28
ponedjeljak
kolovoz
2006
GIBONNI...
E pa, narode moj, vidim da su me neki od vas "komentatora" skužili. Ovih nekoliko dana sam uživala čari domaće "brlje"
, ali, svemu lijepom dođe kraj, tako i mojem bestežinskom stanju.
Susjeda napekla rakijice i naravno - prvu mene pozvala na degustaciju. I kako to već biva, štamplek po štamplek...Sa svakim štemplekom bivala mi je sve simpatičnija i otkrila sam da i nije tako loša, samo voli iskoristiti sve što joj dopadne šaka. Kad sam se dobro nalila, nas dvije se pobratimile i izljubile
. Osim toga imam doživotno po balon rakije kod nje - po sezoni.
.
Ha, ha, jesam vas!!!!!
E sad nakon što sam se našalila na vlastiti račun, idemo dalje...
Sezona bazena prošla,
ja se u petak okupala posljednji put ovog ljeta. Cure su divljale po bazenu, skakali su u odjeći, šlapama, s metlom...Poslije smo kartali belu na terasi dok nas nisu sterali. Normalno, sve sam snimila, čak i dobro, jer mi nije smetalo sunce, nego mi je ugodno sjao mjesec.
TV sam gledala ovih dana vrlo malo, ali dovoljno da su me dva priloga, različitih komercijalnih TV kuća, dovela u nedoumicu.
Zašto? E to ću pokušati objasniti...
Jučer sam poslijepodne provezla Gecka preko Borika, gdje sam malo trčala (inače to je dio grada u kojem neki trče radi sebe, a neki radi toga da ih drugi vide i pri tome navuku sportsku odjeću s markom). Kako ja trčim radi sebe (vrlo rijetko u Boriku, nekoliko puta godišnje samo), trčala sam po spomen-groblju, koji od prvog dijela odvaja samo živica i tamo uglavnom trče oni, koji trče radi sebe i koji se žele u miru razgibavati. I odjednom se skupiše oblaci, zacrnilo se nebo...
I kako na Gecku nemam svijetla, čak ni mačje oko odozada, ja trk poprijeko kući. A to poprijeko je pored sportske dvorane. Kako nisam željela rizikovati da se vozim po kolniku, ja - po pješačkoj stazi. I pogodila sam, ko s prstom - nekud...
Rijeke ljudi su se slijevale prema meni (no, ne baš prema meni, nego prema dvorani). Parkiralište prepuno automobila, autobusa... I meni odjednom sine - Gibonnijev koncert!!!
Da nisam bila mokra od znoja i da se nebo nije zacrnilo, parkirala bi se i slušala Gibu - mukte 
(vidi se da sam od bratimljenja s južnom susjedom nešto dobro pokupila). No produžila sam kući.
Putem sam razmišljala o prilogu, koji sam dan prije gledala, na Nova TV, o Gibonnijevom koncertu u Pulskoj areni.
Naime, Nova TV je popljuvala Gibu - da im nije želio dati kratak intervju nakon koncerta. I ne samo to, već da se nije obazirao na fanove koji su ga došli slušati. Ušao je u autobus i nije čak ni mahnuo iz njega, nego ga je kamera snimila smrknutog, u profilu, kao da mu oni vani, ništa ne predstavljaju.
I danas slijedi nastavak iste teme, no na drugoj komercijalnoj TV - RTL-u. I da ne povjerujete očima i ušima... RTL-ova kamera, nakon ISTOG koncerta u Pulskoj Areni - dobila Gibonnijev široki osmijeh i kratku, ali srdačnu izjavu. Isto tako, prema snimci njihove kamere, Gibonni je mahao iz autobusa i slao poljupce svojim fanovima...
E dragi moji, meni tu baš nije ništa jasno. RTL nije mogao namjestiti Gibi osmijeh, ako ga nije bilo, niti dobiti izjavu, ako je medijima nije davao. I sad ti budi pametan. Dvije različite "istine" iz kuta dva medija.
Tu se radi o, u biti posve (bar za većinu ljudi) - nebitnoj stvari, ali nisam mogla a da se ne zapitam, da li su takove "različite istine" i u vrlo bitnim stvarima koje se tiću svih nas - i inače - praksa naših pisanih i svih drugih medija. Jer, ako je tako (a vrlo vjerojatno, jest), onda smo luđi mi koji ih gledamo i slušamo, još na naš račun zarađuju lovu.
E moj narode...
A što se tiće Gibonnija, nisam njegov veliki fan, no on spada u sam vrh naše - kvalitetne estrade, pa ga volim slušati (mukte - izvana), ali nije zaslužio - nije...
Toliko od mene - uh, kako sam razvukla temu, bože sačuvaj...
komentiraj (11) * ispiši * #
23
srijeda
kolovoz
2006
VAŽNA OBAVIJEST!!!
Bila južna susjeda ponovno - pobrala sve preostale šljive, koje još nije...valjda bumo svi dobili po gutljaj "domaće šljive" 
komentiraj (11) * ispiši * #
ROĐENI TALENAT...
Vrijeme - šugavo. Rekli na prognozi da se taj sustav oblaka trebao razbit' na Alpama, ali se - očito -nije. Za tu konstataciju nije potrebno gledati prognozu, dovoljno je zirnuti kroz prozor.
Jučer sam kopala po kasetama camcordera, da vidim što je za prebaciti na video, što na DVD. I imala sam što vidjeti. Otkrila sam svoj novi talenat (uz ostale, koje sam već odavno otkrila), a to je - prirođeni smisao za snimanje, pogotovo po jarkom suncu. Kad snimam u zatvorenom prostoru, koristim naočale s dioptrijom pa je stvar pod kontrolom. A vani, nosim naočale za sunce, a svijetlo mi smeta da ne vidim ekran... Tako da sam imala što vidjeti.
Prije dva tjedna bili smo u Virovitici na plivačkom natjecanju. Nakon tjedan dana zime, osvanulo sunce, tako da smo, mi roditelji, bili kao na tavi, bauljali smo po tribinama.
Kad su počele utrke po disciplinama, ja se bacila na posao. Činilo mi se tada dobro, no rezultat na ekranu TV-a me, blago rečeno razočarao (da ne govorim kakve sam kritike dobila od svoje obitelji - zakonitog i juniorke). Prvo - svečani defile,
u kojem je našu djecu najteže pronaći, jer nemaju klupske majice, nego svako svoju, u drugoj boji. Dakle, gdje su najšareniji, to su naši (Bog poživio sponzore). Onda tražim "okom" kamere, svoju juniorku na startu, onako otprilike, usput sam "prošetala" po okolnom drveću (normalno od sunca ništa ne vidim, znoj mi curi do guzice).
Ovaj put sam popratila cijelih 50m dobro, ali druga trka me smotala. Klinke plivale štafetu i ja požurila s kamerom naprijed i čekam jednu našu koja pliva leđa. A ona se zapetljala u prugu i jedva iskobeljala, tako da sam je badava čekala. Onda je umjesto da rub bazena dotakne s prstima, izišla s - cijelim laktom. Nadalje, zamijenila sam prugu s juniorkom, s prugom prije nje i cijelo vrijeme snimala pogrešnu stazu (?!).
Kao šećer na kraju, nisam prekinula snimanje, držala sam kameru u ruci i razgovarala. Tako sam, na posebno umjetnički način snimala nečije stopalo 
(da bar znam čije), tako precizno i detaljno, da se vidi udareni mali prst i zlatne dlačice. Usput i mravčeki koji puze po tribinama i mrvice hrane.
To otprilike traje dobrih dvadesetak minuta (još sam se tamo čudila da mi je nekako malo minuta ostalo do kraja kasete).
Normalno, svi su me popljuvali (naričito moj zakoniti, koji se cijelo vrijeme nije maknuo ispod suncobrana u kafiću). Sam završetak ispao je dobro jer je sunce već malo zašlo za drveće pa je bilo Ok.
Bez obzira na sve, morala sam sama sebi priznati da nije sve za svakoga, iliti svatko za sve. No, kome bi moji prigovarali i kome bi se smijali. Ali najbitnije u svemu da se ja sama sebi najslađe smijem. I na svoj račun mogu se šaliti do besvijesti, a to mi daje i pravo da mogu ismijavati i druge, a da mi nitko ne može prigovoriti.
Ostajte mi dobro, pusa svima 
komentiraj (2) * ispiši * #
20
nedjelja
kolovoz
2006
SJAJ U TRAVI
Danas sam sama. Ne volim biti sama cijeli dan, iako mi neki puta dobro dođe. Uzmem knjigu, crtam ili jednostavno - ljenčarim. Mala jučer otišla u Đakovo, na državno prvenstvo u plivanju. Bilo je frke oko prijevoza (frajeru koji ih je vozio s autobusom su rekli da treba krenuti u 8, a u stvari tamo je trebalo biti u 8, a krenuti u 5). Tako je to kad se preko tri mobitela i tri osobe dogovaraju polasci. Šefica - tajkunka, se jadna ustrčala sa svojim Audijem 6 i na kraju nas Čazmatrans spasio, a taj vic je koštao 5000 kn. Fala bogu, ne nas, ali djeca nisu stigla na prvi dio dopodnevnog natjecanja. Pa poslijepodne juniorke nisu prozvali za štafetu (a prijavljene su), pa su na kraju morale plivati same i - osvojile 3. mjesto. E toliko o tome.
Bez juniorke je pusta kuća, nitko ne lupa vratima, nitko ne navija muziku, ne rade televizori u svakom kutu kuće, mir božji, no smeta me ta tišina.
Tako sam jutros, otišla u Billu, vratila se i kuham ručak i - upalim TV.
A kad tamo - početak filma "Sjaj u travi", Elie Kazana, s Natalie Wood i Warrenom Beattyjem. Taj film sam gledala nebrojeno puta, ali uvijek ostavi na mene poseban dojam. Problemi tinejdžera u doba sloma burze u Americi, u biti nisu ništa drugačiji nego problemi ovih "naših" - danas.
Natalie Wood mi je posebno draga glumica, možda zato što sam je uvijek smatrala poput rođake, zbog crnih, velikih očiju (kako je moja mama znala reći - "kao da je sa Žalčevog brega", koji je kod Krašića. Od tamo je moja mama porijeklom i sve žene, računajući i nju, moju tetku, sestru i nećakinje, mene i naposljetku - moju juniorku - imaju isto takove crne, velike oči. Eto zato Natalie posebno volim).
Ona, cijeli film nosi tim predivnim očima i u njima se ogleda sva ljubav koju osjeća za Buda, sva tuga zbog raskida s njim, sreća...Na žalost i sama je nesretno završila.
Elia Kazan je majstorski stvorio film, koji nikada nije dosadan, vrijedi za bivše, sadašnje i buduće generacije.
Posljednjas scena, kad Deanie dolazi k Budu i upoznaje njegovu obitelj je najupečatljivija. Ona, sva u bijelom - njegova žena, trudna i sva uprljana, kao i Bud, pa Budovo dijete, koje stišće k sebi...U tom kontrastu, toliko je osjećaja i topline, boli, da se rasplačem svaki, ali baš svaki put, s gorčinom... Zato što je sve moglo ispasti drugačije...ali nije, kao i u bezbroj situacija u našim životima i sudbinama.
Toliko za danas...
komentiraj (11) * ispiši * #
13
nedjelja
kolovoz
2006
JUŽNA SUSJEDA...
Kako je vrijeme truljavo i nikakvo, danas sam se zabavljala s ručkom cijelo dopodne, a onda prilegla na trosjed i gledala reprizu "Odjednom predsjednik". Kako me film oduševio, zaspala sam kao klada. To mi se već dugo nije dogodilo da poslije ručka dremnem. I sanjam ja, od silne želje, da se vrijeme proljepšalo...
Kako sam ton TV-a skroz stišala i upalila našu lokalnu Radio-Tereziju, kroz san slušam novu pjesmu Josipe Lisac (valjda je nova, bar je do prije mjesec dana nisam čula) - "Sretna sam, s tobom dragi ja...". Volim Josipu, a ova pjesma budi neko posebno, mazno raspoloženje. Napravila je od laganog tanga - seksi senzaciju. I dok sam se polagano protezala, dolazeći na ideju da "napadnem" mog Paju, dok sam još pod dojmom, kad kroz prozor - neka dreka. Mislim, istog trena, vratila sam se u grubu realnost i zbilju.
Naravno, da sam ustala i zirnula, onako iza rolete kroz prozor... A kad tamo, južna susjeda, koja ima kuću u drugoj ulici, koja ide usporedno s našom - zganja lojtru, po mogućnosti što višu. I eto ti, čarolija u kojoj sam do pred čas lebdjela, nepovratno je - nestala.
Ta - južna susjeda (graničimo s njenim vrtom), je krakato, plavokoso (izblajhano, s nikad posve obojenom kosom, uvijek joj se vidi tamni izrast), stvorenje, s drečavim glasom ortodoksne tračljivice. Kad se preko ljeta sunčam, na ležaljci, ona u svom vrtu puše i uzdiše, jadna znoji se na suncu, a ja izvaljena uživam kao na plaži u Mallorci. Inače ne volim ljude koji kukaju i jauču kad nešto rade, kao da rade za drugoga, a ne za sebe. Koliko puta mi znoj curi do guzice kad nešto radim, pa me ili nitko ne vidi ili nitko ni ne zna ( a i ne mora znati, jer se znojim za sebe i nitko mi nije kriv i nisam jedina).
I kako nasuprot kuće, u našoj ulici rastu one okrugle crvene i žute šljive - ringlice, ljudi zastajkuju i beru i jedu. A ona stigla s - pazite - kombijem i navalila...
Inače volim ljude i prihvačam ih sa svim manama, jer ih imam i ja, ali ima jedna osobina koju nikako kod ljudi ne mogu probaviti, a to je - GRAMZIVOST, glad za svim i svačim, po mogućnosti da je zabadava.
Prije malo više od mjesec dana u igri je bila trešnja - zapadnog susjeda. Bila je puna i svi se najedemo trešanja do besvjesti. On čak i odreže par grana da se djeca ne penju na drvo, a da se naklopaju. Tada je južna susjeda dovukla lojtru i zaposlila muža i sina (uzgred - obojica su papci, bar mi se čini, jer nikad od njih ni glasa, a nju se jedino čuje), i beru i beru dokle im god visina lojtre dopušta.
Pa je bila do lani u igri i kruška - tikvica, istog susjeda, gdje se nosilo na kante (na žalost osušila se). Žena je zaposlila sa šljivama - sebe, svoje papke, neke od susjeda, čak i male kikiće. Došlo mi zlo, spremila sam se i sjela na "Gecka" i odjurila na svoju biciklističku turu. Nije me bilo oko sat i pol i kad sam se vratila - vanjgle su bile pune. Baš me zanima, misli li žena kuhati pekmez ili peći rakiju? Koliko se ja razumijem, mislim da bu ovo posljednje.
E pa sad recite da sam zlobna i da mi je krivo... Neka sam i ne bi nikad željela da sam poput takovih ljudi. I nisam, možda sam i mnoge šanse u životu propustila (a jesam), jer nisam mogla radi koristi trpiti neke stvari koje mi se gade i klimati ljudima koje bih najradije poslala u tri..... A neke i jesam, no bez većih posljedica i opet bih.
Onda sam se sjetila par zgodica otprije trinaestak godina, u mračno doba rata i "zlatno" doba Caritasa. Radila sam tada u staračkom domu i imala trbuh do zuba (juniorka je bila dobrano na vidiku - dobila sam 31 kg u trudnoći). Stigla je ogromna pošiljka humanitarne pomoći iz Amerike i nekoliko šlepera iz Njemačke. Nije se imalo gdje smještati pa smo dobili čast da i mi malo oberemo vrhnja.
Normalno da sam se ja prvo primakla čokoladicama i slatkišima. Garderoba me nije privlačila (a koga bi s 31 kg više). Tada sam zapravo najbolje upoznala ljude. Koja je to bila otimačina...
Jedna vuče jednu cipelu, druga - polovicu istog para. Jedna viče -"meni su taman", a druga ne da "mom mužu su baš broj"...ova prva viče - "je..š muško koje ima 37 broj cipele"...
Pa se trpa u velike crne vreće, pa se nađe nešto bolje, pa se vadi iz vreća i trpa drugo... Toga dana sam se toliko nasmijala, da sam se doslovce upiškila u gaće, jer nisam od hrpe vreća mogla do WC-a, koji je također bio pun "prtljage". Te noći mi se od prevelikog smijeha uklještio živac u leđima i drugi dan nisam mogla na posao.
Eto toliko o gramzivosti, jednoj od - najljudskijih osobina. Naravno da nam svima ponekad dođe, ali mislim da se ipak treba naučiti kontrolirati.
Poput prave tračljivice (radio-Mileve), popljuvala sam svoju južnu susjedu, no nije mi žao, uskoro će i jabuke kod susjeda...
No snimila sam si Josipu i "Sretna sam", pa ću je slušati kad se sve smiri, a možda i "iznenadim" Paju...
komentiraj (9) * ispiši * #
11
petak
kolovoz
2006
I TO SAM JA...
Ne znam da li to vrijeme na mene tako djeluje, ali nekako sam neraspoložena večeras. A kad je tako, odem na stranicu Carmen Ezgete (Something about me) i liječim dušu, srce i oči. Pa izabrah pjesmu Pabla Nerude...
LJUBAVNI SONET
Gladan sam tvojih usta, tvog glasa, tvoje kose
i tako gladan lutam ulicama, posve tih,
kruh mi ne daje snagu i uznemiruje me zora,
danju osluškujem žubor tvojih koraka.
Izgladnjeo sam za tvojim smijehom što klizi,
za tvojim rukama boje divljeg žita,
gladan sam blijedog kamena tvojih noktiju,
izjeo bih tvoju kožu nedirnuta badema.
Pojeo bih munju sagorjelu u tvojoj ljepoti
nos,vladara tvog oholog lica,
jeo bih nestalnu sjenu tvojih trepavica.
I gladan kružim i vraćam se, njušeći sumrak -
tražeći. Tražim tvoje vrelo srce
poput pume u bespućima Quitratue
komentiraj (3) * ispiši * #
06
nedjelja
kolovoz
2006
MALO SMIJEHA...
Danas sam naletila na par sličica, koje su me oduševile, pa ih nudim i svima zainteresiranima... Pusa!
komentiraj (7) * ispiši * #
05
subota
kolovoz
2006
MOJ GECKO...
Danas nemam inspiracije za neki poduži post, pa sam dobila ideju. Prilažem sliku mog bicikla, mog malog zmaja. Svi se hvale Yamahama, Kawasakijima, da ne kažem Harleyima, pilama na četiri kotača... Pa eto, da se i ja pohvalim mojom "pilom". On je moj frend, maser za guzu, prolazi svuda (osim kad se otvara shoping centar - tu je i on bespomoćan), održava mi liniju, nikad me nije iznevjerio. Popnem se uz svako brdo. Ja sam skromna i uživam u malim stvarima.
komentiraj (3) * ispiši * #
04
petak
kolovoz
2006
PLODINE...
Evo mene, nakon dva tjedna...
Bilo je već i vrijeme. Klima se promijenila, danas razmišljam kako bi bilo dobro da se malo temperira u kući. Iz bokserica sam uletila u pidžamu i preko lancuna navukla deku. A da ne govorim kako sam pred jutro potražila toplinu mog Paje, koji mi je preko noći "maznuo" deku, jer mu se nije dalo ustati po svoju. Onda sam se ja ustala, vratila moju, pokrila njega, otišla pokriti dijete (sva se skupila u malu hrpicu), popiškila se, smazala kolač i vratila se...
Kako sam za sat vremena morala ustati, sama sam sebi obečala da ću to nadoknaditi poslijepodne. Tako je to uvijek, onda kad se dovuče to nesretno poslijepodne, ja se muvam amo-tamo i - ništa.
Tako je bilo i danas. Susjeda mi sinoć rekla da se u industrijskoj zoni otvara novi robni centar "Lidl", danas u 14.00. Malo mi bilo čudno, no dobro. Onda moj Pajo danas uletio i rekao da je čuo da se otvara, ali ne "Lidl", nego nešto - nije zapamtio... Teško je s ljudima koji sve znaju, samo što ne pamte bit stvari. I tamo negdje oko četiri poslijepodne, pojavilo se sunčeko i - predložim ja juniorki da biciklima skočimo do tog novog shoping centra, neznamo kojeg, ali, glavno je da smo nazočni prvi dan. I to onako - samo gledamo i ništa ne kupujemo, jer se ne mislim vraćati s vrećicama na guvernalu, koje šamaraju amo-tamo i zavlače mi se u žice kotača...
I krenule mi... kod suda prva prepreka, tamo asfaltiraju već peti dan i još nisu ni na polovici (s tim da su predhodne radnje obavljali već dobra tri mjeseca). Tu skrenusmo lijevo, a tamo cesta koja se koristi sve te dane dok se ovo radi, bila je i prije loša a sad su je skroz razritali. I tu počinje kolona. Nema šanse da dođemo do glavne ceste. Vratimo se mi ulicu prije i uletimo nekako na glavnu... Kako je na putu do cilja prijelaz preko pruge, tamo zastoj. Švercale smo se po nogostupu, gdje se ne volim voziti, jer moram trpiti gunđanje pješaka, koji obično hodaju da ne gledaju pred sebe, pa su im svi krivi, ak se zaletavaju (jučer sam zadnji čas zakočila ispred ženske, koja je ljuljajući se na štiklama, i gledajući oko sebe, umjesto ispred sebe, naglo skrenula pred mene. I nije ni skužila da sam ja skrenula u stranu, a ona se odljuljala dalje. A ja da nisam zakočila, ravno bih u staklo od "Bille"). Nakon pruge sam počela shvaćati da se ta ogromna kolona automobila slijevala ususret novom centru. Na skretanju je prometna policija regulirala promet. A onda jao si ga tebi. Po onoj uskoj cestici (usput tu se nalaze Getro i KTC i neki drvni centar, a i nekoliko firmi) se izmiješali automobili, motociklisti, kamioni,kombiji, biciklisti i pješaci, koji su po običaju - najzbunjeniji i najviše smetaju. A ovi su mazali posred ceste, jer su sa strane grabe, pune vode. Juniorka se jadna snalazila kako je znala, jer je još uvijek ne puštam da se vozi po cesti. Pere mala, i po grabama i po blatu, obilazi i zaobilazi...( neka se dijete uči u najgorim situacijama). I konačno - sviježe asfaltirano parkiralište, s bijelim strelicama (još uvijek ima onih koji idu u pravcu obrnutom od strelica) i natpis na krovu zgrade - PLODINE (po mom mišljenju prilično glupavo ime, no zvuči domaće - kupujmo hrvatsko). I pred mene neka debela (oko 1.90 i sa bar stotinjak kila), iznervirana što se njezin šofer ne snalazi s parkiranjem, izletila iz auta i meni na put. Tu sam počela psovati nešto u smislu - seljačina koje su sve, baš danas došle u shoping (normalno, ja tu ne spadam)
. A onda nešto pozitivno - parkirališta za bicikle - slobodna i tu smo zariglale naša dva zmaja.
A onda - juriš na bunker... Nigdje se ne vidi gdje je ulaz, a gdje izlaz, uđeš u rijeku ljudi i nose te... Odmah na ulazu, neki klinac, malen kao prst, flisnuo na pod, klizajućim stilom, zbog čega je od razljućene mame, zaradio pljesku po guzici. O kolicima nisam ni razmišljala, jer slobodnih vjerojatno nije ni bilo, a i bez njih je bilo - tijesno. I krenule smo od tegli s cvijećem, frižidera sa smrznutom hranom,mesnice, gdje se u redu čekalo carsko meso po 24 kn i kulen po 40 kn. Trpaju ljudi k'o da je sutra smak svijeta ili barem serija zračnih uzbuna. Smijemo se juniorka i ja, baš nam je dobro, komentiramo face kupaca, stvarno je posebna grimasa i grč na licu ljudi koji zvjeraju oko sebe po policama i grabe, pa onda trpaju u kolica (ako ih usput ne izgube ili im ih ne otpelja netko zabunom, što se meni dogodilo nekoliko puta). Što se cijena tiće, sad su vjerojatno najniže, bit će samo veće, a i sad su veće nego u Kauflandu, Billi i KTC-u. Ili bar slične u najboljem slučaju. Zirkam po tuđim kolicima i u svakim - bar jedan paket od deset rola toaletnog papira (tek sam poslije čula da je paket bio po 3 kn, a ja nisam kupila ni jedan, koju šansu za uštedu sam propustila). A onda mala izjavila da je žedna. Strogo sam joj zabranila da čak i pomisli da nešto uzme, jer se dužina reda za blagajne, izjednačila sa dužinom reda s policama, pa više ni razgledavati nisi mogao. Morale smo se vraćati nazat i ja sam počela gestikulirati rukama i skoro upikla nekog klinca noktima u oko. Mala se odvalila smijati, jer se klinac stalno izmicao pred noktima, a ja ga nisam ni primjetila, "mama pazi!" - rekla mi je, a ja na to - "što ga nisu ostavili kod kuće" (s bakom i djedom, ali vjerojatno su i njih poveli sa sobom). I na jedvite jade izašle smo na ulaz, gdje su one sprave pištale k'o lude, jer su ljudi masovno izlazili na ulazu.
Tu nas je čekala kolona - ponovno. I mi uletile iza šlepera, pa kud on, tu i mali Mujo. Stao on, stale mi... Kad, glas iza leđa - "ajde, makni se s tim biciklom, da prođemo!". Nisam mogla vjerovati da sam to čula - pješak me tera da mu se maknem s ceste, da bi on prošao. Okrenula sam se i vidjela debeljka moje dobi sa, predpostavljam ženom, koju je držao za ruku (zajedno su zauzeli cijelu desnu stranu ceste). Ja sam, predpostavljam, trebala skrenuti skroz desno u grabu punu vode, da bi on sa svojom dragom mogao obići kamion s lijeve strane, po suhom. Ko iz topa sam ispalila - "ja sam na cesti, a ti si pješak, pa idi livadom". Mala mi veli "ma daj ga pusti", a ja sam ga usput još počastila s par pogrdnih izraza - seljačino, kretenu, hodaš k'o ovca po cesti...(moj Pajo mi kaže da sam postala bezobrazna i da će me još netko namlatiti !? Ha ha, neka samo proba, baš bi mi dobro došlo, malo bi se ispucala).
I konačno smo došle do Getroa, gdje smo kupile ledeni čaj i one fine rum-kokos kuglice od čokolade. Sjele smo se ispred i smijale (maloj je bilo dosta pet-šest bombona, pa da joj sve bude smiješno). Getro prazan, a njihovo parkiralište puno automobila, a njihovi vlasnici - u Plodinama. Pa muževi čekaju žene, koje su prije sat vremena otišle i još se nisu vratile iz pohoda. Pa svađe, popucale ručke od vrećica, cendrava djeca, jedna mala kikićka se zavukla iza stalka za bicikle i zaglavila se... a mi dvije jedemo rum kuglice i cerimo se. Usput smo ponovno vidjele onog "mog", što me terao da se maknem s ceste. I konačno smo krenule, kažem ja maloj - "što misliš da me sad zaustavi pajkan, pa da mu sav taj rum iz bombona puhnem u facu...".(ne moram ni reći da je to juniorki bilo posebno smiješno). Onda smo se dovukle do glavne ceste i poprečnim putem kući. Home, sweet home...
Kad smo stigle, moja susjeda se upravo spremala (jedva dočekala muža s autom, s posla) i obavjestila me da ide u - Plodine. Zlurado sam se nasmijala i rekla da ću ja ići - drugi tjedan... Kad se nakon dva sata vratila, rekla mi je - "dobro da nisi išla, gužva je za poludit'"...
komentiraj (7) * ispiši * #
