NEKOLIKO RIJEČI

Dragi moji blogeri - kao prvo, mnogo vam hvala što ste mi pružili riječi podrške. Bez obzira na to što je samo virtualna, svaki oblik dobro dođe.
Znam da sam vas zamarala svojom kuknjavom, događajima i crnim mislima. Obično nisam tip koji pada u bed i čeka da mu čudo odnese probleme.
Trebalo mi je tih par dana da se saberem. Tu su mi vaše riječi bile od velike koristi.
Nisam još ona stara Fanika, jer ovo je ipak veliki preokret za našu obitelj, ali već polagano stvari idu na bolje. Smirio mi se onaj grč, dvije noći sam odspavala kao klada...
Zmaju smo jučer otpremili na put. Ona je ovih dana bila zbunjena i potištena, žalosna i zabrinuta. Molila me da se čuvam i da odmah idem doktoru (!!). Pa smo navečer prije spavanja razgovarale, budući da je na pragu djevojaštva. Iako smo takove razgovore vodile već mnogo puta, nikad nije na odmet. Pametno moje, toliko je zrela kad se takove situacije dogode. A onda je krenula pakirati stvari i već u četvrtak bila sva mislima na putu. Na Internetu si je pregledala sve o Imotskom, prognozu za vikend. Iako od Imotskog neće vidjeti mnogo, dala si je truda.
Bože dragi - što se to dijete voli pakirati. Već dvije godine nemam brige s njenim pakiranjem, stvarima za trening, opremom. Moje je samo da ih stavim u perilicu i poslije speglam (i to ponekad radi sama, iako još ima dvije lijeve), no neka se uči.
Cijeli četvrtak poslijepodne - velika torbetina je stajala nasred sobe. Neke stvari je natrpala, kao i obično bespotrebno (npr. šampon za kosu i još jedan za tuširanje), pa toaletne stvari, pa odjeću za toplo i hladno, pa opremu, pa pidžamu i ručnike za turnir i veliki za kupanje, pa mali za lice...
Pa ruksak s klopom samo za put i za prigristi kad glad uhvati.
Kad sam ju vidjela među djecom (išlo ih sedmero - pet cura i dva dečka), bilo mi je drago što je tako vesela. Mladost je ipak mladost i svaka tuga prođe brzo. Pa trener Pajo - dobroćudna gromada od čovjeka, koji im je svima kao tata - sa svojim širokim osmijehom, uvijek spreman za šalu, ali odgovoran i savjestan (na žalost, nisu svi). Otišli su, natrpani torbama, puni elana i sretni.
Sad čekam kod kuće prve rezultate. I držim fige...
Seku smo jučer dovezli iz bolnice. Nakon Uskrsa ide u Zagreb, na operaciju i zračenje.
Ona se inače dobro osjeća i normalno se kreće, iako sam joj rekla - da to ne znači da se odmah s vrata primi posla.
Daša je kod kuće preko vikenda, tako da sam ja slobodna, pa sad imam vremena. Odlučila sam ga posvetiti sebi i svom zakonitom Paji. Imamo lonac sarme, pa ćemo poslijepodne gukati - kak taubeka dva.
Još prije tri dana smo odlučili ostaviti pušenje, nakon što popušimo zalihu duhana koji je pri kraju (inače sami slažemo cigarete od Virovitičke virginije). Al' u svemu ovom, prolaziti apstinencijsku krizu - lakše reći nego učiniti (dobar izgovor).
Sinoć je bilo za dvije cigarete i - amen.
No, ja sam jutos prva počela. Bio mi je preuzak bračni krevet, smetalo mi je Pajino koljeno, disanje u nos i još što šta...
Brus - smetala mi je pomisao što ću ustati, znati da mi je pospremljena kuća, gotova klopa - sjesti za stol, prirediti cappucinno i - ne imati što zapaliti.
Pajo je skužio o čemu se radi, jadan, sjeo u auto i otišao po duhan.
Toliko o karakteru tj. odlukama. A interesantno - kad ga nema i kad je na putu, onda pušim malo - samo uz kavu i tu i tamo koju. On također.
Za kraj, zamolit ću vas za jednu kolektivnu i pojedinačnu blogersku uslugu.
Stavit' ću nekoliko Zmajinih fotki - s frizurom kakvu ima danas i s kratkom kosom. Pa osmotrite i dajte svoje mišljenje - koja joj bolje stoji...
Unaprijed hvala....

Zmaja se maloprije javila iz Imotskog - osvojila je zlato...

Duga







Kratka