JEDNA OBIČNA PRIČA

Šuljam po You tubeu...
Zabavljala sam se gledajući snimke malih kikića sa zaraznim smijehom.
I naletjeh na ovaj.
Rastužio me. Pogledajte ga cijelog. Koliko djeca u svojim malim životima mogu biti nesretna. Koliko djeca mogu biti - okrutna.

DIRE STRAITS & MARK KNOPFLER

U ovom postu neću ništa pripovijedati, neću bijesniti, politizirati iako mi dođe da neke ljude izmlatim letvom po leđima.
No, proći će me, jer znam da se glavom kroz zid ne može.

Slušala sam jučer svoje omiljene Dire Straitse i uživala...

Pa eto, da podijelim s vama. Mark Knopfler je u uz Erica Claptona i Santanu - moj omiljeni gitarist.


"Water of love"



"Brothers in arms"



"Where do you think you're going"



Čekam komentare... &

SAMO JEDNA JE - MAMA

Bliži se deveta godina kako me je napustila osoba - koja me donijela na svijet, a i datum kad me donijela na svijet.
Mene - preživjelu dvojajčanu blizanku, tešku dvije kile - na noge

Rođena je prije osamdeset i dvije godine u obitelji pravog zagrebačkog proletera i krojačice. Njih dvoje su se našli, nakon što je moga djeda - njegova majka - udovica, naprosto istjerala iz kuće, jer je oženio siromašnu djevojku iz brojne obitelji. No, pravi razlog je bio - da je pronašla mladog ljubavnika, pa joj dva sina nisu ni najmanje trebala na velikom žumberačkom imanju, koje je naslijedila od mog pradjeda. Jedan je otišao u sjemenište, gdje je vrlo brzo umro od tuberkuloze, a drugi se odselio - u Zagreb.

Djetinjstvo je provela na Svetom duhu, sve do udaje za Noska - nakon rata.

Nešto najdraže što mi se usjeklo u pamćenje, bio je opis braka njezinih roditelja. Iako su skromno živjeli, svom sinu i kćeri su pružili - za ono vrijeme - solidnu naobrazbu. Osim toga - među njima je vladalo izuzetno poštovanje i ljubav.

Iz te svoje obitelji, moja majka je ponijela divan odgoj, talente za glazbu i slikarstvo. I ljubav prema obitelji...

Nakon mog rođenja i konstantne boležljivosti, ostavila je posao i postala - domaćica. Domaćica koja je stigla sve - kuhati, čistiti, prati, uređivati vrt, šivati, pjevati, učiti sa mnom, jer sam mnogo izostajala prvih osnovnoškolskih godina.
Od nje sam uglavnom naučila sve što znam, naslijedila glazbene sklonosti, naučila šivati, vesti i štrikati, pikati goblene, ukratko sve što čini pravu udavaču.

Šest mjeseci nakon što se Zmaja rodila, ustanovljen je karcinom i bila je operirana. Bio je to veliki šok za mene. Živjela je još pet godina nakon toga. Ali sve manje i manje se bavila kućanskim poslovima, polagano se gasila. I nikad nije prežalila što nije mogla biti moj baka-servis, kao dotad svim svojim unucima i unukama.

Drago mi je što je Zmaja ipak pamti. A što nije doživjela, čula je od mene i još uvijek sluša.

Prošlo je devet godina i još uvijek mi nedostaje... Još uvijek se sjetim divnih riječi s kojima je "liječila" moj pubertet. I događa se da iste riječi ponavljam danas svojoj kćeri.
I istina je što kažu - samo je jedna majka, ona koja te podiže i uči, priprema za život i bdije uvijek nad tobom.
Ponekad mi se čini da bdije od nekuda i danas. Osjećam to u snazi za koju ponekad mislim da nemam, a uspostavi se da je pronađem kad zatreba.

Hvala ti mama i znam da još uvijek paziš na mene...



Mama i ujak



Firma (tu je u Zmajinoj dobi)



Maksimir i moj braco u kolicima



Sa sekom u Bjelovarskom parku



Nad našim malim španijelom nije imala autoriteta



Sa prijateljicom iz dežele (desno) i njezinim ocem



U žitu



Na našem starom balkonu



Sa Zmajom



Jedna od posljednjih slika sa Zmajom



A ovo si uvijek voljela čuti...
Chopinov "Fantasie impromptu"

NEZAVISNI

Koliko god izbjegavala o izborima, ne mogu ih izbjeći. Iskaču nam svi iz paštete. Ta pašteta mi je bila najveća fora na prošlim predsjedničkim izborima, iako je novinarka zbog nje, zaradila suspenziju
I kad se pojavi predizborna tiranija na TV-u, ja prebacim na neki drugi program. A kad tamo - druga stranka i druga tiranija
Nisam apolitična i nikada nisam bila, ali za razliku od nekih, nikad nisam mijenjala stavove - kako vjetar puše. I ne mogu si priuštiti da ne izađem na izbore, jer - to je jedino pravo koje imam, kako deklarativno, tako i stvarno. Nisam član niti jedne stranke, niti ću ikad biti
Neću o strankama koje će svakako ući u Sabor, o njima sve znamo, pa kako tko voli - neka izvoli. Samo se nadam da nam neće prisjesti...
Povremeno, ovih dana, okrenula sam razne programe i slušala sav taj cirkus. Najviše od svega, dojmili me - nezavisni. Neke od tih nezavisnih dobro poznajemo, jer već godinama sjede u Saboru. Neke vidim - prvi put. Ne može se reći da nema inteligentnih ljudi, svjesnih pravih i gorućih problema. Ali, da ima nekih, koji su komični, tj. bili bi komični kad ne bi bili u dreku u kojem jesmo.
Jedan se obukao u narodnu nošnju svoga kraja, drugi pokazuje jabuku koja rodi u izbornoj jedinici u kojoj se kandidirao. Jedan stao ispred svoje vlastite tvornice i pokušava nam prodati "američki san" i dočepati se fotelje po tko zna koji put. Jedan stoji na blatnom putu, pored srušenih kuća, kao da je to jedini blatni put i jedine srušene kuće u lijepoj našoj.
I svi pričaju - lijepo i pametno, neki više, neki manje, svi imaju programe, a o njima - ni slova.
Znam, premalo je vremena, neki dočekali tih desetak minuta i trebali bi sve što zastupaju strpati u taj okvir...
To me podsjeća na početak nekog reality talent showa - kad dolazi svi koji misle da su talentirani i sposobni.
I među tim nezavisnima, među malim strančicama, došao do svojih nekoliko minuta i naš lokalni - nezavisnik
Ispred njega u nekoj maloj prostorijici - sjedi jedna novinarka i zapisuje u blokić. A on, sav u crnoj koži, dobio riječ
I jadan - ne zna što bi
I fuflja on nama - kako je bolje da si odsječemo prste, nego zaokružimo ove velike stranke koje su sve iste. I da dalje časno živimo - bez prsta.
Ovi na vlasti su uzeli plug i iza njih - ostaje grbava brazda. Lopine treba zatvoriti, ljudi trebaju posao. Treba razvijati proizvodnju, turizam i poljoprivredu. I to ćemo postići, ako njemu damo glas
Nekoliko puta je blenuo i ostajao bez teksta, moje skromno mišljenje je da mu je trebao blesimetar
Čovjek u biti što god rekao, dobro je rekao, samo postoji jedna kvaka.
Dotićnog poznajem godinama i već sam ga u jednom postu uvrstila u naše gradske maskote.
Nije tajna da mu je bolje krenulo otkako je osnovao civilnu udrugu građana i otkako je postao - nezavisni.
Ljetos me skoro srušio bijesnim BMW-om, jureći vamo-tamo kod našeg rekreacionog Borika i gradskog groblja. Da nisam skrenula s ceste, ode Fanika na kirurgiju - garant.
Inače ima ogromnu obitelj, njihove česte svađe na javnim mjestima nisu nikakva novost, stalno ga netko - napada, mlati, otima. S policijom je stalno na ratnoj nozi. Po ljeti imamo priliku uživati u njegovoj nabildanoj figuri, a neki kažu da čudno miriši. Pa sad, ne znam za ovo drugo, nikad mu nisam dovoljno blizu prišla
Bilo kako bilo, mislim si ja - ovog nezavisnog poznajem, većinu drugih ne. Pa po kojoj vjerojatnosti je samo ovaj "naš" - biser.
Veli meni Pajo glede toga - mogla bi se ti kandidirati, dobar jezik imaš, blagoglagoljiva si, pobereš lovicu iz proračuna, a koga je briga što nećeš prijeći prag, ne budeš jedina
Znam da se šali i bolje mu je da se šali.

No, fala Bogu, još malo pa kraj. I jedva čekam subotu - dan izborne šutnje. To će biti - najljepši dan u ovih dva mjeseca
Uživajte u suboti, a u nedjelju - ne zaboravite da imate građansko pravo (kod naše Sunflower u Australiji se održavaju i njihovi izbori, a odaziv je zakonski obavezan).
Nemojte ga zanemariti, da vam netko drugi ne odlučuje o guzi.
I nemojte reći - svi su isti i tako nam je svejedno. Nije nam svejedno, jer ako tako budemo razmišljali, ostat' ćemo u vječitom vrzinom kolu.

Do slijedećeg

CROATIA OPEN

Jučerašnja nedjelja je vjerujem svima bila podjednako tužna. Dokumentarci, emisije, svijeće, priče preživjelih - sve je to prepuno boli. Kad se tako osjećam ja, koja nikog iz Vukovara nisam poznavala prije rata, mogu si zamisliti kako se osjećaju oni koji su tamo imali svoj život i egzistenciju, oni koji su izgubili svoje najmilije...
Boli čovjeka mnogo toga, najviše me boli kad se danas osjeti da je Vukovar grad - koji unatoč povratnicima, novoizgrađenim kućama, mladim ljudima, djeci - djeluje mrtvo, kao da vegetira.

U tom depresivnom raspoloženju provela sam cijeli dan. Stotinu metara od nas, iza mosta preko štreke - započinje - Vukovarska ulica. Kao i svake godine bila je prepuna svijeća. Spušta se lagano nizbrdo, pa se ponovno penje, tako da se s mosta vidi taj nepregledni špalir plamena...

Ujutro je Pajo odvezao Zmaju do dvorane, gdje su kombijem krenuli u Zaprešić, na Croatia Open - međunarodni turnir. Zmaja je kao obično, stavila torbetinu na rame, obundana i zamotana.
Gledala sam za njom - kao da je prvi puta vidim. Čini mi se da je opet malo narasla u visinu, a i lice joj više nije - lice djeteta.

Roditeljski je prošao po prvi puta s otvorenim razgovorom roditelja, iznoslili su svoje probleme i razmišljanja, sugestije... Na žalost, kao i obično - nije bilo roditelja koji su trebali biti prisutni.
Nisam šutjela, naravno. No svi smo nekako bili - ne znam da li mi se samo čini - kao velika obitelj. Valjda nam se svima nakupilo. Samo, žao mi je što nije bilo tako još lani kad je većina problema počela.
Ocjene su zasad odlične, neka se samo tako nastavi.

Zmaja je stigla tek navečer. Bila je gužva, borbe je imala tek kasno poslijepodne. Seniori iz kluba su imali borbe u subotu, a kadeti i juniori - jučer. Bilo je sve u svemu, natjecatelja iz dvadesetak zemalja.
Osvojila je zlato u svojoj kategoriji i izišla bez povrede, osim nekoliko modrica oko koljena. To je najbitnije. Jer iduća godina je - prelazak u juniorsku kategoriju, što očekivano znači - mala stagnacija sa zlatnim medaljama.

Život ide dalje. U jednom trenutku si tužan, a onda te oraspoloži mali uspjeh i unese ti svijetlo i veselje u kuću.

Eto toliko, nisam još uvijek u naj raspoloženju, imala sam i boljih dana.
Sve vas pozdravljam i šaljem

Zmaja na odlasku...



Malo zimske idile - trešnja pod snijegom...

NE SMIJEMO ZABORAVITI...

SAN ILI JAVA

Neki dan je u Zmajinoj školi direktor održao predavanje o eksperimentalnom državnom ispitu. Bla, bla bla, uglavnom škole će se izabrati nasumičnim odabirom, nema pod imenom i prezimenom, a sve u cilju da se utvrdi - koliko je HNOS poboljšao ili unazadio znanje naših osnovnoškolaca, točnije učenika 4. i 8. razreda.
Avaj, nemam ništa protiv toga, iako mi je HNOS digao živac od samog početka. Jer koliko vidim nije pridonio mnogo - dobri su dobri, a lijenčine su ostale lijenčine.
A ako mi dijete pristupi ispitu, neću imati mogućnost da znam rezultat, pa onda ostaje činjenica da se sve svodi na - statistiku. Osim toga, direktor se osvrnuo na ponašanje svojih učenika. Velika većina je - bezobrazna, nekulturna i besprizorna. Njega ne šljive pol posto, a psihologinju smatraju - starom babetinom (!!). Žena je inače - mojih godina. Napominjem da je čovjek u struci godinama i ima debelog iskustva. Podigao je generacije i ima pravo i dužnost dati vlastitio mišljenje. Ono što njega čudi je - razgovori s većinom roditelja problematične djece. Ta djeca uglavnom nemaju nikakovih obaveza, u školu idu tek tako, što moraju. Kod kuće nema kućanskih obaveza, odgovornosti, roditelji ni ne znaju gdje im djeca bazaju, dok oni doma spavaju snom pravednika. I na kraju priče, riječi jedne mame - moja kćer i ja si zajedno popijemo kavu i popušimo cigaretu i razgovaramo
Čovjek je na kraju konstatirao - ako im sada više ne možeš stati na kraj - kako ćeš za godinu-dvije. Dobit' ćeš šljagu i - marš u kut, bitno je da ispljuneš lovu i ništa ne pitaš, a kamo li tražiš. Čovjek ostane bez riječi

Na to predavanje išao je Pajo, a ja se danas spremam na roditeljski - konačno. Odlučila sam da neću zinuti (!?) ni riječi, sjedit' ću k'o tuka, odslušati svoje i pogledati ocjene, na kraju. Jer, ako se problemi nisu rješavali tri godine, dok sam mljela na roditeljskim sastancima, a ostali šutjeli, neće se riješiti ni sad. Uostalom, ja imam svoje dijete i rješavat' ću svoje probleme, a ostali nek se fućkaju. Sebično, ali efikasno.
No, dobro, poznavajući sebe, ne mogu to sa sigurnošću tvrditi

Fanika vam noćas zaspala sa slušalicama u ušima (što znači da je Pajo hrkao)
I negdje pred jutro slušam ja vijesti, onako kroz san.
I čujem - mogućnost dočepavanja diplome sa samo jednim položenim ispitom.
Poslije toga sam drijemala, pa se konačno probudila, otvorila oči i istu vijest našla na teletekstu HTV-a.
Doduše neodređenu, ali ne manje šokantnu
Koliko sam shvatila iz šturog teksta, svatko tko ima barem srednjoškolsku naobrazbu - mogao bi - jednim ispitom - do diplome

Dakle, da li je to predizborni trik ili poravnavanje s Europom, ne znam, ali meni zvuči - ludo.
Činjenica da sam ostavila faks četiri ispita prije diplome, mučila me godinama, pa me s vremenom i prestala mučiti. Nitko mi nije kriv, pogotovo kad sam vidjela tko je sve iz mojih dana završio, ali i tko je sve završio iz našeg javno-političkog života. I bila bi to mogućnost da Fanika konačno diplomira, makar u čedrdesetima. Ali ipak...

Prvo ako je to istina, na što vam to smrdi?
Meni smrdi na mogućnost da ljudi s lovom dođu mukta do diplome, što se doduše i dosad događalo i događat' će se.
Ako su već i htjeli nešto, razumljivije bi bilo da tu mogućnost pruže onima koji su barem upisali apsolventsku godinu i dali koji ispit iz iste.
I gruntam ja, mislim si - koju će motivaciju imati oni koji vrijedno rade i polažu ispite - redovno i izvanredno, plaćaju skupu literaturu, smještaj ili školarinu ???
Ostaje da vidimo nastavak ove nebuloze, kad detaljnije činjenice izađu na vidjelo.
Do tada, ostanite normalni i pozdravljeni uz dva stara majstora...

Ray Charles & Willie Nelson
"Seven spanish angels"

TREBA NAM SVIMA MALO...

Vjerujem da smo svi ovih dana zasićeni događajima sa svih strana.
Da je barem bolje vrijeme, pa da se bacim u sedlo svoga gecka i odvozim kojih 20 km. No, dan je prekratak, vrijeme šugavo...

Umjesto usiljenog posta ostavljam vam nešto za dušu...

Sarah Brightman & Antonio Banderas
"Phantom of the opera"



Audra McDonald & Mandy Patinkin
"West side story"



&

JESENJA SONATA

Nakon dosadne kiše u petak, subota je osvanula prohladna, ali sunčana.
Nakon doručka, krenuli smo obići groblje izvan grada, iznad Noskova rodnog sela, podno Bilogore...
Kiša je učinila svoje.
Put s ceste je zarasao, neodržavan i zapušten. Jedini je prilaz groblju preko šume - iznad.
Vozeći se kroz šumu, cestom posutom zlatnožutim lišćem, činilo nam se da se vozimo po - zlatnoj cesti.
Do groblja smo morali po blatu. Naime, neki majstor je preorao (!!) zatravnjen put.
Sreća da smo se priredili s obućom i odjećom. I svejedno samo se ukaljali do koljena.
Bilo je prekrasno uživati u ljepoti i bojama kasne jeseni, toplini sunca i pogledu s brijega. Mogla bi tako sjediti satima i gledati divotu pod sobom.
Blatni, ali ispunjeni mirisima i bojama, vratili smo se kući.
Bili smo pomalo tužni zbog činjenice da je to vjerojatno posljednji Noskov posjet majčinu grobu. Naime, iako je korak po korak, uz Pajinu pomoć - uporno i tvrdoglavo stigao - tamo i nazat, to je činjenica.
Bio je svijestan toga i - on sam. Osjetila sam njegovu tugu i bez riječi...

Ostavljam vam "zlatne" fotke...





Zmaja se uhvatila grablji, kako je krenula, mislila sam da će pograbljati pola groblja......





Pogled s vrha...





Cesta posuta zlatom...



U šumi nema više ni vrganja, ni ciklama...











Stado uz cestu...



Konjički klub, bez ijednog konja na vidiku...



&

SHOWTIME

E baš neću o izborima i predizbornoj ludnici. Svrbi me jezik, ali - neću.

Pa onda, o čemu da pišem?

O natjecanju za nove pjevačke talente na novoj tv - "Showtime".
Volim glazbu i nekad sam sama mnogo (i dobro) pjevala, dok mi nisu zadebljale glasnice i dok nisam zapustila glas. Pokušala sam nedugo ponovo i išlo bi to, samo da si malo dam truda, ali trebalo bi to prakticirati svakodnevno i redovito.
Pa na kraju sa žalošću moram konstatirati - ne bu od mene pevaljke

Ali zato volim gledati te silne audicije, pogotovo one prve. Poslije, kad se isprofiliraju najbolji, nije mi više toliko interesantno. Onda imam svoje favorite i uživam, slušajući ih.
No, oni prvi nastupi nadobudnih - bez premca su. Već sam nekoliko puta pisala na ovu temu. Ali još uvijek nisam ustanovila što tamo privlači ljude bez glasa, sluha, koji se drže kao drvene marije. Ili su pak hiperaktivni, skaču i ritaju se, prave od sebe budale. Služe takvima kao ja - za sprdnju
Za mene je velika satisfakcija kad se moji komentari - skoro u potpunosti poklapaju s komentarima žirija.
A ove godine je to Marija Husar, koju obožavam i Jacques Houdek, koji je uz to i duhovit. I to ne samo na tuđi, već i na svoj račun
A izrazi lica stručnjaka za styling. To mi je bilo najzabavnije. Čovjeku je ponekad prosto neugodno, ali na faci mu se sve vidjelo

U predhodnim tjednima, bilo je tu svega. I narodnjaka i zabavnjaka, repera i mariachi pokušaja. Bilo je odbijanja izuzetnih talenata i primanja mnogo lošijih. To odbijanje, pod izlikom da nisu kompletni zabavljači (glas, faca, kretanje i styling), baš mi i ne ide pod kapu (sjetimo se Evore), no što se može.
Ostalo ih je četrnaest, sada u finalu.
Među njima - fantastična Splićanka, sa snažnim glasom. Doduše, malo mi je previše vamp. Ali ta cura intonira i pjeva - bez greške
A sad ostaje da vidimo dokle će...

A za vas sam probrala sa you-tubea, nekoliko "bisera", koje sam uspjela pronaći...

Zašto je izabrao Severininu "štiklu", baš mi nije jasno, no da je i bilo što drugo, nema mu pomoći



Ovo je - no coment



Što je ovo??? Čini mi se da se lik došao s njima sprdačiti, ali ako nije, onda stvarno



Počeo "Ples sa zvijezdama". Za početak - svi nekako ukočeni. Najviše me oduševio - Gobac. I kome je važno kako mu ide ples, dovoljno je da ga vidiš

Kad smo već kod plesa...

Al Pacino u filmu "Miris žene"

CESTE NAŠE...

Jeste li primjetili da nema dana, a da se na cestama ne izgube životi...
Ponekad poželim da padne snijeg i ne ode do proljeća, jer iako zimski uvjeti otežavaju promet i vožnju, barem je usporavaju.
Nikome na snijegu i ledu neće pasti na pamet da nagazi do 200.

Gledajući današnju "Latinicu", jednostavno su mi neshvatljive neke stvari. Kako se divljacima za volanom, koji po nekoliko dana jurcaju po manjim gradićima i mjestima, ne može stati na kraj.
I prijavljuju ih građani i bune se i znaju o kome se radi...
Ako se nekoga može kažnjavati za - nevezanje pojasa ili ne propuštanje pješaka koji se vuče preko zebre (bi, ne bi), sa 300 ili 500 kn, a ne pokušava se zaustaviti kreten koji cuga čitav dan pa onda vozi trku kroz gradske ulice, a prijave ga građani s nekoliko desetaka poziva...

Unatoč zakonu od 0 promila, ljudi najviše ginu - zbog brzine. Uletavaju u škare, nabijaju brzinu preko svake mjere, voze se motoristi bez kaciga i opreme, svaki vrag sjeda za volan i svaka budala dobiva vozačku.

Zbog toga vaša Fanika bez vozačke, na cesti mora kočiti, skretati i voziti slalom - zbog tih istih kretena koji imaju vozačke dozvole. A kad čujem koliko puta ruše ljude na ispitima, sve mi to zajedno, nema baš nekog smisla.

Neki dan bili smo u posjeti kod naših prijatelja (obitelji komp-mehaničara), u našem bivšem selu. Žena i kćer su na početku školske godine stradale na cesti, na putu do škole i autobusne stanice.
Djevojčica je Zmajina vršnjakinja. Prošla je s "lakšim" ozljedama, prijelomom ruke i noge. To "lakše" je uvjetno rečeno, jer je u gipsu provela skoro dva mjeseca.
Žena je prošla mnogo gore. Automobil je udario punom snagom u desni bok. Okrenula se da bi zaštitila dijete, primila udarac, snašavši se u tom djeliću sekunde, vjerojatno instinktivno.
Leži kod kuće, operirana - zdjelica, kuk i bedrena kost...
I još se šali na vlastiti račun...
Srećom što je osoba, po prirodi vesela i uvijek u pokretu, tako da vjerujem da će je to dići iz kreveta mnogo ranije, nego nekog drugog.
Uz tu cijelu priču, nezaobilazan je zdravstveni sustav i njegovi biseri.
Čekanje na operaciju...
Pa prehrana u bolnici...
Za pacijente koji uglavnom leže na traumi - grah na sto načina i teška hrana kao da se spremaju za njivu, a ne - da leže polomljeni.
I na kraju - kući te vozi sanitet, čiji je vozač, netom prešao iz mesarske hladnjače u hitnu (doslovce), pa mu tako i vožnja izgleda...
Iako danas više ništa nije čudno, opet - ostaneš iznenađen.

Ponekad imam osjećaj da kod nas većina ljudi radi - tek toliko. Eto, odu na posao, tamo brljave da im prođe vrijeme i da brišu doma. Odavno je ona slavna -"ne mogu me toliko malo platiti, koliko ja mogu malo raditi", izgubila smisao. Nema više onog zakona koji štiti (ne)radnika, sad si sretan da radiš i da dobiješ plaću. A kolika je, bolje išta nego ništa. Iako je i veoma čest slučaj - "ništa", po nekoliko mjeseci.

Da se vratim - cesti.
Mislim da je većina tih manijaka za volanima takova, zato što imaju debelo zaleđe iza sebe. I znaju da će biti po onoj - poj'o vuk magare. I tko im što može???
Ako nije tako, kako onda objasniti da se ti isti izvlače s malenim kaznama. Ili ih uopće ne služe. Ili ih aboliraju.

Još jedna stvar koju sam htjela spomenuti. Presretači na auto-cestama. Ponekad bacim oko na "Cobru 11" na rtl-u. I odmah se sjetim presretača.
I ne mogu si pomoći. Mislim da je to potez - umjesto jednog divljaka na cesti, sad će normalne vozače ugrožavati - dva divljaka. Onaj koji juri i onaj koji ga juri. A ostale neka Bog čuva...

Uz zakon koji se ne provodi, policiju koja ponekad neće, ponekad ne smije, ponekad ne može, što će preostati?
Da ljudi krenu u uzimanje zakona u svoje ruke. Zakon linča...

Nisam za to, ali postavljam si pitanje - da je otac one djevojčice, od 11 godina, koju je ubio pijani vozač, produžio dalje, ostavivši je da leži (za to je dobio GODINU dana zatvora), uzeo zakon u svoje ruke i kaznio ga sam?
Pa da se dogodi tako i pedofilima i silovateljima i ubojicama...

A sada, da čujem vas...

CESARIA

Prošli su Svi sveti, posjetili smo naše drage kojih više nema...Iako više volim posjete u miru i tišini, tradicija je ipak tradicija...

Poslijepodne sam uživala u najavi koncerata dvije velike svjetske zvijezde u našoj metropoli - Cesaria Evora i Chick Corea.
Poslijepodnevni, kratki razgovor s Cesariom u studiju htv-a, potvrdio je moj dojam, koji imam od trenutka, kad sam je prvi puta čula i vidjela.
Ta žena me naprosto oduševljava. Ne samo glasom, nego i pojavom.
Opuštena, jednostavna, toliko različita od ostalih pjevačkih diva, a samim time, meni bliža.

Za nju je dovoljno da se samo pojavi na pozornici i - pusti glas.
Čini to bez mnogo napora, uz svoju bosonogu jednostavnost - neuobičajena je, ali prava dama svjetske glazbene scene. Živi dokaz da za taj renome ne moraš pokazivati dekolte, guzu i noge, niti skakutati po sceni.
I još nešto, slava je nije promijenila, što je dokaz i čvrstog karaktera. A to je još jedan plus - njoj kao osobi.

"Miss Perfumado"



Uživajte - do 217-og...

PLAMEN ZA NAJMILIJE...