EUROVIZIJSKO-JUŽNJAČKA UTJEHA

Kvalifikacije za Eurosong...
Majko mila, bilo je već tu, u polufinalu - svega i svačega. Ako je suditi po novim zemljama-članicama, Europa se naglo širi. Još malo, pa ćemo gledati i slušati i -Irak i Iran na Eurosongu. Izrael već nastupa i Turska. Kako to ide strelovito, još malo pa možemo i Kinu očekivati, sa jednim malim boeingom izvođača, za koje će morati rezervirati cijeli hotel...
Šalu na stranu, Dado Topić i Dragonfly nisu se kvalificirali, uvelike zahvaljujući plasmanu naše prošlogodišnje poskočice "Štikle". Nije da mi je "Vjerujem u ljubav" neka srcu prirasla pjesma, ali Dadu volim, njegov hrapavi glas i rokersku facu. No kad vidim tko je prošao dalje, mogli smo komotno i mi.
No, meni je bio solidan - Albanac, ma što vi mislili o tome, čovjek je odradio posao, bolje od mnogih, a nije se plasirao.
A ono što me je oduševilo je nastup Mađarice - Magdi Ruzse. Kako ni jednu pjesmu osim naše nisam dosad čula, veoma sam se iznenadila. Tim više, jer sam prije nekog vremena, sasvim slučajno naišla na dotićnu pjevačicu na you tubeu, tražeći pjesme Emmylou Harris. Gledala sam neke stare snimke - njezinih prvih nastupa na nekom mađarskom - music talent showu. Skoro sam na dupe pala, slušajući je kako pjeva onako - bez glazbene pratnje.
Dakle, bez obzira na sve one koji će nastupiti na Eurosongu u subotu, Ruzsa je moja favoritkinja, definitivno i svi se ostali mogu sakriti. Molim vašu ocjenu...

Magdi Ruzsa - "Unsubstancial blues"



Prije dvije godine na music talentsu




Nakon Eurosonga, uživala sam u (po tko zna koji puta) odgledanom filmu Waltera Hilla - "Južnjačka utjeha". Prvi puta sam ga gledala '83 godine. Iako ne volim američke filmove s mnogo pucnjave, jurnjave, helikoptera, marinaca, krvi i nasilja - ovaj film me uvijek ponovo oduševi.
Jednostavna priča o manevrima u močvarama Lousianne, grupici od nekoliko pripadnika Nacionalne garde, koji svojom glupošću izazovu - lov na - sebe same.
Ova priča je za mene, jednostavno slika Amerikanaca u popriličnom postotku - bahatih, prilično nesnalažljivih, bez mnogo mozga, velikih paničara, ali s izuzetkom dvojice, koji daju optimističnu nadu - da neki imaju mozak i znaju ga upotrebljavati.
Osim toga tu igra jedan od mojih omiljenih glumaca - Powers Boothe - nikad nije postao razvikana zvijezda s Oscarom u rukama, ali mnogi od tih mu nisu ni do koljena - koliko vidim do danas, nakon - "Smaragdne šume", "Jima Jonesa", "Tombstonea", "Sin Cityja".
Osim toga, film prati izuzetna glazba Ry Coodera, na slide-gitari...