KUĆNI LJUBIMCI - ZGODE I NEZGODE

Danas sam ribala štednjak. I potrajalo to dobrih sat vremena (još me i sad ruke peku). A onda sam se sjetila da u hrpi fotki trebam naći jednu određenu. Spremam se već odavno napraviti reda među fotografijama i skenirati ih po grupama - vremenski i tematski, da ih gledam kad želim i povećam ih koliko želim, no nikako. I tako tražeći tu slikicu, naišla sam na neke, nad kojima sam se raspekmezila.
A ja se raspekmezim nad fotkama djece i životinja. Ovaj put su to bile - životinje. Zato, volim čitati Gajine postove, jer tamo ima životinja kao kod Brigitte Bardot, samo u - neobičnim izdanjima i pozama.
Odrasla sam uz njemačkog ovčara, koji mi je bio prvi ljubimac u životu. Ne moram vam ni reći da je bio vjeran i dobar, oštar, ali i blentav (što je Nosonju naročito ljutilo, kad mu je autoritet gazde ponekad - zakazao). Nikad nije nikoga napao, jedino jednom na moju "radost" - moju nastavnicu iz fizike. No, nije je ugrizao, samo ogrebao zubima po zapešću, u igri (danas ta ista nastavnica Zmaji predaje fiziku).
Dok smo Pajo i ja živjeli u stanu, nije dolazilo u obzir da imamo ljubimca, jer smatram da životinja mora imati koliko-toliko slobode, isto koliko ljubavi i pažnje.
No, moj Pajo je unatoč dogovoru, jednog dana "osvanuo" s malom mačkicom - sijamkom. Normalno, mrnđala sam, ali sam odmah nabavila košaru, posude za hranu i pijesak. Bila je maza, ali jednostavno - nije išlo. Udomili smo je nakon nekoliko mjeseci kod ljudi sa dvorištem, jer u stanu to jednostavno nije išlo. Mrzila je zatvorena vrata i penjala se svugdje, od frižidera do karniša sa zavjesama...
Onda kad smo preselili na selo, imali smo lijepo dvorište i počelo je...
Prvo je Zmaja dobila jednu malenu, žutu patkicu - Lilicu. Živjela je u kutiji u hodniku. Svaki dan je dobivala kukuruz i koprive. Kad je narasla (a rasla je naočigled), počeli smo ju puštati da slobodno hoda. Nisam mogla vjerovati da perad može biti tako privržena. Letala je za Zmajom, šireći mala krila, kud ova - tud i patkica Lilica. Usput je stalno sračkala, pa smo se sklizali. I onda jednom, stavila sam je privremeno preko dana u brvnaru s drvima i valjda se na miris smjese navukao ogromni štakor i pred djetetovim očima, udavio Lilicu. Dijete se izbezumilo od šoka i plača. Svi troje smo bili mortus, dugo vremena. Sahranili smo Lilicu uza sve počasti. A onda je susjed Bosanac (onaj s bradom i traktorom bez svjetala, što je plašio ljude po šumi), donio Zmaji malu crnu mačkicu Miju i štene mješanca terijera, kojeg smo nazvali Max. To dvoje su od prvog dana spavali zajedno, u okrugloj košari pred vratima. Kako su rasli, stalno su šlepali jedan za drugim. Max ju je nanašao u zubima, ali njihovo je prijateljstvo bilo posebno nježno. Zmaja ga je vozila u kolicima za lutke i zamatala u pampersice, jer mačka nije bila raspoložena za takove igre.
Kako sam jučer pekla pitu od jabuka, sjetila sam se Maxa u jednoj smiješnoj situaciji. Došli nam gosti i ja stavila na stol pun tanjur pite. Bila im dobra pa sam ponovila radnju. Ispratili smo goste i vratili se u kuću, a kad tamo - naš Maxić na pol stola i maže po piti. Prvo sam htjela viknuti, ali sam se suzdržala. Zamislite si malog peseka kako stoji na stolu i papa kolače, a dlakava mu brada sva od šećera. I bio je svjestan da radi nešto što ne smije. Gledao me posramljeno i pognute glave skočio sa stola. Svi smo se tome smijali i istresli mu ostatak kolača, za poslije (!!)
A onda je Maxić napravio veliku pizdariju - ili ju je Zmaja napravila. Pas je pas, a dijete je dijete, svako od njih je reagirao po svome...Max je natezao neku veliku koščurinu, a Zmaja se uplašila da ne strga zube. Iako sam joj stalno ponavljala da nikad, ali baš nikad, ne smije dirati psa dok jede, dijete je ne misleći (imala je četiri godine), trgalo kost psu iz usta. Kako je bila sagnuta, istrgla mu kost iz zuba sebi prema licu, a pseto prema kosti nju - za lice. Dotrčala je sva krvava. Nastala je panika. Kasnije smo ustanovili da je na jagodici bila samo ogrebotina od zuba. Ispričala nam je da je čupala kost, jer je bila prevelika za Maxove male zube. Normalno, bilo mi je žao djeteta, ali djelićem srca i Maxa. Sutradan smo Maxa dali čovjeku, koji je baš tražio terijera. Zmaja je bila tužna, pa smo ismislili priču da je Max bio bolestan, pa smo ga odvezli u bolnicu (!!). I prošlo tome nekoliko mjeseci. Slučajno smo otišli k čovjeku kojem smo dali psa i ona ga ugledala s vrata. Nikakvo uvjeravanje, da to nije naš pas, nego samo sličan njemu - nije prošlo. Otrčala je, kleknula, zagrlila ga rukicama oko vrata, plakala i ljubila ga i kroz suze govorila - "ma to je moj Max, nije bolestan". Psić je lizao po obrazima i mahao repom. Svi smo bili toliko dirnuti, a meni se srce steglo od tuge i nježnosti. Situacija je toliko nabijena emocijama, da nismo znali što bi. Onda smo sve riješili dogovorom. Max ostaje kod novog gazde, a Zmaja ga može obići kad zaželi.
Onda je Pajo nabavio kujicu Neru - crnu kao noć - belgijsku ovčarku. S njom smo imali paradu. Brzo je rasla, imala je kovrčavu dlaku, prekrasni kitnjasti rep...Bila je miroljubiva i nikakav čuvar (očito nismo znali odgajati pse). Prvi put se terala sa osam mjeseci. Ja nisam imala pojma dok mi čovjek nije rekao da je zaključam preko noći, jer će "zakačiti" s nekom seoskom džukelom. Drugi mi je pak rekao da je našpricam ispod repa (!!) s najsmrdljivijim dezodoransom koji mogu naći. Zamislite si prizor kako trčim za kujom i pokušavam je "namirisati". A Nera - guzu na zemlju i nema šanse da dođeš do nje. Zavukla se u kućicu i nisi ju mogao izvući ni s ćevapima. I nakon tri tjedna, moja Nera objesila trbuh, sise joj natekle...a ja se bacila na literaturu. Mazila ju i pazila, hranila, šetala, češljala... Te godine smo i more "zaboravili". Kad je došlo vrijeme, složila ja slamu u garaži i prekrila je vrećom za spavanje. Kad je "porod" počeo - klinci se sakupili i nabili noseve na prozor. Dozvolila sam im da gledaju, samo su morali biti tihi. A onda Zmaja dotrčala i viče - "mama, Nera rodila Dalmatince!". Po prvim štencima, znali smo ko je sretni otac - bijeli džukac s crnim tufnama, nekoliko kuća niže (Dalmatinac miješan od bar pet pasmina).
A onda je tek počela zafrkancija. Štenaca po svuda - crnih, bijelo-crnih, crno-bijelih, plazili po Neri, sisali, dušu joj izvukli. Jedva smo dočekali da prođe dva mjeseca, da riješimo i nju i sebe gladnih napasti. No nije prošlo dugo, Nera se ponovno počela - terati. Ovaj puta smo "dežurali".
I tako sam se ja danas sjetila svih tih naših ljubimaca (neke nisam ni spominjala, jer bi predugo trajalo). Sve u svemu danas nemamo ni psa ni mačke. Mačke dolaze iz susjednog dvorišta i redovito dobivaju klopu, a što se psa tiće i tu se šlepamo na susjeda s druge strane.
Naime, to je poseban pas. Zove se Rex i mješanac je između Škotskog ovčara i Švicarskog planinskog psa. Od jedne i druge vrste pobrao je najljepše fizičke osobine. Velik je, poslušan, nestašan, mazan, zna što smije, a što ne smije. Nema čovjeka koji prođe kraj kuće, a da se ne ogleda.
Bože moj, ja napisala cijeli roman. Ali nisam mogla kraće, a mogla bih još satima...
Mislim da ipak ima mnogo istine u tome, da tko ne voli životinje, ne voli ni ljude. No u svemu treba imati mjeru, pa tako i u ljubavi prema životinjama, da prevelika ljubav ne prijeđe u bolest, koja im više šteti nego koristi...
E jesam vas izgnjavila, no ako vam se ne da čitati, ne morate. Laku noć! A gledaj mene --->